U povodu općeg rasta cijena u Hrvatskoj, odnosno, dramatičnog skoka stope inflacije koji se različito reflektira na siromašne i bogate hrvatske građane, razgovarali smo s Marinom Tkalec, ekonomisticom mlađe generacije i višom znanstvenom suradnicom s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Ona je s kolegama Ivanom Žilićem i Ivicom Rubinom provela istraživanje kojim je i znanstveno dokazano da je u razdoblju od 2001. do 2020. godine razlika stope inflacije između najsiromašnijih i najbogatijih građana u Hrvatskoj bila veća od 10 posto.

Marina Tkalec doktorirala je monetarnu ekonomiju 2013. godine na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani, na temu neslužbene euroizacije u europskim tranzicijskim zemljama. Njezini istraživački interesi su makroekonomija, monetarna ekonomija, makrofinancije, međunarodna ekonomija te teme rasta i razvoja. Tijekom karijere provodila je obuku i istraživanja na London School of Economics, Universidad Carlos III de Madrid i UNU MERIT Maastricht. Objavila je više od 90 znanstvenih i stručnih radova te sudjelovala u znanstveno-istraživačkim projektima za strane i domaće naručitelje. Od 2015. do 2019. bila je glavna urednica časopisa Croatian Economic Outlook koji je davao analize recentnih makroekonomskih kretanja i kratkoročne prognoze hrvatskog gospodarstva. Od 2020. godine imenovana je članicom Ekonomskog savjeta Predsjednika Republike Hrvatske, koji vodi Velibor Mačkić, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Od siječnja 2023. članica je i Upravnog vijeća Ekonomskog instituta u Zagrebu.

NACIONAL: Kada snažno raste inflacija, dakle, u uvjetima općeg rasta cijena, ona više pogađa najsiromašnije, a vi ste to i istraživali. Jesu li to pokazala i vaša istraživanja?

S kolegama Ivanom Žilićem i Ivicom Rubilom radili smo istraživanje inflacije u razdoblju od 2001. do 2021. godine i utvrdili da je razlika između 10 posto najsiromašnijih i 10 posto najbogatijih bila nešto više od deset postotnih bodova. To je bilo u tom dugom razdoblju kada je inflacija bila na relativno niskoj razini. Imam i svježije podatke. Od siječnja 2020. godine, taman prije epidemije covida, do 2022. godine cijene su naglo skočile, prije svega zbog rasta cijena hrane. U 2020. inflacija je svima bila relativno blizu, ali onda ta razlika počinje snažnije rasti. Kada pitate građane kolika je inflacija, oni odgovaraju da je 20 posto, a službena inflacija bila je 10 posto. U istraživanjima smo koristili anketne podatke. Riječ je bila o anketama Državnog zavoda za statistiku o potrošnji kućanstava na uzorku od skoro 2000 kućanstava.

NACIONAL: Zašto je tolika razlika u brojkama?

To je i posljedica percepcije. Dva su razloga za tu percepciju inflacije. Jedan je psihološki efekt. Ljudi su u pravilu opremljeni da prvo percipiraju loše stvari. To je i prirodno i u skladu s njihovim obrambenim mehanizmom. Najprije percipiramo opasnost od nečega pa tako i opasnost od rasta cijena. S druge strane, obično ne primjećujemo kada cijene padaju. Pristrani smo. Drugo, za artikle koje često kupujemo, kao što je, primjerice, kava, dobro smo upoznati s cijenom pa njihov rast lakše uočavamo. Isto tako, žene lakše uočavaju inflaciju jer one češće kupuju. No inflacija Državnog zavoda za statistiku ne reprezentira stvarnu strukturu potrošnje pojedinih kućanstava, pa onda ni stvarnu inflaciju koju realno plaćamo kao konkretni građani.

NACIONAL: Kako to objašnjavate?

Evo i jednog konkretnog primjera. Ljudi na selu najčešće plaćaju veću cijenu u dućanima. Manja je konkurencija pa su i cijene veće. Tako i na osnovi različitih potrošačkih košarica vidimo da je službena stopa inflacije daleko od one inflacije koju imaju najsiromašnija kućanstva. Tako je u listopadu 2022. godine razlika između 10 posto najbogatijih i 10 posto najsiromašnijih kućanstava bila 6,3 postotnih bodova. Znači, bogatija kućanstava imala su u listopadu 2022. inflaciju od 12 posto, dok su siromašna kućanstva u prosjeku imala inflaciju od 18,3 posto. Ovdje smo podijelili kućanstva u 10 skupina po dohotku, ali svako je kućanstvo jedinstveno i osjeća vlastitu inflaciju. Tada su razlike još i veće, a mi smo iz analitičkih razloga napravili samo malu podjelu na 10 decila. Dok Državni zavod za statistiku izlazi s jednim brojem stope inflacije, mi smo ih analizirali kroz 10 skupina, a naravno, svako kućanstvo je jedinstveno.

