Trinaesti Festival Miroslav Krleža održat će se u Zagrebu od 28. lipnja do 7. srpnja, a svečano se otvara premijerom predstave Baraka pet be u režiji Marine Pejnović i adaptaciji Vida Hribara. Budući da je Krležin Gvozd stradao u potresu, Festival se svake godine seli u nove prostore u kojima gradi Krležin spomenik u vremenu. Ove godine to će biti u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici, koja je odavno postala ruševina, a ujedno je i jedna od lokacija usko vezanih uz Krležina djela. Ishodište ovogodišnjih festivalskih događanja je sudbina mladih, koje uče da ne kažu NE.

Na Festivalu Miroslav Krleža u ponedjeljak, 1. srpnja, gostuje Kazalište Virovitica s dramom U agoniji redatelja Darija Harjačeka, dok 2. srpnja Dragan Despot izvodi svoju legendarnu monodramu Na rubu pameti. Program i ove godine uključuje Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama, kao i autorski projekt autora i ravnatelja festivala Gorana Matovića, u režiji Krešimira Dolenčića, Sjetite me se 2022. U petak, 5. srpnja, bit će izvedena monodrama Ni med cvetjem ni pravice s izborom 16 balada Petrice Kerempuha, koju režira i igra Adam Končić, a u subotu, 6. srpnja, na redu je posljednja predstava festivala – Jedne pijane novembarske noći 1918. Knjaževsko-srpskog teatra iz Kragujevca, koji gostuje u Gavelli. Kao i uvijek, Festival završava 7. srpnja u sedam sati ujutro Doručkom kod Krleže, gastronomsko nadrealističkim susretom u kavani Kavkaz. Ove godine dan Krležinog rođenja bit će proslavljen prigodnim programom i čitanjem zapisa iz Krležinih snova.

Baraka pet be kratka je ratna ekspresionistička novela iz antologijske Krležine zbirke Hrvatski bog Mars, a govori o užasima koje sa sobom donosi i ostavlja rat, negdje između dviju neimenovanih fronti od Stanislavova do Krakova na istoku Europe. U predstavi igraju mladi glumci: Tomislav Đunđer, Kristijan Petelin, Domagoj Ikić, Ivan Raffaelli, Boris Barukčić i Nikolina Prkačin.

O tome koliko je ova predstava bolno aktualna i danas, kada se svijet suočava s opasnošću još jednog ratnog sukoba, tjednik Nacional razgovarao je s redateljicom Marinom Pejnović. Rođena Zagrepčanka, Marina Pejnović diplomirala je i magistrirala kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Režirala je u HNK-u Zagreb, Gradskom kazalištu Komedija, Satiričkom kazalištu Kerempuh, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u HNK-u Varaždin, HNK-u Šibenik, Zagrebačkom kazalištu mladih i &TD-u. Dobitnica je nagrade Dana satire 2020. godine za najbolju režiju predstave Bilježnica Robija K te je za istu predstavu primila nagradu Zlatna vila za najbolju režiju na međunarodnom festivalu u Prijedoru. Nagradu Assiteja za najbolji dramski tekst, za predstavu Huligan u Kazalištu Mala scena, podijelila je s kolegama Matijom Šakoronjom i Paškom Vukasovićem.

‘Na svakih pola stranice Krležina teksta Baraka pet be imamo upliv komentara na današnji rat u Ukrajini. To je nešto što se nama može dogoditi za pola godine’

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Goranom Matovićem i Festivalom Miroslav Krleža i čija ideja je bila da radite Baraku pet be?

Zapravo, još prije deset godina, kada sam bila asistentica Žoržu Paru na predstavama U logoru i Legenda, koje su igrale na Festivalu Miroslav Krleža u povodu obljetnice Velikog rata. Nakon što sam počela samostalno raditi, Goran Matović predlagao mi je suradnju i čini mi se da smo prvi put prije otprilike tri-četiri godine izgovorili naslov Baraka pet be. No moj uvjet je bio da to bude u prostoru ispred stare vojne bolnice u Vlaškoj, koji je tada bio još relativno prohodan. A onda je došao jedan potres, pa drugi i to više nije bila opcija. No, eto, dogodilo se da tamo ipak sada radimo predstavu iako smo zapravo prilično udaljeni od te ruševine, koja služi kao neka kulisa, kao neko prošlo vrijeme koje implicira neku vlast i neku moć kojih više nema.

