Tranzicija prema zelenom gospodarstvu nije samo obveza Hrvatske, već i prilika za rast domaće ekonomije budemo li je iskoristili mudro, tvrdi direktorica Sektora za industriju i održivi razvoj Hrvatske gospodarske komore (HGK) Marija Šćulac Domac. Da bi se ta tranzicija, posebno u energetskom sektoru, provela na vrijeme i prema zacrtanim ciljevima, potrebna je snažnija politička podrška svih državnih struktura, tim više što ona zadire u sve segmente društva i zahtijeva potpuni zaokret u dosadašnjem načinu života i pristupu ne samo energiji nego i gospodarstvu općenito, upozorila je naša sugovornica.

MEGAWATT: U više ste navrata javno isticali važnost uključivanja hrvatskog gospodarstva u zelenu tranziciju, ali i važnost ulaganja u procese prelaska na zeleno gospodarstvo. Možete li precizirati što je to zeleno gospodarstvo i što Hrvatsku očekuje u desetljećima koja dolaze?

Zeleno gospodarstvo prije svega se odnosi na promjenu paradigme u načinu proizvodnje, plasmana proizvoda, načinu potrošnje, ali i u ukupnoj odgovornosti za vlastito poslovanje u segmentu utjecaja na klimu i okoliš. Europska komisija je u Europskom zelenom planu postavila temelj za navedenu tranziciju gospodarstva s ciljem da do 2050. postanemo klimatski neutralno društvo. Istovremeno, Hrvatska je postavila ciljeve zelenog razvoja u nekoliko strateških dokumenata od kojih je Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan za razdoblje od 2021. do 2030. godine najznačajniji. Ovim dokumentom Hrvatska do 2030. definira ciljeve značajnog smanjenja emisija štetnih plinova, barem 43 posto za sektore energetike i energetski intenzivne industrije i sedam posto u sektorima kao što su promet, kućanstva i usluge, dio industrijskih procesa, poljoprivreda, šumarstvo i gospodarenje otpadom te povećanje udjela OIE-a na 36,4 posto u odnosu na sadašnjih 28,5 posto. Ovi ciljevi će morati biti revidirani jer je u međuvremenu cilj EU-a smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2030. povećan s 40 posto na 55 posto. Upravo u smislu tog novog cilja izuzetno je važno aktivno raditi na provedbi dekarbonizacije gospodarstva u svim sektorima. Energetska tranzicija cjelovita je priča koja uključuje svakoga od nas i sve segmente društva, pa tako i naše gospodarstvo od kojeg zahtijeva preokret u načinu razmišljanja i poslovanja. Pred nama je desetogodišnje razdoblje transformacije konvencionalnih poslovnih praksi i kreiranja novih poslovnih modela. U općem je interesu da zajedno učinimo sve da ispunjavanje postavljenih ciljeva ne utječe negativno na hrvatsko gospodarstvo.

MEGAWATT: Kakve će konkretne promjene u tom tranzicijskom periodu pretrpjeti i domaći energetski sektor kao bitan dio hrvatskog gospodarstva i kakve rezultate možemo očekivati po njegovu okončanju, odnosno kakve će benefite zeleno gospodarstvo donijeti Hrvatskoj?

Dekarbonizacija i ulaganje u obnovljive izvore energije i infrastrukturu glavna je poslovna strategija globalnih energetskih kompanija. Od hrvatskih energetskih tvrtki za sada se jedino HEP u svojoj razvojnoj strategiji za razdoblje do 2030. značajnije opredijelio za obnovljivi scenarij razvoja koji uključuje 1500 MW nove snage. INA do 2025. najavljuje gradnju tri punionice (Zagreb, Rijeka, Split), a do 2050. pet punionica na vodik. Tijekom 2020. INA je pokrenula i partnerstvo s Gradom Zagrebom – ZET. Ima u planu u pogon staviti 20 autobusa na vodik, a vodik proizvoditi u rafineriji Sisak. Na istoj lokaciji planiran je i razvoj projekta Biorafinerija za proizvodnju bioetanola druge generacije iz biomase. U planu imaju i nekoliko sunčanih elektrana. Značajnija ulaganja u postepenu dekarbonizaciju vlastitog poslovanja trebao bi pokrenuti i JANAF, tvrtka u većinskom državnom vlasništvu, kao i druge energetske tvrtke u plinskom sektoru i sektoru toplinarstva. Kao primjer dobre prakse u toplinarstvu mogu istaknuti tvrtku Tehnostan iz Vukovara koja već sada koristi energiju Sunca i u proizvodnji toplinske energije i za proizvodnju električne energije za vlastite potrebe.

