Nakon nevjerojatnog uspjeha televizijske serije ‘’Naše malo misto’’ koja je prema romanu Miljenka Smoje snimana krajem 1960-ih, deset godina kasnije snimljena je i serija ‘’Velo misto’’. Ona je također doživjela izniman uspjeh i imala visoku gledanost u Jugoslaviji. Glavni likovi i životi tih likova temelje se na stvarnim osobama i događajima, a serija prati povijesna zbivanja, razvoj i život u Splitu tijekom cijele prve polovice XX. stoljeća, kroz prizmu nastanka te uspona i padova jednog od simbola Splita, nogometnog kluba Hajduk. Iako je prepuna duhovitih anegdota i humora, ‘’Velo misto’’ je zapravo bila itekako kritična prema tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti, posebno zbog položaja hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Uloge ostvarene u Smojinim serijama pratile su glumce cijeli njihov život, a odigrane su maestralno. Boris Dvornik bio je brijač Meštar, čije su rečenice ‘’Evo, ja iz ove svoje butige nisam maka’, a čet’ri san države prominija!’’ i ‘’Neću politiku u svoju butigu!’’ postale dio opće kulture, kao i Strikanov citat – igrao ga je Špiro Guberina – ‘’Muke mi ježove’’. Strikan i njegov Netjak, kojeg je igrao Ivo Gregurević, splitski su smetlari i kroničari vremena, Mustafa Nadarević bio je inženjer Duje, Hajdukov osnivač i prvi Hajdukov vratar. Duško Valentić odigrao je ulogu Papundeka, Meštrova šegrta, a Meštrov šegrt bio je i Očalinko kojeg je igrao Ivica Vidović. Osim sjajnih muških uloga, i glumice su bile briljantne. Zdravka Krstulović kao učiteljica plesa Violeta, Mira Furlan kao Kate i Vlasta Knezović kao Marjeta.

Unatoč ogromnoj popularnosti serije nikad se Smojin roman nije pretočio na kazališne daske. Do sada. Redateljica Marina Pejnović u zagrebačkoj Komediji upravo je započela probe za ‘’Velo misto’’ koje će praizvedbu imati 3. ožujka.

Meštar je Damir Lončar, njegovi šegrti Papundek i Očalinko su Ivan Čuić i Ognjen Milovanović, Violetu igra Vanda Winter, Duje je Marin Klišmanić, a Kate će igrati Ana Magud. Marjeta je Nera Stipičević, a Strikan i Netjak su Davor Svedružić i Goran Malus. Marina Pejnović rođena je 1992. u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti 2013. završila je BA studij, a MA studij Kazališne režije i radiofonije 2018. godine. Režirala je nekoliko predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u koprodukciji Muzičkog biennalea i HNK u Zagrebu režirala je ‘’Posljednji intermezzo’’ Berislava Šipuša, u Drami HNK Zagreb ‘’Genijalnu prijateljicu’’ te u Kerempuhu ‘’Bilježnicu Robija K.’’ i ‘’Teorije zavjere’’. Režirala je i u mnogim drugim kazalištima, sinkronizacije animiranih filmova, radio drama, radio dokumentaraca te kulturnih i sportskih događanja. Dobitnica je nagrade Dana satire 2020. godine za najbolju režiju za predstavu ‘’Bilježnica Robija K.’’ s kojom je osvojila i nagradu za najbolju režiju Zlatna vila na međunarodnom festivalu u Prijedoru. Nagradu ASSITEJ-a za najbolji dramski tekst za predstavu ‘’Huligan’’ u Kazalištu Mala scena podijelila je s kolegama Matijom Šakoronjom te Paškom Vukasovićem.

NACIONAL: U Komediji radite ‘’Velo misto’’ Miljenka Smoje, što je prva kazališna adaptacija tog legendarnog djela. Kako je došlo do ove ideje?

Pozvali su me režirati te smo odmah dogovorili kako bismo radili komediju iz mediteranskog korpusa jer me daljnje proučavanje specifičnosti ljudi u tom podneblju i njihova odnosa prema životu iz kojeg izrasta i humor, intrigiraju.

