Nakon brojnih slučajeva spolnog uznemiravanja na Akademiji dramske umjetnosti i još nekoliko fakulteta zagrebačkog sveučilišta, kao i na Hrvatskoj radioteleviziji, koji su na valu regionalne inicijative Nisam tražila preplavili medije, u Hrvatskom saboru nedavno je održana zajednička tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova, Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu i Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Na njoj se okupio veliki broj sudionika i predstavnika prozvanih institucija; predstavnici Rektorskog zbora, Vijeća studenata Sveučilišta, Vijeća veleučilišta i visokih škola, Vijeća studenata veleučilišta i visokih škola, Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, zaposlenika i uprave HRT-a, Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ministarstva kulture i medija, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva pravosuđa i uprave i nevladinih udruga koje pružaju zaštitu žrtvama spolnog zlostavljanja.

Burna rasprava završila je donošenjem zaključaka kojima je cilj osnažiti zaštitu od seksualnog zlostavljanja i pružiti adekvatnu institucionalnu podršku. Inicirana je promjena zakonodavnog okvira, zatim donošenje nacionalne strategije suzbijanja seksualnog nasilja, edukacija relevantnih dionika, senzibilizacija javnosti, afirmacija te problematike u medijima, kao i adekvatna medijska zaštita žrtava.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s predsjednicom saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Marijom Selak Raspudić. Rođena Zagrepčanka, doktorica znanosti s područja filozofije, od 2015. godine docentica je na Odsjeku za filozofiju, gdje je zaposlena kao izvanredna profesorica. Javnosti je postala poznata nakon sudjelovanja u HRT-ovoj emisiji “Peti dan”, gdje je komentirala aktualna društvena, kulturna i politička zbivanja. U Hrvatski sabor izabrana je na listi Mosta, kao i njen suprug Nino Raspudić.

NACIONAL: Bilo je prilično burno na zajedničkoj tematskoj sjednici prošloga tjedna u Saboru, kada se raspravljalo o brojnim slučajevima spolnog uznemiravanja na zagrebačkom sveučilištu i HRT-u. Iako se činilo da je vladala prilična kakofonija, jeste li zadovoljni zaključkom?

Jako sam zadovoljna prije svega činjenicom da su se odazvali i saborski zastupnici koji pripadaju različitim političkim opcijama i koji su rijetko kada složni, ali i predstavnici svih institucija koje su pozvane, kao i troje ministara. Nije se odazvala jedino pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja je poslala svog zamjenika. Drago mi je da smo donijeli zaključke koji se tiču svih institucija koje smo pozvali, i to u vidu preporuka, uz pomoć kojih bi se moglo nešto promijeniti u praksi. Konkretno, što se tiče HRT-a, preporuka je da izaberu jednog povjerenika koji će se baviti isključivo spolnim uznemiravanjem i koji će se posebno educirati u tu svrhu. Sličan zaključak odnosi se i na fakultete – odnosno, donijeta je preporuka da se prilikom upisa na fakultete na brošurama jasno napiše koja su studentska prava, kako ih zakon štiti u slučaju spolnog uznemiravanja, kao i kome se studenti mogu obratiti. Cilj nam je stvoriti ozračje jasnih granica i sigurnosti.

NACIONAL: Budući da ste radili na HRT-u i članica ste akademske zajednice, upoznati ste sa situacijom u tim krugovima. Kako komentirate slučajeve spolnog uznemiravanja na HRT-u, o kojima je Nacional ekstenzivno pisao? Čudi li vas što se novinarke nisu prije obratile nadležnim tijelima unutar HRT-a, o kojima je govorio ravnatelj Bačić, ili pak pravobraniteljici za ravnopravnost spolova?

