KIPARICA MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ, o čijem su životu i radu njezine bivše studentice nedavno snimile dokumentarni film ‘Mačka je uvijek ženska’, otkriva detalje druženja s Miroslavom Krležom i odrastanja uz oca Matu Ujevića, pokretača Hrvatske enciklopedije, te objašnjava zašto je razbila kip prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana

Bilo je to 13. listopada 1988. Nakon dugog i upornog zalaganja književnika Zvonimira Milčeca, August Šenoa, najvažniji hrvatski književnik 19. stoljeća, dobio je spomenik u Zagrebu, i to u svojoj rodnoj Vlaškoj ulici. Uslijed burnih društveno-političkih okolnosti, neposredno prije početka Domovinskog rata, podizanje spomenika piscu duboko ukorijenjenom u nacionalnu književnost i kulturu, borcu za hrvatski jezik i čitalačku publiku bilo je i politički čin. Stoga ne čudi da se ostvarila prognoza Zvonimira Milčeca koji je predosjetio da bi se toga dana na tom mjestu moglo okupiti “pola grada”. Na svečanosti podizanja spomenika Šenoi bilo je između 30 i 100.000 građana, a Zvonimiru Milčecu građani su u čast napravili kordon i čitavim ga putem od Trga do ugla Branjugove i Vlaške oslovljavali, pozdravljali i zahvaljivali.

U KULTURNU POVIJEST ZAGREBA tako je, preko Augusta Šenoe, utkano ime Zvonimira Milčeca, ali i autorice spomenika Marije Ujević-Galetović. A ako se ikada ta kiparica i akademkinja približila vlastitom načelu da je “najidealnije napraviti spomenik nekome, a ne naprosto – njegov spomenik”, to joj je uspjelo u slučaju odavanja počasti Augustu Šenoi. Umjetnica koja, kako kaže, osjeća strah od mase, nema običaj ići na otkrivanje svojih spomenika, ali te 1988. ipak je bila tamo. August Šenoa samo je dio impresivnog niza njezinih “tragova” u Zagrebu i Hrvatskoj. Njezinih je ruku rad, između ostalog, spomenik Miroslavu Krleži pod Gvozdom, kao i onaj u Osijeku, skulptura “Trkač” na Savskom nasipu u Zagrebu, bista Franje Tuđmana u Bjelovaru, spomenik Vlahi Paljetku u Zagrebu, spomenik Jakovu Gotovcu u Osoru, spomenik Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku, spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, spomenik Marku Maruliću u Puli, spomenik Frani Petriću na Cresu, spomenik Juraju Križaniću na zagrebačkom Kaptolu i grobnica-kapelica za Brunu Bušića. Stoga ne čudi da je ta nekadašnja profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti koja se sekundarno bavila i slikarstvom, inspirirala Tanju Vujasinović i Martinu Meštrović, svoje bivše studentice. One su o njoj snimile dokumentarno-animirani film “Mačka je uvijek ženska” koji je nedavno imao premijeru u Muzeju suvremene umjetnosti, a upravo se prikazuje i prikazat će se na različitim festivalima.

Mariji Ujević-Galetović na početku se nije sviđala ideja da se snimi film o njoj i bojala se da će to narušiti njezinu dnevnu rutinu. Naučena je, kaže, gotovo kao urica svaki dan ići u atelje u devet ujutro i vraćati se doma kad ogladni pa joj je mrska i najmanja promjena te navike. No, s obzirom na to da su se Martina Meštrović i Tanja Vujasinović isticale još kao studentice, mislila je da je prirodno da zbog njih napravi kompromis:

“Očito sam u nekom smislu izvršila utjecaj na njih te su željele kroz film podcrtati neke svoje i moje stavove. Nakon filma shvatila sam da će vjerojatno svi misliti da sam zadrta feministkinja zato što ono što govorim ima nešto od tog feminističkog žara. Feministkinje su izvršile svoju ulogu, sve što su tražile uglavnom se ostvarilo, svi će s vremenom doći na civilizacijsku razinu koju je dosegnuo Zapad glede ženskih prava. Žene su se stoljećima morale dovijati kako bi mogle uhvatiti dio vedrog neba, što bi se reklo. Moj je djed, klesar po zanimanju, bio ljut kada sam se rodila. Bila sam treće žensko dijete, kasnije sam dobila još jednu sestru i dva brata. Tri dana nije došao kući, ostao je u jednoj kući u polju. Kada sam kao studentica kiparstva došla kod njega u Krivodol nije na mene obraćao pažnju. Onda sam ga portretirala i tada me, šutljiv kakav je bio, prvi put pogledao. Podigao je glavu i usmjerio pogled na mene i taj portret. Činio se znatiželjnim. Ništa nije rekao, ali da mu je imponiralo to što sam ga dobro portretirala znam po tome što me tek tada, kao devetnaestogodišnjakinju, počeo doživljavati kao osobu”.

‘GOVORILO SE DA sam razbila Tuđmana, ali nije to jedini rad koji sam razbila. Razbila sam desetak kipova jer sam vidjela da nisu izdržali vrijeme, bolje da razbiješ za života nego da se sramotiš’

Marija Ujević-Galetović rođena je 1933. u Zagrebu, gdje se školovala i 1953. upisala Kiparski odsjek na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Usavršavala se u inozemstvu i dobila brojne nagrade za svoj rad, među kojima se ističe Nagrada Grada Zagreba i nagrada Vladimir Nazor.

Pravo je gornjogradsko dijete. Rođena je u Voćarskoj ulici, “u onoj posljednjoj kući s tornjacima”, a ona i druga djeca tamo su, kaže, znali sve ljude i vrtove. Kada su joj bile tri godine s obitelji je preselila u Jurjevsku ulicu i od tada, napisala je jednom, počinje njezina memorija. U dobi od deset godina prvi put se spustila u Donji grad. U njoj se sjedinjuju najbolja tradicija građanskog Zagreba i njezini korijeni koji upućuju na Dalmaciju. Njezin je otac došao na studij u Zagreb iz Krivodola kod Imotskog. On je glasoviti profesor Mate Ujević, pokretač Hrvatske enciklopedije, a majka je bila talentirana za slikarstvo, ali je završila matematiku i fiziku.

Korijeni njezinog interesa za umjetnost mogu se tražiti u tome što ju je otac često vodio na izložbe Ivana Meštrovića i Pavla Perića, a u svom je domu priređivao večere za ugledne književnike, umjetnike i intelektualce svoga vremena te je sve bilo u znaku živih rasprava o umjetnosti. Ističe da je imala sreću što je odrastala u takvoj sredini, a njezin je otac imao ne samo veliko enciklopedističko znanje, nego i ljubav prema umjetnosti:

“Imao je i fantastičan odnos prema knjigama, ne bi dozvolio da jedna knjiga ‘strši’, da nije složena. Meni, s druge strane, danima smeta to što je Murtićeva slika u mom stanu malo nagnuta, ali nikako da to popravim. Stav mog oca bio je da se uvijek treba nešto davati društvu, a ne samo od njega uzimati. Kada je započeo rad na enciklopediji napisao je na jedan papirić da svi prihodi od nje moraju biti utrošeni na promidžbu hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu. Povjesničar Bogdan Radica rekao je da je Mate Ujević rano ostvario ono o čemu su drugi sanjali. Bio je otac moderne hrvatske enciklopedistike, a to nije postao dekretom nego zato što je smatrao da čovjek koji ima znanja i mogućnosti to znanje mora i prenijeti. Moji roditelji nisu nikada teoretizirali, nego su životom svjedočili svoja životna načela, a prema nama su bili tolerantni. Puno su radili pa se nisu ni imali vremena previše miješati u naše živote i nametati nam svoje nazore i vizije. Moj je suprug bio tolerantan, trebalo je izdržati s nekim poput mene, ludim za poslom. Imao je izražen senzibilitet za umjetnost, ponekad je bolje od mene procijenio je li nešto dobro ili nije.”