NACIONAL: U svojim istraživanjima koristite pojam decila. Što su decili?

Decili su statistički okvir. Osnovna ideja, koju je koautor Ivan Žilić iznio 2019. prije covida i rasta inflacije, jest da su najčešće korištene ekonomske statističke mjere poput BDP-a i stope inflacije jedan broj, koji predstavlja neki prosjek. No, kako to naglašava Ivan Žilić, ono što kućanstva doživljavaju na iskustvenoj razini nije jedan broj. Zato i inflacija, koja obilježava poskupljenja roba i usluga, pa je kućanstvima najbliža, ne predstavlja jedan broj. Mi istražujemo distribuciju tih brojeva pa više nije riječ o samo jednom broju tih ekonomskih pokazatelja. Nije jedan broj koji bi, primjerice, odredio inflaciju od 6,7 posto u rujnu ove godine. Nas zanima kakva je stvarna inflacija vas, mene, moje bake, prvih susjeda. Zanima nas kolika je iskustvena inflacija svakog kućanstva, a inflacija je opći rast cijena. Decili, dakle, dijele kućanstva, potrošače, na deset skupina, a medijan nas statistički dijeli u dvije skupine.

NACIONAL: Što je onda medijan, pojam koji se danas koristi više od onoga što zovemo prosjekom kada se govori o plaćama, prihodima građana?

Kada govorimo o plaćama, onda medijan znači da 50 posto stanovništva ima manje plaće od tog medijalnog iznosa, a druga polovica stanovništva veće od medijana. Mi smo u svom istraživanju istraživali decilne skupine prema dohotku. Svrstali smo kućanstva u deset skupina ovisno o njihovu dohotku. Tako na rubovima imamo 10 posto najsiromašnijih i 10 posto najbogatijih, a između je preostalih 80 posto kućanstava podijeljenih također u osam pojedinačnih skupina.

‘Cijelo vrijeme smo uvozili monetarnu politiku Europske središnje banke iz Frankfurta. Bili smo strahovito izloženi euru pa je na kraju euro uveden u Hrvatsku i kao nacionalna valuta’, kaže Tkalec. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko je u tim vašim skupinama ljudi koji su na pragu siromaštva? Je li se ta brojka približila 50 posto stanovništva, dakle, tom medijanu o kojem govorite?

Taj podatak nisam istraživala, ali općenito mogu reći da su u najnepovoljnijoj situaciji samačka kućanstva, a ne prema uobičajenom mišljenju umirovljenici. Žene su tu vjerojatno u posebno nepovoljnoj poziciji. Iako to nismo posebno proučavali u ovom istraživanju, može se očekivati da su posebno ugrožena starija ženska samačka kućanstva.

NACIONAL: Kako se razlike u inflaciji po pojedinim skupinama odražavaju na društvo?

Kao ekonomisti predložili smo da se socijalna davanja deflacioniraju koristeći inflaciju po decilnim skupinama. Ne možemo sa službenom stopom inflacije, koja je plutokratska i opisuje i prilagođena je bogatijem sloju građana, korigirati mirovine i socijalna davanja, a Vlada upravo to radi. Smatramo da bi Vlada trebala uzeti u obzir različite stope inflacije po skupinama, posebno za one skupine građana najugroženije visokim stopama inflacije. Tako već rade u nekim zapadnim zemljama, već računaju stope inflacije temeljem tih deset skupina po različitim stopama. Doduše, ta metoda izračuna inflacije po decilima još nije službeno uvedena. Ona je u začecima. Nije to još mainstream, ali prateći literaturu iz SAD-a i skandinavskih zemalja, postoji sve veća sklonost tom modelu.

NACIONAL: Zašto se kasni s primjenom tog modela, a onda i u vođenju socijalnih politika na takvoj osnovi?

Postoji mainstream makroekonomija, koja se bavi isključivo agregatima. Ona gleda ekonomiju kao cjelinu i ne vodi brigu o tome kako se ekonomske kategorije kao što je inflacija reflektiraju na pojedina kućanstva. Doduše, od osamdesetih godina počela se vrlo postepeno ekonomija spuštati na mikro razinu i analizama počela baviti kućanstvima i promatrati distribucijske aspekte makroekonomskih pojava kao što su BDP-i, inflacije i dohodak. U Hrvatskoj se to počelo pojedinačno događati. Naši najvažniji ekonomisti u tom području su Ivica Rubil i Ivan Žilić. Oni su počeli uvoditi tu novu ekonomsku priču u makroekonomske agregate. To u Hrvatsku ulazi postupno, a počelo je ovdje na Ekonomskom institutu u Zagrebu.