Razumijem zašto novinarke s tim nisu prije izašle u javnost, jer poznajem tu radnu sredinu. Dugo sam radila na HRT-u kao vanjska suradnica i jako dobro znam kakva atmosfera tamo vlada. To je država unutar države, jedna robusna institucija u kojoj je vrlo teško išta promijeniti ili bilo koga “prodrmati”. HRT  je izrazito polarizirana institucija u kojoj, kao što je poznato, nakon svake smjene vlasti svjedočimo čistkama. U toj atmosferi, pa i zbog prirode samog posla, potpuno mi je jasno da je jako teško, gotovo nemoguće, očekivati reakciju unutar same institucije. Mislim da je u slučaju novinarki koje se nisu obratile nadležnim institucijama u pitanju strah, odnosno egzistencijalna ugroženost, osobito ako imate u vidu da se tu radi o dvostrukom pritisku. S jedne strane, tu je standardni politički pritisak na HRT-u, zbog kojeg ste uvijek egzistencijalno ugroženi ako vaša politička opcija nije dominantna. S druge strane, postoji i taj pritisak koji doživljava svaka osoba u slučaju spolnog uznemiravanja – a to je strah da joj se neće vjerovati, odnosno da će se nekako manipulirati njezinom pričom. Radi se o instituciji koja jest strogo kontrolirana – a najbolja ilustracija za to je da, u vrijeme najvećih korupcijskih afera, u temeljnoj političkoj emisiji “Otvoreno” raspravljaju, na primjer, o turističkoj sezoni ili nogometnom stadionu.

NACIONAL: Novinarke HRT-a prozvale su u tjedniku Nacional Mislava Stipića, koji je vječno negdje u upravljačkoj strukturi, tko god bio na vlasti. Vjerujete li da su neki pojedinci tamo nedodirljivi, odnosno toliko politički zaštićeni da im ovakve afere ne mogu štetiti? 

To je ona vječna tema kada se raspravlja o razlici između SDP-a i HDZ-a, a onda se dođe do zaključka: sve su to “djeca Partije”. Tu se otvara i pitanje je li sukob koji mi vidimo kao politički sukob, samo površinski i utječe li samo na pojedince koji nemaju dovoljno čvrste pozicije, dok neki drugi koji dolaze iz sjene uživaju vječnu zaštitu. No ja bih ovdje ostavila prostor za djelovanje nadležnih institucija u dobroj vjeri i ne bih unaprijed donosila procjene. Vidjet ćemo što će se dalje događati. HRT ima i Nadzorni odbor, i Radničko vijeće, i Programsko vijeće i nadam se da će se zbog svega što se događalo i pritiska kojem su bili izloženi neke stvari ipak promijeniti. Inače, HRT je jedna od institucija do koje je bilo najteže doprijeti i oni su se posljednji odazvali pozivu na tematsku saborsku sjednicu. Prije njih javili su se i ministri,, i predsjednik Rektorskog zbora, i svi ostali. HRT je bio posljednji koji je potvrdio dolazak, nakon što smo im na njihovu zamolbu dostavili imena ostalih sudionika, iako je o njihovom postupanju bilo najviše upita u novije vrijeme, upravo zbog činjenice da su medij – i to javni. Zato je i opravdan društveni zahtjev za transparentnošću u njihovom postupanju.

NACIONAL: Svi mediji prenijeli su sa spomenute saborske sjednice vašu oštru raspravu sa Zlatkom Hasanbegovićem, koji se pobunio zbog činjenice da je jedino ime profesora Drage Roksandića došlo u javnost, a sve optužbe studentica proglasio je “toljagom u obračunu koji traje u akademskoj zajednici”. Kako komentirate tu njegovu tvrdnju?

Najgora stvar koja se može dogoditi u ovako delikatnoj temi jest da ona bude instrumentalizirana u neke druge svrhe. Posljedica toga je da se miče fokus sa samog problema i s pozicije žrtve prema onome za što bi ona mogla biti zloupotrijebljena. Tako da na kraju razgovaramo o obračunima unutar akademske zajednice, a ne o biti problema spolnog uznemiravanja. Tako se spolno uznemiravanje koje se možda dogodilo (ne možemo prejudicirati dok se ne provede istraga), relativizira i obezvređuje, jer je iskorišteno kao sredstvo. Istovremeno postaje i nevažno je li ono istinito ili nije. Što se tiče Hasanbegovićeve tvrdnje, činjenica je da je ime jednog profesora izašlo u javnost, a imena druge dvojice koja se spominju u novinarskim krugovima – nisu. Znači, javna je tajna tko su oni, ali su ostali anonimni. To djelomično opravdava tezu da se dio prijava iskorištava za neke druge obračune, a to je najgore što se moglo dogoditi u ovoj situaciji jer može dovesti do negiranja spolnog uznemiravanja kao takvog i svih žrtava koje su ga opravdano prijavile.

