Na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu u Rovinju održan je panel koji je nastojao odgovoriti na pitanje zašto velike globalne produkcije sve češće biraju ovu regiju za snimanje svojih filmova i serija. „Igra prijestolja“, „Robin Hood“ i „Star Wars“ samo su neki od slavnih naslova snimanih na lokacijama u Hrvatskoj. Oni su, osim zarade domaćim pružateljima usluga, donijeli i turističku promociju koju je nemoguće platiti. Do rujna ove godine u Hrvatskoj se snimalo devet projekata, koji su po ostvarenoj lokalnoj potrošnji od 326 milijuna kuna premašili dosadašnji rekord. Za sljedeću godinu već su stigle obećavajuće najave.

Jedan od razloga za porast produkcija u Hrvatskoj jesu tzv. poticaji za strane filmske produkcije, odnosno članak 12. Zakona o audiovizualnim djelatnostima kojim se na utrošena sredstva za proizvodnju audiovizualnih djela u Hrvatskoj vraća 25 posto inozemnim investitorima.

Jedan od panelista bio je i nedavno izabrani ravnatelj HAVC-a Christopher Peter Marcich, hrvatski Amerikanac koji je veći dio života radio u inozemstvu. U američkom Ministarstvu vanjske trgovine bio je jedan od pregovarača, kao pomoćnik ministra za Europu, a godinama je radio kao predsjednik za Europu i u predstavništvima američke filmske asocijacije MPA, koja okuplja konzorcij velikih filmskih kompanija. Sudjelovao je i u trgovačkim pregovorima između SAD-a i EU te je iznimno upućen u taj aspekt međunarodnih odnosa, pitanja kvota, autorskih prava, plasmana filmskih proizvoda. Nakon panela u Rovinju dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Pitanje poticaja već je bilo riješeno kad ste preuzeli čelnu funkciju u HAVC-u, te bitke vodio je vaš prethodnik Hrvoje Hribar. Kako biste objasnili što to znači i zašto se takvi poticaji uopće daju? 

Taj uspješni program pokrenulo je Ministarstvo kulture u suradnji s Hrvojem Hribarom. To znači da na ukupnu cijenu investicije inozemne filmske produkcije u Hrvatskoj, država vraća 25 posto uloženog novca. Taj povrat itekako nam se isplati jer investicija generira višestruku zaradu, u PDV-u, potrošnji po hotelima i restoranima, zapošljavanju tehničkih i filmskih ekipa, otvaranju radnih mjesta, a osim toga, daje i neprocjenjiv doprinos hrvatskom turizmu. Tu se ne može govoriti o subvenciji u tradicionalnom smislu, već o investiciji države koja se višestruko vraća. Mnoge zanima Hrvatska kao jedna od opcija u regiji i doista se ne možemo žaliti.

NACIONAL: I ostale zemlje regije daju poticaje, Srbija još od 2016. Jesu li nam one konkurencija?

Hrvatska je 2012. bila među prvima, ali to je fenomen koji se pojavljuje svuda u svijetu i ako nema poticaja, filmske produkcije ne dolaze. Točno je da postoji konkurencija u visini tih poticaja, ali i to ima svoje limite. Naime, prekoračiti 30 posto zapravo nema više ekonomsku računicu. Hrvatska daje 25 posto poticaja, odnosno 30 posto za snimanja na lokacijama u regijama koje su ispodprosječnog dohotka. Slično je i s ostalim zemljama u regiji.

‘Cilj je HAVC-a imati moderne filmske studije koji mogu ponuditi sve potrebno, pa i postprodukciju. I naravno, iskoristiti ih i za domaću produkciju, zarađivati i zapošljavati’

NACIONAL: Spomenuli ste snimanje serije „The Dark Tower“ kao dobar primjer.