Jedan od dva prozna naslova koja sam predložila je i ‘’Velo misto’’. Nakon što smo svi ponovno iščitali kroniku te pregledali seriju, odlučili smo da je kazališna adaptacija moguća. Mit serije je glavni razlog zašto se netko toga prije nije uhvatio. Barem je to moje mišljenje. I inače je to jedan od najvećih problema u našem glumištu – popunjena mjesta sadržaja i forme koja se zbog mitologiziranja dijela publike ne reinterpretiraju. Veća šteta nastaje odustajanjem od dijela naslova, zbog straha, nego od lošeg pokušaja.

NACIONAL: U Komediji radite prvi put, i to odmah veliku ansambl predstavu, što je dosad najveći izazov. Znam da radite jezične vježbe, kako to ide?

Tek smo počeli pa smo, naravno, krenuli od jezika koji s glumcima radi jezični savjetnik glumac Joško Ševo. No jezik se ne ostvaruje samo u govoru, već i u tijelu, vokabular pokreta kroz gestu, mimiku… tako da rad na jeziku traje do premijere. Kolektivni čin mi je najdraži u kazalištu i zato sam sretna što sam dobila priliku odmah raditi ansambl predstavu. Evo na primjeru ‘’Genijalne prijateljice’’ što me uzbuđuje – ulaz cijelog ansambla iz orkestra. Režija događaja, a ne situacije. Ili na primjeru ‘’Tri sestre’’ – ne režiraš Tusenbachovu prošnju, ili Mašin ljubavnički odnos s Veršinjinom; već režiraš rođendan u prvom činu, karneval u drugom, požar u trećem i odlazak vojske u četvrtom činu. Tu je prostor redateljske kreacije.

NACIONAL: Kako je koncipirana predstava? Radite je kao kroniku, dakle pratite cijelo jedno razdoblje, ali najviše se – kako piše u najavi – zadržavate u 1936. godini, kako će to izgledati?

Nakon prve ruke adaptacije odustala sam od dužeg zastajkivanja u 1936. godini. Uništila sam djelo zastajkivanjem i morala sam ispočetka raditi adaptaciju. Poanta kronike je u rasponu, ili sam spremna time se baviti ili neka i ne uzimam to djelo u ruke. Kako kazališnim jezikom prikazati kroniku, to je zadatak. Predratna atmosfera 1936. u Splitu u kontekstu rata u Ukrajini u ranoj mi se fazi učinila najaktualnijom. Taj rašomon političkih opcija te neznanje u kojem smjeru će se rastvoriti globalna politička priča lomi se na osobnom životu svakog lika. Primjerice, Tonči koji bježi iz austrijske vojske u srpsku u Prvom svjetskom ratu te se vraća u Split kao junak pobjedničke vojske, pa u međuraću gubi prijatelje jer zastupa stranu Kraljevine Jugoslavije, a na kraju 1941. pogiba u ratu protiv Nijemaca. Imam konstantnu potrebu poentirati kako nije politika tamo neka odluka koja me se ne tiče, već direktna posljedica na moj život. Vjerojatno sam time opsjednuta jer u mojoj generaciji vlada nezainteresiranost spram politike. Većina misli da može voditi svoj osobni život neovisno o njoj, što je potpuna zabluda. Evo koliku reperkusiju je napravio 71 zastupnik na živote samostalnih umjetnika jer su glasali protiv ukidanja recesijskih mjera iz 2009. godine. Sad s ovim poskupljenjima s prelaskom na euro i paralelnom inflacijom, ljudi tek vide gdje smo.

NACIONAL: Koje događaje ćete istaknuti, hoćete li ulaziti u politiku?

Raspon kojim se bavimo je od 1905. te Rusko-japanskog rata oko kojeg se posvađao cijeli Split zauzimajući suprotne strane do 1945. Proći ćemo kroz sve zemlje – Austro-Ugarsku, Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, Kraljevinu Italiju, opet NDH, nacističku Njemačku, socijalističku Jugoslaviju… anorganska brzina promjene koju su tada živjeli u ritmu odgovara današnjoj brzini življenja. Upravo ta brzina događaja koju moram izrežirati točno korespondira s anorganskom brzinom konzumiranja sadržaja u današnjem vremenu. Organski napravljeno lice jedva preživi.