NACIONAL: Visoke stope inflacije bile su gotovo zaboravljene nakon osamdesetih godina sve do pojave pandemije covida. Nakon ponovnog otvaranja ekonomije i velikog ubrizgavanja novca u gospodarstvo, opet je eksplodirala inflacija. Je li se to dogodilo zato što su države ubrizgavale veliki novac u oporavak gospodarstva?

Pojavu pandemije ekonomski možemo gledati s dviju strana. Imali smo lockdowne, zatvaranja ekonomije, pa su dobavni lanci bili prekinuti. Zato smo, s jedne strane, imali odgođenu potrošnju. Većina kućanstava odgađala je svoju potrošnju, a kada se sve otvorilo, počela su trošiti puno više. S druge strane, imali smo i velike fiskalne poticaje države što znači da je i država davala ogromne potpore mahom zaposlenicima, koji tada nisu radili. U SAD-u postoje procjene da se štednja akumulirana za vrijeme covida tek sada potrošila. Dogodili su se i dodatni elementi, a to je rat u Ukrajini, pa je i kao posljedica toga došla visoka inflacija. Ta situacija također je dovela i do jačanja uloge države u ekonomiji.

NACIONAL: Što je rezultiralo pojačanom ulogom države u ekonomiji i u Hrvatskoj?

Države su se našle u situaciji određenog protekcionizma i zatvaranja i prema ideji globalizacije, kao i jačanja nacionalne sigurnosti. Ti su trendovi suprotni globalizaciji koja je u razdoblju od 2014. do 2020. djelovala izrazito deflatorno. Od 2014. do 2016. godine imali smo deflaciju, što znači pad opće razine cijena, a neko vrijeme cijene su bile na nuli pa je tako bilo i u Hrvatskoj. Ciljana inflacija Europske središnje banke bila je dva posto, a realna inflacija bila je i niža od tog cilja. Od 2021. u inflatornom smo razdoblju koje još više naglašavaju protekcionističke tendencije mnogih država svijeta.

NACIONAL: Kako se to reflektiralo na ekonomiju?

I nominalni BDP, ne toliko i realni, u Hrvatskoj značajno raste i jedan je od bitnih elemenata te inflacije, a krenula je i zelena tranzicija. Ta tranzicija je strahovito skupa tako da se čini nemogućim održavati tu inflaciju od dva posto.

NACIONAL: Jesu li došli u pitanje i ostali kriteriji iz Maastrichta utvrđeni za eurozonu? Osim inflacije od dva posto, odnosno, kasnije revidiranih i dozvoljenih 1,5 postotnih bodova više od stope inflacije u trima državama EU-a s najstabilnijim cijenama, to je bio i godišnji fiskalni deficit do tri posto BDP-a, a javni dug ne bi trebao biti veći od 60 posto BDP-a. Kako to sada uskladiti?

U tom kontekstu može se postaviti i pitanje: koji je najlakši način spuštanja udjela javnog duga u BDP-u? To je upravo inflacija. Inflacija povećava nominalni BDP, a javni dug se obračunava kao udio duga u nominalnom BDP-u. Također, u Hrvatskoj je znatno porastao i BDP po glavi stanovnika. Nekada smo bili zadnji po BDP-u po glavi stanovnika u EU-u, ali otkako smo revidirali broj stanovnika prema popisu iz 2021., skočili smo na toj ljestvici nekoliko mjesta. Bugarska, Grčka i Slovačka su tako po tom pokazatelju iza Hrvatske. Naglasila bih da je Hrvatska nakon epidemije imala brži rast pa smo se vrlo brzo vratili na razine kakve su bile prije covida. Zato mislim da ćemo uspjeti ove godine izbjeći i recesiju.

NACIONAL: Zašto mislite da ćemo izbjeći recesiju? Dva za Hrvatsku najvažnija izvozna europska tržišta u ozbiljnim su problemima. To su Italija i Njemačka, koja već ulazi u tehničku recesiju. Posljedice tih trendova po logici stvari trebale bi se osjetiti i u Hrvatskoj.

Moći ćemo izbjeći recesiju prije svega zato što imamo snažan turizam, a postoji i domaća komponenta. Potrošnja kućanstava u Hrvatskoj na bitno je višoj razini u usporedbi s većinom zemalja, a potrošnja ima pozitivan učinak i na rast BDP-a.

NACIONAL: Osim turizma, na koju domaću komponentu mislite kada je poznata činjenica da je industrija u Hrvatskoj gotovo nestala, a i poljoprivreda je pala desetak posto.

U tim granama u posljednje vrijeme bilježimo pad, ali kada uzmemo obzir treći kvartal, koji će zbog turizma biti financijski izdašan, a i država zbog inflacije dobro zarađuje, puni dobro proračun, pa ima sve veće transfere prema korisnicima. Potrošnja u Hrvatskoj je neočekivano stabilna, a imali smo i rast realnih plaća. Zato će Hrvatska vrlo vjerojatno ove godine izbjeći recesiju unatoč problemima naših inozemnih partnera.