NACIONAL: Cijela ta priča bacila je ružno svjetlo na Sveučilište. Je li rektor Boras namjerno pokušao zataškati slučaj oko profesora Roksandića?

Ne mislim da mu je to bila namjera i zato smatram da treba pažljivo proučiti što se dogodilo. Mi cijelo vrijeme pratimo taj slučaj kroz medije – dakle, sjenu sjene, što bi rekao Platon. Ja se toga grozim kao znanstvenica jer mi se čini da su optuženi ljudi već osuđeni i procesuirani, bez da se ozbiljno razmotrilo činjenice koje nam, u potpunosti, nisu ni dane na uvid. Prvo pitanje koje se meni nameće jest zašto taj slučaj nije procesuiran na razini sastavnice, odnosno Filozofskog fakulteta. Ako je riječ o profesoru koji je u tom trenutku bio vanjski suradnik i pojavila se optužba za spolno uznemiravanje, zašto to nije prijavljeno etičkim tijelima fakulteta? Takvog čovjeka ne može se ostaviti u sustavu ako je on doista kriv. S druge strane, ne možete ga kažnjavati ako se ne dokaže krivnja. Dakle, taj slučaj morao je proći neki postupak koji se nije pravovremeno pokrenuo. Navodno je i sam optuženi profesor tražio pokretanje postupka protiv sebe. S druge strane, nije mi jasno – je li osoba koja je deponirala svoju izjavu ikada planirala pokrenuti neku službenu proceduru potvrđivanja krivnje optuženog profesora? Što formalno znači ta deponirana izjava – je li joj bio cilj da se provede istraga ili ne? I konačno, je li uskraćivanje emeriture primjerena ili neprimjerena kazna, prevelika ili premala? Ako je tog profesora trebalo kazniti, onda on nije smio ostati ni na drugim poslovima, kao mentor različitih disertacija na Fakultetu. U tom smislu zasad ostaje mnogo otvorenih pitanja na koja se nadam da će u budućnosti jasno odgovoriti svi akteri uključeni u taj slučaj.

NACIONAL: Ali javilo se više bivših studentica, ne radi se samo o jednom slučaju…

Tu govorim o onoj prvoj prijavi, koja se odnosi na 2005. godinu, jer pitali ste me za odgovornost rektora Borasa u procesuiranju spolnog uznemiravanja. Nove prijave su u proceduri i tek o njima očekujemo pravorijek. U pogledu prve prijave, naravno, pitanje je i je li se išta moglo učiniti, jer riječ je o nečemu što se dogodilo prije 15 godina. Upravo zato smo mi i išli na promjenu zakonskog okvira, kako zastara više ne bi bila prepreka. Svakako se zalažem za sustav koji je prilagođen žrtvi, koju treba u startu zaštititi i krenuti s nekim inicijalnim povjerenjem. No i dalje se zalažem za “sustav”. Ne možemo iz jedne krajnosti otići u onu drugu krajnost pa zato što smo do sada imali sustav koji je nedovoljno uvažavao žrtvu, a priori prihvaćati kao istinitu svaku prijavu spolnog uznemiravanja bez pokušaja utvrđivanja činjenica i pokretanja zakonske procedure.

NACIONAL: Rekli ste da na saborskoj tematskoj sjednici nije bila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Vi s njom nemate baš dobar odnos, dosta ste je kritizirali u javnosti, kao i predsjednik Milanović, a i bili ste suzdržani prilikom izglasavanja njenog izvješća u Saboru. Zašto?