Jedino što im i ostaje je humor. U maloj mjeri pratimo njihov osobni razvoj, a u većoj njihovo nošenje s događanjima koja ih povijesno zatiču. To su generacije koje nisu imale pravo na osobni razvoj, već su se stalno morale određivati i mijenjati smjer svog života.

Kako je rekao Meštar: „Ovo su se, moj Duje, počeli mirakuli događat. Zaspiš u jednu, a probudiš se u drugu državu. Samo se minjadu bandire i plakati. Ujutro, čin otvorin oči, omar otvaran ponistru i gledan koja danas bandira vije na Marjan. I mogu se falit da san bija u puste države. Najpri san bija u Austriju, onda u Mađarsku, onda san bija u Jugoslaviju, par dan u Nezavisnu, pa u Italiju, I evo me sad lipo u Njemačku.”

NACIONAL: Zašto radite ‘’Velo misto’’, a ne primjerice ‘’Naše malo misto’’?

‘’Naše malo misto’’ draža mi je serija, a ‘’Velo misto’’ mi je draži materijal. Teži. Bogatiji.

NACIONAL: Kakav je vaš osobni odnos prema ‘’Velom mistu’’? Čega se najradije sjetite pri pomisli na to, taj humor, Split, Mediteran, ali i britkost, lukavost, politiku?

Ništa u ‘’Velom mistu’’, naravno, nije duhovito. To je niz teških događaja. Duhovito je kako oni preživljavaju. Humor ostvaruju kroz verbalizaciju u kontri s događajem. Smijeh je tamo gdje ima suza. Umjetnost preživljavanja.

Serija ‘Velo misto’ bila je popularna i gledana, a u njoj su igrali velikani kao što su Zdravka Krstulović, Mustafa Nadarević, Boris Dvornik. FOTO: HRT Press

NACIONAL: Koji lik će biti u središtu pozornosti?

Jedan jedini koji preživljava i nadživljava sve – Split.

NACIONAL: ‘’Velo misto’’ je zaista postao kultno djelo, napola cenzurirano zato što je ukazivalo na probleme, uglavnom s položajem hrvatskih građana u svim silnim državama kojih je Hrvatska bila dio, je li to nešto o čemu ste vodili računa? Danas nisu takva vremena, hoćete li zbog toga ipak prilagoditi predstavu?

Ne slažem se. I mi isto stalno mijenjamo položaj i stalno smo u novoj državi. Pa nismo li je i s 1. siječnjem opet promijenili. Osim toga, nije politika samo promjena granica. Evo jedan primjer – simptomatski je do koje mjere se Smoje ne bavi ženskim likovima. Na koji način je u seriji ‘’štrihana’’ scena silovanja Kate od strane Tončija na Marjanu. To je isto politika tadašnjeg vremena kad je serija izašla. Mi danas imamo i privilegiju i dužnost o tome progovoriti. Ali i režija šutnje ženskih likova je statement.

‘Kate: Di me to vodiš? Nije se otela, nije upitala plašljivo, nego ženski koketno. Istina je, rekla je: Neću, nemoj činit gluposti ali je isto prva ugazila na marjansku skalinu. Ako ćemo tražit njegovu krivicu, onda je ona jedino u tome šta je na skalinan zasta, pogleda je značajno u oči i patetično zapita: – Zar meni, meni ne veruješ? Časna moja reč!A u isto vrime ispod šinjela rukon je pritiska svoj napeti oficirski bodež. Najzad, on je bija i malo pošprucan i, premda oficir, bija je momak (…) A Kate jopet nije bila taka tuka da će virovat momačkoj riči izgovorenoj u dva bota, u Silvestarskoj noći, na marjanskin skalinan Raznjuferija je, razverđina ka da je mina ladnu stinu. Nije učestvovala. Nije mu pomagala. Bodežon je promašiva, rova ladnu ledinu. Travicu i šporku zemju je oko vrška nakupija i, kad ga je krvavoga izvadija, bolilo gaje i žigalo daje vlastita muda tija zagrist. (…) Da je pod njin živa žena, osjetija je samo u njezinon vrisku i škripanju zub kad ju je probija.’

