Hrvatska futsal reprezentacija će na Svjetskom prvenstvu u Uzbekistanu, koje je na rasporedu u drugoj polovici rujna i prvom dijelu listopada ove godine, upisati tek drugi nastup na najvećoj FIFA-inoj smotri dvoranskog nogometa. Tek jer Hrvatskoj nikad nije manjkalo klasnih futsal igrača. Međutim, rezultati nacionalne selekcije su, s izuzetkom 2012. godine kad je reprezentacija Mate Stankovića na Euru održanom baš u Hrvatskoj osvojila četvrto mjesto, prečesto bili razočaravajući. Ipak, čini se da se stvari konačno mijenjaju na bolje i to dolaskom Marinka Mavrovića (54) na mjesto izbornika. Mavrović je krajem 2020. zamijenio Stankovića, Hrvatsku prvo odveo na Europsko prvenstvo 2022. a upravo nedavno, kroz dodatne kvalifikacije i dva ogleda protiv Poljske, i na Svjetsko prvenstvo.

Marinko Mavrović je dobro poznato ime svima koji imaju veze s futsalom, nekada sjajan igrač, uz brata blizanca Zdravka činio je sjajni tandem „buraza“, kako su ih svi zvali. Kasnije je dugo bio pomoćnik Mati Stankoviću u reprezentaciji, samostalno je 2019. vodio U-19 selekciju do srebra na Europskom prvenstvu, što je bio senzacionalan uspjeh, bio je i izbornik U-21 reprezentacije, pa nije bilo nikakvo iznenađenje kada ga je HNS nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Euro 2020. promovirao na mjesto izbornika seniorske reprezentacije.

TEMPO: Hrvatski futsal se sada može pohvaliti da konačno ima određeni kontinuitet nastupa na najvećim natjecanjima, s vama na mjestu izbornika ostvaren je prvo nastup na Euro 2022. a sada i na SP-u 2024. S obzirom na to da ste dugo bili dio različitih hrvatskih selekcija, što je dovelo do toga da se Hrvatska nakon 24 godine uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo?

Moramo se vratiti na zadnji Euro koji se igrao u Nizozemskoj na kojem, prvi ću to priznati, nismo bili dobri. OK, bilo je tu nekih objektivnih razloga za naš lošiji rezultat, međutim, nismo se htjeli skrivati iza nekih opravdanja i odlučili smo napraviti smjenu generacija. To nikad nije zahvalan posao, zahvalili smo se šestorici-sedmorici igrača koji su ulazili u skupinu stožernih jer smo smatrali da je ta generacija već propustila puno prilika i da jednostavno moramo nešto mijenjati. Mi smo tada kao cilj postavili Euro 2026. te okupiti mlađe igrače koji će do tada skupiti dobar broj utakmica i onda tamo probati napraviti ozbiljniji rezultat. Međutim, pokazalo se da ti mlađi dečki imaju i karakter i znanje, sve su iznenadili plasmanom u Uzbekistan.

‘Cilj je bio da na Euru 2026 napravimo ozbiljniji rezultat. Međutim, ti mlađi dečki imaju i karakter i znanje, sve su iznenadili plasmanom na SP’

TEMPO: Je li to što ste dosta brzo napravili dobar rezultat bilo donekle olakšano činjenicom da ste bili izbornik i U-19 i U-21 selekcije pa već poznajete puno igrača koje ste uveli u seniorsku reprezentaciju, a sigurno je i njima donekle lakše jer poznaju vas i vaš rad?

Da, oni su prošli i kroz kampove za U-17 i U-19 igrače tako da nam nitko nije prošao ispod radara, sve te mlađe selekcije su bile postupno slagane i naravno da nam je to sve zajedno pomoglo jer smo imali dobar uvid i širinu kvalitete koju imamo. Tu moram pohvaliti HNS koji je u zadnje vrijeme napravio ogromne organizacijske korake, pokrenuta je jedinstvena druga liga, jedinstvena kadetska i juniorska liga, upravo nedavno smo u Vinkovcima imali završnicu za U-15 kategoriju koja se igra turnirski, i moram naglasiti da Savez puno klubovima financijski pomaže. Sve to daje rezultata. Na primjer, naša U-19 nakon srebra 2019. je s izbornikom Dujom Maretićem konstanta na svim prvenstvima. Prije nego što je predsjednik HNS-a postao Marijan Kustić morali smo, na primjer, sami pronalaziti sponzore. Sada je drugačije, moram osim predsjednika naglasiti i voditelja natjecanja Nevena Šprajcera koji nam je organizacijski strašno puno pomogao, doslovno sve što smo tražili on je ispunio.

