Bivši hrvatski emigrant u Parizu Marinko Frka-Petešić, otac Zvonimira Frka-Petešića, predstojnika Ureda premijera Andreja Plenkovića, javio se Nacionalu nakon članaka o sudskom postupku u kojem je obitelj pokojnog hrvatskog emigranta u Parizu Nevena Baričevića tužila protagoniste kontroverznog filma iz 1992. o ubijenom vođi hrvatske emigracije Bruni Bušiću. Autori tog filma, iza kojeg je stajao HDZ-ov tada moćni političar Vice Vukojević kao potpredsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, naveli su da je Baričević bio suradnik zloglasne Udbe pod kodnim imenom “Marko” koji je par dana prije Bušićeva ubojstva dojavio njegovu lokaciju u Parizu, pa je obitelj Baričević još 1995. protiv njih pokrenula sudski postupak radi odštete. Marinko Frka-Petešić svjedočio je u tom postupku kao prijatelj pokojnog Brune Bušića, ali i pokojnog Nevena Baričevića, tvrdeći da mu nije poznato da je ovaj bio suradnik Udbe, i to nasuprot iskazu Vice Vukojevića koji ga je čak bio optužio da laže kad je tvrdio da pokojni Baričević nije mogao pokvariti tiskarski stroj na kojem je njihova grupa tiskala emigrantske letke.

Iako je u međuvremenu u revizijskom postupku Županijski sud u Slavonskom Brodu odbacio tužbu obitelji Baričević, Marinko Frka-Petešić tvrdi da nije ni znao da je taj postupak još u tijeku niti ga je itko pozvao da ponovi i pojasni svoj iskaz koji je prvi put dao još 2007. godine. No sada je želio reagirati i iznijeti svoje svjedočanstvo o tim događajima te otkriti javnosti nepoznate detalje o svom prijateljstvu s Brunom Bušićem, Vicem Vukojevićem, osnivanju Matice Hrvatske u Parizu 1970., doticajima s Franjom Tuđmanom, svom kasnijem prijateljstvu s Vladom Gotovcem, ali i organiziranju skupova za sve političke stranke u Parizu te svom humanitarnom radu tijekom Domovinskog rata.

Marinko Frka-Petešić bio je iznenađen i podacima navedenim u dosjeu koji je Udba o njemu vodila, a koje je Nacional objavio, te je rekao da su neke stvari u tom dosjeu naprosto izmišljene, poput toga da bi on na zidu ikada imao sliku Ante Pavelića, jer zapravo je bila slika Stjepana Radića, ili da je bio na čelu grupe emigranata koja je istraživala ubojstvo Brune Bušića.

Budući da smo razgovor vodili neposredno nakon Nacionalova otkrića o brzinskoj obnovi državnog stana koji kao dužnosnik koristi njegov sin Zvonimir Frka-Petešić, a da su drugi mediji nakon toga otvorili i pitanje njegova prebivališta na Dugom otoku, Marinko Frka-Petešić rekao je da je sve to što se pisalo o njegovu sinu jako teško primio i da stvari nisu takve kakvima su prikazane u medijima.

Zvonimir Frka-Petešić snimljen kao beba u društvu karizmatičnog lidera hrvatske emigracije Brune Bušića koji je bio prijatelj njegova oca Marinka Frka-Petešića, a likvidiran je u Parizu 16. listopada 1978.. FOTO: Privatna arhiva Frka-Petešić