Sve hrvatske energetske tvrtke trebaju političku podršku i poticaj da još više i ambicioznije ulažu u energetsku infrastrukturu i projekte čiste energije. Ako će se transformacija i konkretni projekti raditi pametno i planirano, onda neće biti ‘’trpljenja’’ već samo zajedničke koristi. Ono na što svakako moramo paziti je da pomognemo našoj energetici i industriji u prelasku na zeleno gospodarstvo, a ne da samo zahtijevamo od njih promjene, ne razmišljajući pritom o troškovima koje će promjene neminovno donijeti. Očita promjena koja će se dogoditi odnosi se na vrstu energenta, u smislu zamjene tradicionalnih energenata s onim zelenim (klimatski neutralnim) i većeg korištenja obnovljivih izvora energije. No s druge strane, učinimo li to zajedničkim naporima, koristi će biti višestruke. Najveća korist koju donosi energetska tranzicija je otvaranje novih radnih mjesta. Prema mišljenju i analizi Odbora za promet i turizam EU parlamenta iz srpnja 2020. na svaku milijardu eura uloženu u osnovnu mrežu TEN-T otvorit će se do 20.000 novih radnih mjesta. Hrvatski klimatsko-energetski plan također predviđa kreiranje novih radnih mjesta i to samo u sektoru graditeljstva između 40 i 80 tisuća. Obnovljivi izvori energije odlična su prilika za reindustrijalizaciju Hrvatske, a sada je prilika pripremiti domaće gospodarstvo da se što je moguće više uključe u pripremu i izgradnju novih projekata. Povećanjem korištenja obnovljivih izvora energije ne samo da pridonosimo smanjenju emisija stakleničkih plinova i štitimo okoliš, nego i razvijamo hrvatsko gospodarstvo i otvaramo nova radna mjesta. Uz nova radna mjesta podići će se i sama inovativnost, ojačati konkurentnost, ali i izgraditi pravednije i bolje društvo.

MEGAWATT: Imaju li domaći gospodarstvenici, ali i država kao vlasnik velikog broja javnih poduzeća i državnih tvrtki, dovoljno razvijenu svijest o važnosti tranzicije prema zelenom gospodarstvu, odnosno jesu li i koliko voljni ulagati u te procese?

HGK aktivno radi na podizanju svijesti o važnosti tranzicije na klimatski neutralno i zeleno gospodarstvo, a u našem svakodnevnom radu vidimo da su svijest i potrebe sve veći. Tako smo nedavno u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja proveli anketiranje za prvu fazu financiranja projekata iz sredstava Modernizacijskog fonda. Interes je bio izrazito velik. U samo tjedan dana prikupili smo više od 200 projekata vrijednosti gotovo 25 milijardi kuna. Za sredstva iz Modernizacijskog fonda projekte su kandidirale tvrtke iz gotovo svih sektora – energetike, prerađivačke industrije, gospodarenja otpadom, centralnih toplinskih sustava, turizma, čak i iz javnog sektora. Ako tome dodamo da smo prije par mjeseci na jednoj online radionici o natječaju za financiranje mjera energetske učinkovitosti i OIE u proizvodnoj industriji imali gotovo 400 sudionika, onda možemo reći da su domaći gospodarstvenici svjesni važnosti tranzicije prema zelenom gospodarstvu.

