Objavljeno u Nacionalu br. 1006, 02. kolovoz 2017.

Predstojnica Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb upozorava da se prigodom proslave obljetnice Oluje i Dana hrvatskih branitelja na prvo mjesto treba staviti zdravlje branitelja i njihovih obitelji jer su 22 godine nakon rata podaci alarmantni

Iz dubokih misli trgne me doktor H pitanjem: ‘Jeste li u mirovini?’ ‘Da’, rekoh. ‘A kolika vam je mirovina?’ Kažem kolika je. ‘Pa što ste onda došli?’ Dakle, doktor H nije ni pogledao registrator s mojim nalazima, koji je na stol dobio 40-ak minuta prije nego što me sestra prozvala da uđem. Prijavim tegobe, od povraćanja i bolova u epigastriju, mučnine, krvi u stolici itd, a administratorica će ti u pola uzimanja anamneze: ‘Pa vi imate krasnu mirovinu, ja za toliko ovdje radim, a još ste i mlađi od mene.’ Najprije se od šoka nisam snašao, onda sam od stida sigurno pocrvenio kao rajčica i tek se nakon toga pribrao i stao u svoju obranu. Objašnjavao sam kako sam se teško razbolio i kako sam kao djelatna vojna osoba bio na dugotrajnom bolovanju, da sam pod kemoterapijom počeo raditi, ali nije išlo i da imam fakultet pa je logično da sam imao i veću plaću od administratora. I da kao invalid sada imam mirovinu koju bih uzgred odmah mijenjao za plaću koju sam imao. Doktor se ubacio i rekao da je i on bio u ratu, a nije invalid i tako su mi pola sata dokazivali moje nepoštenje, a ja sam umirao na tom uskom stolu od bolova, jada i srama istovremeno, nemoćan da se obranim.”

Ova “crtica” iz života jednog oboljelog branitelja, koja vrlo zorno ocrtava s kakvim se sve predrasudama i problemima te greškama u komunikaciji svakodnevno suočavaju ljudi koji su bili spremni na prvoj crti poginuti za Hrvatsku i kojima se svi nominalno ponose jednom ili dvaput godišnje prilikom prigodnih obljetnica poput Oluje, dio je edukativne drame temeljene na svarnim pričama pacijenata (tzv. verbatim kazalište) koji su svoje priče prenijeli Marijani Braš, predstojnici Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb. Tekst ove drame pod nazivom “Na prvoj crti zdravlja” koncipirao je njezin kolega Veljko Đorđević, a cilj joj je prvenstveno educirati liječnike i drugo medicinsko osoblje o tome što je to psihotrauma, koja su obilježja PTSP-a i drugih tjelesnih problema koje ima ta zdravstveno vulnerabilna populacija te kako se osobe koje boluju od ratnih trauma s tim nose.

Ova cijenjena psihijatrica jedna je od najvećih stručnjakinja u Hrvatskoj za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja, na temu “PTSP i kronična bol” napisala je i stručni magistarski rad, a doktorsku disertaciju posvetila je temi “Patofiziološki mehanizmi sekundarne traumatizacije kod ratnih veterana s kroničnim posttraumatskim poremećajem”. Jedna je od onih koji najglasnije upozoravaju na alarmantne podatke o zdravlju branitelja i činjenicu da veliki broj njih umire od posljedica raznih bolesti. Uključena je u radnu skupinu Ministarstva hrvatskih branitelja za izradu Nacionalne strategije zaštite i unaprjeđenja zdravlja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji.

NACIONAL: Svi su ponosni na branitelje prigodom obljetnica Oluje ili Vukovara, no mnogi su ostali šokirani ili su pak s nevjericom propitivali kad je objavljeno da Ministarstvo hrvatskih branitelja nabavlja 20 tisuća zastava za potrebe pokopa branitelja i druge prigode. Je li javnost uopće osviještena o alarmantnim podacima o zdravlju branitelja i je li točno da godišnje umire oko četiri tisuće branitelja?