“Suprugu i mene je jako pogodilo što se pisalo o mom sinu jer su pojedini mediji neke stvari pogrešno prikazali. Moj sin nije se prijavio na našoj kući u mjestu Sali na Dugom otoku zato da bi dobio stan na koji ima pravo dok je na dužnosti, nije uzeo čak ni otočku kartu, već zato što mi u Hrvatskoj nemamo nijednu drugu adresu”, objasnio je Frka-Petešić koji je s Nacionalom razgovarao putem videopoziva iz svog stana u Parizu gdje s obitelji živi od 1977. Objasnio je da je riječ o skromnom socijalnom stanu za koji plaća mjesečni najam od 750 eura, da nikad nije kupio svoj stan u Francuskoj, a da je obitelj prije 1973. živjela u skromnom stančiću za pazikuće, ali su im ondje svejedno dolazili brojni prijatelji, između ostalog čak i Bruno Bušić, Vice Vukov, Franjo Šanjek, Zvonimir Mihanović, Neven Šimac i Vice Vukojević. Baš zato što je s Vukojevićem bio blizak iz pariških dana, nije mogao vjerovati kad je shvatio da je Vice Vukojević i njega i udovicu pokojnog Nevena Baričevića iskoristio, odnosno zloupotrijebio, za kontroverzni film “Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo” koji je prikazan na HRT-u 16. listopada 1992., na 14. obljetnicu Bušićeva ubojstva.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da se vaša izjava prikaže u filmu o ubojstvu Brune Bušića?

Kao mlad čovjek otišao sam 1967. u Francusku, redovnim putem s jugoslavenskom putovnicom i vizom koju sam dobio na 10 dana. Imao sam tada 21 godinu. Jedan mještanin s Dugog otoka pomogao mi je naći posao u mojoj struci mehaničara i kod njega sam i živio u prvo vrijeme. Nakon toga vratio sam se u Sali krajem 1968. i vjenčao sa zaručnicom koja me čekala te se s njom vratio u Francusku u siječnju 1969. Vjenčao nas je moj brat svećenik.

Počela su nam se rađati djeca i tako sam i ostao u Francuskoj. Budući da sam išao u Hrvatsku katoličku misiju u Parizu, u tim krugovima upoznao sam grupu studenata koja je bila u dodiru s Maticom hrvatskom, upoznao sam i Brunu Bušića s kojim sam ostao u prijateljskim odnosima, ali upoznao sam tada i Vicu Vukojevića. Mi smo se već 1969. počeli okupljati i pripremati sastanke kako bismo osnovali ogranak Matice hrvatske u Parizu, za koji smo više od godinu dana čekali odobrenje francuskih vlasti. Na osnivačkoj skupštini 1970., na kojoj su bili i Šime Đodan, Danilo Pejović, Ivan Cerovac, Petar Rubić, Neven Šimac i Vice Vukojević, izabran sam za blagajnika. Vice je dolazio k meni kući, kao prijatelj. Kad je kasnije 1992. snimao film o ubojstvu Brune Bušića, poslao je k meni snimateljsku ekipu.

NACIONAL: On vas je zamolio da govorite u tom filmu?

Nije on meni ništa o tome govorio, već je samo poslao ekipu. Naime, godinu dana ranije, 1991. film o Bruni Bušiću snimao je Branimir Ježić, poznati televizijski spiker koji je svake večeri na vijestima davao informacije o situaciji na bojišnici. On je došao u Pariz pa je i mene pozvao kod jedne obitelji gdje je on snimao tako da je i mene snimio, budući da sam bio prijatelj s Bušićem. I godinu dana kasnije, dolazi druga ekipa k meni, kažu da ih je Vice poslao da prave film. Ja sam ih primio, snimali su me sat vremena, s tim da sam im rekao da neću ponavljati ono što sam govorio u prošlom filmu. I onda se dogodilo da ni jednu jedinu sekundu toga nisu prikazali, već samo kratki isječak iz spomenutog prošlog filma Branimira Ježića. No problem je u tome što je on u tom filmu optužio Nevena Baričevića da je bio suradnik Udbe koji je odao Brunu Bušića i da je to cijela njegova obitelj znala. Pazite, ta djeca su imala 10-ak godina kad je Bruno ubijen, kako su ona mogla išta znati? Kad je objavljen film, cijeli Pariz je odjednom čuo da su oni za to znali.

