Sudska trakavica koja traje više od 23 godine, u kojoj su predmet spora dvije zemljišne čestice u vlasništvu Grada Zagreba ukupne površine 4370 kvadratnih metara, pokazuje svu indolentnost i nemar zagrebačkih gradskih vlasti prema vlastitoj imovini. Te čestice bile su predmet sporne kupoprodajne transakcije između tvrtki Chromos Agro i Agrariacoop – ova potonja u međuvremenu je završila u stečaju – od kojih nijedna nije zemljišnoknjižni vlasnik čestica, a prema tvrdnjama Krunoslava Žovana, jedne od zainteresiranih strana u postupku, kupoprodaja čestica izvršena je temeljem krivotvorenih dokumenata o vlasništvu. No ni nakon više od dvaju desetljeća i bezbroj do sada održanih ročišta na nekoliko sudskih instanci, na kojima je razvidno da gradskom imovinom trguju tvrtke koje nisu njezini vlasnici, Grad Zagreb ne pokazuje interes da se uključi u spor i zaštiti svoju imovinu, iako su bili obaviješteni da se njihove zemljišne čestice nalaze u tuđem kupoprodajnom ugovoru. Posve suprotno, u Uredu za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada Zagreba tvrde da ih se taj spor ne tiče i da je Grad i dalje upisan u zemljišne knjige kao vlasnik obiju čestica.

Pravno upitna priča oko trgovine gradskim zemljištem počela je još sredinom 1995. godine, kada je Agrariacoop zbog loših poslovnih rezultata završio u blokadi. Jedna od tvrtki s kojima je Agrariacoop poslovno surađivao od 1991. je i Chromos Agro koji je neposredno prije otvaranja stečaja nad Agrariacoopom kao jedan od vjerovnika putem založnog prava pokušao upisati pravo vlasništva nad ukupno trima zemljišnim česticama u Koledinečkoj ulici u istočnom predgrađu Zagreba: čestici katastarske oznake 3010/4 (katastarska općina Granešina) koja je tada bila vlasništvo slovenske tvrtke Ingrad i nad kojom se u tom trenutku već vodio sudski spor zbog vlasništva te česticama 3491/1 i 3491/2 (k.o. Resnik) koje su u tom trenutku – a i danas su – u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Grada Zagreba. Chromos Agro je te 1995. pokušao ostvariti upis vlasništva nad tim česticama, iako je znao da one nisu nikada bile vlasništvo Agrariacoopa. Na sreću, upis im je te godine bio onemogućen sudskim rješenjem o zabrani upisa.

No Chromos Agro nije odustao. Dana 13. ožujka 1997. direktor tvrtke Chromos Agro Krunoslav Čović i direktor Agrariacoopa (tada u blokadi) Ante Bukić u Zagrebu su sklopili kupoprodajni ugovor službene oznake 38/97, u kojem Chromos Agro od Agrariacoopa kupuje tri spomenute zemljišne čestice ukupne površine 5057 kvadratnih metara s postojećim objektima, i to za iznos od 18.476.820 kuna. Zanimljivo, u glavi IV. toga ugovora stoji da „prodavatelj jamči kupcu da je nekretnina njegovo vlasništvo te da nije opterećena uknjiženih ili neuknjiženim teretima“. Agrariacoop to nije mogao jamčiti jer u to vrijeme tvrtka nije bila vlasnik dijela tih čestica. Stvarni vlasnik čestica 3491/1 i 3491/2, uknjižen u zemljišne knjige tada kao i danas, jest Grad Zagreb, dok je vlasnik čestice 3010/4 bila slovenska tvrtka Ingrad. Taj je podatak bio dobro poznat i kupcu i prodavatelju.

Štošta je još bilo sporno u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, a apsurd tih kupoprodajnih transakcija Nacionalu je objasnio Krunoslav Žovan, vlasnik tvrtke Abrado koja je 2010. polovinu čestice 3010/4 kupila od slovenskog Ingrada u stečaju i koja od tada kao umješač sudjeluje u nekoliko sudskih postupaka vezanih uz sporne čestice. Naime, statutom Agrariacoopa važećim u trenutku kupoprodajne transakcije bilo je određeno da direktor tvrtke nije mogao sklapati ugovore vrjednije od 500.000 kuna bez odobrenja Upravnog odbora. Direktor Bukić odobrenje za prodaju triju zemljišnih čestica nije imao, a kako tvrdi Žovan nije je ni zatražio, zbog čega je odbijao, odnosno nije mogao izdati tabularnu ispravu za upis vlasništva.