Njezini su uzori grčki kipari, Fran Kršinić kao crtač, Krsto Hegedušić kao slikar i kipar Robert Frangeš Mihanović, a od stranih kipara Henry Moore i Auguste Rodin. Ističe da je skulptura “Dva stara oca” Roberta Frangeša-Mihanovića na Mirogoju najbolje što je hrvatsko kiparstvo dalo. Za grčku umjetnost kaže da je ona mjerilo i danas. “Grci su stalno hodali, šetali i razgovarali. Jedna od najpogubnijih stvari u našem stoljeću je to što ljudi previše sjede.”

Ispričala je jednu anegdotu vezanu uz grafičara Tomislava Krizmana koja se dugo prepričavala na Akademiji likovnih umjetnosti:

“Pitao je jednog studenta gdje je njegov plakat, a kada mu je on pokazao na svoj rad odgovorio je:’To nije plakat, to je za plakat.’ S druge strane, Krsto Hegedušić koji je vodio crtanje, bio je najveći autoritet i odmah je uočio što vrijedi. Jednom prilikom upitao je jednog studenta: ‘Gdje ste vi? Ovo niste vi, ovo su Picasso i Juan Gris.’ Hegedušić je kao osoba bio vrlo zanimljiv, otvoren, individualac, obrazovan. Njegova majstorska radionica bila je kulturno sjecište, pozivao je različite ljude na nju, svi značajni ljudi i fenomeni bili bi predstavljeni i kod Krste Hegedušića. Tamo se diskutiralo i svađalo. Bez takvog kritičnog stava nema napretka, ali to treba odvojiti od kritizerstva, kritiziranja radi kritiziranja. Prije su se ljudi više javljali na tribinama i diskutirali, danas i mladima manjka njihovih vlastitih stavova. Mi smo bili bezobrazni kada smo završili ALU pa smo rekli da smo bili u bubnju i da nismo ništa naučili. Izbio je tada veliki škandal, profesori su dugo govorili o tome. To je bilo pogrešno, shvatili smo kasnije, ipak smo izašli kao neki mali majstori, početnici, ali ipak majstori”.

Miroslava Krležu dobro je poznavala. Upoznala ga je u Društvu hrvatskih književnika 1951. Kritički se osvrće na to da danas svi ističu da su bili prijatelji s njim. To joj se čini “kao dobar kišobran da te munje ne ubiju.” Od anegdota pamti to što ju je jednom prilikom pitao kako njezin autoportret, pri čemu nije mislio na tri autoportreta koja je napravila, nego na njezinu šminku. Tada je, kaže, jaka šminka bila u modi. Ona i kolege zvali su to indijanskim ratnim bojama, a Krleža autoportretom.

Čim je vidjela Krležu pomislila je da je drukčiji od drugih te je, ističe, imao jako žive i znatiželjne oči, bio karizmatičan i zanimljiv:

“Neki su ga se ljudi bojali zbog njegovog društvenog utjecaja, ali on nije bio čovjek koji bi se osvećivao, nikada nije nikoga prijavio, nije bio neugodan. Moje prve skice Krleže vidio je Frane Kršinić koji je inače volio prigovarati. Dugo ih je gledao i svidjele su mu se. Dojmio ga se položaj glave u odnosu na tijelo i tada sam shvatila da je nagib važan. Položaj glave bitan je kada se radi spomenik, svaki čovjek drži glavu na karakterističan način, a ta mala razlika čini puno. Kada je pak Krleža čuo da postoje te skice izrazio je interes da ih vidi i došao je u moj atelje. Zadržao se tri ili četiri sata, popušio mi sve cigarete, popio konjak i rekao: ‘Ubit će te Bela, što si to od mene napravila?’. Nije bio uzrujan, to mi je dobrohotno rekao, spomenuo je negdje da sam ga napravila kao Sancha Panzu, malog i debelog. Ja mislim da ovaj spomenik više izražava specifičnost jedne ličnosti, njegovu melankoličnu notu i skepticizam. Vidi se da nije bio mesar, nego umni čovjek. Da mi je bilo do toga da naglasim njegovu težinu, bila bih ga napravila nižeg i s velikim trbuhom. Nisam željela staviti takav naglasak na tijelo, umjesto na duh i nisam željela izmijeniti percepciju njega za budućnost niti ga prikazati u neodgovarajućem svjetlu.”