Nije točno da sam je kritizirala kao predsjednik Milanović, jer je on koristio neke druge argumente. Ne znam zašto nije došla na sjednicu, ona je jedina poslala zamjenika i to bez službene isprike i obrazloženja. Možda je doista bila zauzeta, u to ne ulazim. Što se tiče načelnog odnosa – saborski Odbor za ravnopravnost spolova je nadležno tijelo za godišnji izvještaj Ureda pravobraniteljice i ja sam taj posao shvatila jako ozbiljno. Pročitavši izvještaj, imala sam nekih prijedloga za poboljšanje – jedan se odnosio na financijski okvir koji bi se trebao detaljnije razraditi tako da bude transparentniji, jer njezin Ured upravlja s oko šest milijuna kuna, a drugi se odnosio na neka društveno osjetljiva pitanja, poput pobačaja, u kojima nam nedostaje dijaloga i međusobnog uvažavanja. Smatrala sam da se u izvješću ne koristi politički neutralan jezik, što bi trebala biti obaveza pravobraniteljice, već da se, možda i nenamjerno, agitira, uz korištenje osuđujućih izraza poput “anti-abortus kampanje” za “pro-life” inicijative i slično. Upozorila sam da će to izazvati revolt “pro-life” pokreta koji će tada cijeli rad pravobraniteljice svesti samo na to, dok će sve ostalo doći u drugi plan. To su manje preinake i činilo mi se da se to može bolje napisati, međutim, pravobraniteljica nije bila raspoložena za sugestije. I zato sam i u saborskoj raspravi rekla da ću u dobroj vjeri, odnosno u nadi kvalitetnije buduće suradnje, ovoga puta ostati suzdržana po pitanju prihvaćanja njezinog izvješća. Nažalost, gospođa Ljubičić je to shvatila kao politički pritisak, što je paradoksalno. Naime, ja sam zastupnica iz redova oporbe, a nju je izabrala vladajuća većina koju drži HDZ. Dakle, manjina ne može terorizirati niti uvjetovati većinu, a to mi nije bila ni namjera. Ja sam samo postavila pitanja što je i razlog zbog kojeg sam izabrana u Sabor.

NACIONAL: Kakav je vaš načelni stav oko pitanja pobačaja?

To je vrlo kompleksna tema kojoj bismo mogli posvetiti cijeli intervju. U teoriji, kada bi se kreirao idealan svijet, pobačaj ne bi bio dozvoljen. Naime, znanost je danas otišla daleko i došli smo do jasnih spoznaja da život doista počinje začećem, štoviše možemo ga vizualizirati i u njegovoj najranijoj fazi. Međutim, unatoč tome, mi još nismo došli do stupnja svijesti da nam pobačaj postane nezamisliv. Iako smatram da ćemo jednog dana evoluirati do toga, između ostalog jer i kontracepcija postaje sve efikasnija i dostupnija. Ali ja sam također svjesna da je u praksi život drugačiji, a pobačaj je već 50 godina legalan u Hrvatskoj, pa čak i uobičajen, zbog čega nisam nikada osuđivala nekoga tko se odlučio na takav čin. Zato trenutno nisam za zakonsku zabranu pobačaja, ali sam za osvještavanje važnosti života, kao i za sve korake koji će nas dovesti do te promjene svijesti zbog koje će pobačaj biti eliminiran u budućnosti. No to je pitanje o kojem se još uvijek ne može argumentirano razgovarati i svaki put kada bi me u kampanji o tome pitali, osjećala sam se kao da sam dovedena na prijeki sud i zato sam se odbila o tome izjašnjavati jer se sve svodilo na banalnu polemiku jesi li progresivan ili regresivan, čime se obezvređivala prevažna tema zaštite života, kako onog nerođenog tako i ženinog.

NACIONAL: Kako komentirate istupe predsjednika Milanovića kada je u pitanju pokret #MeToo, zaboravljive holivudske glumice, Vedrana Rudan koju je nazvao nepismenim i vulgarnim piskaralom ili pak njegove primjedbe na račun udruge BABE? Jesu li takve izjave primjerene s obzirom na instituciju koju predstavlja i s obzirom na deklarativnu borbu protiv nasilja nad ženama i spolnog uznemiravanja?

Ne bih željela glumiti prijeki sud ili moralnog policajca s pozicije na kojoj se nalazim. Čini mi se da se u javnom prostoru samo čeka da se netko “posklizne” ili krivo izrazi i da ga se onda napadne i zalijepi mu se crveni karton. Ja to ne želim raditi. Mislim da, kada je riječ o Zoranu Milanoviću, postoje dvije razine – jedna je ono što je on rekao, a druga ono što je on htio reći. Malo se našao u “nebranom grožđu”, to je točno, no u ovom slučaju ja jesam pomalo benevolentna jer taj crveni karton kojim se u javnosti na takve izjave maše, ljudima zapravo lijepi jednu drugu etiketu, koja je izuzetno opasna i koja je neprimjerena kazna za takav tip potencijalnog verbalnog “prekršaja”. To je etiketa relativizatora i podržavatelja spolnog uznemiravanja, a ja ne mislim da predsjednik to jest. Štoviše, ne mislim ni da on ili drugi relevantni faktori u javnom prostoru podržavaju spolno uznemiravanje, premda se nisu svi najpametnije izrazili, stoga na njihovim “nespretnostima” ne želim politički profitirati.

