Marija Sekelez, proslavljena i nagrađivana glumica i bivša ravnateljica zagrebačkog Gradskog kazališta Žar ptica, nedavno je proslavila 50 godina glumačke karijere. U razgovoru za Zagreb News prisjetila se svojih glumačkih početaka, velikih uloga i rada u gradskoj kazališnoj ustanovi

Tijekom 50 godina umjetničkog djelovanja Marija Sekelez ostvarila je brojne kazališne, filmske i televizijske uloge u Hrvatskoj i širom svijeta te dobila brojne nagrade i priznanja. Iza nje je danas preko 4000 izvedbi i sjećanje na jednu tešku, ali prekrasnu glumačku karijeru, kao i na period od 2000. godine kada je postala ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica, za što je 2015. dobila posebnu Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti i petnaestogodišnje ravnateljstvo GK-a Žar ptica, a 1996. odlukom predsjednika Republike Franje Tuđmana odlikovana je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Zamolili smo je u razgovoru da se prisjeti kako je to izgledalo krajem šezdesetih godina, kada je tek stigla iz Splita u Zagreb i o kakvim je ulogama tada sanjala. „Počela sam studirati 1968., a završila 1972. To je studiranje za mene bilo jako fascinantno jer sam došla iz Splita u Zagreb na Akademiju, na koju se prijavilo 120 studenata, a primali su svega 12. Ogroman jedan stres. Te stepenice koje su vodile na prvi kat Akademije su meni tada izgledalo kao grčki hram. Ogroman adrenalin za mene koja sam tada imala 18 godina. Za prijemni sam naučila pjesmu Luke Paljetka i Tina Ujevića i sve što sam morala naučiti i na koncu svega prošla i ostala u čudu. Bez pedigrea, poznanstva ili neke veze. Postala sam podstanar i promijenila tridesetak sobica u tom periodu u kojima sam boravila u Zagrebu. Svejedno to siromaštvo i neimaština nas nisu smetali da nam bude fantastično. Taj zanos, sreća i božanstveni profesori: Drago Krča, Bobi Marotti, Kosta Spajić, Izet Hajdarhodžić, Tom Durbešić, Vladimir Gerić, Bratoljub Klaić, Slavko Batušić, Nikola Batušić, Ranko Marinković itd. Sve legende. To je nezamislivo danas, a mi smo živjeli na toj Akademiji.“

Diplomirala je glumu kao jedna od najboljih studentica, nakon čega je nastupila u više od pedeset predstava s preko četiri tisuće izvedbi, u najmanje petnaest TV serija i 50-ak drama, kao i u pet filmova. S predstavama ‘’Kaspar’’, ‘’Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj’’, ‘’Woyczek’’, ‘’Don Juanov osmijeh’’, ‘’Odmor za umorne jahače’’, ‘’Ručni rad’’, ‘’Volpone’’ itd. sudjelovala je na preko 45 svjetskih i naših festivala. Glumila je u svim kazalištima u Hrvatskoj, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Splitskom ljetu. Prisjetila se i svojih prvih velikih uloga: „Neko vrijeme sam glumila u kazalištu Trešnja, a prvi veliki angažman mi je bio u Teatru &TD, u kultnoj predstavi ‘Kaspar’. Glumila sam u brojnim predstavama. S Brankom Bauerom sam radila kratke filmove po tekstovima Nenada Briksija ‘Timothy Tacher’. To se emitiralo u sklopu kviza ‘3,2,1, kreni’, a radilo se o kratkim kriminalističkim pričama nakon koje su natjecatelji morali pogoditi tko je ubojica. To je bilo iznimno popularno, pa sam i ja postala strašno popularna. Meni je svejedno to sve išlo na živce jer sam sebe doživjela kao glumicu u dramama, a u tim sam kratkim filmićima glumila jednu vrckavu sekretaricu. Poslije su došli ‘Kapelski kresovi’.’’ Zbog jedne uloge posebno je bila zapažena – siromašne djevojke iz Zagorja u drami “Kad ftičeki popevaju’’. „Jedan dan sam bila pozvana da glumim u predstavi ‘Kad ftičeki popevaju’. Prepala sam se te uloge jer to ipak nije moj materinji jezik. Ipak sam ja iz Splita, iako nikada nisam imala problema s akcentom. To je bilo jedno novo područje koje je bilo jako specifično. Taj kajkavski je stvarno poseban. Dobila sam ulogu jedne siromašne djevojke sa sela. Sa mnom je radio Mladen Kestner, koji je napisao tu dramu i prvi je primijetio i odmah mi rekao da mi jako dobro ide kajkavski. Predstava je pobijedila na nizu festivala i donijela jedan sasvim drugi profil mom glumačkom habitusu. To mi je jako draga uloga jer odskače od svih uloga koje sam igrala i prije i poslije.“