Nije se, kaže, bavila kiparstvom za vrijeme Domovinskog rata, bilo joj je smiješno sjediti u ateljeu i raditi kipove dok su na zemlju padale bombe. Došla je na Brijune upoznati se s Franjom Tuđmanom, u društvu drugih slikara i kipara, da bi netko eventualno napravio njegov portret. Kako je to ispalo i je li Tuđman zaista takav izazov za kipare kao što se govori od postavljanja spomenika Kuzme Kovačića?

“Nisam bila zadovoljna mojim portretom Tuđmana koji sam napravila tom prilikom. Kasnije se govorilo da sam razbila Tuđmana, ali nije to jedini rad koji sam razbila. Razbila sam kad sam selila sigurno desetak kipova jer sam vidjela da nisu izdržali vrijeme, bolje da razbiješ za života nego da se sramotiš. Nije važno kako počneš trčati, nego kako završiš. Inače, tada su svi imali nešto protiv Tuđmana pa su i nas kritizirali. Tita su portretirali više puta, nikada nije bilo kritike iako su portreti bili šablonski. No pred Titom su se svi tresli, a pred Tuđmanom nitko. Za ovaj Tuđmanov spomenik napravila sam skicu, ostali smo u zadnjem krugu Kuzma Kovačić i ja, izabrali su njega. Nije mi žao, ne samo da je Tuđman kao zadatak zaista izazovan, nego je to trebalo brzo izvesti, a ja to ne bih mogla bez dugog rada na spomeniku. Treba studiozno pristupiti karakteru čovjeka i njegovim karakterističnim gestama, a za sve to treba vremena i koncentracije. Danas ljudi nemaju živaca da sjede u ateljeu dvije ili tri godine i rade na jednom djelu. Osim toga, teško je naći rješenje za državnika u odjelu, ne bih to znala preoblikovati u kiparski čin. Muško odijelo i kravata praktički su neprevodivi za skulpturu.”

Marija Ujević-Galetović danas živi na relaciji Zagreb-Silba, jedno za nju predstavlja grad, a drugo prirodu. Nije imala potrebu živjeti vani, za nju nema razlike između mikro i makro svijeta. U malom svijetu je, kaže, isti prst koji pokazuje bogatstvo života: za nju najobičnija mala škrapa na moru ima u najmanju ruku jednaku vrijednost kao ocean.

‘KAD JE MOJ OTAC Mate Ujević započeo rad na enciklopediji, napisao je na jedan papirić da svi prihodi od nje moraju biti utrošeni na promidžbu hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu’

Kiparica trenutno završava skulpturu velikog teologa, svećenika i povjesničara kulture Ivana Goluba koji je prošle godine preminuo. Poveznica između njih dvoje je svećenik, teolog, jezikoslovac i političar Juraj Križanić. Naime, Golub je bio stručnjak za njega, a Marija Ujević-Galetović mu je izradila spomenik. Golub je bio u žiriju za taj spomenik i svidjela mu se zamisao Marije Ujević-Galetović. Skulpturu Goluba od nje je naručio jedan Kanađanin koji je, baš kao i Golub, rodom iz Kalinovca. Na početku je to trebao biti portret i počela ga je raditi još dok je Golub bio živ, a on je za života saznao i da će dobiti spomenik u rodnom selu.

Marija Ujević-Galetović u razgovoru ne odaje dojam umišljenosti ili pretencioznosti, iako je u jednom trenutku rekla, misleći pritom i na sebe, da svi umjetnici imaju dozu narcizma, inače ne bi opstali. S druge strane, njoj očito ne fali samokritičnosti jer je razbila određeni broj svojih djela. Kakva je njezina vizija kiparstva?

