Znanstvena savjetnica na Staroslavenskom institutu Marija-Ana Dürrigl smatra da je prvotisak hrvatskoglagoljskoga misala – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine bio prvorazredan kulturni, financijski i tehnološki pothvat tek par desetljeća nakon Gutenbergove Biblije.

Misal po zakonu rimskoga dvora objavljen je 22. veljače 1483., a u prigodi 540. obljetnice tiskanja njegovo su faksimilno izdanje, uz prvi cjelovit latinični prijepis teksta, nedavno objavili Katedra Čakavskoga sabora Roč, Staroslavenski institut, Mozaik knjiga i Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

Nakladnici ističu da je “Misal po zakonu rimskoga dvora” prva hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku, a otisnuta je samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

To je, podsjećaju, prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima i najstarija knjiga tiskana glagoljicom. Pojava “Misala” svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća, dodaju nakladnici.

Prva tiskana slavenska knjiga koja nije na latinskom i latinici

Dr. Dürrigl napominje kako je riječ o prvoj tiskanoj slavenskoj knjizi koja nije na latinskome i na latinici. Gdje je tiskana, tko i kako ju je tiskao ostaje do danas u znanosti otvoreno, kaže i dodaje kako neki smatraju da je tiskana u Kosinju, a neki u Veneciji.

Ne treba se trošiti u prijeporima oko mjesta tiskanja Misala, nego se treba diviti umješnosti, volji i nadarenosti naših ljudi, koji su ne samo znali kako objaviti, nego i mogli organizirati i financirati tako zahtjevan projekt.

Divno je izliti glagoljska slova i ligature, ocijenila je. Govoreći o ulozi glagoljaštva u razvoju hrvatske srednjovjekovne književnosti, Dürrigl podsjeća na riječi akademika Radoslava Katičića kako je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.

To je točno, kaže te dodaje da je hrvatskoglagoljska knjiška kultura – dakle prve knjige koje su praktične naravi, crkvene – kolijevka hrvatske književnosti koja je tijekom srednjega vijeka upijala kulturne i književne impulse s Istoka, a kasnije sve više sa Zapada, uvijek ih prilagođavajući svojoj čitateljskoj zajednici, njezinim potrebama i senzibilitetu.

Dragulj među starim knjigama

Dürrigl podsjeća kako oni koji s podcjenjivanjem gledaju na srednji vijek uopće, kažu da kasnimo te dodaje kako, kad pogledamo i kasnija razdoblja naše umjetničke književnosti, i tada zapravo kasnimo. Dakle, ne treba podcjenjivati to vrijeme i glagoljaše koji su stvarali agar na kojem će se razviti hrvatska umjetnička, autorska književnost kasnijih razdoblja, dodaje.

Kao dragulj među tim starim knjigama upravo je prvotisak “Misala”, naglašava podsjećajući da se često zaboravlja ne samo da su naši ljudi znali i mogli to financirati, već da su imali i tržište u smislu da je bilo dovoljno svećenika, služitelja, pjevača i drugih koji su u raznim sredinama na bliskom svome govornom jeziku i na svom pismu pjevali misu i slavili Boga.

U znanosti je, napominje, prevladalo mišljenje kako su autori glagoljice Sv. Braća Ćiril i Metod, tj. Ćiril te da se njihovim djelovanjem glagoljica kao slavensko pismo i crkvenoslavenski jezik, koji neki zovu staroslavenski ili općeslavenski, proširio kao jezik liturgije, književnosti i školovanja.

Ističe kako su po uporabi crkvenoslavenskoga jezika u bogoslužju i liturgijskih knjiga na tom jeziku i pismu Slaveni – pa tako i Hrvati – posebni u okviru Crkve na zapadu Europe, koja je svoj nauk širila na latinskome jeziku.

Ćirilometodska i svetojeronimska tradicija

Glagoljica je na područje današnje Hrvatske došla u vezi s ćirilometodskom tradicijom, smatra se u doba Branimira i Domagoja, rekla je dodavši, kako su najstariji sačuvani spomenici mlađi, potječu od 11. stoljeća dalje.

No, treba reći, naglašava, da hrvatskoglagoljski brevijari čuvaju spomen na Svetu Braću i njihovo djelo kao na one koji su omogućili da se Boga slavi i na jeziku koji je razumljiviji, bliži narodnome.

Među laicima je osobito bila popularna teza o svetom Jeronimu kao autoru glagoljice. To bi naime značilo da je glagoljica mnogo starija, te da joj je autor crkveni otac koji se i inače u narodu kadšto smatrao “našijencem”, napominje dodajući kako se tako on npr. i u glagoljskom “Petrisovu zborniku” iz 1468. g. naziva “Jeronim Hrvatin”, ali za to nema čvrste potvrde.

Glagoljaši su se u srednjem vijeku, naglašava, tako branili od napada Crkve koja je smatrala da nisu njezini pravi sinovi, te da slijede možda i neku herezu – sjetimo se crkvenoga raskola, a Braća su bila iz Bizanta… Dakle, to je više političko-kulturno pitanje, nego li znanstveno, ocjenjuje.

Sačuvano 11 nepotpunih primjeraka Misala

Misal iz 1483. hrvatski je prvotisak – editio princeps i jedna od 6 hrvatskih glagoljskih inkunabula – knjiga tiskanih u vremenu od 1455. godine koja se smatra godinom izuma tiskarskog stroja do 1500. godine.

Sačuvano je svega 11 nepotpunih primjeraka Misala. U hrvatskim ustanovama čuva se šest primjeraka Misala – dva se čuvaju u Knjižnici Samostana franjevaca trećoredaca na zagrebačkome Ksaveru, jedan u Knjižnici HAZU u Zagrebu, jedan u Knjižnici Dominikanskoga samostana Bola na Braču te dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

U inozemnim ustanovama čuva se pet primjeraka: dva u Vatikanskoj knjižnici u Rimu, jedan u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, jedan u Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu i jedan u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.

Godine 1971. od dvaju primjeraka što se čuvaju u NSK u Zagrebu i primjerka “a” iz Vatikanske knjižnice stranica kalendara (prve dvije stranice i stranice: 241, 243-248) načinjen je potpun primjerak i objavljen pretisak u izdanju Libera. Pretisak sadrži i studije Misala najizvrsnijih hrvatskih stručnjaka u tom području.