Da, to čak nije bilo ni snimanje serije, već pilot projekt o čijoj će se budućnosti tek donijeti odluka u Americi. No samo to probno snimanje donijelo je 20 tisuća noćenja, uz sav ostali doprinos našoj ekonomiji. Zamislite kolika bi ta brojka bila da doista dođe do snimanja cijele serije.

NACIONAL: Zanimljivo je kako takve produkcije ne zapošljavaju samo filmske profesionalce, već i obrtnike. 

Da, to je taj multiplikacijski faktor. Raspisali smo i natječaj za studiju koja će se baviti efektima takvih investicija u svim aspektima, kroz dodatne aktivnosti i zapošljavanja. Vjerujem da se svakom mladom čovjeku sviđa ideja da bude angažiran na filmu, radio on na rasvjeti, kao električar, šminker, frizer ili stolar. To je uzbudljiv i unosan posao, čak i ako je radno vrijeme 12 sati. To ujedno i otvara priliku da zadržimo mlade u nekim novim zanimanjima.

NACIONAL: Na panelu ste hvalili Ministarstvo financija i to je prvi put da čujem da ih netko hvali. Zašto?

Hvalio sam i Ministarstvo kulture jer ono daje inicijalnu potporu koja nam je jako bitna, a i inače stvarno stoji iza naše struke. Uostalom, oni su i pokrenuli taj program poticanja ulaganja u proizvodnju, poznat kao Filming in Croatia, bez kojeg svega ovog ne bi ni bilo. No činjenica jest da je ove godine za poticaje bilo predviđeno 30 milijuna kuna, a nama je na kraju trebalo 75 milijuna i to su nam službe u Ministarstvu financija odobrile jer znaju da se isplati.

NACIONAL: Ipak, mora se reći da to nisu prave koprodukcije jer Hrvatska redovito „glumi“ neku drugu zemlju – ili nepostojeću zemlju – a gotovo nikada sebe.

Mislim da je to u većini slučajeva u funkciji priče. To da Zagreb glumi Budimpeštu ili Beč, ovisi naravno o scenariju filma, ali ima koprodukcija u kojima je to doista Zagreb. Izdvojio bih kao dobar primjer film „Murina“ koji se snima na Hvaru i koji radi vrlo obećavajuća redateljica Antonela Alamat Kusijanović, a čije sam snimanje otišao gledati. Veselim se jako tom projektu koji vodi naša produkcijska kuća Antitalent, koproducenti su razvikane strane tvrtke, a angažirani su i Martin Scorsese i njegova eminentna kuća RT Features, kao i talentirani domaći i inozemni glumci. To je primjer filma koji HAVC od samog početka financira, a prikazuje Hrvatsku u jednoj hrvatskoj priči, gdje je Hrvatska Hrvatska, a Hvar je Hvar.

NACIONAL: Na panelu ste ustvrdili da je film turistička promocija koju nije moguće platiti.

Točno, možete li zamisliti koliko biste morali platiti Salmi Hayek da sudjeluje u turističkom spotu u Hrvatskoj, ako bi ikada pristala? Ovako je ona sama neprestano objavljivala fotografije i pohvale Hrvatskoj na svom Twitteru tijekom svojih dvaju projekata ovoga ljeta u Hrvatskoj, a ona ima i do 120 milijuna pratitelja preko Instagrama. Takva promocija je neprocjenjiva. A mi to dobivamo „besplatno“. Oni koji su zaduženi za turizam u državi morali bi to bolje prepoznati.

NACIONAL: Kako bi Hrvatska još više zaradila na produkciji i postprodukciji, potrebni su joj novi filmski studiji, čiju ste gradnju najavili po preuzimanju dužnosti. Andro Vlahušić, dok je bio gradonačelnik, najavljivao je takvu investiciju u Dubrovniku. Što mislite o toj ideji?