Točno je. Zato kad se pred godišnjicu Oluje govori o braniteljima, na prvo mjesto treba staviti njihovo zdravlje i zdravlje članova njihovih obitelji. Mi već godinama kao struka upozoravamo na to da braniteljska populacija ima svoje specifičnosti vezane uz zdravlje, a nova istraživanja ukazuju na prerano starenje osoba oboljelih od PTSP-a i pojavljivanje niza psihosomatskih bolesti. Vrlo brzo nakon rata vodeći svjetski stručnjaci su nam rekli: “Pripremite se, prvih par godina nakon rata imat ćete akutni ili kronični PTSP, nakon 15-ak godina visoki tlak i šećer, a onda se pripremite za maligne bolesti, autoimune bolesti… ” To su nam govorili još prije 15, 20 godina. I nažalost, mi smo to zbog znanstvenih i stručnih spoznaja razumjeli, možda ne do kraja, a sad smo u tome. I treba shvatiti da nema previsoke cijene za zdravlje branitelja, jer to nije zdravlje samo njih, nego i njihovih obitelji.

‘Branitelje smeta i boli kad vide da je bilo tko dobio nešto na što nije imao pravo. Puno ih se nije dosad liječilo jer nisu htjeli da ih se percipira kao lažne branitelje. Ti koji su došli kasno, bili su najbolesniji’

NACIONAL: Novim zakonom predviđeni su preventivni pregledi branitelja. Jesmo li zakasnili s tim, je li trebalo prije uvesti obvezne liječničke preglede za branitelje?

Zadovoljna sam što je ministar Tomo Medved u svojoj prvoj rečenici kad je stupio na dužnost rekao da će se baviti zdravljem branitelja i pristupiti izradi Nacionalne strategije zdravlja hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Neka ostane na savjesti drugih što se ta strategija izrađuje tek 2017. Ja sam članica radne skupine koju vodi doktor Kornelije Brkić koji je okupio predstavnike više ministarstava. Jer kad je zdravlje branitelja u pitanju, tu mora biti uključeno sigurno pola hrvatske vlade. I prije završetka Strategije odobrena su sredstva Vlade za 35 do 40 tisuća pregleda branitelja, među kojima je za sada najviše onih koji imaju više od 1500 dana u borbenom sektoru, ali i za ostale kategorije. Moji pacijenti s PTSP-om koji su dobili pozive za pregled, reagiraju tako što su sretni da se nešto događa u vezi njihovog zdravlja i što ih se netko sjetio. No dio ih se boji otići na preglede jer se boje nalaza. Ono što nam je sada potrebno je i dodatna edukacija medicinskog osoblja, da prepoznaju da je to zdravstveno rizična populacija. Mislim da je šira medicinska struka premalo shvatila da je PTSP psihosomatska bolest te da se u nemaloj mjeri prenosi i na članove obitelji. Sretala sam i članove struke koji ne vjeruju u postojanje PTSP-a ili koji ne razumiju što je to, a pogotovo ako to vežu uz socijalnu kategoriju.

NACIONAL: Je li kasno da se počne liječiti netko tko se dosad nije liječio od PTSP-a?

Stavila bih naglasak na poruku da nikada nije kasno početi se liječiti, možda je teže što je više vremena prošlo, ali itekako se uz liječenje mogu ublažiti posljedice. Ako trauma ostaje neprorađena, ona ostavlja posljedice za cijeli život. Osoba može i godinama dobro funkcionirati, a onda se dogodi smrt bliske osobe ili druga stresna situacija koja podsjeti na traumu, u mozgu nastaje triger, a da ta osoba ne mora biti svjesna što je triger. Osoba koja nosi neliječen PTSP, nosi to do kraja života, ali i prenosi na obitelj. Do sada se premalo razmišljalo o obitelji. Pokazalo se, primjerice, da već četvrta generacija žrtava Holokausta ima transgeneracijski prijenos traume, ali samo kod onih koji su imali PTSP. Sad se istražuje koliko su na to utjecali ponašanje prema djeci, strahovi, zabrane, prenošenje tjeskobe na djecu i koliko su u to uključeni biološki faktori. Zemlje u svijetu imaju puno programa posvećenih obitelji s ciljem sprečavanja prijenosa traume na druge generacije. Kod nas u Hrvatskoj treba pojačati timove koji će raditi s tim ljudima.