“Skulptura ima neka svoja ograničenja, ali je jedina stvar koja će ostati stoljećima. Kiparstvo nije puko prenošenje nekih oblika nego se mora prenijeti neka ideja koja mora biti malo izvan domene realnoga. Kada bi se u umjetnosti sve izražavalo realno, najbolji pisac bio bi zapisničar na sudu. U umjetnosti je bitna mašta i ona predstavlja treniranje memorije, ponovno skretanje pažnje na ono što je svatko od nas upamtio. Kada nemamo nikakav zadatak pred sobom, ne možemo izvući to skriveno blago iz sjećanja, a kada dobijemo neki projekt izvlačimo ponovno van sve što je prošlo kroz našu svijest i podsvijest. U tom smislu važno je, dakako, i čitalačko iskustvo. Bila sam zaljubljena u Kafkine romane, isprva nisam mislila da mi koristi to što ga čitam, potom sam shvatila da se čitanjem različiti novi slojevi znanja, podataka, iskustva i osjećaja talože u memoriji pa kroz sve to osoba počne samu sebe definirati, a onda može to prenijeti i na druge i iskoristiti u kreativnom činu. Zanat je u kiparstvu važan iako je to samo sredstvo i samo po sebi ne znači puno”.

Kaže da neke svoje radove ne voli, a neke voli gledati i da je kriterij u potpunosti svladati prostor, ideju i volumen. Prema njezinom mišljenju, onoliko energije koliko se potroši da se napravi nešto mora se uložiti i u nalaženje odgovarajućeg prostora za skulpturu:

“Šenoa je dobro smješten u prostoru iako je to inače loše mjesto, auti neprestano jure gore-dolje. Ja sam taj prostor dobro poznavala, Vlaška ulica, baš kao i Gornji grad i Jurjevska ulica, lokacije su koje su me oblikovale. Sa suradnicima sam napravila široki plato, nisam željela da Šenoa bude u istoj razini s ljudima koji hodaju ulicom. Smeta me kada je skulptura među nama. Digla sam ga na nešto veću visinu od razine ulice i naslonila na stup. Osjetila sam da je to idealna visina, takve stvari ne mogu se do kraja racionalno objasniti. Za mene je instinkt daleko pametniji od onog što naučimo. I danas kada smo bili na fotografiranju kod tog spomenika pomislila sam da sam to dobro napravila. Jedino mjerilo u radu je ta radost i zadovoljstvo da si u provedbi uspio ostvariti izvornu zamisao. Uzgred, za Šenou je bio raspisan natječaj na koji sam pozvana, dvojica pozvanih kolega rekla su da bi bilo bolje da su odmah od mene naručili rad. No, ja volim natječaje, kada postoji konkurencija čovjek se još više trudi. Ne bi bilo dobro da sam olako shvatila posao oko Šenoe”.

Osim što ne voli spomenike u razini s ljudima, ne voli kipove koji “mašu rukama” i “pokazuju prstom”. Baš kao ni ljude. Prije se to, kaže, smatralo nepristojnim. Tu se vraćamo na njezin strah od predubokog prodora u intimni prostor samoće i strah od masovnih okupljanja.

“Ne volim biti u masi, to u meni izaziva osjećaj panike i odmah mi tlak ‘skoči’, baš imam patološki strah od gomile ljudi, par puta bila sam na granici da padnem u nesvijest. Evo, i Kafka kojeg volim imao je isto neke fobije tog tipa. S druge strane, društvena sam i skupljam oko sebe ljude. Atelje je uvijek bilo mjesto gdje se dobro ogovaralo, diskutiralo o politici i umjetnosti, to je jedno mjesto za neobavezan susret. Prije se u ateljeu puno pušilo i ispijale su se goleme količine kave. Prva stvar koju sam napravila kada sam došla u atelje bila je kava pa se odmah skupilo puno ljudi. Atelje je mjesto gdje se ležernije govori, nisi obavezan držati se nekih pravila formalnog razgovora, ljudi se nekako lakše pokažu, nema stege. S obzirom na to da sam bila profesorica, dosta mojih bivših studenata zna svratiti do mene u atelje. Tako su do mene došle i Tanja Vujasinović i Martina Meštrović. I snimile film. Ne mogu reći da nije ugodno biti prepoznat u sredini u kojoj živiš. U zadnje mi se vrijeme na ulici obraćaju nepoznati ljudi koji me prepoznaju i daju mi pozitivne povratne informacije o mojem rad