Procjenu vrijednosti nekretnina koje su bile predmet prodaje izvršio je sam Chromos Agro, bez ovlaštenog sudskog vještaka, iz čega se može zaključiti da je proizvoljno određena cijena bila rezultat dogovora između dviju strana, tvrdi Žovan. Sporna je bila i valjanost kupoprodajnog ugovora jer on nikada nije bio ovjeren kod javnog bilježnika, nitko nikada – pa ni sud – nije vidio njegov original, nego isključivo fotokopiju loše kvalitete, a ne postoji ni dokaz da je Chromos Agro doista uplatio iznos od 18,5 milijuna kuna na račun Agrariacoopa, kao što se tvrdi u ugovoru. U glavi II: toga ugovora izrijekom stoji da je „navedenu svotu kupac isplatio prodavatelju danas (13. ožujka 1997.), što prodavatelj potvrđuje potpisom ugovora“.

Pisanog traga te uplate doista nema, a u prilog tezi o pravno sumnjivoj kupoprodajnoj raboti lako je naći u činjenici, tvrdi Žovan, da je Agrariacoopu koji je u trenutku prodaje zemljišta bio u blokadi i kojemu je dug narastao na gotovo 18 milijuna kuna, i nakon navodne „uplate“ račun i dalje bio u blokadi te je tvrtka 1999. završila u stečaju. „Da je Chromos Agro doista uplatio novac na račun Agrariacoopa za čestice u vlasništvu Grada Zagreba i slovenskog Ingrada, svi dugovi tvrtke bili bi podmireni i Agrariacoop bi vjerojatno nastavio poslovati normalno. No to se nije dogodilo“, upozorio je Žovan.

U međuvremenu je Chromos Agro na sudskim instancama na kojima je vodio sporove zbog navedene kupovine pokazao fotokopiju spornog kupoprodajnog ugovora 38/97, a 2005. pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo je sudsku parnicu pod oznakom P-514/12, u kojoj je tužio slovenski Ingrad tražeći pravo upisa na česticama 3010/4 i 3491/3. No čestice 3491/1 i 3491/2 u vlasništvu Grada Zagreba u tužbi se uopće ne spominju. Kao dokaz kupovine čestica pravni zastupnik Chromos Agra ponovno je pokazao fotokopiju spornog ugovora. No ovoga puta dodao je još jedan dokument koji se na neobjašnjiv način prvi put pojavio pred sudom – Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu, oznake 39/97, sklopljen 13. ožujka 1997. između tvrtki Chromos Agro i Agrariacoop, odnosno istoga dana kada je sklopljen i kupoprodajni ugovor.

No ni nakon iznenadne pojave nepoznatog dokumenta starog osam godina koji do tog trenutka nitko nije vidio nije prestao niz čudnih i neobjašnjivih činjenica. Naime, u Ugovoru o međusobnom poslovnom odnosu 39/97 navodi se da Chromos Agro od Agrariacoopa na ime dugovanja potražuje iznos od 15.521.559 kuna te se navodi da su dvije tvrtke dogovorile da će međusobna potraživanja (Chromos Agra na ime dugovanja i Agrariacoopa na ime naplate prodanoga zemljišta) riješiti prijebojem, odnosno kompenzacijom, a da će preostalih 2,9 milijuna kuna do iznosa vrijednosti zemljišta (18,5 milijuna kuna) Chromos Agro podmiriti u robi. No Chromos Agro nikada nije predočio nijedan dokument kojim je mogao dokazati da je plaćanje kompenzacijom doista i izvršeno.

„Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Zlatana Poljak je začudo prihvatila i sumnjivu fotokopiju Ugovora o kupoprodaji i iznenada predočeni Ugovor o poslovnoj suradnji koji se pojavio niotkuda, iako je dobro znala da Stečajni zakon iz 1997. zabranjuje kompenzaciju kada je vjerovnik u blokadi jer je takvo rješenje namjerno oštećenje vjerovnika, pa je kompenzacija u uvjetima blokade računa kazneno djelo. Sve to uopće nije bilo sumnjivo sutkinji Poljak i ona je 2013. donijela presudu prema kojoj se Chromos Agro ima pravo upisati kao vlasnik polovine dijela na česticama 3010/4 i 3491/3“, kazao je Žovan i dodao kako je tom presudom oštećena i država jer se vjerovnici prvog naplatnog reda – HZZO koji je blokirao račun Agrariacoopa zbog duga od 1,6 milijuna kuna, HZMO s potraživanjem od 2,8 milijuna kuna i Ministarstvo financija s 9 milijuna kuna – nikada nisu naplatili.