Jednoj glumici s takvim glumačkim opusom teško je izdvojiti najbolju ulogu i najbolju predstavu, no svejedno dvije predstave u kojima je glumila posebno su joj drage. „Koga kod ćete pitati za najdražu ulogu, čak i velike glumačke legende koji su iza sebe imali i preko 200 uloga, reći će vam najviše dvije do tri uloge. To vam je tako u našem poslu. Postoje divni trenuci kada se stopite s nekom ulogom, dobijete za nju priznanja, publika prepoznaje vaš talent… ta kemija se dogodi vrlo rijetko, ali je važno što izazove u vama. Meni je recimo od svih tih uloga jako draga ulogu u drami ‘Kad ftičeki popevaju’, a od kazališnih ‘Isadora ili prva bosonoga plesačica’ i ‘Majstorska klasa Marie Callas’. To su toliko fantastične napisane drame gdje u jednoj ulozi imate deset stanja. U jednoj ulozi prođete što u drugim dramama ženske uloge zahvate tek djelomično. Cijeli spektar svih glumačkih emocija. To su predstave koje traju dva sata. Rijetke su takve ženske uloge. To je na granici potpunog predanja i poništavanja sebe. Pri tom sam to sama producirala i s tim sam predstavama gostovala u Australiji. S ‘Marijom Callas’ sam gostovala u Parizu i Londonu i dobila fenomenalne kritike. To su uloge koja sam radila iz užitka i u kojima sam mogla pokazati sve što znam. Niste ograničeni. Ili kako bi Maria Callas rekla: ‘Mi od pljeska živimo, ponekad je to jedino što imamo’“.

Godine 2000. se prihvatila funkcije ravnateljice tada slabo poznatog GK kazališta Žar ptica. Pitali smo je zašto se nakon tako uspješne karijere prihvatila tog posla. „Čovjek se upusti u nešto zato što ne zna što ga čeka. Sve sam isprobala kao slobodnjak, glumica i producentica i pomislila sam da bi sve što sam naučila mogla prenijeti u to kazalište. Bilo je u prvih par godina trenutaka u kojima sam htjela pobjeći glavom bez obzira, ali sam ipak odlučila probati.“

Bez obzira na težak početak, danas je izuzetno ponosna na sve što je postigla kao ravnateljica tog danas jednog od najpopularnijih dječjih kazališta u Hrvatskoj. „Pokrenula sam projekt ‘Osmijehom do zdravlja’, s kojim smo išli svaki rujan djeci po bolnicama. Napravila sam ‘Nema zime u Žar ptici’ – besplatnu reviju predstava za djecu koja borave u Zagrebu tijekom zimskih praznika. Potom ‘Dobro došli prvoškolci u vaše kazalište’ kako bismo naviknuli djecu na kazalište. To je sve bilo besplatno. To su bili redovi od 50 metara pred kazalištem. Morala sam revitalizirati kazalište jer tada za njega nitko nije znao. Kada danas napravim saldo onda vidim da je kroz sve te godine kazalište Žar ptica posjetilo 750.000 djece, odigrali smo 75 premijera, dobili 85 nagrada, putovali od Mongolije do Caracasa, od Izraela do Europe. Bila sam na granici odustajanja, ali sam sazdana od takvog materijala da sam to sve prebrodila jer sam osoba koja ne odustaje kada ima pred sobom neku jasnu viziju. Kada sam došla u Žar pticu, imali su samo šest predstava, a nakon dvije godine smo imali 300 predstava godišnje.“

Malo je prostora i vremena ukratko čuti i potom prepričati karijeru jedne ovako velike, slavne glumice i uporne žene pa smo je na kraju razgovora pitali na što je najponosnija u svojoj karijeri. „Najponosnija sam što sam izdržala sve to. Bilo je na momente užasno, ali moj moto je usuditi se i izdržati sve.“