NACIONAL: Radi se o kratkoj priči koju je, kako ste rekli, nemoguće dramatizirati. Pa kako ju je onda dramaturški postavio Vid Hribar?

Oboje smo prvo konstatirali kako nema smisla dramatizirati rečenice i pretvarati ih u dramsko tkivo ili u dijaloge ili monologe, što druge Krležine novele omogućuju. No Baraka pet be zapravo je vrlo opisna, puna je slika tog užasa i njegovih posljedica, u jednom vrlo satiričkom tonu prema vlastitoj bolnici, prema samom tom ratu i prema svim tim nacionalnostima koje u njemu sudjeluju dok s tim zapravo nemaju nikakve veze i ne osjećaju taj rat kao svoj. Umjesto toga, osjećaju ga kao neko nametnuto stanje u koje ih se šalje. I Vidu i meni bilo je jasno da ako to dramatiziramo, gubimo Krležinu rečenicu, jer izmišljamo dijalog kojeg nema. U ostalim novelama u Hrvatskom bogu Marsu moguće je ući u taj dijalog i oplemeniti ga iz Krležinog ključa, no ovdje je jedini način da zadržimo Krležu bio ulazak u prepričavanje i u rečenice pripovjednog tona, koje zapravo impliciraju jedan brehtijanski teatar.

NACIONAL: Moglo bi se reći da je to generacijska priča, jer se vaša generacija upravo nalazi u situaciji u kojoj je bio Krleža kada ju je pisao. Koliko vam je suradnja s Vidom Hribarom bila bitna?

Prvo sam to namjeravala sama pisati, no onda mi je bilo toliko zlo od vlastitih misli da sam nazvala Vida i rekla mu: Moraš mi pomoći jer ću poludjeti! Imam ideje, imam slike, ali mi je stvarno mučno od svega. Zašto? Pa zato što gotovo na svakih pola stranice teksta imamo upliv komentara na današnji rat u Ukrajini. Dakle, radnja ide, a onda se usred scene počnemo ponašati kao da govorimo o ruskoj agresiji na Ukrajinu i onome što se tamo događa. A onda nastavimo i vratimo se u Prvi svjetski rat. Kad čovjek istražuje te podatke, ozbiljno se zabrine. Jedan od najgorih podataka je, naprimjer, da je 20 posto ruskih zatvorenika koje šalju na ukrajinsko bojište HIV pozitivno. Oznaka tih vojnika je crvena traka oko ruke. Kada radite na tome sami i susretnete se s tim podacima, a nemate sugovornika, postane vam zlo. Drugoga dana nakon što sam se našla s Vidom da mu izgovorim sve što mi je u glavi i što osjećam, doslovce sam se razboljela i dobila temperaturu. I njemu se, kada je počeo raditi na tome, slično dogodilo dva dana kasnije jer je, kao i ja, shvatio da je to nešto što se nama može dogoditi za pola godine. A trenutak je takav da zapravo ni naša generacija – dakle, govorim o ljudima u ranim tridesetima – neće iznijeti neki takav budući rat, nego oni puno mlađi.

NACIONAL: Nadajmo se da se to ipak neće dogoditi, no jesu li mladi svjesni takve opasnosti?

Bila je jedna prilično zastrašujuća scena; kada sam išla prezentirati učenicima Glazbenog učilišta Elly Bašić što ćemo raditi i predložila im da sudjeluju u predstavi, nastala je tišina kakvu nisam još doživjela. Kada sam pred orkestrom u kojem je veliki broj dječaka izgovorila tu rečenicu ako dođe do rata, neće moja generacija iznijeti taj rat, iznijet ćete ga vi, bilo je to toliko strašno da su samo zašutjeli i gledali me. Oni su se naprosto sledili. Tada sam shvatila da s njima o tome nitko nije razgovarao. Ni u školi niti se u javnosti to predstavlja kao mogućnost. To je bila jedna od scena koje su mi u pripremi predstave dosad najgore.

