Predstava “Kiklop”, koju po slavnom predlošku Ranka Marinkovića u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu (GDK) Gavelli postavlja redatelj Saša Anočić bit će, kako je rekao u razgovoru za Hinu, ludička kazališna posveta Marinkovićevu revolucionarnom književnom duhu u filmski montiranoj predstavi temeljenoj na glumačkoj suigri i dramatizaciji koja kombinira elemente drame, komedije, horora, realnog i nadrealnog u jedinstvenu cjelinu čija se aktualnost preslikava iz epohe u epohu.

“Marinkovićevo je pisanje u ono vrijeme bilo gotovo revolucionarno u hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti. Gotovo nešto između diktata misli bez kontrole i nekog klasičnog komada”, rekao je Anočić. Suočavajući se prvi put s piscem “koji je svaku rečenicu napisao briljantno” ima samo, kako je napomenuo, “slatke brige apsolutno pratiti tekst doslovno kako je napisan”.

Premijera je najavljena za 22. veljače, a riječ je o prvom kazališnom uprizorenju kanonskoga teksta hrvatske književnosti nakon 43 godine – Kosta Spajić postavio ga je 1976. u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu. Poznat je i film Antuna Vrdoljaka iz 1982., te televizijska serija koju također redateljski potpisuje Vrdoljak.

Anočić ističe da je “Kiklop”, uz “Gospodu Glembajeve”, djelo koje je na njega imalo presudan utjecaj: “Da nije bilo njih, sigurno ne bih bio upisao akademiju. Tako da imam neki poseban i specifičan odnos s ‘Kiklopom’, dijelom i zbog toga što sam i osobno doživio nešto prilično slično. Možda bih, da sad imam više od 60 godina, mogao reći da sam s njime zaokružio svoj redateljski opus, svoje redateljsko djelovanje, i da više ne moram ništa raditi”, kazao je.

Modernistički roman hrvatskog književnika Ranka Marinkovića iz 1965. godine, pisan svojevrsnom montažom asocijacija i slika, “Kiklop” je smatran jednim od najvećih romana hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća, a po mnogima je i najbolji hrvatski roman svih vremena. Pun je grotesknih i ekscentričnih prizora, obrata, skandala, snažnih manifestacija tjelesnosti, pa i erotske raspojasanosti.

Sve to natopljeno je neizvjesnošću i strahom od smrti i uobličeno u tri kronološki povezane dramske kompozicije koje se događaju od jeseni 1940. do proljeća 1941. godine.

Višeslojno djelo premreženo simbolično-alegorijskim referencama

“U tu sam režiju, sad kad vidim, ušao gotovo olako. Međutim, kako sam sve dublje ‘unutra’, tako mi je sve više krivo što nemamo više vremena”, napomenuo je Anočić. Kako bi izbjegao zamku svođenja predstave na puku scensku ilustraciju romana – na faktografsku fresku; strukturu svojeg redateljskog postupka temelji na glumačkoj suigri i filmskoj izmjeni scena.

“Pokušat ćemo dočarati roman, ispričati ga na neki filmičan način – scene će biti slagane gotovo filmski, ali zadržavajući sva njegova tri jedinstva u strukturi kazališne forme. Znači, dobra glumačka suigra, dobra, koncizna i jasna dramaturgija, uz neka moja ‘genijalna’ redateljska rješenja”, pojasnio je redatelj.

“Kiklop” je i roman ideje i svijesti, i filozofski roman, a ima i neke elemente karakteristične za kriminalistički ili ljubavni roman. U njegovoj verziji, kako je rekao, prevladava sve – sve služi pričanju osnovne i glavne priče, a ima i zalaženja u nadrealno. “Ima i dijelova koje čak možemo opisati kao horor, ima i komičnih dijelova. Mislim da smo objedinili gotovo sve i da ne smeta priči”, kazao je redatelj.

Osim alegoričnog naslova kojim povezuje simbole moderne civilizacije s klasičnim grčkim mitom, roman je prožet nizom citata i referenca iz djela Homera, Sofokla, Molierea, Gidea, a ponajviše Dostojevskog i Shakespearea. One u kazališnoj formi, napominje Anočić, dobivaju oblik didaskalija i “u službi su priče”: “Dakle, one su aranžmani vezani uz samu priču”.

Takav jedan “aranžman” osnovnoj priči je Melkiorov san, gdje on nadolazeću opasnost zamišlja u obliku jednookog Kiklopa kao personifikacije ili metafore rata koji proždire sve oko sebe.

“San nije diktat misli bez kontrole, jer se preko sna očitavaju Melkiorova stanja, gdje se on na početku ne usuđuje konkretno djelovati, ali kako vrijeme odmiče, kako ga radnja i vrijeme tjeraju dalje, tako i on lagano uspijeva usuditi se iskreno artikulirati svoje stanje. Kako se radnja približava kraju tako se – koliko se artikulira roman – toliko artikulira i on”, pojasnio je redatelj.

Melkiorova ‘normalnost’ kao posrednik okolnosti vremena

U predstavi je aranžman sna u funkciji davanja dodatne dimenzije Melkiorovu liku, koji je zapravo tek nezanimljiv, beživotan i hladan simbol. Melkiora tumači Franjo Dijak koji se u ulozi, koju je u praizvedbi na kazališnim daskama tumačio Rade Šerbedžija, a Frano Lasić u filmskoj verziji, po redateljevim riječima, izvrsno snašao.

