Sredinom siječnja ove godine Hrvatska je dobila i četvrto društvo pisaca. Uz postojeće Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca te Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, osnovano je i Manjinsko društvo pisaca. Njihovo područje djelovanja su kultura i umjetnost, uz istaknutu želju za stvaranjem institucijskog konteksta za uključivanje mladih i manje afirmiranih imena, pripadnika svih manjina u rad društva, jer smatraju da bi njihovo uključivanje bilo višestruko korisno za njih i hrvatsku kulturu. Istu onu hrvatsku kulturu koja je posljednjih 30 godina razvila kult Drugih. Manje važnih, drugačijih, manjinskih.

I osnivači društva smatraju da je sazrelo vrijeme za uspostavljanje Manjinskog društva pisaca koje bi ujedinilo književne i društvene inicijative manjina u Hrvatskoj te stvorilo platformu za ravnopravnost i njihovo stvarno uključivanje u društveni i kulturni život. Nažalost, razloga za naglasiti ravnopravnost i potrebu uključivanja manjina u društveni i kulturni život Hrvatske danas ima i više nego dovoljno. Neki od ciljeva koje su naveli u statutu društva su udruživanje i potpora slobodnom radu i izražavanju pisaca nacionalnih, konfesionalnih i pripadnika svih drugih manjina u djelovanju na području kulture i umjetnosti. Potom, promicanje i razvoj umjetničkog stvaralaštva u svim medijima na području RH, Europske unije i svijeta te širenje i promicanje manjinske baštine. Promicanje i unapređenje profesionalnog i društvenog statusa pisaca u njihovu stvaralačkom izražavanju u svim medijima.

Promicanje i unapređenje književnog i umjetničkog stvaralaštva i općih standarda pisane i javne riječi; zaštita i unapređenje prava i interesa manjinskih pisaca. Podizanje svijesti o ulozi i važnosti stvaralaštva pripadnika manjina, poticanje istraživanja, znanja i unapređenja u čuvanju identiteta svih manjinskih zajednica u suradnji sa sveučilištima i istraživačkim centrima te podizanje standarda i kvalitete književnog, kulturnog i umjetničkog izražavanja i stvaralaštva pripadnika manjina.

Glavni je tajnik društva Marijan Grakalić, zamjenik predsjednika Sead Alić, dok je predsjednik Bosiljko Domazet, kojeg smo pitali zašto se rodila ideja za osnivanje Manjinskog društva pisaca.

“Naša je ideja sazrijevala dugo, ali danas bih rekao da to vrijeme traži, valja iznova promisliti naše spoznaje što to jest manjina. Odmah moram spomenuti Enesa Kiševića, znakovito ili ne, iako će se on možda ‘ljutnuti na me’ jer i sam kaže ‘najmanja sam manjina’ i ‘oko je malo, ali u njega nebo stane’. Manjinsko društvo pisaca prostor je i platforma za one koji na bilo koji način osjećaju ‘manjinskost’ bilo koje vrste, kako nam u rješenju za registraciju piše ‘udruživanje i potpora slobodnom radu i izražavanju pisaca nacionalnih, konfesionalnih i pripadnika svih drugih manjina u djelovanju na području kulture i umjetnosti…’. Formulacije koje smo naveli, htijući opisati ono što namjeravamo činiti s društvom i u društvu, dugujemo još ponekim naši suvremenicima, književnim i stvaralačkim gromadama, usuđujem se to kazati. O imenima njihovim možda u nekoj drugoj prigodi jer moram ih pitati za ‘privolu’. Međutim, neki od njih, a spomenuh jedno ime, nekako su ‘skrajnuti’ – nadam se da će čitatelji razumjeti tu riječ.’’

Prvo javno predstavljanje Manjinskog društva pisaca održano je u Slovenskom domu u Zagrebu, 9. ožujka ove godine, gdje ih je ugostio predsjednik Vijeća slovenske nacionalne manjine grada Zagreba Darko Šonc. Iako su poziv na to predstavljanje poslali svim važnim institucijama u kulturi od, kako su naglasili za njih doista važnih, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, pa do Ministarstva kulture i medija, Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Saboru RH te Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina – i naravno, do svih udruga i zajednica manjina u Hrvatskoj, odazvala se tek nekolicina. Tako su se na službenom predstavljanju pojavili predstavnici udruga i medija: Adriatic News, Udruga kraljica Teuta, predstavnica židovske zajednice Bet Israel, voditelj zbora Bulbuli, predstavnici poljske nacionalne manjine grada Zagreba, predstavnik ruskog saveza u Hrvatskoj i istraživački novinar Domagoj Margetić. Drugim riječima, medijski interes prilično je izostao.

