Umjetnica Margareta Peršić otvorila je u Galeriji Oblok multimedijsku izložbu, koja traje do 4. travnja, i promovirala multidimenzionalnu zbirku pjesama ‘Brodarica’. Prema riječima autorice, to je knjiga koja izlazi iz okvira, ulazi u galerije i izlazi iz njih u ruke drugog čovjeka kao izložena poezija

Margareta Peršić (1976.) svestrana je hrvatska umjetnica koja oblikuje lutke i igračke, piše pjesme, priče, crta, slika, modelira, ilustrira, režira i izvodi komorne predstave. Upravo je u petak, 15. ožujka, otvorila multimedijsku izložbu i promovirala multidimenzionalnu zbirku pjesama „Brodarica“ u Galeriji Oblok u Sesvetama, koja će trajati do 4. travnja.

Zbirka pjesama „Brodarica“ započela je svoje putovanje 2019. godine u gradu Krku istoimenom izložbom, a stekla status suvenira Grada Krka 2023. nakon izložbe u Kući dubašljanske baštine, kao prva takva zbirka pjesama i slikopisa. Ovo je prvi put da neka zbirka poezije postane suvenir, čime smo pojam suvenira konačno odmaknuli od magneta i licitara prema umjetničkom predmetu. No cijeli projekt ima svoj kontinuirani nastavak do danas koji je započeo iz jezgre od 40 minijaturnih ilustracija postavljenih pod povećala, 15 akrila na platnu, 25 platnenih jedara s ručno ispisanim stihovima autorske poezije, 10 fotografija, 50 kilograma soli, zbirkom poezije i glinenom skulpturom koja prezentira glavni lik ove izložbe, Brodaricu.

U razgovoru za Nacional pojašnjava zašto njezin projekt tako dugo traje, ima toliko lica i zašto u svakom gradu kamo s njime dolazi izaziva pozitivne i emotivne reakcije posjetitelja.

„To je zbirka slikopisa, ali kroz izložbe se spajaju sve moje strasti i ljubavi. Knjigu će moći na putovanje ponijeti i stranci, s mirisima našeg podneblja i morem. Ta malena knjižica koja je zapravo maleni brodski dnevnik stvorila je cijelu izložbu, nije mogla ostati samo u jednoj bilježnici u obliku slova“, tumači umjetnica i tvrdi da ne bi stala da nije morala. Knjiga koja izlazi iz okvira, ulazi u prostor galerija i izlazi iz njih u ruke drugog čovjeka kao izložena poezija.

Do sada kroz povijest književnosti i likovnih umjetnosti tema broda i metafora broda, jedara, plovidbe i pučine kao traganja za slobodom bila je zapravo ekskluzivno rezervirana za muške pisce i umjetnike, i nema gotovo uopće primjera takvih ženskih rukopisa, dnevnika ili likovnih djela.

„Postoji, doduše, roman Marguerite Dumas ‘Mornar s Gibraltara’ koji je ispričala i napisala žena, o jednoj drugoj ženi koja plovi na brodu, gdje postoji mitsko putovanje. Ali ono što mi je priraslo srcu, to su stihovi Vesne Parun i njezina pjesma koju uvijek volim kazivati: ‘kad bih se moglo otputovati, neku staru lađu prevariti…’ Brodarica je u jednom obliku vila koja naplaćuje putarinu mornarima koji pristižu na njezinu obalu. Potječe iz staroslavenske mitologije, iako mi je sâm naziv za zbirku došao kao u snu. Nisam imala plan i program po kojemu sam radila, niti sam mislila da će putovati. Malo sam istraživala tu ljubav prema putovanjima, otkuda brodarica u meni i tko je ona, i shvatila sam da je to ne samo vila, već i žena koju ljudi posjećuju i pričaju joj svoje priče, a što od nje dobivaju nazad – vidjet ćete“. Nadalje je otkrila da je brodarica najprodavanija muška cipela koju nose lađari po cijelom svijetu. Kod nas se ona zove i lađarica. Zatim je počela sretati ljude koji nose lađarice i pričali su joj svoje priče. Tako da Margareta, premda je po pozivu pripovjedačica, najviše sluša druge kako pričaju.

