Marin Blažević. v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, najavljuje Riječke ljetne noć i govori o političkoj situaciji u državi

U povodu 13. ljetnog kazališnog festivala u Rijeci koji će se ove godine održati pod nazivom Riječke ljetne noći PLUS, Marin Blažević, v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, za Nacional je rekao što ove godine očekuje publiku od 1. do 22. srpnja, a dotaknuo se i političke situacije u državi.

NACIONAL: Što biste ove godine izdvojili s festivala? Što je drugačije i novo?

Suradnja s drugim ustanovama u kulturi Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije omogućila je da udruženim snagama transformiramo Riječke ljetne noći iz primarno kazališnog i glazbenog u žanrovski raznovrstan festival otvoren ne samo svim umjetničkim formama i kulturnim interesima, nego i svim generacijama lokalne i tranzitne publike. Jedan cijeli tjedan, primjerice, ispunjen je predstavama za djecu, a tjedan potom, od 13. do 16. srpnja, pozivamo naročito mladu publiku da s nama “okupira” prostore tvorničkog kompleksa Torpedo. Uz HNK Ivana pl. Zajca kao nositelja i koordinatora programa, festival su osmislili i produciraju Gradsko kazalište lutaka Rijeka, riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Art-kino Rijeka, Muzej grada Rijeke, Prirodoslovni muzej, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja te Hrvatski muzej turizma Opatija. Iz desetak predstava i koncerata u organizaciji riječkog HNK, izdvojit ću gostovanje legendarnog newyorškog kazališta La MaMa s predstavom “Pylade” u režiji Ivice Buljana 15. srpnja u Torpedu te dva koncerta koja u suradnji s Festivalom Opatija izvodimo na Ljetnoj pozornici. Najprije 20. srpnja prvi put u Hrvatskoj predstavljamo dvije svjetske operne zvijezde u programu “The Best of Opera”. Koloraturna sopranistica Sumi Jo i bariton Lucio Gallo nastupaju na gala koncertu, a 22. srpnja Lucio Gallo zatvara festival koncertom “Tribute to Frank Sinatra”.

NACIONAL: S obzirom na to da ste dobili manje novca od Ministarstva kulture, kako ste se snašli s financijama?

Tako da smo pronašli način da manjak pretvorimo u višak; manjak sredstava u višak ideja, volje i produkcijske kreativnosti. Zato smo i ovogodišnji festival nazvali Riječke ljetne noći PLUS. Revidirali smo cijeli koncept Riječkih ljetnih igara, odnosno “riječkog ljeta”, ali to nije dovoljno jer promjena koncepta nije održiva ako je primarno uvjetovana financijskim razlozima. Već prošle godine bilo je jasno da bez odlučnije i značajnije potpore Riječke ljetne noći više ne mogu opstati u formatu i s idejom koja ih je pokrenula prije dvanaest godina. Riječke ljetne noći su opsegom programa jedan od najvećih ljetnih festivala duž naše obale Jadrana, ali unatoč tome, proces njihova zanemarivanja i degradiranja od Ministarstva kulture potvrđuje potpuni nehaj, pa ove godine i neskrivenu namjeru ukidanja. Primjerice, u šest godina Ministarstvo je financijsku podršku festivalu, ionako uvredljivu u usporedbi s festivalima u Splitu (1,8 milijuna kuna ove godine) i Dubrovniku (četiri milijuna kuna ove godine), reduciralo sa 150.000 na 80.000, pa ove godine na 50.000 kuna. Da budem sasvim jasan – ne donese li neko novo ministarstvo, s Primorsko-goranskom županijom i Gradom, stratešku odluku o značajnom povećanju subvencioniranja programa Riječkih ljetnih noći, HNK Ivana pl. Zajca neće više moći izdržati obavezu i izazov realizacije i minimalnog programa koji principijelno ne odustaje od kriterija umjetničke vrijednosti i društveno-kritičke relevantnosti.

NACIONAL: Koliko će koštati Riječke ljetne noći?

Mogu govoriti samo o dijelu programa koji organizira ili suorganizira HNK Ivana pl. Zajca, inače i koordinator cjelokupnog programa. U tom dijelu Riječke ljetne noći neće premašiti rashode od 400.000 kuna, otprilike kao i lani. Govorimo o iznosu deset puta manjem od sredstava koje su Dubrovačke ljetne igre ove godine dobile samo od Ministarstva kulture. Bit će da je srdačno druženje i smješkanje pred kamerama sa sada već tehničkim ministrom kulture, intendant Ljetnih igara Mladen Tarbuk uspio dobro naplatiti. Treba imati želudac za takvu rasprodaju umjetničkog integriteta.

NACIONAL: Koliko je taj festival važan za Hrvatsku? Ministarstvo ne misli tako.

Pa trebao bi biti važan onoliko koliko su za Hrvatsku važni Rijeka i riječka regija, a valjda i titula Europske prijestolnice kulture. Ali bit će da je između Hrvatske i njezine sada već bivše vlade – vladao razdor. Vjerujem da je, pored svega drugoga, i izdajnički odnos te vlade, a posebno predvodnika njezine ekstremno desne revizionističke politike, prema povijesnom i kulturno-simboličkom nasljeđu današnje Rijeke, imao nekog udjela u ubraznoj propasti vlade.