Žovan je objasnio i da je Chromos Agro 2005. tužio Ingrad, iako je znao da je slovenska tvrtka zemljište ranije prodala Agrariacoopu. Tvrtka Abrado se kao umješač (zainteresirana stranka na strani tuženika) uključila u postupak kako bi zaštitila vlastiti interes i vratila ranije kupljeno zemljište. „Naš pravni interes je da ponovno postanemo vlasnici onoga što smo kupili. Mi smo bili provedeni kroz zemljišne knjige, ali nas je Chromos Agro nelegalno izbrisao i upisao sebe nakon što mu je spornom presudom Općinskog suda u Zagrebu 2013. to sudski bilo omogućeno“, rekao je Žovan i dodao kako je njegova tvrtka u drugoj sudskoj parnici koju je prošle godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokušala ugovore 38/97 i 39/97 proglasiti ništavnima, no taj postupak još traje. Čudno je, tvrdi Žovan, što se Grad Zagreb, unatoč činjenici da spomenute tvrtke kupuju i prodaju zemljište u njegovu vlasništvu, uporno oglušuje na njegove opetovane pozive da se umiješaju u spor i zaštite svoje vlasništvo. Zanimljivo je da se u presudi koja je donesena u listopadu 2013. nigdje i ni u kojem kontekstu ne spominju čestice 3491/1 i 3491/2 koje su u vlasništvu Grada Zagreba, a koje su pored čestice 3010/4 također bile predmet kupovine u ugovoru 38/97.

Nacional se s nizom pitanja obratio i direktoru tvrtke Chromos Agro Davoru Čoviću. Zanimalo nas je na temelju kojeg dokumenta Chromos Agro polaže pravo vlasništva nad dvjema česticama – 3491/1 i 3491/2 – u Koledinečkoj ulici u Zagrebu, na koji su način one kupljene od Agrariacoopa i je li direktoru poznato kada je i za koji iznos Agrariacoop kupio zemljišne čestice od Grada. Tražili smo i da objasni zbog čega je Chromos Agro još 1995. zatražio založno pravo nad dvjema česticama, iako je bio svjestan da one nisu vlasništvo Agrariacoopa, ali i zbog čega tadašnji direktor Agrariacoopa Ante Bukić nikada nije htio izdati tabularnu ispravu koja bi Chromos Agru omogućila pravo na upis vlasništva u zemljišne knjige, da nije htio ovjeriti Ugovor niti je tražio suglasnost Upravnog odbora za prodaju čestica, a zanimalo nas je i kako je kasniji stečajni upravitelj Pavle Grizelj tabularnu ispravu izdao bez traženja suglasnosti Upravnog odbora.

Tražili smo i da nam direktor Čović predoči original ugovora o kupoprodaji nekretnina br. 38/97, a zahtijevali smo i da nam predoči dokument kojim bi posvjedočio da je Chromos Agro doista platio Agrariacoopu iznos od 18.476.820 kuna na ime navodno kupljenog zemljišta ili barem potvrdu o izvršenoj kompenzaciji. Zamolili smo ga i da nam objasni kako to da se imovina Grada Zagreba (dvije zemljišne čestice) nalazi u ugovoru br. 38/97, iako prodavatelj nema dokaza o stjecanju prava vlasništva nad tom imovinom te kako objašnjava činjenicu da je Chromos Agro još 1995. bio odbijen u pokušaju upisa založnog prava upravo na navedenim nekretninama. Upitali smo Čovića i postoji li tajni sporazum između Grada Zagreba i Chromos Agra oko prepuštanje vlasništva nad navedenim česticama, na štetu Grada Zagreba.