Za umjetnicu u njezinim radovima žena nije samo ona koja stoji i čeka na obali dok njezini kapetani putuju i plove po dalekom svijetu, već i ona brodi. „Možda je baš ona ta kapetanica srca ili kapetanica ptica. Puno toga se u meni slilo i sve sam te nijanse na koncu zapisala u knjigu. Tu cjelinu sam započela 2019. i zbirka pjesama je već bila gotova u jednom dahu, ali je stala radi pandemije korone. Bila je tada izložena u krčkoj galeriji Decumanus i jako lijepo dočekana i primljena. Trebala je putovati od grada do grada, po otocima, a moja je životna želja bila da putujem jedrilicom i da je promoviram na jedrilici, ali to se nije dogodilo“, ističe umjetnica. Smatra kako je to velika šteta jer naši sjeverni i južni otoci nisu dovoljno kulturološki povezani i kako su razjedinjenost i izoliranost ljudi i otoka još više bile pojačane pandemijom.

„Ljudi se iseljavaju, ne poznaju više niti sva prirodna blaga koja imamo na otocima i moja ‘misija’ je bila povezati otoke s riječju i kulturom, odnosno pjesništvom i slikama, doći na glavni trg i tamo iznjedriti uz ljude u pričama svoja jedra. Zbirka nije slučajno zamotana u platno, natopljena mirisima smilja i lavande. No nastupila je tišina i meni je zapravo bila oteta pozornica za vrijeme pandemije, kao i drugim umjetnicima. Prva stvar koja je bila zabranjena, dokinuta, bili su miris i dodir, a mi kad se rađamo, prvi osjeti koji se aktiviraju su miris i dodir. Možda moja knjiga nije trebala izaći u to vrijeme, ali ona je upravo sada bitna, kad nam je dana prilika da na novi način otkrivamo sebe i dijelimo i povezujemo s drugima u sebi i izvan sebe“, smatra Margareta Peršić.

‘’Brodarica’’ je specifična po tomu što u prvom dijelu ciklusa, nazvanom „Voda“, oni koji postanu vlasnici zbirke, pišu priču, pjesmu ili izrijek odgovarajući na autoričino pitanje ‘’Što je ljubav za tebe?’’, a Margareta Peršić je potom oslikava i stavlja u četvrti element Zemlju pod nazivom „Herbarij duša“. Broj 120 također nosi svoju simboliku još od vremena Kraljice od Sabe koja je kralju Salomonu poklonila 120 zlatnih talenta radi njegovih mudrih odgovora na njezina pitanja. Talenti su naši darovi i oni se moraju umnožavati. Broj 120 je broj naših potencijala i otuda 120 novih slika i priča. Poziva čitatelje da sami postanu dio kreacije i kreatori, otkriju kraljevstvo u sebi. Drugi dio iz cjeline pripada elementu zraka, „Tihoj slikovnici“ pod naslovom „Riječ“, u kojoj nema niti jedne riječi i u kojoj umjetnica poziva ljude dobre volje da pišu priču po onome što vide i osjete u ilustracijama. Najbolje četiri priče bit će objavljene u obliku lista unutar zbirke. Izložba „Riječ“ moći će se pogledati u Kupoli u Zagrebu s otvorenjem 12. travnja u 19 sati, a natječaj uskoro slijedi.

Treća dio cjeline je „Vatra“ i zove se „Nijema slovarica“, a radi se o romanu koji piše umjetnica i u koji drugi ljudi nisu na aktivan način još uključeni, osim ako se neki slučajni susretnik ne javi i objavi želju da dopiše epilog. Četvrti dio iz ciklusa je spomenuta „Zemlja“, s knjigom „Herbarij duša“, nakon koje također slijedi izložba u kojoj će autorica objediniti svih pristiglih 120 priča.

‘Svaki primjerak ‘Brodarice’ ima sa strane umetnut kist koji je rabljen i kojim sam slikala’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Simbolizam njezine knjige i izložbe potiče gledatelja da zaviri u sebe i otkrije mnoge razine svojeg postojanja: rađamo se iz vode, ‘’prva bijaše riječ’’ kroz dah, koja je lebdjela nad vodama pa tek onda rađanje kroz zemlju i vatru. Kroz sve ove elemente i aktivno uključivanje i pozivanje na dijalog s drugima, umjetnica želi otkriti što je to što nas povezuje i postoji li možda taj peti element i može li se odgovoriti na pitanje koje postavlja. Za vrijeme pandemije mjesec dana nije izlazila iz ateljea, već samo slikala i shvatila da će baš kroz element zraka, uz koji je vezana, pozivati glasom i slikom ljude da pišu, da stvaraju, kako bi osvještavanjem vlastitih emocija pridonijeli stvaranju svijeta i zadržavanju ljudskih vrijednosti koje nam nestaju pred očima.