NACIONAL: I svi su im okrenuli leđa osim vas? Mislite li da je netko ciljano označio tog Nevena Baričevića, s obzirom na to da je on već bio mrtav u vrijeme snimanja filma, kako bi prebacio krivnju na nekoga koga više nema pa se ne može braniti, a skrenuo pažnju možda s pravih suradnika?

To je teško reći, jer Nevena se ne optužuje da ga je ubio, nego da je Bruno bio kod njega i da je on odao Udbi njegovu lokaciju. Ali, gledajte, to je jako delikatna stvar što se Nevena tiče jer je i Vice dolazio k njemu doma, bio mu je prijatelj. I Bruno je dolazio k njemu, a i ja sam dolazio sa svojom obitelji. Naša djeca su se zajedno igrala, moj stariji sin bio je vršnjak s njihovim dečkima. I kad je izašao taj film, mene je to jako pogodilo. Ivana Baričević bila je udovica s troje djece, dvojicom mladića i djevojkom. Oni su ostali odbačeni, mnogi su ih izbjegavali. Ja to ni kao čovjek ni kao kršćanin nisam mogao podnijeti. A u filmu onaj Udbin agent Zelić, koji jedva govori, kaže kako su svi znali. To me je pogodilo i zato smo ja i Ante Krpina, koji je lani, nažalost, umro, branili čast te obitelji na sudu.

NACIONAL: Sud je najprije odlučio u njihovu korist, ali je onda drugostupanjski sud povjerovao Vici Vukojeviću, a on je vas u revizijskom postupku optužio da ste lagali da Neven Baričević nije pokvario stroj za tiskanje letaka. Vi i dalje stojite iza tih svojih riječi?

Nisam čuo za tu reviziju niti me je itko obavijestio. Vice ima moj broj telefona, jer je uvijek isti, a ja njegov nemam. Vicu poznajem još od mladih dana i nisam se nikad s njim posvađao do mjere da potpuno prekinemo ljudski odnos, niti ću to ikad učiniti, bez obzira na to što se u mnogim stvarima ne slažemo i što me sada optužuje kao neprijatelja. Ja sam Vici iskreno rekao što mislim o filmu, a branio sam obitelj Baričević zato što se u filmu kaže da je cijela obitelj znala što Neven radi, a djeca su tada imala samo 9 i 10 godina. Ni jednom riječju nisam branio Nevena, ali ga nisam ni napadao. Na sudu nisam lagao, nego sam dokazivao ono što je u filmu bilo sto posto krivo: prvo, da nije Bruno ubijen u nedjelju, 15. listopada, kad je bio kod obitelji Baričević na ručku, nego 16. listopada, u ponedjeljak, samo nekoliko sati poslije izbora Pape Ivana Pavla II. To Vice sve zna, ali o detaljima zadnjeg dana Brunina života, koji su mu poznati, u filmu ni riječi! I drugo, branio sam dostojanstvo obitelji koja je obeščašćena u filmu, bez razlike je li Neven bio suradnik Udbe ili ne. Ponavljam, nisam branio niti napadao Nevena, jer nemam pouzdanih dokaza. Ali ne krijem da smo bili prijatelji i da mi je bilo teško vjerovati da je to istina, kad u filmu ima očitih neistina. Vjerujete li mi ili ne, ja ne znam lagati. Nađite nekoga kome sam lagao, a imam 76 godina. Nikad nisam tvrdio nešto lažno.

NACIONAL: U informaciji suradnika “Marka” od 3. prosinca 1979., na koju se na sudu pozivao Vukojević, bilo je navedeno: “Saradnik ‘Marko’ nas je obavijestio da je grupa emigranata iz Pariza, Frka Marinko, Dizdar Paško, Buljat Slavko i još neki, odštampala 1. 12. 1979. 5000 letaka neprijateljske sadržine i rasparčala ih po Parizu, i to na većim raskrsnicama, pred nekim ustanovama i pred našim DK predstavništvima. Leci su štampani povodom Dana Republike, a njihovo kašnjenje je radi toga što je suradnik onesposobio stroj koji je popravljen tek 1. 12. 1979. Grupa namjerava i dalje koristiti ovaj stroj za štampanje propagandnog materijala koji bi i slali u zemlju.” No vi ste tvrdili da stroj nije bio pokvaren, a Vukojević da ste oko toga lagali?

