Iako ima 83 godine, slavni talijanski redatelj Marco Bellocchio i dalje neumorno snima filmove. Njegov najnoviji film „Otet“ imao je premijeru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a hrvatsku će premijeru imati na Zagreb film festivalu koji će se održati od 6. do 12. studenoga. Priča filma temelji se na istinitom događaju iz 1858. godine kada je židovskog dječaka Edgarda Mortaru iz Bologne potajno krstila njegova dadilja. U to vrijeme, po papinoj naredbi, sva krštena djeca, bez obzira na religijsko podrijetlo, dobivali su katoličko obrazovanje. Sa sedam godina papini vojnici otimaju Edgarda Mortaru te je on odgajan u Katoličkoj crkvi. No dječakova obitelj uz podršku javnosti i međunarodne židovske zajednice kreće u borbu kako bi vratila dječaka.

I Marco Bellocchio odgajan je u katoličkom duhu, ali je s vremenom postao ateist i ljevičar. Miljenik je festivala u Cannesu gdje je 2021. dobio počasnu Zlatnu palmu za životno djelo. A da s godinama kvaliteta njegovih filmova ne opada pokazuje i činjenica da je prethodni film „Izdajnik“ proglašen najboljim talijanskim filmom za 2019. godinu, dok je on proglašen najbolji redateljem. Njegov posljednji film izazvao je brojne reakcije u Italiji, a Vatikan je u svom glasilu naveo kako je danas nemoguće da se ponove događaji iz 1858. O svemu tome s Bellocchiom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Možete li usporediti Crkvu u Italiji u 19. stoljeću i danas te je li današnje ponašanje Crkve u Italiji bila motivacija za snimanje ovog filma?

Mislim da danas imamo Papu koji je otvorenog uma i koji se nosi s društvenim i političkim problemima na način koji je ljeviji od talijanskih ljevičarskih stranaka. On je danas bitna referenca u Italiji. Papa je i dalje uvjeren u principe Katoličke crkve kao što su ljubi bližnjeg svoga, humanitarnost, prihvaćanje svih ljudi i to je ono što on cijelo vrijeme ističe. Najbolje ću vam to objasniti ako vam kažem da talijanski naprednjaci više nemaju Marxa ili Lenjina kao referencu, danas je to papa Franjo. Naravno, prisutna je kršćanska teologija, usprkos popisanom ugovoru kojim je Crkva odvojena od države, Crkva još uvijek ima dogme i principe, svoje stupove koji nikada nisu nestali, u suprotnom bi Crkva nestala. Iako je danas nepojmljivo da Crkva otme dječaka koji je bio Židov, ipak se još uvijek vjeruje u krštenje, odnosno ako si kršten onda si katolik za cijeli svoj život.

NACIONAL: Koja je današnja uloga Crkve u talijanskom društvu?

Mislim da bi to pitanje trebali uputiti sociolozima, a ne meni. Ono što vam ja mogu reći jest da se današnja moć religije temelji na duhovnoj moći. Moć Pape je duhovna. Crkva je izgubila moć koju je nekada imala kada je mogla utjecati na političke izbore. To u Italiji više nije slučaj. Nekada je Crkva prijetila izopćenjem svima onima koji bi glasovali za komunističku partiju. Danas Crkva ne može više utjecati na Talijane u kontekstu politike, povukla se. Posljednji put kada su pokušali utjecati i intervenirati bilo je prilikom rasprave o zakonima koji su se odnosili na razvod i abortus. Tada je organiziran referendum prilikom kojeg je Crkva željela da se ta dva zakona ponište. Njihov pokušaj bio je neuspješan.

NACIONAL: Jeste li razmišljali da prikažete film Papi i čujete njegovo mišljenje, naročito u kontekstu promjena za koje se on zalaže?

Susreo sam se s mnogim katolicima, s mnogim svećenicima, kojima sam prikazao film prije premijere na festivalu u Cannesu. Razgovarajući s njima nakon projekcije neki od njih sugerirali su mi da se obratim Papi i prikažem mu film. To sam i napravio, napisao sam mu pismo, ali nisam dobio nikakav odgovor. Bilo bi vrlo interesantno čuti što Papa misli o mom filmu. On je Papa otvorenog uma i bilo bi zanimljivo čuti njegovo mišljenje. Što se tiče promjena u Crkvi, znate da se diskutiralo o mogućnosti da žene mogu postati svećenice. No Katolička crkva je vrlo spora institucija koja brine o svom opstanku. A kako bi opstali moraju se prilagoditi vremenima koja se mijenjaju. Prije 50 godina Crkvu su podržavale aristokratske obitelji iz Rima. To je bilo tada, danas se sve promijenilo, Katolička crkva ima milijardu vjernika diljem svijeta. I oni se moraju prilagoditi promjenama u svijetu. Mladi ljudi sve manje idu u crkvu, ali ja ne znam koji je razlog tome. Jedino što mogu pitati – ako ne idu u crkvu, gdje onda idu? Možda su na TikToku, ali TikTok je tragedija kao i umjetna inteligencija, to je kraj ljudske vrste. Živimo na rubu katastrofe. Pitanje je hoćemo li uspjeti izbjeći nestanak ljudske vrste.

NACIONAL: U vrijeme kada se zbio ovaj događaj, na čelu Crkve bio je papa Pio IX. koji je proglašen blaženim 2000.

Sjećam se razočarenja Mortarinih potomaka zbog beatifikacije. Za Papu je to bila velika mrlja na njegovoj savjesti. Elena Mortara, pranećakinja Edgarda Mortare, bila je zaprepaštena činjenicom da Crkva opravdava ovaj čin.