No na sva postavljena pitanja dobili smo, uz kratku Čovićevu opasku kako je „svaki komentar suvišan“, jedan jedini odgovor – presliku presude Općinskog suda u Zagrebu od 18. listopada 2013. pod oznakom P-514/12, u kojoj je Chromos Agro tužio slovenski Ingrad tražeći pravo upisa na zemljišne čestice broj 3010/4 i 3491/3, pozivajući se pritom na kupoprodajni ugovor 38/97. Presudom je Chromos Agru odobrena uknjižba vlasništva na polovini dijela čestica 3010/4 i 3491/3, što je Chromos Agro i učinio, oštetivši pritom tvrtku Abrado Krunoslava Žovana jer je Abrado naprasno izbrisan iz zemljišnih knjiga kao vlasnik jedne polovine čestice 3010/4 . No kako se u toj presudi dvije gradske čestice 3491/1 i 3491/2 uopće ne spominju, sva su Nacionalova pitanja o tome temeljem kojih je dokumenata i isprava Chromos Agro kupio zemljišta od Agrariacoopa koja ovaj nikada nije posjedovao ostala bez suvislog odgovora.Stečajni upravitelj Agrariacoopa Pavle Grizelj koji je na tu dužnost stupio u travnju 1999., kada je nad tvrtkom otvoren stečaj, tvrdi da s kupoprodajnim ugovorom nema nikakve veze jer je on obavljen dvije godine prije njegova dolaska, no Nacionalu je potvrdio da je Chromos Agru 2001. izdao tabularnu ispravu za dvije kupljene čestice, i to, kako kaže, „na temelju važećih dokumenata koji su ovjereni i potvrđeni“. Upravitelj Grizelj je, vidno uznemiren našim pitanjima, uzviknuo kako smo „kao novinari nasjeli na tvrdnje mafije koja na nezakonit način želi doći do toga i prodati je“, no odbio je reći tko je ta „mafija“, spomenuvši tek kako u te ljude ubraja „i bivšeg direktora Agrariacoopa“. Kazao je i kako su „oni koji ganjaju i pokreću sudske sporove“, odbivši precizirati na koga točno misli, provalili u njegove prostorije nakon što je imenovan stečajnim upraviteljem i svu dokumentaciju vezanu uz Agrariacoop ukrali i uništili. „Ja ne posjedujem nijedan jedini list o tome“, kazao je Grizelj i dodao da je o svemu prije nekoliko godina dao i iskaz policiji.

U Gradu Zagrebu pak smatraju da ni u čemu nisu pogriješili i da se sudski postupci koji se vuku već više od dva desetljeća njih uopće ne tiču, iako navode da im je kupoprodajni ugovor 38/97 između tvrtki Chromos Agro i Agrariacoop dobro poznat. „Kako navedeni Ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika odnosno istim nije izdana tabularna izjava, te z.k. identifikacija u tom Ugovoru ne odgovara stvarnom stanju u zemljišnoj knjizi, navedeni Ugovor o stjecanju prava vlasništva nije mogao biti proveden u zemljišnoj knjizi“, tvrdi pročelnik Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada Damir Lasić. On je napomenuo da je presudom Općinskog suda u Zagrebu koju je Chromos Agro podigao protiv slovenskog Ingrada, a u kojoj Grad Zagreb nije sudjelovao i nije bio stranka u postupku, utvrđeno da se Chromos Agro ima pravo upisati na novoformiranoj čestici 3491/3 površine 109 čhv (koja je formirana od manjih dijelova čestica 3491/1 i 3491/2).

„Iz toga je razvidno da je navedena tvrtka tražila utvrđenje prava vlasništva samo na dijelovima z.k.č.br. 3491/1 i 3491/2 obje k.o. Resnik od kojih je formirana z.k.č. 3491/3 površine 109 čhv“, stoji u odgovoru pročelnika Lasića. Također se navodi kako je iz presude jasno da je Grad Zagreb 1990. raspolagao samo dijelom dviju parcela površine 109 čhv, od kojih je formirana čestica 3491/3 te da Chromos Agro temeljem presude P-514/12 „može eventualno polagati pravo vlasništva na dio u površini od 109 čhv predmetnih nekretnina, dok su preostali dijelovi čestica 3491/1 i 3491/2 i dalje u vlasništvu Grada Zagreba“. Odgovorni u Gradu Zagrebu odlučili su uskratiti Nacionalu odgovor na pitanje je li Grad nečinjenjem prešutno dao pravo tvrtki Chromos Agro da nezakonitim upisom vlasništva na gradsko zemljište stekne veliku imovinsku korist jer su odgovorne osobe u Gradu Zagrebu znale za podatak da se dvije gradske zemljišne čestice nalaze u kupoprodajnom ugovoru između dviju tvrtki koje nisu vlasnice čestica.