Ne želim polemizirati s Vukojevićem, ali pred hrvatskom javnošću tvrdim da Baričević nije imao pristup stroju niti je znao gdje se nalazi, niti je za stroj znao Slavko Buljat. Te godine Dan Republike je bio u četvrtak i mi smo svi radili. Zato smo odlučili dijeliti letke u subotu, 1. prosinca, kad je neradni dan, pa smo tog popodneva dijelili letke na stanici metroa i esplanadi Trocadero kad je tamo mnogo ljudi. To mirne savjesti tvrdimo mi dolje spomenuti, Marinko Frka-Petešić, Paško Dizdar, Blaž Bošnjak, Ivan Gunjača, Zoran Togonal i Krešo Markić, koji smo tiskali i dijelili letke i tvrdimo da stroj za tiskanje letaka nikada nije bio u kvaru niti je itko osim nas, gore navedenih, znao gdje se stroj nalazi. Tvrdim da nismo namjeravali niti smo slali letke u domovinu.

Marinko Frka-Petešić sa sinom Zvonimirom Frka-Petešićem 11. rujna 1994. na Hipodromu gdje su zajedno s tisućama Zagrepčana pratili Središnje euharistijsko slavlje koje je održao sveti otac Ivan pavao II.. FOTO: Privatna arhiva Frka-Petešić

NACIONAL: Zgrozilo vas je i što su autori filma koristili montažu kako bi ugledni emigrantski časopis Nova Hrvatska pokušali prikazati kao projugoslavenski list?

Da, dao sam ekipi kopiju cijelog broja Nove Hrvatske 10/1972. u kojoj je pisalo zbog čega je suđen Bruno Bušić i na kojoj je bila karikatura Josipa Broza s petokrakom na glavi, a oni su uzeli samo dio naslovnice te ispod naslova NOVA HRVATSKA ostavili samo petokraku bez karikature Titove glave i samo taj odrezani dio tendenciozno prikazali u filmu. Poslije toga pokazao sam Vici originalnu naslovnicu i njihovu montažu i pitao ga: “Jesam li onda i ja jugoslavenski orijentiran?” Odgovorio je: “J… ga, nisam ja sam radio na filmu, tu je bilo šezdesetak ljudi.” Odgovorio sam mu: „E, moj Vice, previše je u filmu neistina i ‘slučajnih’ dezinformacija.“

NACIONAL: Kad ste 1970. upoznali Brunu Bušića, je li on već tada bio smatran vođom emigracije?

Tada još ne. On je tada bio poznat među ljudima koji su bili angažirani i čitali hrvatski tisak jer je objavio onaj glasoviti članak “Žrtve rata”. Mi koji smo se okupljali oko Matice cijenili smo ga, ali koliko mi je poznato, on još nije bio javno politički angažiran, nego tek kad se vratio iz zatvora, poslije 1974., kad je otišao pisati u Novu Hrvatsku. On je dolazio u Pariz kad bi bila neka predavanja, dolazio je dva puta i kod mene doma. Bili smo prijatelji iako ja nisam bio intelektualac poput njega, ali on je osjetio u meni da me zanima kultura. Mene je najviše privlačila hrvatska kultura, a manje političke organizacije iako sam, osim Hrvatskog tjednika za vrijeme hrvatskog proljeća, kasnije bio povjerenik u Francuskoj Nove Hrvatske, Hrvatske revije i Poruke slobodne Hrvatske, triju najuglednijih emigrantskih časopisa koja su zagovarala samostalnu Hrvatsku.

NACIONAL: Je li Bruno bio svjestan da ga Udba prati, odnosno da ga žele staviti pod nadzor, i je li vam pričao o tome kad je bio kod vas?