TEMPO: Iz vaše srebrne U-19 selekcije sada su u reprezentaciji dvojica igrača, Jurlina i Mužar. Ima li, s obzirom na to da su to sada igrači koji su još uvijek dosta mladi, još potencijalnih reprezentativaca?

Svakako, prije svega Piplica koji je i sada bio na širem popisu, Hrstić je također vrlo zanimljiv, u širem kadru, zatim vratar Čizmić, Božo Sučić koji je na žalost zadobio težu ozljedu, pa Romeo Sušac… Iz te generacije ima još vrlo talentiranih igrača.

Izbornik Marinko Mavrović i dvojica veterana iz reprezentacije, Dario Marinović i Franco Jelovčić, koji će nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Uzbekistanu. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Hrvatska je uvijek imala vrhunske igrače, međutim na reprezentativnoj razini rijetko smo postizali zapažene rezultate. Vi ste u razgovorima često naglašavali pojam intenziteta kao nečega što je trebalo pridodati talentu da bi se napravio ozbiljniji iskorak.

Futsal je anaeroban sport, sport vrlo visokog intenziteta, i ako igrače ne pripremimo za ono što ih čeka na utakmici, ne možemo se nadati dobrom rezultatu. Prije svega, svaki trening mora intenzitetom biti jači od utakmice i to je ono na čemu smo radili i što smo, vjerujem, popravili. Posebno ako znamo da je Hrvatska u prošlosti vrlo često igrala utakmice s minutažom koja je u najvećem dijelu bila raspoređena kroz tek pet-šest igrača. U ovom sportu, ako nisi fizički spreman, nemaš što tražiti.

TEMPO: Plasman na Svjetsko prvenstvo je uspjeh jer se tamo uspiju plasirati samo najbolje reprezentacije, što je razlika u odnosu na nogomet.

Na Europsko prvenstvo ide 16 reprezentacija dok na SP putuje sedam, odnosno samo šest ako je jedan od organizatora europska država. Plasirati se na SP je samo po sebi uspjeh, vrlo je teško proći kroz kvalifikacije pa smo, iskreno, baš zato i uzeli ovaj period između europskog i svjetskog prvenstva za smjenu generacija.

Braća blizanci Zdravko i Marinko Mavrović cijeloga života su u futsalu, s time da Marinko tvrdi kako je njegov brat bio bolji igrač od njega, ali nikada nije mario za taktiku. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Glavni cilj je Euro 2026. ali vjerojatno, osokoljeni ovim odličnim kvalifikacijama, i u Uzbekistan na SP vjerojatni idete s ambicijom učiniti što više.

Naravno, s tim da ćemo prvo pričekati izvlačenje skupina koje će se održati 26. svibnja. Ždrijeb će se održati kroz četiri jakosne skupine, mi smo u trećoj i puno ovisi o tome koga ćemo izvući. Bit će šest skupina po četiri, dalje idu prva dva i četiri najbolja treća. U prvom potu su Portugal, Brazil, Španjolska, Iran, Argentina i domaćin Uzbekistan, tu je stvarno svejedno koga ćemo izvući jer su svi superjaki, u drugom su Kazahstan, Paragvaj, Tajland, Ukrajina, Francuska i Maroko, opet sve vrhunske reprezentacije, ali tu smo već dokazali kroz nedavne utakmice da možemo igrati protiv nekih. Na primjer protiv Ukrajinaca, od Francuza smo izgubili 2:1 golom u zadnjoj minuti, nakon što smo kod 1:1 išli po pobjedu koja bi nam bila donijela direktan plasman na SP. Ponavljam, jako je važan ždrijeb, kad bismo imali malo sreće s drugim potom, ne podcjenjujući nikoga iz četvrtog pota, jer i tamo ima nezgodnih reprezentacija.

TEMPO: U prošlosti ste slovili za sjajnog igrača, tijekom 90-ih godina bili ste reprezentativac, možda je manje poznata činjenica da ste strijelac prvog službenog pogotka za Hrvatsku.