Industrija i poduzetnici uglavnom ističu kako su spremni pokrenuti svoju transformaciju, no svakako treba imati na umu kako će navedene promjene tražiti i značajna financijska sredstva. Treba istaknuti kako svaku tvrtku, svako postrojenje trebamo promatrati individualno te da niskougljična tranzicija neće biti jednaka za svakoga. U tom smislu tvrtke svakako trebaju i očekuju tehničku i financijsku pomoć. S jedne strane imamo iznimne tvrtke predvodnice u razvoju i primjeni niskougljičnih tehnologija, značajan udio proizvodnje iz obnovljivih izvora energije i ogroman potencijal izgradnje sunčanih elektrana, no s druge strane još uvijek imamo i tradicionalne industrije, koje su i radno intenzivne, kao što su tekstilna ili industrija obuće koje svakako trebaju noviji pristup i koncept kako bi postale energetski učinkovitije i okolišno prihvatljivije. U ovoj je priči izrazito važno napomenuti kako i financijski sektor prolazi ‘’zelenu renesansu’’, odnosno prilagođava vlastito poslovanje kako bi osigurao transformaciju gospodarstva i postizanje klimatske neutralnosti. Tako je na razini EU-a usvojen novi zakonodavni okvir i donosi se uredba kojom će se osigurati održivo financiranje. Uredba propisuje skup kriterija za ocjenu financiranja koju jednim imenom zovemo taksonomija. Sektor energetike ovim će aktivnostima biti posebno ‘’motiviran’’ u provedbi transformacije i financiranju upravo takvih projekata. Ukratko, sve što se događa ide u smjeru zelenog. Izuzetno bitno je da važnost transformacije svi prepoznamo na vrijeme kako bismo zajedničkim aktivnostima i radom na koncu dostigli i željene rezultate.

MEGAWATT: Imamo li uopće izbora, odnosno što će se dogoditi odlučimo li ignorirati upozorenja o važnosti promjena koje vode prema zelenom gospodarstvu?

Energetska tranzicija nije stvar izbora, već nužnosti. Moramo živjeti i raditi u skladu s prirodom, prilagođavajući se klimatskim promjenama. Svijest je sve veća i oni koji neće slijediti put transformacije na koncu će ih odbaciti potrošači. Svjedočimo kako informiranost krajnjih potrošača utječe na odabir proizvoda, tržište određuje koje tvrtke će opstati. Ako tvrtka ne ulaže u održivost, ne radi na transformaciji u smislu maksimalnog ulaganja u vlastitu proizvodnju i njezino ozelenjivanje, ‘’kaznit’’ će je potrošači. Istovremeno, i kao članica EU-a obvezni smo provoditi reforme. Tranzicija na održivo zeleno gospodarstvo neizbježna je, iziskivat će visoka ulaganja, no ta ulaganja svakako će biti manja od troškova uklanjanja posljedica nečinjenja i poslovanja na način na koji smo do sada radili.

MEGAWATT: Implementacija obnovljivih izvora energije u domaće gospodarstvo važan je kotačić u procesu zelene tranzicije. Je li Hrvatska prihvaćanjem premijskog modela za poticanje ulaganja u OIE krenula pravim smjerom ili je bilo nekih boljih rješenja?

Dugo se razmatralo koji je model najbolji za Hrvatsku, a svakako su se gledala i iskustva drugih zemalja, kako pozitivna tako i ona negativna. Zajednica OIE HGK, kao prvo poslovno udruženje obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj koje danas okuplja više od 150 članica, smatra da je u ovom trenutku, uvažavajući potencijale i specifičnosti Hrvatske, premijski model najbolji izbor za Hrvatsku. Svakako je važno shvatiti da nije dovoljno odlučiti da se grade novi kapaciteti OIE-a, potrebno je kreirati cijeli sustav koji će potaknuti investitore da se odluče na ulaganje. Potencijala zasigurno imamo, a uz postojanje modela, i potreban mehanizam. Osobno bih stavila naglasak na važnost transparentnosti i zdrave logike bilo kojeg sustava, pa tako i premijskog. Poticanje obnovljivih izvora energije učestalo izaziva kontroverze u javnosti. To je pitanje i politike i struke. Od struke se očekuje da jasno i nedvosmisleno odgovori na dileme i otvorena pitanja vezana uz OIE, dok se od politike očekuje da sluša i slijedi struku te da isključi svaku mogućnost korupcije i klijentelizma. Ali nesporno je da bez poticanja OIE-a nikad ne bismo dostigli udjel OIE-a koji sada imamo. Prema posljednjim publiciranim podacima Eurostata za 2019., udjel obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji električne energije u Hrvatskoj iznosio je 49,8 posto, po čemu se Hrvatska nalazi na šestom mjestu u EU-u. Kada govorimo o udjelu u ukupnoj potrošnji energije, u 2019. ostvarili smo 28,5 posto, dok je prosjek EU-a iznosio 19,7 posto.