Znam da je bio svjestan i rekao je da se pazi. Ja sam mu rekao: “Pazi u koja društva ideš, najbolje sam možeš ocijeniti jer ja u ta društva ne ulazim.” To su bila društva registrirana kao hrvatske emigrantske političke udruge. Rekao sam mu da pazi s kim se tamo druži jer se tamo može bilo što dogoditi.

NACIONAL: Je li u danima prije nego što je ubijen bio svjestan da je u opasnosti?

To ne znam, ali činjenica je da je došao u Pariz radi sastanka Hrvatskog narodnog vijeća i da su ga ubili dan, dva prije nego što je trebao otići. A to je bilo tempirano baš dva, tri sata prije no što je izabran novi papa, kad je sva pažnja javnosti bila na Vatikanu.

NACIONAL: Kad ste vi saznali da je ubijen?

Netko mi je od prijatelja u jedan u noći javio na kućni telefon. U danima nakon njegova ubojstva dao sam iskaz francuskoj policiji.

NACIONAL: U jednoj od informacija Udbe piše da ste vi s grupom emigranata potom istraživali ubojstvo Brune Bušića. Vi tvrdite da to nije točno?

Nikad nismo čuli da bi postojala takva grupa; ako je i postojala, ja joj nisam pripadao. Naravno da se svatko od nas raspitivao je li tko što čuo, ali nismo nikada grupno istraživali, iznenadio sam se kad sam pročitao tu rečenicu. A normalno da se pitaš tko je to mogao učiniti, je li ti taj čovjek možda bio u kući. Svašta su novine pisale, da ga je možda ubio taj Jozo Miloš i da su zato njega poslije likvidirali odgovorni za Bruninu smrt. Ali nikad nismo mogli točno saznati. No ima jedna zanimljiva stvar. Godinu dana nakon Brunina ubojstva došao mi je jedan mještanin iz Amerike, on je, nažalost, umro prije nekoliko godina, prijatelj moga brata. I tražio je da ga odvedem tamo gdje je ubijen Bruno. I ja sam ga odveo. Tamo su bila vrata podruma i hodnik prema stubištu. Pokazivao sam mu kako se na tim vratima još vidi kako je ušao metak. I taj moj prijatelj uhvati kvaku od tih vrata od stubišta koje se spušta dolje u podrum, pogleda otraga i vidi da s druge strane nema rupe, već da je samo napuklo. I on je to s kovanicom od pet franaka iščeprkao, odvojio ono puknuto drvo i vidio da je unutra metak. Godinu dana poslije.

NACIONAL: Kako to policija nije vidjela?

To je i nas šokiralo, kako policija nije vidjela? Svi su govorili da je bilo pet metaka jer je bilo pet patrona, ali našli su samo četiri metka, dva u Bruninom tijelu, dva vani, jer ovaj je ostao u vratima godinu dana poslije. I ja sam uzeo metak i nekoliko godina kasnije dao sam ga Vici.

NACIONAL: Vici ste dali metak? Niste na policiju odnijeli?

Ne, prvo sam ga čuvao kao relikviju i onda sam prve ili druge godine nakon svog povratka u Hrvatsku, 1990. nakon 20 godina, Vici dao taj metak kojim su pucali na Brunu, jer on je tada bio na čelu saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Dao sam mu ga s nadom da će to pomoći u identifikaciju Bruninih ubojica. Koliko znam, o tome nikad nije govorio niti pisao niti znam jesu li hrvatska pravosudna tijela to iskoristila u istrazi.

NACIONAL: Kad je Bušić ubijen, počela je potraga za njegovim rukopisima, ali i za rukopisima koje je on čuvao za Franju Tuđmana, s kojim je prije radio u Institutu za radnički pokret Hrvatske. Je li vam Bruno Bušić dao neke papire na čuvanje?

Ne, ne.

NACIONAL: A je li vam poznato da je Franjo Tuđman nakon Bušićeve smrti poslao svoju kćer u London ili Pariz da traga za Tuđmanovim rukopisom koji je Bruno trebao dati na prevođenje i objaviti?