NACIONAL: Surađivali ste s izraelskim ministarstvima. Što su vam rekli njihov ministar obrane ili kolege iz Izraela s kojima ste surađivali?

Često su mi znali reći da su primijetili da Hrvatska puno financijski ulaže u zdravlje braniteljske populacije, socijalne mjere i financijske beneficije te da za te programe dajemo jednako kao i Izrael, možda i više, ali da su njihovi programi drukčije koncipirani, u što sam se i osobno uvjerila. U Izraelu je status veterana branitelja velika čast. Gdje god sam bila u svijetu, biti veteran značilo je čast. Zato me smeta kad vidim da u Hrvatskoj nije uvijek tako.

NACIONAL: Je li za to kriva politika koja je stvorila i lažne branitelje i omogućila pojedincima da se okoriste pa je stvorena loša percepcija u javnosti da su branitelji trošak?

Kako sam u svojoj ordinaciji, ja ne vidim te druge, vidim samo bolesne. Vidim previše njih koji pate od PTSP-a ili jer imaju na primjer i PTSP i rak. Ove koji su se okoristili ja u svojoj praksi ne vidim i sretna sam što ne vidim jer bih bila jednako bijesna. Moji pacijenti osjećaju se užasno kad se percipira da oni žive na trošak države koju su stvarali. Većina njih išla je u rat s velikim idealizmom i naravno da ih smeta i boli kad vide da je bilo tko dobio nešto na što nije imao pravo. Ima puno njih koji su rekli da se do sada nisu došli liječiti jer nisu htjeli da ih se percipira kao lažne branitelje. Rekli su mi da su htjeli doći psihijatru, a da okolina ne misli da oni izmišljaju probleme. Ti koji su mi došli tako kasno, bili su najbolesniji, prepuni strahova, nerijetko i s teškim noćnim morama, a i zadnjih dana i tjedana upoznala sam sigurno 10-ak pacijenata s teškim PTSP-om koji su mi se javili prvi put, i to najčešće tako što ih je doveo prijatelj-suborac. Nažalost, teških primjera raznih simptoma imam na stotine. Npr. pacijent mi se javio s ogromnom fobijom od ulaska u lift. Tijekom terapije shvatili smo da su u ratu ponekad dolovce koristili grobnice kao zaklon i da njega taj lift asocira na grob. On nije shvaćao zašto se boji lifta, samo je osjećao strah. Koliko je samo oboljelih u Hrvatskoj koji godinama spavaju najviše dva, tri sata dnevno ili se često prisjećaju tih traumatskih iskustava?

‘Nakon rata vodeći svjetski stručnjaci su nam rekli: ‘Pripremite se, prvih par godina imat ćete akutni ili kronični PTSP, nakon 15-ak godina visoki tlak i šećer, a onda se pripremite za maligne i autoimune bolesti…’

NACIONAL: Koje su posljedice neliječenja PTSP-a?