Tržište obnovljivih izvora energije se mijenja i ulazimo u premijski sustav poticanja OIE-a, što donosi neke nove izazove i mogućnosti. Želimo li do 2030. dostići cilj da 60 posto električne energije bude obnovljivo, puno toga će se morati unaprijediti u zakonodavstvu. Jedna od očekivanih promjena u tranzicijskom razdoblju (2021.-2030.) je promjena u tržišnom statusu OIE tehnologija u odnosu na druge tehnologije, odnosno njihova postepena i sve veća tržišna konkurentnost. To se posebno odnosi na sunčane elektrane i vjetroelektrane. Nužan uvjet za povećanje korištenja OIE-a je raspoloživi prostor. Kako bi se postavljeni ciljevi mogli provesti, nužna je njihova provedba kroz sustav prostornog uređenja, odnosno kroz državni plan prostornog uređenja na županijskoj i lokalnoj razini. Također je neophodno uspostaviti transparentan regulatorni okvir kojim će se smanjiti administrativne barijere prilikom realizacije OIE projekata i poboljšati investicijska klima.

MEGAWATT: No ako je ovakav premijski model prihvatljiv za naše okruženje, zbog čega se posljednjih mjeseci uz njegovu implementaciju vežu brojne kontroverze i skandali? Razvoj projekata OIE-a, posebno vjetroparkova i sunčanih elektrana, posljednjih je godina u domaćoj javnosti nažalost vrlo često povezivan s brojnim nepravilnostima, protuzakonitim pogodovanjima dijelu investitora i spornim dodjelama zemljišta, u koje su bili upleteni i neki visokopozicionirani državni dužnosnici. Kako to komentirate i što se može učiniti da se ovakvi slučajevi u budućnosti spriječe ili svedu na najmanju moguću mjeru?

Percepcija obnovljivih izvora energije u dobroj je mjeri određena aferom vjetroelektrane Krš-Pađene, a službena politika i dalje propušta dovoljno naglasiti da su obnovljivi izvori energije jedini domaći i čisti izvor energije koji može u potpunosti osigurati energetsku neovisnost Hrvatske. Zajednica OIE HGK zahtijeva, što i javno komuniciramo, da se sve okolnosti istraže. Svim našim članicama je u interesu da se sve nepravilnosti, ako ih je bilo, objave, jer se moraju osigurati jednaki uvjeti za sve, a svako pogodovanje nanosi direktnu štetu svima onima koji rade isključivo sukladno zakonima i propisima, a pogotovo ako se sve poduzetnike i investitore u OIE-u izjednačuje s ovim negativnim primjerima. Takvi slučajevi se mogu i moraju izbjeći, za sve aspekte treba transparentno objavljivati podatke, ako postoji primjerice registar dozvola ili suglasnosti iz kojega je vidljivo kada je podnesen zahtjev i kada je doneseno odgovarajuće rješenje, onda se teško može dogoditi da netko može ići „preko reda“. Nema sektora koji bi bio imun na koruptivne radnje ako sustav nije posložen kako spada, a kada pričamo o transparentnom načinu poslovanja onda se trebamo zalagati da tu transparentnost omogućimo na svim razinama i u svim sektorima, pa tako i u obnovljivim izvorima koji će u idućem razdoblju postajati sve poželjnija investicija i područje ulaganja.

MEGAWATT: Ministar Ćorić je nedavno potvrdio da prva aukcija za dodjelu premije u okviru definiranih proizvodnih kvota za proizvođače energije iz OIE-a koja je ponudila kvotu od 88 MW, nije prošla očekivano, odnosno kvota nije u potpunosti iskorištena. Što se dogodilo i gdje su nestali svi oni investitori u velike vjetroparkove i solarne parkove?