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog procesa istraživanja?

Smoje: „Ne plačemo za Auštrijon, nimamo za čin plakat, ali se isto s njon sorija jedan svit, jedan sistem, jedan ustaljeni red stvari. Sve se ginga, ruši, tumbulaje.”

Moja generacija rođena je tijekom rata, proživjela je krizu 2008., koronu i potres. Naučila sam da nema fiksnog. Postoji samo trenutak. I nema odgađanja reakcije, ako želimo biti društvo.

NACIONAL: Zanimljivo je da su neki glumci, upravo iz Komedijina ansambla, igrali u legendarnoj seriji, neki su u mirovini, a neki poput Vinka Kraljevića igraju i u predstavi. Smoje je nekako ušao u pore društva, što mislite zašto je toliko popularan i danas, nakon toliko godina?

Vinka Kraljevića izvukli smo iz mirovine. I hvala mu što je pristao. On će upravo držati vanjski luk predstave pričom o snimanju serije. Serija je takvo mitsko mjesto da je u predstavi nismo smjeli izbjeći, a za detalje dođite vidjeti predstavu. Također, hvala svim glumcima koji su snimali seriju te se našli sa mnom razgovarati o snimanju.

NACIONAL: Koliko je inteligencije potrebno da bi se radio tako istančan humor? Zašto se vama sviđa Smojin humor?

Sviđa mi se jer je zločest. Direktan. Politički nekorektan. Sve što danas ne smijemo.

NACIONAL: Imate li tremu, uzbuđenje? Sigurno će se obraćati velika pozornost na prvu kazališnu adaptaciju Smojina rada.

Imam ogromnu tremu i osjećam odgovornost.

NACIONAL: Kako ste birali glumački ansambl? Vidim da je cijeli Komedijin, niste nikoga izvana uzimali.

Komedija ima fenomenalan ansambl i nema potrebe za gostima, a s jezikom se moramo izboriti. Nedostaje im mladih glumaca pa sam pozvala Marina Klišmanića iz Kaštela da zaigra Duju te Ivana Čuića da se vrati i zaigra Papundeka. Netko bi rekao da nam nedostaje Splićana. I da zašto to radimo u Zagrebu. I da zašto ja koja nisam od ‘’dolje’’ stalno radim splitske pisce. Zato što mi kao nekome tko najviše voli komediju ne pada na pamet odustati od određenog podneblja koje nije moje, a koje ima najveći broj komediografa, što mrtvih, što živućih. Moj zadatak je zagrijati stolicu i izboriti se s time, a ne izbjegavati.

Zemlja smo koja ima tri ulaza u kazalište, banalno govoreći – commediu del’ arte, Stanislavskog kroz teatar stanja – stanje kao riječ koja je neprevediva sa slavenskih jezika – i Brechta. Krajnje je vrijeme da se sad kad smo pali ispod 4 milijuna prestanemo dijeliti na sjever i jug te razumijevanje sve tri strane i osjećanje tri tipa teatra krenemo koristiti kao prednost. To je naša dužnost.

NACIONAL: Režirali ste ‘’Bilježnicu Robija K.’’, ‘’Genijalnu prijateljicu’’, a sada evo ‘’Velo misto’’, volite raditi jake tekstove, intrigantne, ali i one koje se ‘’na prvu’’ čine teškima za postaviti u kazalištu.

Volim kad dobijem instantni živčani slom ispred količine. Volim sudoku i matematičko-ritmički režijske zadatke od kojih mi je slabo. I jedino kad se kroz takve količine provlačim potpuno mogu uroniti u materijal. Volim višak. Ali opet je to generacijska stvar. Mi više volimo sage, nego priče. I u većem postotku više volimo serije, nego filmove. Definitivno se osjećam kao reprezent takvog stava. Ne podnosim kad imam lika s jednim stavom u trajanju cijele predstave. Treba mi najmanje pet stavova o jednoj temi da bi zadovoljilo moj doživljaj svijeta. A prijevod kompleksnog u teatralizaciju, maniristički prijelaz i kazališni jezik kako bi supostojanje više vremena moglo biti sagledano u jednoj večeri za mene je bit postojanja.