Marina Pejnović dobila je ideju za režiju na Festivalu Miroslav Krleža još prije deset godina | Foto: Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Kako je bilo raditi s mladim glumcima, koliko je njima Krleža još uvijek izazovan?

Moram reći da se ne sjećam da sam ikada toliko uživala u radu s glumcima kao sad. Ima nešto u tome kada mladi ljudi završe Akademiju, kada grizu, kada su željni rada, kada su izvan ansambla i spremni poigravati se kodovima. Zbog svega toga poseban mi je užitak raditi ovaj projekt. Ulogu hrvatskog studenta Vidovića igra Boris Barukčić, on je najstariji i najiskusniji među njima, ulogu Mongola i asistenta igra Ivan Raffaelli, uloge vojnika, generala, učitelja i Talijana igra Kristijan Petelin, Mađara i spikera igra Tomislav Dunđer, ulogu Slovaka igra mladi glumac koji još nije ni završio Akademiju, Domagoj Ikić, a jedinu žensku ulogu, medicinske sestre, igra Nikolina Prkačin. Stvarno jako lijepo radimo, svi se jako trude. To nije dug proces, sve skupa oko pet tjedana. Možda će nam nedostajati koji dan, ali uvijek nedostaje.

NACIONAL: Kako ste birali glumce, jeste li radili audiciju?

Da, ja sam ih birala, naravno, uz preporuke njihovih profesora s Akademije. Nisam radila audiciju, već ako bi mi tri ili četiri profesora spomenula istu osobu, ja bih je pozvala. I tako je stvorena većina glumačke ekipe. Izuzev Borisa, s kojim sam već radila.

NACIONAL: Usprkos tragičnosti, čini se da je Vid prišao temi montypythonovski, kroz crni humor o umiranju Europe?

Točno. Rekla bih da je taj vrlo crni humor odraz neminovnosti određenih situacija. Tako na početku predstave Nikolina Prkačin dođe i kaže otprilike: Igram medicinsku sestru i bit ću, nažalost, silovana u drugom dijelu predstave, ali Bože moj! Svi imamo svoju sudbinu. Ta duhovitost proizlazi, s jedne strane, iz pomirenja sa strahotama koje slijede, a s druge strane, i sam Krleža ju je potencirao. On započinje novelu opisom grofa Maksimilijana Axelrodea, šefa te velike vojne bolnice, koji je cijeloga života strašno tužan jer još nije došlo do rata i jer nikada neće ostvariti svoj veliki vojni san i postati junakom. Prvi opis je njegovo veselje kada je saznao da će konačno postati šef Vojne bolnice. Kasnije ide jedna njegova rečenica o tome kako su se pomaknule linije fronte, a njemu nitko nije javio niti poslao depešu, jer su ga zaboravili kao da je neka igla. A on nije igla, već šef vojne bolnice s 1500 ranjenih ljudi. No on se ne brine za te ranjenike, nego zato što ga tretiraju kao iglu. Ta satira u maniri serije M.A.S.H je doslovce upisana u samu novelu i daje taj osnovni ton. Mislim da smo to jako dobro istaknuli u ovoj adaptaciji. Naravno, u predstavi ima i minijatura koje je Krleža sam zapisao – poput veselja u Baraki pet be zato što nitko od likova nije na mjestu broj osam, na kojem se prognozira smrt u roku od jednog dana. A nije, jer je to mjesto dobio Vidović, Hrvat. I, kao, svima je laknulo jer ne moraju biti broj osam iako nemaju nogu, ruku, obje ruke, obje noge, no ipak je i to život. To je jedan doista crni humor, ali ne znam koliko se do sada Baraka pet be promatrala tako crnohumorno.