Svaki slučaj je poseban. Jedan dio osoba krene sa “samoliječenjem” i imaju neki od problema ovisnosti, kao što je alkohol, ili vidimo npr. emocionalno prejedanje, gdje osoba “liječi” svoje probleme hranom, a kako se bavim i kroničnom boli, vidjela sam puno pacijenata koji su liječili fizičku bol, a u podlozi je bio PTSP. To nije slučaj samo u Hrvatskoj. Zato je dobro da psihijatar koji radi npr. s oboljelim od PTSP-a koji ima i problem ovisnosti o alkoholu, zna da su ta dva poremećaja povezana i koji bi događaji mogli biti trigeri za nekontrolirano pijenje. Imali smo dosta pacijenata koji su tek nakon rješavanja problema te ovisnosti otvorili pravi problem koji je bio u podlozi. Često znam reći braniteljima da gledaju na svoj problem PTSP-a kao da, na primjer, imaju šećernu bolest, a nemali dio njih nažalost ima i šećernu bolest i PTSP. To znači da osoba s blažim oblikom PTSP-a možda i ne treba lijekove, kao ni osobe koje samo pravilnom prehranom i promjenom stila života mogu regulirati glukozu u krvi. Ali ako oboljeli ima aktualno teške simptome PTSP-a, to je kao da ima jako nereguliran dijabetes i neće moći biti dobro bez inzulina, odnosno lijekova. Kad branitelji dobro shvate što je zapravo PTSP, onda se i lakše nose s tim. Isto tako, zahvaljujući neuroplastičnosti mozga, uz kvalitetno liječenje puno toga može se napraviti.

NACIONAL: Novi zakon ukida ograničenje koje je za priznavanje PTSP-a vrijedilo do 31. prosinca 2005. Kako s jedne strane objasniti javnosti, pogotovo onom dijelu koji sumnja u braniteljske “privilegije”, da se bolest može pojaviti i kasnije, pogotovo kod onih koji se nisu liječili, a s druge – kako spriječiti eventualne zlouporabe?

Mislim da se tu odgovor nalazi u struci. Liječnici koji to procjenjuju, moraju procjenjivati medicinski, a ne na temelju socijalnih kriterija. Kad sam pitala jednog od članova liječničke komisije u inozemstvu što ako neki pacijent ima, po njemu, 19 posto invaliditeta zbog PTSP-a, a ne 20 da bi mu se priznale neke beneficije, pitao me: “Marijana, kako to misliš? Mogao bih odmah otići iz zemlje kad na to ne bih gledao isključivo ogledalom liječnika.” Dakle, kao da procjenjujemo stupanj oštećenja kod osobe oboljele od infarkta. Osobno mislim da će se zloporabe spriječiti vrlo rigoroznim liječničkim komisijama u kojima će struka reći što ima, ako zakon kao takav bude usvojen. Imam puno pacijenata koji se liječe zbog PTSP-a već godinama, koji su zaista dosta bolesni, a nemaju riješen status zbog tih vremenskih prepreka.

NACIONAL: Ima li onih koji su tek sad zatražili liječenje?

Nažalost, imam i nerijetko sam i sama iznenađena koliko su loše. Dolaze u stanjima teške depresije, čak i sa suicidalnim mislima, nakon što su zbog svojih simptoma izgubili posao ili porušili odnose u obitelji, a potpuno nesvjesni da imaju PTSP. Svi oni redom kažu mi kako su mislili da će simptomi s vremenom proći sami od sebe. To nisu ljudi koji mi dolaze radi ostvarivanja materijalnih prava. Vi na njima vidite da su na rubu. To je ogroman teret i za nas liječnike jer vidite čovjeka koji godinama užasno trpi i pati u tišini, neovisno o tome u kojem je statusu. Nikad nisam razmišljala o njihovim materijalnim pravima, nego gledam ljude koji imaju teški neliječeni PTSP, a bili su preponosni da bi priznali da su bolesni. Jer su često i u vojsci morali biti hrabri i primjer drugima.

‘U Izraelu je status veterana branitelja velika čast, kao i svugdje u svijetu. U njihovu ministarstvu rekli su mi da Hrvatska za programe branitelja ulaže jednako kao i Izrael, ali njihovi su drukčije koncipirani’

NACIONAL: Oni misle da je hrabro to što nisu išli doktoru?