Ja nisam za to stručnjak, ali sam siguran da nam je to potrebno. HAVC je raspisao natječaj i potpisao ugovor s vanjskim konzultantom koji bi trebao istražiti tržište i predložiti lokacije i projekt. Što se lokacija za studije u svijetu tiče, one su uvijek blizu filmskom centru, bitno je da je blizu aerodrom i da postoje dobre prometnice. Kad bismo imali takav studio, to bi povećalo vrijednost investicije jednog filmskog projekta u Hrvatskoj i do deset puta.

NACIONAL: Dođe li vam da plačete kada pomislite na to kako je Hrvatska kriminalnom privatizacijom izgubila Jadran film? 

Ne bih komentirao tu privatizaciju, ali je činjenica da Jadran film odavno više nije ono što je bio. A bio je pojam za sve nas i za svijet. Jako mi je žao zbog toga što se dogodilo. To je bio centar svih koprodukcija koje su donosile veliku zaradu, ali i priznanja. Danas se samo možemo diviti filmovima koji su tu bili snimljeni.

NACIONAL: Česi su svoje studije sačuvali i zahvaljujući tome Prag je postao centar ne samo za snimanja, već i postprodukciju.

Zato je i nama cilj imati moderne filmske studije koji mogu ponuditi sve što je potrebno, pa i postprodukciju. I naravno, iskoristiti ih i za domaću produkciju, zarađivati, zapošljavati i stvoriti centar odličnosti u svakom pogledu. Mislim da se radi o programu koji je od nacionalnog interesa.

‘HRT je odbio i neke filmove koje je sam financirao, što ne bih ni komentirao. Atmosfera se mora popraviti jer sve to skupa ne vodi nikamo. Doista ne razumijem neke odluke vodstva HRT-a

NACIONAL: Tko bi trebao biti investitor?

U svakom slučaju privatne producentske kuće, uz određenu potporu države.

NACIONAL: Srbi su u tome bili pametniji, studije je već izgradila njihova vlastita filmska industrija.

Točno, oni su krenuli ranije i iskoristili te potencijale prije nas. Nas je zakočio period u kojem je HAVC bio u političkoj situaciji u kojoj je bio i mi smo izgubili otprilike četiri godine. I u filmskoj produkciji osjećaju se posljedice tih četiriju godina pokusa, otkad je otišao Hrvoje Hribar. To je poremetilo cijeli sustav iako su se, naravno, ipak snimale serije i radili filmovi. Dakle, posljedica je bilo, a ja mislim da ni HAVC-u ni struci nije u interesu da se bavimo politikom, ali ni da ignoriramo cijelo društvo. U društvu nas ima i lijevih, i desnih, i onih u centru.

NACIONAL: Ali se ni braniteljske udruge ne trebaju baviti filmom i ideologijom i filmskoj industriji?

To neka oni odluče čime se trebaju baviti. Ako oni smatraju da se ne radi dovoljno filmova koji prikazuju period Domovinskog rata, ja nemam ništa protiv toga da se takvi filmovi rade. No mislim da se film ne smije instrumentalizirati kao propaganda. Čini mi se da je dobro da se snimaju dokumentarci, nedavno sam gledao dokumentarni film „Pakrac – pouke o čovječnosti“ Branka Ištvančića i mislim da je solidno napravljen.

NACIONAL: Zar nisu  HAVC i HRT obilato financirali Vrdoljakova „Generala“, koji je doživio fijasko na Puli jer je ispao totalna ideološka propaganda? Trebaju li nam takvi filmovi?

Neću komentirati taj specifični film, no tema „Generala“ svakako je zanimljiva za naše društvo. Naravno, rat je rat i imao je ružnih strana, no general Gotovina, kada se gleda i njegovu ulogu u ratu, sve što se događalo u Haagu i nakon njega, zaslužio je da se o njemu snimi film. Kao društvo možemo biti ponosni na njegovo ponašanje, osobito po povratku iz Haaga. Je li film dobar ili nije, neka sude kritičari.