NACIONAL: Kako gledate na činjenicu da je Hrvatska uvođenjem eura ostala bez mogućnosti vođenja vlastite monetarne politike? Dio ekonomista smatra da smo u pogrešnom trenutku ušli u europodručje.

Prestanimo se zavaravati. Hrvatska nikada nije imala vlastitu monetarnu politiku. Oduvijek smo bili euroizirana zemlja s fiksnim tečajem nacionalne valute najprije za njemačku marku, a kasnije za euro. Uvođenjem eura ta je činjenica samo i formalno potvrđena. Imali smo fiksirani tečaj zbog ogromnih zaduženja prvenstveno kućanstava, a onda i države i poduzeća, u stranoj valuti. Još u Jugoslaviji većina hrvatskih štediša nije željela štedjeti u nacionalnoj valuti, a kasnije ni u kunama. U banke su donosili njemačke marke, kasnije eure, pa su onda i banke morale svoju vanjsku izloženost prilagoditi toj činjenici. Banke u Hrvatskoj većinom su u stranom vlasništvu pa su zato i one vezane za banke u eurozoni. Drugim riječima, mi smo cijelo vrijeme uvozili monetarnu politiku Europske središnje banke iz Frankfurta. Bili smo strahovito izloženi euru pa je na kraju euro uveden u Hrvatsku i kao nacionalna valuta.

NACIONAL: Kažete da su klijenti banaka ionako bili izloženi euru, ali u jednom trenutku postali smo izloženi i švicarskom franku, kada su građanima ponuđeni krediti u toj valuti. Kako to komentirate?

Nuđenje kredita u švicarskim francima bilo je velika pogreška. Takvi krediti jednostavno se nisu smjeli nuditi građanima. Netko je trebao zaštititi građane od kredita u švicarskim francima.

NACIONAL: Tko je trebao zaštititi građane? HNB ili Vlada?

Netko je trebao to učiniti radi stabilnosti financijskog sustava, a onda i čitave ekonomije. Ako građani imaju kredite u švicarskim francima, a nemaju prihode u toj valuti, koja fluktuira i varijabilna je na hrvatsku kunu, onda se mogu naći u velikim problemima. Bilo je sve u redu dok tečaj švicarskog franka nije počeo nenormalno rasti, ali postojao je rizik da se to dogodi.

NACIONAL: Jesu li bankari trebali znati da se to može dogoditi, da su rizici za građane veliki? Ipak su oni bolji poznavatelji procesa na financijskom tržištu.

Nitko to nije mogao unaprijed znati, pa ni bankari. Radi se o sljedećem: šokovi se događaju i uvijek će se događati. Gotovo nitko ne može predvidjeti kako će se, kada i gdje dogoditi takvi šokovi. Dakle, vjerojatnost je postojala da tečaj švicarskog franka počne rasti, a preveliki broj kućanstava u Hrvatskoj bio je izložen toj valuti. I banke je ta situacija zatekla, s tom razlikom da su se one za razliku od građana „hedžirale“ prema toj izloženosti. Što bi se dogodilo da nije postignuto rješenje s dužnicima? Klijenti više ne bi mogli otplaćivati kredite, a banke bi ostale bez prihoda. Moglo je doći do nestabilnosti cijelog bankarskog sustava, koji bi se onda prelio i na nestabilnost financijskog sustava, dakle, u konačnici i na državu. Ti krediti u švicarskim francima bili su rizičan instrument koji bi bilo u redu ponuditi špekulantima, koji se razumiju u taj posao i koji se mogu hedžirati kao što su to učinile i banke. To se nije smjelo nuditi građanima.

NACIONAL: Je li na kraju bilo pametno taj problem rješavati konverzijom? Vidimo da Vrhovni sud nikako ne donosi konačno rješenje o tim konvertiranim kreditima iako je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić još 2013. godine donio kolektivnu presudu o ništavnosti valutne klauzule u švicarskom franku, kao i ništavnosti kamatne stope, koju su bankari dizali unatoč dramatičnom rastu tečaja te valute.

Ne znam je li konverzija tih kredita bila najbolje što se moglo napraviti. O tome se još uvijek raspravlja, ali trebalo bi o tome napraviti temeljitu analizu. Možda se moglo i drugačije to riješiti. Postoji i jedan aspekt kod samih korisnika tih kredita u švicarskim francima. Neki od tih potencijalnih dužnika uopće nisu bili kreditno sposobni za kredit u eurima, ali su ih mogli dobiti u švicarskim francima. Dakle, djelomično se radilo o subprime tipu proizvoda kojemu je s aspekta poslovanja i trebalo tako pristupiti.