Da. I dođu u onim najisrcpljenjijim stanjima u kojima ni sama ne znam koliko će ih se moći izvući i od kuda krenuti. I to je za nas velika odgovornost.

NACIONAL: S obzirom na to da postoji i sekundarna traumatizacija liječnika i medicinskog osoblja, kako se vi nosite s tim? Imate li PTSP od svega toga?

Kad sam radila doktorat, testirali smo i osoblje na sekundarnu traumu i rezultat je bio dosta poražavajući, i za liječnike i za medicinske sestre, pa bi bilo jako dobro imati stalne supervizije za nas, što u praksi često nije tako. U pravilu sam sigurna da nitko ne može ostati netaknut, primjećujem i promjene u svom ponašanju, osobito nakon slušanja najtežih priča, iako mislim da meni sad već pomaže iskustvo, činjenica da stalno i dalje učim od boljih u svijetu, pitam i tražim odgovore, a sigurno su i naše javno-zdravstvene akcije dio “apela” da nas javnost čuje jer i mi ne možemo sve nositi u tišini.

NACIONAL: Kako tumačite to što su se i mnogi branitelji koji su imali mirovinu i osigurane materijalne uvjete, nakon toga propili ili zapali u druge probleme? Je li bila loša strategija podijeliti mirovine?

Koliko znam, u brojnim zemljama, od Izraela nadalje, od svih veterana tek nekoliko posto njih ne radi. Ostali rade uz mirovinu ili rade bez mirovine. Koliko znam, novim prijedlogom zakona omogućen je rad uz mirovinu. Moji pacijenti znaju da moje prvo pitanje s vrata nije “kako ste”, već “što radite”. Smatram da je najgore osobu koja ima PTSP pustiti da bude sama u stanu i ništa ne radi. Treba biti aktivan, ali uz to liječen, praćen. Pokazalo se da je za ishod liječenja PTSP-a ključna i socijalna podrška obitelji, zajednice i nas liječnika. Zbog edukacije budućih liječnika, kad mi dođu studenti na trećoj godini studija, na predmet Psihološka medicina, uvijek im dovedem branitelja s PTSP-om i kažem: “Ovaj branitelj sad ima 45 godina, kad vi budete doktori, on će imati 48.” Znači da će naši studenti medicine, sestrinstva i drugih zdravstvenih profesija imati još godinama i dugo tu populaciju kao pacijente. Ako taj student ne zna, a davno je prošao rat, što je PTSP, ako toga nema u kurikulumu, ako nema puno sati edukacije, kako će on to znati razumjeti liječiti? Kako će znati prepoznati simptome bolesti? Na primjer, nećete vjerovati da je možda najčešći tjelesni problem branitelja oboljelog od PTSP-a kronična bol. Zbog PTSP-a u kojem je mozak promijenjen i, jako pojednostavljeno rečeno, dolazi do preklapanja krugova za strah i bol u mozgu zbog nekakvih neurokemijskih promjena, oni često imaju fizičku bol u cijelom tijelu, ničim konkretno uzrokovanu. Vrlo često pacijenti mi kažu da ih boli cijelo tijelo, da se noću bude s glavoboljom, da ih bole svi mišići, da imaju slabost u cijelom tijelu, a danas znamo za tu međupovezanost kroničnog PTSP-a i boli. Čast mi je što sam bila pozivana i na stručne sastanke NATO-a, gdje smo prezentirali i naša iskustva o tome te educirali brojne centre u drugim zemljama o našim metodama dijagnostike i liječenja (između ostalog sam predavala o tom problemu u Rusiji, Ukrajini, Italiji, Njemačkoj, SAD-u itd). U svijetu postoje posebne Klinike za bol, koje se posebno bave i povezanošću boli i psihotraume.