Film ‘Otet’ imao je premijeru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. FOTO: PROMO

NACIONAL: Vi u filmu papu Pija IX. prikazujete kao složenu figuru, na trenutke on je nemilosrdna osoba, na trenutke je karikatura. Zašto ste se odlučili na taj opis?

Otmica Edgarda Mortare imala je međunarodni odjek u SAD-u i Engleskoj. Novine su objavljivale karikature Pija IX. Jedan od njih prikazuje papinu halucinaciju da su ga obrezali Židovi koji su prodrli u Vatikan.

NACIONAL: Priča o otetom židovskom dječaku je toliko intrigantna da je svojedobno Steven Spielberg želio režirati film na temelju tih događaja. Znate li možda kako bi izgledao njegov film?

To bi trebali njega pitati. Osobno ne poznajem Spielberga, poznajem ga kroz njegove filmove. Ne znam je li ortodoksni Židov ili liberalni Židov. Na snimanju ovog filma nitko iz filmske ekipe nije bio Židov, ali imali smo sveobuhvatan pristup ovoj temi. Ja sam, neizbježno, katolik, kršten sam i školovan kao katolik. Bilo bi zanimljivo vidjeti koji bi pogled na ovaj događaj imao Spielberg. Mislim da bi glavna prepreka pri snimaju ovakvog filma bio jezik jer je ovo događaj koji treba biti ispričan na originalnom jeziku, a to je talijanski. Uz to, u filmu smo koristili različite dijalekte, dijalekte Bologne i Rima, latinski se koristio u Crkvi. Koliko sam čitao, Spielberg je odustao od snimanja filma jer nije mogao naći pravog dječaka za tu ulogu. Uvjeren sam da je u pitanju bio lingvistički problem. Jedno je naći dječaka koji je Talijan i koji ima akcent iz Bologne, a drugo je imati dječaka koji bi govorio engleski. Mislim da bi to bio problem.

NACIONAL: Je li bilo teško doći do egzaktnih informacija vezanih za ovaj događaj koji se zbio 1858. godine?

Radeći sa scenaristicom i redateljicom Susannom Nicchiarelli koja je režirala povijesne filmove „Nico, 1988“, „Miss Marx“ i „Chiara“, koristili smo nekoliko knjiga kao izvore, ali i mnoštvo dokumenata. Budući da se radi o Italiji koja više ne postoji, napravili smo mnogo digitalnih efekata kako bismo rekonstruirali taj svijet. Ali također smo željeli dati publici pravi osjećaj onoga što se dogodilo. Puno se radilo na scenografiji i kostimima. Pokušali smo rekonstruirati svijet talijanskih provincija.

NACIONAL: Koji je bio vaš pristup filmu kada govorimo o načinu prikazivanja dviju religija?

Razmišljali smo kako paralelno prikazati dvije različite molitve, dva različita rituala, s jedne strane židovski ritual, s druge strane katolički. Detaljno smo to opisali u scenariju, a nama je najvažnije pitanje bilo kako prikazati lice djeteta u trenutku kada se prvi put moli. I katolici i Židovi imaju svoje rituale. Usprkos činjenici da je taj dječak bio nasilno odveden i otet, želio sam prikazati kako te dvije religije funkcioniraju. Nisam to napravio kako bih ih uspoređivao ili došao do zaključka kako se te dvije religije mogu miješati, još manje da bih ih mogao prosuđivati jesu li dobre ili loše, jednostavno sam želio prikazati dva različita rituala. Zato smo imali veliku pomoć nekih rabija i eksperata za židovstvo kako bismo na krajnje precizan način prikazali njihove rituale. Ortodoksni Židovi su, na neki način, rigidni kao i oni s katoličke strane. Šabat je za Židove izuzetno važan. U vrijeme Šabata oni ne rade apsolutno ništa i zato su koristili pomoć kućnih pomoćnica i dadilja koje su bile katolkinje i koje su u to vrijeme radile za njih. To je primjer običaja kod te dvije religije.

NACIONAL: Je li bilo teško poimati što se događa s dječakom koji ima samo sedam godina i razapet je između dviju religija?

Mi u filmu vidimo da taj dječak prolazi kroz krizu, na neki način odbija prelazak na katoličku vjeru, što mu je bilo nametnuto. To se sve događa nakon što se ponovo susreo sa svojom majkom koja tada plače. Sve je to utemeljeno na stvarnim događajima koji su navedeni u dokumentima u kojima je opisana otmica. Dječak tada zagrli majku i kaže joj „Želim se vratiti svojoj obitelji, molit ću se svake večeri“. To je trenutak kada on više ne može podnijeti odvojenost od svoje obitelji. Do tog trenutka hrabro je podnosio tu odvojenost. Moja interpretacija tog trenutka ide u smjeru da je dječak, iako ima samo sedam godina, tada svjestan da su Židovi optuženi da su ubili Isusa pa pokušava kombinirati dvije religije. Jednako tako želi kombinirati dvije važne osobe u svom životu, svoju majku i Papu kojeg vidi kao drugog oca. On doista osjeća ljubav Pape. Sve se svodi na to da on pokušava kombinirati te dvije religije.

NACIONAL: Politika je za vas uvijek bila važna i vaši su se filmovi duboko bavili političkom situacijom u svijetu i Italiji. Svijet se značajno promijenio od ranih 1960-ih kada ste tek počeli snimati filmove. Kakav je vaš pogled na novo lice svijeta?

U Italiji je politika prilično mediokritetna i depresivna. Nije ista situacija kao 60-ih godina kada ste imali ideju mijenjati društvo. Nije nužno Italiju pretvoriti u socijalističku republiku, ali u svakom slučaju treba radikalno promijeniti nekoliko stvari. Zato što se u Italiji, kao i u ostatku Europe, sadašnja politika više temelji na vođenju javne uprave i nema velike razlike između ljevice i desnice.