Ne, nisam o tome ništa znao niti sam od Brune ikad dobio ijedan papir. Osim što mi se javio jednom ili dvaput nekom dopisnicom za Božić. Kažem vam, on je imao puno prijatelja, a između nas dvojice glavna je spona bila povjerenje. Osjetili smo da se možemo povjeriti jedan drugom, zato je on držao do mene. Ali poslije 1974. on je rjeđe dolazio u Pariz.

NACIONAL: Nakon objave spornog filma o ubojstvu Brune Bušića, objavili ste reagiranje u Novom Vjesniku, u kojem ste između ostalog napisali: “Trebalo bi s mnogo više opreza i vještine tražiti prave krivce za ubojstvo Brune Bušića. Ovakvim načinom autori filma naškodili su sebi koliko i onima koje krivo optužuju.” Što vi mislite, tko su onda ti pravi krivci?

Pa oni su meni nepoznati, mislim da ne bi trebalo ovako okrivljavati i sumnjičiti ljude za koje nema ni trunke dokaza. Može biti dokaz za neke da su bili doušnici, to je druga stvar, ali ne i ubojice. I zato je to delikatno. Ali istina je da me je razočaralo što je istraga u Francuskoj bila tako površna. Najbolji dokaz vam je bio taj metak u vratima. Kako oni nisu pokupili taj metak? To je neozbiljno.

NACIONAL: Mislite li da je Francuska to možda iz nekih političkih razloga tako slabo odradila, jer Francuska i Jugoslavija uvijek su imale posebne odnose?

Vjerojatno je postojala neka veza, ali ja to ne znam. Nisam bio političar, nego radnik koji se bavio promicanjem hrvatske kulture u Francuskoj, kao i zalaganjem za oslobađanje naših političkih zatvorenika Marka Veselice, Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Dobroslava Parage i Marka Dizdara.

Ljubitelj sam knjige, volim književnost i povijesnu istinu, pa sam nabavljao ponajprije hrvatske knjige gdje god sam mogao. Naručivao ih u Hrvatskoj i po svijetu te tražio po pariškim knjižarama i antikvarijatima. Preko 120 autora posvetilo mi je i darovalo svoje knjige, među kojima su M.D. Grmek, F. Šanjek, I. Malec, D. Jelčić, D. Horvatić, Alain Finkielkraut, S. Babić, B. Finka, T. Ladan, Vinko Nikolić, Jakša Kušan, Lucijan Kordić, B. Maruna, D. Budiša, B. Franolić, Virgilije Nevjestić, Zlatko Tomičić i da ne zaboravim Antu Ciligu, koji je, kao i mnogi od spomenutih, bio za mojim stolom.

Jedna od tribina koju je Marinko Frka-Petešić 1990. organizirao u Parizu (lijevo). S Vinkom i Šteficom Nikolić susreo se u Zagrebu tijekom travnja 1991. godine (desno). FOTO: Privatna arhiva Frka-Petešić

Potom sam 1990. pomogao svima koji su dolazili iz Hrvatske da mogu održati predavanja, pa tako i raznim strankama. Zbližio sam se s mnogima, tako i s Vladom Gotovcem, koji je bio više puta kod mene, a iz ljubavi i poštovanja prema Vladi učlanio sam se i u HSLS iako nisam bio politički aktivan. Također sam prijatelj s Draženom Budišom. Bio sam pristaša tih ljudi, ne radi stranke. Meni su uvijek bile važne demokracija i sloboda Hrvatske. Bio mi je san da Hrvatska postane suverena država i to se napokon i ostvarilo 1990. kada sam se vratio u Hrvatsku.

NACIONAL: A s Tuđmanom ste se sreli još 1971.?