‘Testirali smo liječnike i medicinske sestre na sekundarnu traumu i rezultat je bio poražavajući. Naši studenti imat će još dugo branitelje kao pacijente i moraju znati što je i kako liječiti PTSP’

NACIONAL: Moguće je izliječiti tu bol?

Apsolutno. Mi smo čak na više stotina branitelja provodili istraživanje da vidimo imaju li neki pojedinci s PTSP-om i s drugačijom genetskom podlogom više fizičke boli. Europsko društvo za bol naše je znanstveno istraživanje 2008. proglasilo jednim od pet najboljih u Europi. Oduševilo me kad su se naši branitelji u Osijeku, njih gotovo 500, svi do jednog odazvali kad je trebalo dati krv za genetska istraživanja. Drago mi je što su uvijek bili uz nas i mi uz njih, a tužno što sam nagrađena za rad o njihovoj boli. Uvijek ističem da sam počela kao psihijatar najviše raditi s braniteljima oboljelima od PTSP-a pa su me oni natjeralii da se bavim s boli jer mi nije bilo jasno zašto ih boli, da bih zbog njih iz boli otišla u psihoonkologiju, jer su oboljeli od raka, a onda nažalost i u palijativu, jer dio njih umire. No čak i u najtužnijim temama vidjela sam primjere najljepše veteranske solidarnosti. Na primjer, u Americi postoji program koji se zove We honor veterans (Mi slavimo veterane), s brojnim aktivnostima vezanima uz palijativnu skrb. U toj mreži gdje se osigurava palijativnu skrb veteranu jer je on svoj život dao za domovinu, jako puno sudjeluju branitelji kao volonteri.

Moram naglasiti da su sve ovo vrijeme i u svim projektima koje smo pokretali, profesor Veljko Đorđević, docentica Lovorka Brajković i ja, cijelo vrijeme uz nas bili naši branitelji. Često su oni kao pacijenti bili učitelji, što je koncept koji se sve više njeguje u svijetu. I smatram da sada zaista treba krenuti u kvalitetnu bitku za njihovo zdravlje.

NACIONAL: Rođeni ste i odrasli u Osijeku. Kako je počelo vaše osobno iskustvo s Domovinskim ratom?

Kad sam kao studentica medicine i stipendistica Instituta “Ruđer Bošković” tijekom ljeta u Osijeku učila za jedan ispit, dogodio se pokolj policajaca u Dalju. To me je jako potreslo i shvatila sam da sada mogu domovini manje dati radeći znanstvene pokuse koji su bili moja ljubav, a puno više uključivanjem u pomoć ljudima na bilo koji način. Kad je počeo rat, kroz rad u studentskoj postrojbi Sanitetskog voda pomagala sam ranjenima i prognanima, a istovremeno sam preko Europskog pokreta ušla u udrugu Mladi europski federalisti (YEF) koja je godinama okupljala mlade ljude koje je zanimalo povezivanje europskih zemalja i stvaranje Europske unije, koje tada još u ovom obliku nije bilo. Dogodilo se da smo mi prije priznanja Hrvatske uspjeli osnovati YEF Hrvatske, a budući da je taj YEF imao svoje predstavnike u Vijeću Europe, dogodilo se da sam ja, kao studentica medicine zadužena u YEF-u za zdravstvo, od jeseni 1991. godine pozivana na brojne skupove u Europi. Sjećam se kako sam, na primjer, došla u Norvešku u studenom1991. godine iz Zagreba, u koji sam pak došla iz Osijeka koji je bio pod granatama, u kojem su mi prijatelji i otac bili mobilizirani, majka radila u bolnici, a sestra s 12 godina bila smještena kao prognanica u Istru. Motivirana da napravim što više toga za osobe koje pate, dogodilo se da sam kao predstavnica YEF-a prisustvovala osnivanju Europske zajednice u Maastrichtu 8. prosinca 1991. Nas četvero, petero došlo je u Maastricht gdje su Hrvati prosvjedovali za priznanje Hrvatske. Smjestili su ih na jedan nogometni stadion i nisu ih puštali u grad, a ja sam kao Marijana Bogdanović, kako sam se djevojački prezivala, kao predstavnica YEF-a ušla ne samo u grad, nego i na brojne službene sastanke osnivanja Europske zajednice 12 zemalja. Jacquesu Delorsu i ostalim političarima s kojima smo tada razgovarali, rekli smo s govornice: “Nije upitno hoće li Hrvatska biti primljena u Europsku uniju, nego kada.” To je bilo prije priznanja Hrvatske, a mi smo vjerovali u zajedničku europsku budućnost.