NACIONAL: S obzirom na to da je i Drami za sljedeću sezonu predviđeno manje novca, znate li već sad hoće li se i kako taj manjak odraziti na sezonu?

Dosad smo bili prisiljeni odgoditi premijeru “Jesenje sonate” s Mirom Furlan u glavnoj ulozi iz prosinca 2016. u siječanj 2017. kako bismo predstavu realizirali u novoj proračunskoj godini. Ali da budemo sasvim jasni oko bezobrazno providnog “spina“ zalutalog ministra kulture i njegove doministrice Ane Lederer: Ministarstvo zapravo ne dodjeljuje sredstva specificirana za pojedine umjetničke grane, a kamoli, detaljnije, za pojedine projekte. Dosadašnji ugovori o korištenju sredstava Ministarstva uvijek su se odnosili na cjelokupni tzv. “redovni program” svih četiriju umjetničkih grana. Ove godine, vjerovali ili ne, još nam uvijek iz Ministarstva nisu poslali ugovor o korištenju ovogodišnjih sredstava, premda umanjene rate uredno uplaćuju i premda smo već stigli do kraja sezone, što znači i producirali dvije trećine planiranog programa u 2016.

• ‘NE PREOSTAJE NIŠTA nego nestati u bespućima povijesne neozbiljnosti ili pak provesti tihi i vjerojatno kratkotrajni državni udar podmićivanjem nekih ‘narodnih’ zastupnika’

Drastično i očigledno osvetničko rezanje sredstava za “redovni program” ne može se reflektirati samo na program Hrvatske drame, nego će neizbježno utjecati na planirani program Riječkih ljetnih noći i prvog dijela sljedeće sezone. Morat ćemo reducirati broj repriza, prije svega opernih, a morali smo revidirati i dio jesenskog koncertnog programa. Usto, “mjere štednje” koje smo prisiljeni provoditi u produkciji pojedinih projekata dosegle su razinu neodrživosti. Ne zato što više nemamo ideja za “siromašno kazalište”, nego stoga što uskoro više nećemo u fundusu imati kostima i scenografija koje bismo mogli reciklirati. Mi smo stigli do točke nakon koje se dalje može nastaviti samo dvama putevima: ili značajno reducirati program, što bi sigurno razočaralo našu sve brojniju publiku, ili krenuti u još temeljitiju transformaciju riječkog HNK u organizacijskom i produkcijskom smislu. Postojeći model HNK u današnjim je okolnostima postao neodrživ, osim možda u Zagrebu, gdje ga obilato financiraju i grad i država. Nipošto ne zagovaram ukidanje takve institucije u Rijeci, nego njezinu sustavnu reformu, od koncepta, preko ustroja do organizacijskog i produkcijskog menadžmenta. Projekt Europske prijestolnice kulture prilika je koju ne bismo smjeli propustiti.

NACIONAL: Kako objašnjavate stav države prema HNK u Rijeci? Što to znači vodstvu tog kazališta i publici?

Ovdje bismo već trebali razgovarati o bivšoj državi, barem u onoj mjeri u kojoj neka vlast organizira te u formi vlade reprezentira državu. Moram priznati da kao netko s neznatnim intenzitetom sentimenta prema pojmu i pojavi “nacionalne države”, ali nipošto bez znanja o povijesnoj i aktualnoj situaciji njezinih naroda i nipošto bez interesa za potencijale kulture u tom okviru, sa zanimanjem pratim kako upravo oni koji se zaklinju u “naciju“ i “državu“ besramno privatiziraju pa time i izdaju njihove interese. Nesumnjivo, mijenjaju se ne samo stanje “nacije“ i “države“, doslovce iz dana u dan, nego i odnos “naroda“ prema njima. Riječki HNK koji je protekle dvije godine kreirao kritički odnos prema nacionalizmu, revizionizmu i (neo)fašizmu u hrvatskoj prošlosti i aktualnosti, uskoro bi se mogao naći pred novim izazovom svoje odgovornosti. Valjat će primarno promovirati sve ono drugo što smo radili u međuvremenu, prije svega u glazbenom i glazbeno-scenskom programu, ali i u programima socijalne osjetljivosti te uključivanja publike, napose mlade, u kazalište kao društveni okoliš i proces u kojem se kreira i testira zajednica utemeljena na vrijednostima različitimaa od onih o kojima ovise “nacija“ i njezina “država“, i obrnuto. Govorimo o vrijednostima koje čine pluralno i liberalno društvo, ono u kojem je prva obaveza većine da čuva i razvija prava manjine. Stoga sam i program za četverogodišnji mandat intendanta nazvao “HNK u Rijeci – lukobran različitosti”, pritom parafrazirajući temu Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. kao “luke različitosti“.