„Progovorila sam u ime žene u sebi, otoka i odvojenosti i izoliranosti koje osjećam i vidim u svim ljudima s kojima dolazim u doticaj. Ispričala sam priču koja potiče druge da govore. Naime, najsretnija sam kad vidim da je promjena moguća i kad u drugima nešto potaknem i probudim. Vidjela sam na izložbi u krčkoj galeriji Decumanus, neki su muškarci plakali. Dakle, vidjeti muške suze od poznatih i nepoznatih muškaraca samo zato što su pročitali nešto što ih je dirnulo, podsjetilo na njih, odronilo neki kamen u njima… odškrinuti vrata nečijeg srca i dati priliku da netko prihvati vašu hrabrost, s pitanjem što je ljubav, to je veliko ogoljivanje. Vaš kolega kustos Nikola Albaneže je za tu izložbu rekao kako to nije izložba koju samo možeš vidjeti, već koja te cijeloga obuzme i ti moraš biti ‘u njoj’. Žao mi je da to nije stigao napisati. Zadala sam si eto to kao zadatak; da imaš zadnjih pet minuta u životu, što bi rekao da je ljubav? Što bi Nikola rekao da je stigao reći? Što želiš da se nastavi? Ne znam što je ljubav za druge. Možda je to za nekoga gledanje zalaska sunca, nahraniti mačku, zagrliti čovjeka pokraj sebe, roditi dijete, provesti vrijeme sa starom majkom… Ali kada bismo znali i kada bi postojala samo jedna rečenica što je ljubav i njena jedna verzija, onda ništa više drugo ne bi bilo važno i sve pjesme i sva umjetnost prestale bi vrijediti i postojati u trenu. Ovako, sa 120 tuđih priča i mojih ilustracija, svatko daje doprinos priči koja se nastavlja s nama i nakon nas. Znam da sam tu pionirka“, tumači umjetnica.

„Zbirka je ručno uvezana s oslicima. Uvezivala se šest mjeseci. Svaki primjerak ‘Brodarice’ ima sa strane umetnut kist koji je rabljen i s kojim sam slikala. Nikada u životu nisam bacila niti jedan kist, čuvala sam ih. Sad znam i zašto. Zbirka je zamotana u bijelo platno koje predstavlja bijelo jedro, čime pozivam ljude da krenu na putovanje i naslikaju svoj krug, svoj otisak, svoj enso. Krug označava trenutak kad se udahne, umoči kist u boju i u dahu nacrta svoj krug života ne odižući kist od papira. Možda se, živeći tako u trenutku, netko i otisnu i na svoju vlastitu plovidbu. Svaka je knjiga numerirana i personalizirano zamotana, kandirana eteričnim uljima. Oni koji postanu vlasnici, dobivaju osim knjige ilustratoricu koja će oslikati njihovu priču“, pojašnjava Margareta Peršić.

Dobro se nosi s jednom još uvijek prisutnom predrasudom u društvu – ali i među nekim umjetnicima – a to je da se umjetnik mora baviti samo jednim područjem kako bi bio tobože „ozbiljno“ shvaćen i prihvaćen, sve drugo je nekakvo traženje i „svaštarenje“. A s druge strane, u zadnjem je desetljeću sve više umjetnika shvatilo kako ih samo jedna tehnika ili materijal ili žanr sputavaju i ograničavaju, kako ponekad s jednim žanrom ili medijem dođu pred kreativni zid i moraju ići dalje u nova područja.

„Ja sam očiti i živući primjer za to. Radi se o univerzalnoj kreaciji. Kad si u toj energiji i na kanalu, svejedno je koji materijal uzimaš. Riječi mi se pretvaraju u pjesmu, pjesma u priču, priča u sliku. Želim povezivati i sebe i druge vidove umjetnosti i izražavati se, živjeti na sav glas! Bez povezivanja i integracije u doba dezintegracije stvarnosti i svijesti, nema nam naprijed. Volim stvarati u različitim medijima i s različitim ljudima, i to ljudima koji su predani svojim strastima. Uostalom, Nick Cave je napisao da koliko god da imaš maleni projekt, ako ga izneseš na svjetlo dana, nisi ga ostavio da čami u ladici“, pojašnjava Margareta Peršić.