NACIONAL: Imali ste priliku govoriti i na skupštini nevladinih udruga pri UN-u?

Da, YEF me poslao da kao njihova predstavnica 1992. odem na skup koji se bavio promjenama UN-a. Ondje sam upoznala glavnog tajnika UN-a Butrosa Butros-Galija i druge najviše dužnosnike koji su nam rekli da bi bilo dobro da imamo hrvatske nevladine predstavnike pri UN-u, pa je grupa nas napravila Hrvatski klub za UN, a ja sam sve do 1995. godine, do kraja studija, bila nevladina predstavnica te udruge pri UN-u. Često sam odlazila u tajništvo UN-a u New Yorku, upoznala ljude iz cijelog svijeta i govorila o zdravstvenim temema vezanima uz rat. Onda sam 1995., deset dana prije Oluje, dobila poziv da budem jedna od govornica na Općoj skupštini nevladinih udruga pri UN-u koja se održava u rujnu. Imala sam tada 24 godine. Sjećam se da je prije mene govorila Hillary Clinton. Govorila sam u ime mladih svijeta, ali sam naglasila da i mi koji smo iz Hrvatske, iz Osijeka ili iz razorenog Vukovara, mislimo da možemo doprinijeti svijetu i ne želimo biti okovani mržnjom, nego pozitivnom energijom, ali da imamo užasne rane koje moramo liječiti. Nakon toga uslijedilo je nekoliko poziva za moj rad u okviru tijela UN-a ili na sveučilištima u SAD-u i trebala sam odlučiti hoću li nastaviti karijeru u Hrvatskoj ili inozemstvu. U to vrijeme upoznala sam najviše svjetske diplomate, ali istovremeno gledala ranjene i mrtve prijatelje i odlučila se oprostiti od UN-a i ostati u Hrvatskoj. S grupom studenata bila sam tada pozvana i kod predsjednika Franje Tuđmana. Nismo imali novca pa smo za 80 kuna kupili pločicu na kojoj smo ugravirali: “Prijateljstvo sa svijetom, život u Hrvatskoj.” Bio je ganut time što svi želimo ostati u Hrvatskoj. No uz sve te aktivnosti i kao najbolja studentica generacije, nisam mogla dobiti posao u Zagrebu pa sam otišla u Osijek, gdje me primio moj profesor Nikola Mandić, šef psihijatrije u Osijeku, i omogućio mi radno mjesto i specijalizaciju, na čemu mu od srca zahvaljujem. Bilo je to u vrijeme početka mirne reintegracije i moje učenje struke bilo je odmah “vatreno” odnosno zajednički rad s pacijentima s obaju strana. Odjednom sam vidjela mnogo ljudi koji su imali akutni ili već kronični PTSP i htjela sam stručno razjasniti što je to. Prijavila sam se za međunarodni projekt u kojem mi je mentor bio jedan od vodećih psihijatara Australije, a potom i vodeći američki psihijatri za liječenje PTSP-a. Neki su mi ostali međunarodni mentori sve do danas. I hrvatske kolege omogućili su mi da stalno od njih učim, a kada je doktor Herman Vukušić dovodio više puta u Hrvatsku cijelo vodstvo Nacionalnog centra za PTSP SAD-a, mogli smo neposredno učiti od najboljih.