NACIONAL: Ali u filmu nema Haaga! Sve su neugodne stvari izbačene, to je ispala hagiografija koja nema veze s povijesnim činjenicama. 

To su vaše riječi, ja samo mogu reći da je tema dobra. Činjenica jest da tog dijela o Haagu, koji bi opisao zašto je tamo poslan i kako je to završilo, nema u filmu i to mi je žao. Ta priča je potrebna svijetu, da pokažemo kako se Haag bavio politikom jednako kao i pravosuđem. Bio je to primjer kako je međunarodno pravosuđe bilo zapravo pod političkim pritiskom da radi na izjednačavanju krivnje.

NACIONAL: Budući da tog dijela nema, teško da će film postići neki međunarodni uspjeh.

Gledao sam film u Puli s izbornicima drugih festivala i nakon gledanja oni su zaključili da je to čista propaganda, jer se u filmu ne vidi da je Gotovina „osuđeni ratni zločinac“. Na to sam im ja rekao: o čemu vi pričate? Znate li vi okolnosti pod kojima je on tamo poslan, da je oslobođen, da je pušten, da se dokazalo da su sve te optužbe bile lažne? Žao mi je što se to iz filma ne vidi. Ti ljudi su element koji nedostaje protumačili tako kako Hrvatskoj ne ide u korist.

NACIONAL: Vjerujem da ste bili svjesni komentara prilikom svog imenovanja na čelo HAVC-a. Naime, budući da ste 20 godina zastupali američku filmsku industriju, mnogi su smatrali da ne znate dovoljno o europskom filmu i da ćete i dalje pogodovati Amerikancima.

Kao prvo, tko god me poznaje, zna da kada se nečeg uhvatim, to radim iskreno i do kraja. Ja jesam zastupao američku industriju, ali okolnosti u kojima sam izabran na tu dužnost bile su takve da je tada Amerikancima najbitnije bilo pronaći nekoga tko poznaje Europu. Bio sam izabran da nekako pomirim Ameriku s Europom i europskom industrijom. Bio sam predsjednik MPA za Europu dvadeset godina i cijelo vrijeme zapravo sam radio na uspostavljanju veza i na tome da Amerikanci razumiju što Europa želi. Cilj mi je bio zbližiti te sektore. Vrlo dobro poznajem europsko filmsko tržište i njegove mehanizme i upravo sam pred Amerikancima branio europski model, europske autore i slično. Oni su me čak zvali „The European“. Ideja da bih ja tu došao zastupati američke interese meni je gotovo uvreda. Ja sam Hrvat, iako sam rođen u Americi. Smatram da svojim znanjem i iskustvom mogu pomoći da se ojača hrvatska filmska industrija. Prije godinu dana završio sam uspješan projekt lobiranja u Bruxellesu, kojem su se Amerikanci protivili, a u kojem sam surađivao s Europljanima, nezavisnim autorima, a među njima je i Hrvoje Hribar.

NACIONAL: Jeste li se prilikom preuzimanja dužnosti savjetovali sa svojim prethodnicima, Danielom Rafaelićem ili Hribarom? 

Daniel i ja čuli smo se i vidjeli na primopredaji. A s Hrvojem se često viđam, kao i prije. Mi se znamo najmanje 25 godina. On ima veliko iskustvo i pametne savjete, a ja ih moram usmjeriti tako da budu dobri za cijelu struku.

NACIONAL: Europska unija pod svaku cijenu želi uzvratiti udarac američkom filmu i ojačati europsku filmsku industriju, no stručnjaci kažu da su te bitke unaprijed izgubljene jer Amerikanci ulažu u promociju više no što se ulaže u neke od europskih filmova.

Bitka se ne vode samo oko distribucije. Europskim online tržištem već dominiraju velike američke firme kao što su Netflix, Amazon, Disney, Apple. Na tome radimo tu, u suradnji s europskim partnerima. Što se tiče truda oko distribucije, novim pravilnikom HAVC-a odredili smo da će se prilikom prijave projekta morati odvojeno prikazati plan promocije i distribucije filma.