Da, bilo je to u Milanu protiv Italije, izgubili smo 4:1, a ja sam zabio taj prvi gol za Hrvatsku na službenim natjecanjima. Na tom turniru smo kasnije pobijedili Španjolsku, što je bila senzacija, Španjolci su tada bili treći u svijetu, dobili smo ih 3:1, Pavlic je dao dva gola, moj brat Zdravko jedan.

TEMPO: Hrvatska je tada imala generaciju nevjerojatno talentiranih igrača, tko je tada, uz vas, bio u tom reprezentativnog krugu?

Da, nevjerojatni igrači su to bili, Palić, Pavlic, Mićo Martić, Bičak, Pavao Sudy, Popovski… milina je bila s njima igrati. Uspinjača, za koju sam igrao 1995., bila je klupski doprvak Europe, te sezone smo između ostalog pobijedili moskovsku Dinu i Lazio Romu, prvaka Italije, u finalu smo izgubili od španjolskog Torrejona. Druga vremena su to bila, fizička priprema tada je bila malo manje bitna nego danas. Znate kako je, svaka generacija brani svoje vrijeme. Mi uvijek komentiramo kako smo bili talentiraniji od ovih sada generacija, ali pitanje je kako bismo se mi snašli u današnjem futsalu, a kako bi se današnji igrači snašli u onome kako se igralo prije 30-ak godina. Naravno, današnja generacija ima prednost što ima sve moguće uvjete za trening, informacije o svemu vezanom za futsal su lako dostupne.

‘Brat i ja otišli smo u Promet Orkan, ostali tamo ukupno 11 godina i osvojili još dvije titule prvaka, dva kupa i valjda sve turnire koje smo igrali’

TEMPO: Kroz igračku karijeru bili ste neraskidivo vezani za brata blizanca Zdravka. Jesu li točne priče kako nikada niste išli igrati izvan Hrvatske jer bi to značili da ćete se morati razdvojiti?

Da, u to je vrijeme bio dozvoljen samo jedan strani igrač po klubu. Nakon ovog spomenutog turnira u Italiji dosta nas je dobilo ponude od jakih klubova, Palić je tada sam mogao napisati cifru i birati gdje će ići, a ponude iz Italije i Španjolske smo dobili i Zdravko i ja. Međutim, koliko god to bilo primamljivo, nije bilo toliko da bismo se Zdravko i ja razišli, tako da smo odlučili nastaviti igrati zajedno. Tko zna gdje bi nas odveo put da smo otišli vani igrati, ali ipak ne žalim ni za čim. Mi smo nakon toga otišli u Promet Orkan, ostali tamo ukupno 11 godina, osvojili još dvije titule prvaka, dva kupa i valjda sve turnire koje smo igrali, a ja sam onda tamo i započeo svoju trenersku karijeru. Brat je bio bolji igrač od mene, bio je individualac, zabijao je po 40 golova po sezoni, top-igrač jedan na jedan, ali taktika ga nikad nije zanimala, on je baš bio tip igrača – daj mu loptu i makni se. Oprobao se u trenerskom poslu, imao UEFA B licencu, ali nije se našao u tome. Naravno, on sve prati, stalno razgovaramo, daje svoje viđenje stvari, slušam ga.

TEMPO: Jeste li, kako je u to doba bilo uobičajeno, u futsal ušli preko nogometa?

Zapravo je sve krenulo od malog nogometa. U dijelu Zagreba gdje smo živjeli, staro Prečko, Vrbani, Jarun, imali smo livadu gdje smo igrali po cijele dane. U nekom momentu smo se brat i ja našli u nekoj Dinamovoj selekciji, tamo smo trenirali oko mjesec dana. Međutim, nisam tamo prošao i tada sam rekao da više neću igrati nogomet, samo mali. Vratili smo se u kvart i od tamo smo brat i ja došli do toga da nas zovu ekipe kao što su Sokoli, s kojima smo osvojili prvu titulu prvaka Hrvatske, pa i Promet Orkan. Službeno, naš prvi klub bio je MNK Diego, kasnije smo bili u Oktogonu gdje nam je suigrač bio Damir Vrbanović, a moram spomenuti da smo imali i jednu kvartovsku ekipu koja se zvala Šoder graba.