Da, mi smo 1971. Tuđmanu organizirali predavanje u povodu stote obljetnice rođenja Stjepana Radića. Ponovno sam ga sreo kad je 1991. došao u Pariz, a primio ga je tadašnji načelnik Pariza Jacques Chirac, i 1995. kada je također bio u Parizu za 50. obljetnicu kraja Drugog svjetskog rata. Sreo sam ga i na tri hrvatska svjetska kongresa. Ali s njim nikad nisam bio bliže povezan, dok sam s Vladom bio na ti, kao i s Budišom i s mnogim drugim intelektualcima. Tomislav Ladan, primjerice, kad je došao održati predavanje, spavao je kod mene. Kroz moju su kuću prodefilirali brojni intelektualci i akademici, od Jakše Kušana, Vlade Veselice, Mirka Grmeka, Lucijana Kordića, do Dubravka Jelčića, Dubravka Horvatića, ali i emigranti poput Tihomila Rađe, Branka Salaja ili Vinka Nikolića. Ljudi su me prihvaćali jer su vidjeli da me zanima kultura. U početku sam se ustručavao, mislio sam da što ću ja mehaničar s njima, ali oni su mene praktički privukli i osjetili nešto u meni po čemu sam im blizak.

NACIONAL: Taj stan u kojem ste sada, je li to isti stan u kojem cijelo vrijeme živite u Parizu?

Tu sam od 1977. Godinu dana sam živio kod jednog mještanina koji mi je našao posao. Kad sam došao sa ženom, bili smo dvije godine podstanari, a onda je moja supruga dobila posao pazikuće pa smo živjeli u skromnom stančiću. Tu je i Vice Vukojević dolazio, odatle se oprostio prije povratka u Hrvatsku. A dolazio je i Vice Vukov. Imamo sliku na kojoj Vice Vukov drži u naručju našeg Zvonimira.

Marinko Frka-Petešić organizirao je u ratu oko 760 kamiona i oko 200 kombija pomoći za RH i BiH (lijevo). Kao koordinator predstavničkog vijeća Hrvata Francuske s izbjeglicama u Lipiku 31. 10. 1994. (desno). FOTO: Privatna arhiva Frka-Petešić

NACIONAL: Tu je bio i Bruno Bušić? Postoji i slika na kojoj on drži vašeg sina Zvonimira.

Da, tu je sliku snimio naš zajednički prijatelj.

NACIONAL: Iako je rođen u Francuskoj, je li istina da ste Zvonimira naučili govoriti saljski dijalekt?

Da, jer me cijeloga života zanimala kultura, još kao dijete znao sam glagoljicu, a s dvojicom mještana objavio sam i knjigu „Glagoljica u Salima“ u izdanju Matice hrvatske. Tako sam sačuvao govor svojih djedova i tako sam i djecu naučio. Jer kad je moj Zvonko došao s 10 mjeseci sa mnom i ženom na Sali, i poslije kad bi ona sama išla, učili smo ga saljskom govoru, da se ne osjeća kao stranac. Rekao sam mu: ako ćeš u mom selu govoriti književno, onda će te djeca držati kao stranca. A u Francuskoj sam ga učio standardni hrvatski i još dok je bio dječak poticao sam ga da svaki dan pročita barem nešto na hrvatskom iz moje bogate zbirke hrvatskih knjiga.

NACIONAL: Zvonko vam je pomagao i kad ste 90-ih organizirali humanitarne konvoje za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu?

Mene je Adalbert Rebić, koji je vodio Vladin ured za prognanike i izbjeglice, imenovao za voditelja i organizatora transporta, dakako, na volonterskoj osnovi. U suradnji s Ministarstvom pomorstva, prometa i veza surađivao sam u nabavi kamiona, a to sam radio u ime našeg predstavničkog vijeća Hrvata Francuske. Bio sam u sekciji za humanitarnu pomoć, a Zvonimir je vodio sekciju za hrvatsku mladež, kao i udrugu Hrvatska mladež Pariza. Kroz pet, šest godina organizirao sam prijevoz oko 760 kamiona i oko 200 i nešto kombija, radio sam dan i noć, još čuvam sve te papire. Djeca su mi pomagala kad je trebalo pisati francuski. Ja znam prilično dobro francuski, ali pravilno pisati jako je teško ako nisi studirao.