Naravno da je žrtva uvijek žrtva, no ono što razlikuje naš svijet od Hollywooda jest da tamo također vlada specifično tržište na kojem ljudi svjesno odlučuju koristiti sve svoje alate i predispozicije da bi se uspeli na taj Olimp. Tu doista postoji razlika između Hrvatske i Hollywooda i taj dio koji je Milanović istaknuo je točan. Onaj drugi dio – kad je aludirao da netko tko ima novca ne može biti žrtva – s time se ne slažem. Tu je izazvao kontraefekt i onda kreće nespretna obrana od svih koji su na takvu njegovu izjavu možda i preoštro reagirali i prišili joj i neke konotacije koje su neopravdane. Ono gdje je Milanović pretjerao je to što je polemiku s Vedranom Rudan zaključio konstatacijom da je ona antisemitkinja. Vedrana Rudan je poznata po tome da ne bira riječi i njezin se osebujni stil može argumentirano kritizirati, ali ona nije antisemitkinja, ona je prosto “anti” većine onoga čega se dohvati. To je bio udarac ispod pojasa jer ju je takvom kvalifikacijom nokautirao iz javnog prostora i onemogućio svaku daljnju raspravu s njom.

NACIONAL: Ali zašto mu je trebalo da vrijeđa udrugu B.A.B.E koja se godinama bavi žrtvama obiteljskog i nasilja nad ženama, seksualnog uznemiravanja i iskorištavanja? 

Ne želim opravdavati predsjednika. On je tu da objašnjava svoje izjave. Mi nismo tu da tumačimo i dajemo presude. No što se tiče rasprave u javnom prostoru – meni je to u redu. Pa nisu žene pahuljice da ih se ne smije napadati. One se itekako mogu i znaju obraniti i ravnopravni su sudionici u polemici. Sustavnim reagiranjem na prozivku svake žene ili ženske uloge podcjenjujemo njihovu snagu i pravo da se same brane. Neka su polemizirali, neka je on rekao svoje i neka su mu ženske udruge vratile. Dobro je da o tim stvarima razgovaramo, a bez toga da budemo momentalno generalno etiketirani kao branitelji ili podupiratelji spolnog uznemiravanja. Bez tih krajnjih optužbi svaka je polemika dobra. Naime, sve je više tabua. Mi stvarno živimo u vremenu koje je opterećeno “govorom mržnje” kada treba i kada ne treba. Za to u Hrvatskoj doista nemamo neko uporište, jer imamo najnižu stopu nasilja u Europi, a unatoč tome paralelno radimo tri službena dokumenta koja će se baviti navodnom radikalizacijom društva. Zašto?

NACIONAL: Ženske udruge bile su prilično rezervirane kada ste izabrani za predsjednicu saborskog Odbora za ravnopravnost spolova. U kakvim ste odnosima s njima? 

Od početka se javljam udrugama koje se bave pitanjima koja se tiču ravnopravnosti spolova i zvala sam ih i na ovu sjednicu. Otvorena sam za suradnju sa svima. Radila sam i zajedničku sjednicu o Preporuci o seksizmu Vijeća Europe sa Ženskom mrežom Hrvatske. A to što netko ima neke predrasude, tome ne mogu pomoći. Smatram da se prvo trebamo upoznati, a onda donositi sudove. Naravno, dopuštam da se nekome i ne sviđa način na koji razmišljam i djelujem. Možda neki i neće htjeti surađivati sa mnom i kada me upoznaju jer se ne slažu s mojim načinom rada – i to je isto u redu.

NACIONAL: Kako surađujete s ostalim zastupnicama iz drugih stranaka? Znali ste se sukobljavati i s Dalijom Orešković i s Radom Borić. Ne bi li zastupnice u Hrvatskom saboru trebale pokazivati više ženske solidarnosti, bez obzira na političku pripadnost?