Prvi natječaj je bio uglavnom za tzv. male sustave za dodjelu zajamčene cijene, a ne premije. Riječ je o malim sunčanim elektranama, malim hidroelektranama, malim elektranama na biomasu i bioplin ukupne kvote 72 MW te elektranama na biomasu i bioplin snage do 2 MW ukupne kvote 16 MW. Natječaj za dodjelu tržišne premije za velike vjetroelektrane i sunčane elektrane nije bio raspisan. Taj se natječaj očekuje ove godine. Više je razloga za neispunjenje kvote na nižoj razini, na kojoj je dodijeljeno tek 25,5 MW od ponuđenih 88 MW. Svakako dijelom zbog manjka pripremljenih projekata. Poznato je da projekti imaju svoju dinamiku. Godinama se čekao i pravni okvir pa je sada teško očekivati mnoštvo projekata preko noći. Određene administrativne prepreke mogle su biti i brže riješene.

MEGAWATT: Istom je prilikom ministar najavio da bi, prema nekim projekcijama, iznos naknade za OIE koji svi mi plaćamo kroz račune za električnu energiju koji sada iznosi 10,5 lipa po kWh potrošene energije, u 2022. godini mogao dodatno rasti, što će ovisiti o potrošnji energije i o uključenju novih OIE-a u sustav kroz 2021. Ponovno se vraćamo na pitanje pravednosti sufinanciranja velikih OIE projekata preko malih potrošača. Je li po ovako zamišljen sustav pravedan?

Važno je znati o čemu se ovdje radi. Najveći dio naknade za OIE koju plaćaju krajnji potrošači ide za pokriće troškova projekata u pogonu s ugovorima za feed-in potpisanima do kraja 2023. Ovdje se ne radi samo o vjetroelektranama, a pogotovo ne o sunčanim elektranama jer valja znati da su značajni kapaciteti pušteni u pogon tek 2020. i to je razlog potrebe povećanja, a ne novi premijski model. Premijski model je balansiran s izlaskom postojećih projekata iz sustava feed-in poticaja, značajniji kapaciteti počinju izlaziti 2022./2023. Premijski sustav koji se temelji na tržišnoj premiji ne bi smio dodatno opteretiti sustav. Ovdje se radi o premiji, odnosno razlici od tržišne cijene do ponuđene cijene na natječaju. Ta razlika može biti minimalna, a onoga trenutka kada tržišna cijena premaši ugovorenu – naknade nema. Već danas postoje projekti koji se grade bez poticaja i bez premijskog sustava. Može se reći da premijski sustav daje izvjesnu „bankabilnost“ projektu, odnosno višu razinu sigurnosti za kreditore/banke.

MEGAWATT: U prvoj polovini ove godine trebala bi se provesti nova aukcija za velike potrošače na kojoj će biti ponuđena kvota od 400 MW instalirane snage za OIE. Hoće li i na koji način ulazak novih velikih proizvođača el. energije iz OIE utjecati na cijenu električne energije za krajnje potrošače? Što na tom planu možemo očekivati u idućim godinama?

Novi natječaj za velike elektrane ne bi trebao značajnije utjecati na cijenu električne energije za krajnje potrošače. Iskustva europskih zemalja sa sličnim sustavom pokazuju da treba poticati tržišnu utakmicu – a time i dobivanje nižih cijena električne energije – sa što više natječaja koji se periodički ponavljaju, ali s manjim kvotama. U idućim godinama nadam se vidjeti učinkovite i uspješne projekte korištenja OIE-a uz sve manji učinak na cijenu energije za krajnje potrošače. Država može pružiti sigurnost investitorima kroz garancije otkupa, likvidnosti i dobru organizaciju tržišta energijom, čime bi se osigurala privlačnost projekata OIE ulagačima, bez poticajnih cijena viših od tržišnih. OIE sigurno trebaju postati glavni, a jednoga dana i jedini izvor energije koji ćemo koristiti.