Zvonko mi nije puno pomagao oko humanitarne pomoći jer se sredinom 1990. već oženio, ali su to radili njegov brat i sestra, dok su dvoje zadnjih bili djeca.

NACIONAL: Možete li sad malo pojasniti kako to da se vaš sin, kad se prvi put iz Francuske vratio u Hrvatsku, nije prijavio na Dugom otoku?

Radi se o tome da se on morao prijaviti u Hrvatskoj već 1996. zato što je postao hrvatski diplomat. Iz Ministarstva vanjskih poslova zahtijevali su da prijavi prebivalište u Hrvatskoj, pa je to učinio na adresu našeg prijatelja u Gajevoj ulici, dok je boravište imao u Parizu i Bruxellesu za vrijeme diplomatske službe. A kad se 2011. odlučio vratiti u Hrvatsku, iznajmio je stan i prebivalište tamo prijavio. Na toj adresi bio je prijavljen od 2011. do 2017., ali od tih šest, on je četiri godine bio veleposlanik u Maroku. Ali kad se vratio u Hrvatsku, vlasnik stana mu je rekao da se iseli jer njemu treba stan. Kako su mu tada rekli da kao državni dužnosnik ima pravo na stan, trebala mu je potvrda o prebivalištu, koju nije mogao imati na adresi koju je morao napustiti, pa me je nazvao i pitao: “Tata, mogu li se ja prijaviti kod tebe u Salima?” Ja sam tamo napravio kuću, a i kuća mog oca pripala je meni kad su mi roditelji umrli. Naime, 1996., kad je Zvonko tek postao diplomat, kuća je bila na mojim roditeljima i nije se mogao tamo prijaviti, ali 2017. je mogao i rekli su mu da nema administrativnih prepreka. Njegov jedini “grijeh” je što njegova žena nije vodila računa o tome da promijeni prebivalište sebi i djeci i zato je to sad ispravio. To je sve što je on u životu napravio izvan zakona. Međutim, toga s dvije adrese, prebivalištem i boravištem, u Francuskoj, recimo, nema.

NACIONAL: Pogodilo vas je i kad se pisalo o obnovi njegova stana?

Da, to me pogodilo jer je Zvonko ostvario pravo na korištenje stana kao i svaki drugi dužnosnik, a onda se na njega sručila lavina. Dobili smo podršku sa svih strana Hrvatske, od ljudi koji nas znaju. Koliko znam, većina stanara te zgrade napustila je svoje stanove za vrijeme radova, jer imaju i druge, za razliku od njega. No i kad su mu nudili da se preseli, on nije htio. A da ste vidjeli na što je sličio stan, srećom da je naša unuka u trenutku potresa bila kod nekih svojih prijatelja, jer na njezin jastuk palo je 20 kilograma žbuke sa stropa. A kad je na televiziji rekao da se mora seliti iz prostorije u prostoriju, kao i ostali Zagrepčani koji su to doživjeli, svi su mediji “slučajno” taj drugi dio njegove izjave izrezali. I zato mi je žao jer on ništa nije radio iz koristi, nije uzeo ni otočku kartu za sebe i obitelj iako na nju ima pravo.

NACIONAL: Zanimljivo je kako ste rekli da od petero vaše djece samo jedno ima svoj stan, a i vi živite u Parizu u socijalnom stanu te da nikad u životu niste išli za materijalnim?

Da, nikad u Francuskoj nisam imao svoj stan. Ovo je socijalni stan čiji najam od 750 eura redovito plaćam iako sam svake godine više od pola godine u Hrvatskoj. Jedno vrijeme je ondje bila Zvonimirova kći koja je godinu dana studirala na Sorboni.

U stanu u Parizu, ispod slike Stjepana Radića koju su u Udbinu dosjeu proglasili Pavelićevom. FOTO: Privatna arhiva Frka-Petešić