‘Na lokaciji na kojoj igramo doista su se i oporavljali vojnici iz Prvog svjetskog rata, oni koji su imali tu sreću da nisu ostali u zarobljeništvu, osobito s galicijskog ratišta’

NACIONAL: Koliko je sam prostor stare vojne bolnice u Vlaškoj bio inspirativan i gdje točno igrate predstavu?

To je jako točan prostor, izmišljen za Krležine drame. Naime, prednji dio tog prostora je obnovljen i to je danas glazbena škola Elly Bašić, a unutra je divno dvorište u kojem igramo. Prostor naše igre je na tom jednom dugom puteljku prema Vojnoj bolnici. Ispalo je zapravo odlično i moramo prije svega zahvaliti Glazbenom učilištu Elly Bašić i ravnateljici Mireli Buchberger Karlo koja nam je omogućila korištenje tog prostora. Budući da Baraka pet be podrazumijeva gomilu nečega, a ja nemam gomilu ljudi ni uvjete za masovne scene ili scenografije, cijeli taj puteljak bit će zakrčen s preko sto školskih stolica. Svaka od tih stolica predstavlja jednog palog vojnika. Iza nas je ruševina bolnice, koja implicira to vrijeme, a u njoj su se doista i oporavljali vojnici koji su dolazili iz Prvog svjetskog rata, naravno, oni koji su imali sreću da nisu ostali u zarobljeništvu, osobito s galicijskog ratišta gdje je završilo puno vojnika iz Hrvatske. Kada vidimo tu ruševinu, vidimo i njezino stanje, koje implicira da je zgrada bila bombardirana. I tako, s jedne strane, imamo tu vremensku distancu, ali s druge ona služi kao prijetnja onoga što dolazi.

NACIONAL: Spomenuli ste da u predstavi sudjeluju učenici Glazbenog učilišta Elly Bašić. Što sviraju?

Imamo tri instrumentalistice – Doru Kuleš, Ines Turšić i Magdalenu Rogić – te dvije solo pjevačice Ivu Anđelković Štefok i Dariju Vyshkovsku iz glazbene škole Elly Bašić te jednog klarinetista Sašu Ferderbara Bućana. Oni sviraju od filmske glazbe do klasičnih kompozicija koje su svirali na svojim završnim koncertima. Svojom glazbom prate radnju i imaju različite pozicije unutar predstave. Ponekad su prikaz boli koja bi bila patetična da se prikaže kao takva, ponekad predstavljaju čežnju, a u jednom trenutku pjeva se i jedna ukrajinska uspavanka. Dakle, glazbenici preuzimaju razne funkcije u različitim trenucima. Oni nisu smješteni kao mali glazbeni orkestar, već se kreću po sceni i postaju dio radnje.

NACIONAL: Kakvi su kostimi?

Kostimi su bazični. Imamo ogroman broj zavoja s kojima radimo neke instalacije i oni imaju svoju funkciju u tim amputacijama, koje dolaze i odlaze u jednom kabaretskom stilu. Ostalo su bolničke varijante kratkih majica i hlača koji impliciraju bezvremenost. Bolnička odjeća koja može biti i onda i sada. Naime, i sam Krleža kaže: August je 1916. i u bolnici je 49 stupnjeva. Strašno je zamisliti bolnicu po toj vrućini, u tim strašnim uvjetima, usred pustopoljine, bez lijekova, bez antibiotika, bez klime i što je najgore, pet dana bez vode. Nema ni hrane pa pacijentima umjesto hrane daju tablete protiv glista. To je makljaža koja je nama danas pred vratima, a svi razmišljaju kako će kupiti jeftiniju avionsku kartu za ljetna putovanja.

NACIONAL: Osim premijere, predstava će igrati još nekoliko puta tijekom Festivala?

Da, predstava igra 28, 29. i 30. lipnja, kreće prije zalaska sunca i završava s mrakom, što je, dakako, namjerno tako smišljeno. Problem festivala kao što je ovaj jest da se uvijek jako dugo čeka konačna odluka o financiranju i da se do zadnjeg časa ne zna hoće li ga ili neće biti. I tako već godinama. Zato se i predstave pripremaju relativno kratko. Ali uvijek mi je žao da ne igraju dulje i više, nego samo ljeti, a onda nastaje velika pauza do sljedeće godine. Žao mi je kada mi umiru predstave.