Imali smo neke početne sukobe, gdje je svatko demonstrirao svoju poziciju, ali sada dobro surađujemo, osobito unutar Odbora za ravnopravnost spolova. Drago mi je da je tako. Mislim da ako malo zastanemo i razmislimo, uvidjet ćemo da nas puno više toga povezuje nego razdvaja. Samo je pitanje na što ćemo staviti težište. Ova sjednica je dobar primjer – tri saborska odbora zajedno su je organizirala, a na njoj je sudjelovalo troje ministara i desetak predstavnika najviših institucija u Hrvatskoj. To je ogroman društveni iskorak za ovu temu. Dakle – može se kad se hoće.

NACIONAL: Ponovo je potaknuto i pitanje uvođenja zdravstvenog odnosno spolnog odgoja u škole. Djeca su izložena različitim problematičnim sadržajima na internetu. Što mislite o tome? 

Postoji novi kurikul koji je predvidio temu Zdravlje, uključujući i mentalno zdravlje, kao međupredmetni predmet. U tom dokumentu sadržano je sve čime se trebamo baviti, a tiče se seksualnog obrazovanja  – od neprikladnih dodira do cyber nasilja i kontracepcije. Zaseban predmet nije potreban niti je realan zahtjev s obzirom na postojeću preopterećenost učenika. Također, većina zemalja na razini EU-a podučava o navedenim problemima kroz biologiju i druge predmete.

NACIONAL: Javnost pamti i vašu polemiku s premijerom Plenkovićem, kada ste mu poručili da treba puno čitati da bi se doktoriralo. Što je bio povod tom “okršaju”? 

Povod tom okršaju, o kojem se, nažalost, manje čulo je pitanje koje sam postavila o cijepljenju preko reda, prije nego što je oko toga izbila afera, i našem djelovanju na razini Europske unije kako bismo utjecali na uvjete ugovora koji su sklopljeni s proizvođačima cjepiva. Naime, mi smo bili primorani naručiti dvostruko više doza nego što nam je potrebno da bismo bili “privlačnije” tržište i nitko ne zna što ćemo s njima jednom kada stignu. Hoćemo li gomilati medicinski otpad? Vladajući kažu da cjepivo možemo donirati susjedima ili preprodavati. Kakva je trenutno situacija s nabavom, čini se da će prije susjedi poklanjati nama nego mi njima. A što se preprodaje tiče, spomenut ću samo da je Vučić, koji je srpskoj javnosti otkrio detalje ugovora s Pfizerom, rekao da im je preprodaja zabranjena. Otužno je da naša vlast ne samo da nam ne želi reći kakvi su ugovori sklopljeni, nego, prema priznanju ministra Beroša, to ni ne zna. A u igri su naši milijuni.

NACIONAL: U EU-u se dosta raspravljalo u utjecaju pandemije covida-19 na porast obiteljskog nasilja. Imate li podatke o situaciji u Hrvatskoj? 

Mogu se pohvaliti da mi MUP već mjesec dana ne želi dati podatke iako im stalno pišem zahtjeve. U studenom sam uspjela “pješke” izračunati da je došlo do oko 40-postotnog porasta kaznenog djela obiteljskog nasilja, dakle težih slučajeva nasilja, a to znači da sam prolazila kroz podatke po kalendaru, dan po dan. MUP je to objašnjavao time da hrvatsko društvo sada bolje prepoznaje obiteljsko nasilje, no kada sam malo detaljnije ušla u tu problematiku, uvidjela sam da su i konkretne ozljede koje je oduvijek bilo jednostavno prepoznati kao teža kaznena djela, zabrinjavajuće porasla. Sustav kod nas nije evidentirao taj problem zato što nema porasta ukupnog nasilja. Ono što bi nas sada trebalo brinuti je stanje u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje će ljudi biti zatvoreni u malom prostoru, u kontejnerima i egzistencijalno teškim uvjetima. Bojim se da bi tu moglo doći do eskalacije obiteljskog nasilja, a nitko o tome ne govori. Taj problem treba nastaviti osvještavati jer ga u Hrvatskoj još uvijek nismo dovoljno prepoznali niti se s njime suočili.