NACIONAL: Ana Vilenica, vaša protukandidatkinja za intendanta, rekla je da ne želi politiku u teatru. Ako budete izabrani, hoćete li nastaviti predviđeni program u kojem glavnu ulogu igra politički teatar? Mislite li da je politika nužna u kazalištu?

Možda će vas iznenaditi, ali ja smatram da mi nikada nismo radili politički teatar u Rijeci, a nisam ga s Oliverom Frljićem radio ni igdje drugdje. Kad sam prije dvije godine, u ulozi dramaturga–suradnika, s Oliverom kao kandidatom za intendanta predlagao program naslovljen “Novo, odgovorno, različito: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca”, jedna od naših odluka bila je da se riječki HNK neće “odnositi pasivno spram svojeg okruženja”, dakle neutralno spram društvenih procesa i pojava. U povijesnoj perspektivi shvaćanja i izvedbe društvene uloge kazališta, teško je povjerovati da zauzimanje određene svjetonazorske pozicije i kritički nastrojene političnosti može izazvati “kontroverze“ onih razmjera kakve je izazivalo naše dvogodišnje djelovanje. Kazalište gotovo nikada, osim kada zagovara apsolutnost estetske ili komercijalno-zabavljačke funkcije, nije apolitično, odnosno izolirano od kompleksa društvenih i političkih odnosa u koje je neminovno zapleteno već zbog svojeg, pozovimo se na Branka Gavellu, “kolektivnog karaktera“. Kazalište ne nastaje u osami i ne može opstati u salonu. Kazalište – kao forma i kao forum – odgovara zajednici koja ga stvara i koju stvara. Naravno da postoje struje koje bi usmjerile djelovanje riječkog HNK prema suprotnoj strani ideološkog spektra, a ne čudi ni uzbuna zastupnika neutralnog stava, pa time i one uglavnom dekorativne funkcije kazališta, uvijek bliske njegovoj smrti. Nasuprot njima, u vremenu zaborava (kazališne) povijesti upozorili smo na obavezu odgovornosti kazališta, napose onog narodnog, prema zajednici u kojoj djeluje, kao i da ta odgovornost ne podrazumijeva puko odražavanje zbilje, nego prije svega kritičku refleksiju. Naš stav je, u tom smislu, uvijek bio kritički, političan, a ne, naglašavam, jednostavno politički.

Stoga će riječki HNK nastaviti biti kritičko i politično kazalište, ali i kazalište u kojem smo prvi put u Rijeci izvodili Bachovu “Muku po Ivanu“, Mahlerovu 5. ili Šostakovičevu 11. simfoniju, operni oratorij Igora Stravinskog “Oedipus rex”, kao i Händelova “Julija Cezara u Egiptu”. U samo dvije godine praizveli smo u Rijeci čak četiri opere, nakon pola stoljeća vratili Mozartova “Don Giovannija”, praizveli dva dramska teksta mladih hrvatskih autorica Olje Lozice i Nataše Antulov te izvodili Thomasa Bernharda, Christu Wolf, Miroslava Krležu, Georgea Orwela, Euripida, neoklasične balete Lea Mujića “Šeherezada” i “San ivanjske noći”. I tim putem namjeravam nastaviti.

NACIONAL: Kako vidite političku situaciju koja već tjednima izaziva podsmijehe, a sad više i nije smiješna?

Moram priznati da takvu smjesu drskosti, nekompetencije, gluposti i licemjerja kakvu je demonstrirala propadajuća vlast, nisam mogao zamisliti u svih svojih više od dvadeset godina otpora hrvatskome korumpiranom nacionalizmu, u njegovim manifestacijama od tuđmanovskog autoritarnog režima koji je teško obuzdavao pretenzije k totalitarnom shvaćanju “nacionalnog interesa“ i “osjećaja“, do sanaderovskog preusmjeravanja takva “kapitala“ u investicije i transakcije druge tranzicije. Mislim pritom na tranziciju iz države koja kamuflira ratni zločin i oslobađa uzde divljem kapitalizmu, do one koja je spremna trgovati žrtvama rata bilo koje strane, pa i ratnim zločinima, samo da bi kamuflirala svoj primarni interes – organizaciju gospodarskog kriminala. Zlatko Hasanbegović spram, recimo, Gojka Šuška, a Karamarko spram, naravno, Ive Sanadera, ili Željko Reiner spram svakako Vladimira Šeksa, ispadaju takvi amateri – o usporedbama s Tuđmanom ne može se ni pomisliti – da sada već znatiželjno očekujem njihove sljedeće korake. Kako se barem danas kada razgovaramo čini, toj donedavno prijeteće grotesknoj, a u svojoj izbezumljenosti sada već ipak otužnoj družbi, ne preostaje ništa drugo nego nestati u bespućima povijesne neozbiljnosti ili pak provesti tihi i vjerojatno kratkotrajni državni udar podmićivanjem nekih “narodnih“ zastupnika. Ukratko, iz dana u dan, riječ je o kazališno sve manje zanimljivim temama, osim ako scenarij državnog udara ne potraje pa izazove revoluciju. Mi u riječkom HNK, kao što znate, već smo odlučili okrenuti novu stranicu. Za sada.