‘Odluka o financiranju Festivala Miroslav Krleža uvijek se jako dugo čeka i do zadnjeg časa ne zna se hoće li ga biti. Zato se i predstave pripremaju relativno kratko’

NACIONAL: Nedavno ste u HNK-u u Zagrebu režirali Nebeski svod, s gotovo isključivo ženskim ansamblom. Koliko je to različito iskustvo?

Sa ženskim ansamblom Nebeskog svoda bilo je to teško i divno. Potpuno jedna drugačija energija i način rada, drugi odnos prema disciplini, puno opušteniji. Na kraju su one sjajno iznijele taj tekst i tu vrlo mučnu temu. HNK Zagreb ima nevjerojatnu žensku podjelu i nije lako pronaći komad u kojem će se predstaviti njihova snaga. I inače jako volim ansambl HNK-a jer su mi doista puno dali, volimo se i kad je teško i kad je lako. A sada imam gotovo potpuno muški ansambl. No ta mladenačka energija je nešto što i mene jako ponese. Sve ima svoje prednosti i mane – HNK je jedan sustav koji te podržava na svakom koraku, a ovo je jedna potpuno off priča u kojoj ja vodim ton, organiziram, nabavljam rekvizitu, dakle, radim stvari kojima se inače ne bavim, ali dobijem stostruko natrag u vidu njihove energije i želje da predstava bude uspješna.

NACIONAL: Nema puno žena kazališnih redateljica, postoji li razlika u načinu kako vas doživljavaju ansambli?

Mislim da još uvijek postoji, ali sve manje. I to ne u odnosu na glumce i glumice, ali zato u odnosu na cijeli sustav. Mislim da sustav i dalje preferira muške režisere. No moj način funkcioniranja je takav da ako se dogodi neki takav moment, ja to imenujem naglas pred svima. Ne prehodam preko takvog problema, već se zaustavim i jasno i glasno kažem: Ovo se sada događa zato što sam žena. Kada to na nekom mjestu gdje više puta radiš više puta artikulirano ponoviš, onda se to naprosto prestane događati. Zato mislim da je zadatak svake žene adresirati takav problem na pravim mjestima. Pritom ne mislim da se na to treba izvlačiti, ja isto tako mrzim kada neke žene misle da samo zato što su žene u nečemu nisu uspjele. To ne smije biti izlika. Ali kada se takvo diskriminatorno ponašanje dogodi prema nekoj članici tima, onda to jasno imenujem i prozovem.

NACIONAL: Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu posljednjih godina tresli su skandali zbog seksualnog uznemiravanja studentica, pokrenuti su i neki postupci, no nitko na kraju nije kažnjen. Kako to komentirate i kakva su bila vaša iskustva kao studentice?

Mislim da treba postojati apsolutno nulta stopa tolerancije na nasilje, kako fizičko, seksualno, tako i verbalno. Sama nisam nikada doživjela nasilje u fizičkom smislu. A što se tiče verbalnog, rekla bih da je to tada bio jedan sport, i to na većini odsjeka. Takav je bio stil komunikacije i na početku studija to sam prestala doživljavati kao ugrozu. Tada se naprosto agresivnije komuniciralo, direktnije, bolnije. S obzirom na sve što mi se kasnije događalo u životu, na ono što su mi kasnije izgovorili po raznim kazalištima, ne znam kako bih preživjela da nisam očvrsnula na Akademiji. Promjenom komunikacije na Akademiji nije se promijenio diskurs u svim kazališnim prostorima. Istovremeno, svjesna sam da živimo u vremenu kada se to više ne prihvaća i tako treba i biti. Žao mi je samo što je u medijskom smislu imenovano samo dvoje, troje ljudi koji su vrh sante leda, a mnogi koji su na isti način djelovali su se izvukli. To je produkt cancel-kulture, a ni to nije ispravno. Svesti sve na troje ljudi i samo jednu instituciju, naprosto je jedna velika laž.