Tijekom pandemije je još radila jedan drugi projekt koji je također integriran u ovu širu koncepciju umjetničkog pristupa, iako je to bila pauza od svijeta ‘’Brodarice’’. Napravila je priču „Ples uz vjetar“ koja je bila pripovjedno-scenska predstava s pantomimičarem i glazbenikom. Napravila ju je kao komorno-scenski projekt, iako uopće nije znala hoće li imati publiku i hoće li ih netko uživo moći gledati. U njoj je pričala baš o tome što nam se događalo, i to je prema njezinu mišljenju ideja i bit međusobnog povezivanja. Tu je povezala tri vrste umjetnosti koje su dale četvrtu dimenziju svemu.

„Možda je povezivanje osnova životne radosti. Zato umjetnost povezujemo često s dječjom kreacijom jer je to baš radost. Tad sve brige nestanu i ovo linearno vrijeme i samo bivaš u potpunosti, jedno s onim što stvaraš i nekako ti sam od sebe dođe osmijeh na lice. Slažem se s vama da se kod nas gotovo nitko pa i umjetnici i kustosi – ne smiju. To zaista vidimo kad se s nekog putovanja vratimo u Hrvatsku. Jer to su ozbiljne stvari, to s čime se mi bavimo! Volim od smrtno ozbiljnih tema napraviti radost. Bila sam sad skoro dva mjeseca na drugom kraju svijeta, tamo se ljudi u susretu s drugim čovjekom osmjehuju jedni drugima. Jučer mi je sin rekao kako je tek sad po povratku shvatio gdje smo bili jer ovdje u Zagrebu se nitko ne smije. I meni zbog toga duša plače. Ja ne znam što je nama ljudima. Ništa i nitko im nam ne valja. Zastrašujuće je to. Kako? Imamo sve, a nemamo ništa. U redu, mnogo toga nam ne valja, ni sistem, ni ustrojstvo, ali ipak živi smo. Usporedbe radi, tamo negdje na kraju svijeta nisam se morala brinuti za odgovore na svoj osmijeh, nego sam ga dobivala natrag od nepoznatih ljudi. Nisam se morala boriti za osmijeh. I premda tamo ljudi nemaju skoro ništa od materijalnog obilja, spremni su darovati osmijeh, a on ne košta ništa. Mi smo na to zaboravili. I još k tome, svatko mi je tamo želio ispričati svoju priču. Njihova svijest je drugačija. Ne veličam nešto tamo, a ovo ovdje kritiziram, već učim i pitam se kako podijeliti sunce. Davno je još Rudolf Steiner rekao da u zimskim danima trebamo iznjedriti sunce iz svojeg srca koje smo sakupili tijekom ljeta i darovati ga drugome. Što nam se dogodilo? Koji sivi oblak? Kako vratiti sunce?“ pita se umjetnica.

Uskoro će, 20. ožujka, gostovati u Ogulinu povodom Svjetskog dana pripovijedanja i Svjetskog dana kazališta za djecu i mlade i Svjetskog dana poezije, što organizira Ivanina kuća bajke. Nakon Zagreba i galerije Oblok, ‘’Brodarica’’ se seli u Slavonski Brod u Galeriju umjetnina, dok se u Interpretacijskom centru, odnosno kući Ivane Brlić-Mažuranić, već trajno smjestila „Lutkoslika“ – portret Ivane Brlić- Mažuranić koju je umjetnica oblikovala za knjigu „Neustrašive žene“.

„Time se sve poklapa i sve se slaže. Jedna od prvih knjiga koju mi je majka čitala bila je ‘Priče iz davnine’. Za Ivanin 150. rođendan pripovijedat ću ih u Slavonskom Brodu. Možda sam baš zbog Ivaninih priča, jedne od naših najvećih spisateljica, postala pripovjedačica koja vas pričom zove da uronite u moj svijet i sami kreirate svoj kozmos. Barem na platnu ili na papiru i da na tren učinimo svijet osvjetljenijim i radosnijim mjestom za život“, zaključuje umjetnica.