“Njegov je Melkior onakav kakav treba biti – jednom riječju bi odgovor možda bio: normalan, koliko mu omogućuje zadana situacija. Međutim, njega je nemoguće svesti na jednu rečenicu. Na neko prvo čitanje, na neki prvi odnos s njime, Melkior se čini najmanje zanimljivim od svih likova i možda je to bio moj najveći posao u ovome: izdignuti ga na način na koji je to zastupljeno u knjizi, odnosno, kako je to Marinković zamislio”, napominje Anočić.

“Melkiora svi izrazito cijene upravo zbog toga što je on najnormalniji; samo preko njega – jedine, nazovimo, najnormalnije osobe u tom kontekstu i tom društvu – možemo iščitati sve odnose oko njega i vrijeme u kojemu se nalaze, što bi nam bilo teško činiti preko osobe koja ne bi predstavljala precizan meritum. Mislim da je to ono kroz što bismo se danas lako mogli poistovjetiti s njim. To bi bilo odlično za predstavu i – ako to uspijemo, onda nam je predstava uspjela”, smatra.

“Kiklop” je velika ansambl predstava – u njoj još glume Dražen Kuhn, Filip Šovagović, Nenad Cvetko, Hrvoje Klobučar, Sven Medvešek, Živko Anočić, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivan Pucar, Ivan Grčić, Martina Čvek, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće, Janko Rakoš, Amar Bukvić i Anja Đurinović Rakočević, dok Melkiorovu fatalnu ljubav Vivianu glumi Dijana Vidušin.

Razlomljen na fragmente, s elementima simbolizma i alegorije te esejističkim digresijama, “Kiklop” prikazuje zagrebačku boemsku i intelektualnu sredinu neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata.

“Radnja se odvija u predratno doba u krugu jednog boemskog društva u kojemu su manje-više svi zaljubljeni u ideal – ne žene, nego ženstvenosti”, rekao je Anočić. Lik Viviane u njegovoj je predstavi stoga – “Viviana kao Viviana, poput djeteta bez maske, totalna suprotnost njihovim maskama”, i to je ono što oni najviše cijene.

Što oduzeti kad je sve dobro?

Marinkovićev tekst shvaćen je kao humanistička kritika nasilja koje suvremenu civilizaciju sunovraćuje u životinjsko. U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se, panično pokušavajući izbjeći novačenje, osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma.

Sa svojim se prijateljima Ugom, Fernandom i Maestrom nalazi u kavanama Ugodan kafić i Dajdam. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivni promatrač.

Anočić ističe kako je riječ o svevremenskom tekstu čija se aktualnost preslikava iz epohe u epohu: “Situacija u Zagrebu na prijelazu 1940./41. bila je gotovo identična onoj uoči Domovinskog rata”, kaže. Međutim, napominje, od tada je prošlo gotovo 30 godina – pitanje je kako će tekst iščitavati današnje generacije. Unatoč tome, nije posezao za osuvremenjivanjima, prilagodbama, a Gavellino će uprizorenje iznad svega, kako je istaknuo, biti realistično.

“Ovo je prvi put u životu da se u strukturi apsolutno držim komada ne 99, nego 100 posto. Dijalozi su briljantno napisani i ne vidim nikakva razloga išta dodavati. Problem je samo u oduzimanju – što oduzeti kad je sve dobro?”, pojasnio je redatelj, koji s Petrom Mrduljaš supotpisuje i dramatizaciju.

Roman od preko 500 stranica nije kraćen radikalno ali će ipak trajati kraće od Spajićeva uprizorenja od prije više od 40 godina, koje je trajalo četiri sata – Gavellina produkcija po riječima redatelja ne bi trebala premašiti 3,5 sata.

Glazba, kostimi i svjetlo u službi scenografije

“Kiklop” je druga Anočićeva režija u Gavelli, gdje je 2013. postavio svoju dramatizaciju romana “Osmi povjerenik” Renata Baretića. Redatelj koji potpisuje niz režija u brojnim hrvatskim kazalištima – najslavnija od kojih je predstava “Kauboji” Teatra Exit – Anočić ističe kako mu je teško govoriti o nekakvoj vlastitoj redateljskoj poetici jer svakoj predstavi pristupa drugačije, a opet, ponekad, kad ima posve drugačiji pristup, dobije sličan rezultat, pa je tako moguće da će netko i u “Kiklopu” prepoznati nešto od “Kauboja”.

Anočić potpisuje i scenografiju, koja će sadržavati elemente videa, kostimografkinja je Marita Ćopo, koreograf Damir Klemenić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik a autor glazbe Matija Antolić, koji je radio glazbu i za “Kauboje”.

“Matijina je glazba u svakoj sceni gotovo jednako bitna koliko i glumac, jer ćemo uz pomoć glazbe fokusirati određene stvari, situacije. Zapravo nam glazba, svjetlo i kostimi služe kao scenografija umjesto prave elaborirane scenografije”, rekao je redatelj, koji na pitanje kakav će biti njegov “Kiklop” uspije li na pozornici realizirati viziju kakvu je stvorio u svojoj glavi odgovara: “Ja to sve gledam poput nekakve poezije”.