Do sada se taj novac na neki način utopio u producentskom budžetu proizvodnje i na kraju nije bilo dovoljno sredstava da bi se jedan hrvatski film promovirao i distribuirao kako treba, osobito u inozemstvu. Osnovat ćemo jedan novi fond, za koji moramo smisliti kako će se puniti, ali mislim da bi u tome trebali sudjelovati i kinoprikazivači jer im je to u interesu. Oni imaju dobru poziciju u Hrvatskoj i privilegirani PDV od pet posto i za sada daju tek 0,5 posto doprinosa sektoru, što je u usporedbi s francuskih 11 posto doista mala svota.

NACIONAL: Nije li nagrada na nekom filmskom festivalu najbolja promocija? 

To svakako može pomoći, ali ne mora nužno dovesti publiku u kina. Nedavno sam čitao u nekom francuskom časopisu o pobjednicima iz Cannesa. Nisu baš najbolje prošli kod šire publike.

‘Pravilnikom HAVC-a odredili smo da će se prilikom prijave projekta morati odvojeno prikazati plan promocije i distribucije filma. Dosad se taj novac utopio u budžetu proizvodnje’

NACIONAL: Priča koja se godinama vuče uz HAVC je raščišćavanje odnosa s HRT-om. Kako tu stojite? Naime, Društvo filmskih radnika zaprijetilo je prekidom suradnje.

To je u procesu. Mi želimo suradnju s HRT-om jer oni nama jesu i trebaju biti partner. No oni svoje partnerske obveze nisu ispunili. Jedna od njih je otkup hrvatskih filmova. Mi stvaramo i financiramo tu baštinu, oni imaju i predstavnika u našem Upravnom vijeću koje odobrava te projekte pa, prema tome, smatram da postoji i moralna i pravna obveza da oni te filmove otkupe i emitiraju. Osim toga, i oni će se morati prilagođavati novim uvjetima na tržištu, na koje dolaze velike američke platforme koje nude filmove. Ako ovako nastave, neće biti dobro ni za njih niti za naš sektor.

NACIONAL: Kako je moguće da je HRT odbio prikazati preko 30 dokumentarnih filmova, od koji su neki pobjednici na festivalima, a „Srbenka“ je dobila i godišnju Nagradu Vladimir Nazor. Isprika o duljini trajanja pojedinih filmova prilično je prozirna…

Ako je to doista bio razlog, HRT je na sebe mogao preuzeti obvezu financiranja kraćenja određenog filma. Siguran sam da bi se autori s time složili. Znam da je HRT odbio i neke filmove koje je sam financirao, što ne bih ni komentirao. Taj sustav trebao bi biti transparentniji i predvidljiviji. Atmosfera se mora popraviti jer sve to skupa ne vodi nikamo. Doista ne razumijem neke odluke vodstva HRT-a.

NACIONAL: Jer su ideološke. To je bio jedini kriterij. 

Kao što bi rekli Amerikanci – no comment. Ideologija ne bi smjela ulaziti u kriterije odabira filmova.

NACIONAL: Filmska zajednica se podijelila, iako su renomirani režiseri stali u obranu neovisnosti HAVC-a. Jesu li se pomirili?

Koliko mi se čini, jesu i ne primjećujem nikakav otpor. Surađujemo dobro, upravo su Društvo redatelja, Društvo producenata i Društvo nezavisnih producenata pod koordinacijom HAVC-a uz pomoć HUP-a usuglasili stav o novom Zakonu o elektroničkim medijima, koji je konstruktivan i zajednički.

Dobro je kad se struka složi i postigne konsenzus oko tako važnog pitanja kao što je novi zakon kojim će se odlučivati o budućnosti našeg, a i europskog AV sektora.