U službenom priopćenju stoji da je MDP osnovan kako bi ujedinio književne i društvene inicijative manjina u Hrvatskoj te stvorio platformu za ravnopravnost i njihovo stvarno uključivanje u društveni i kulturni život.

Stoga smo pitali predsjednika MDP-a Bosiljka Domazeta znači li to da po njegovim saznanjima manjinski pisci nisu danas uključeni u društveni i kulturni život u Hrvatskoj.

“Oni koji su uskraćeni za svoj stvaralački potencijal naiđu na raznorazne zidove, možda od početaka svojih nagnuća prema umjetnosti, ili potrebi da njihov rad bude primijećen. Neki sam dan kupio knjigu ‘Drugi’, izdavača Tim press, u kojoj su predavanja što ih je održao Ryszard Kapuściński, kako je u pogovoru rečeno ‘kroničar epohe’. Kako će reći Kapuściński na jednom mjestu, slabost svih kultura jest u poteškoćama pri razumijevanju Drugih, druge kulture, jer je susret s drugim oduvijek bilo univerzalno, fundamentalno iskustvo naše vrste. Razumijevanje Drugih počinje i od raspodjele novca za djelatnosti i razvijanje kulture i očuvanje baštine manjina, zadržimo se samo na 22 nacionalne manjine spomenute u Ustavu Republike Hrvatske. Razmislimo li o tome, na koji način poimamo samo te manjine, možda instrumentarijem 19. stoljeća, gdje im ‘prvi’ daju folklorni zabran u kojem će čuvati i njegovati identitet, jezik i kulturu svoje manjine. I ništa više od toga, a mi se onda pitamo gdje je prostor za razgovor, razmjenu znanja i spoznaja o Drugima. Ili, kako je to lijepo rekao Enes Kišević: ‘Što znači biti prvi u svojoj zemlji, u svome narodu/prvi pjesnik, prvi domoljub, prvi na sto metara/meni su puno vrjedniji od mene drugi ljudi/druge zemlje, drugi narodi/kad gledam more, kad gledam zvijezde u noći/meni je smiješno ovo moje ja”‘.

Poslije javnoga predstavljanja udruge, reći će Domazet, začela je zanimljiva rasprava na mreži, gdje je osnivanje Manjinskog društva pisaca u jednom komentaru imenovano kao “društvo drugih”, u drugom kao “društvo manjinskih pisaca”. Prije toga, možda i među prvima, osvanuo je komentar “naziv baš glupo zvuči”. Naravno, zaključuje on, o tome također možemo razgovarati i naći pravu ravnotežu i suglasje koje zrači civilizacijskim kontekstom, duhom vremena.

Od glavnog tajnika Marijana Grakalića pokušali smo saznati zašto je istaknuto da je područje djelovanja Manjinskog društva pisaca kultura i umjetnost.

“Kultura i umjetnost u našem se društvu najčešće i posve nonšalantno tretiraju ili kao entertainment, tj. zabava ili pak kao folklor u najširem smislu te riječi. Također, nemalo puta kad čitam članke o nekim izložbama, knjigama ili kulturnim temama nemam nikakav dojam neke kritičnosti ili misaonosti. Prije to nalikuje na neki soft marketing i lakiranje, na priprostu komercijalu kojom se neki sadržaji ili osobe nastoje približiti publici radi plasmana ili pak ustanovama, tj. državi za financiranje. U čitavoj medijskoj šumi takvih surogat-prikaza gotovo se izgubila esencija koja je za književnost, time i umjetnost, presudna. Dakle, nezavisan život književnosti, njena autonomnost i ujedno autonomnost autora. Manjinsko društvo pisaca u tome, u svojevrsnoj neovisnosti pisca, koliko god ona bila marginalna ili manjinska, vidi svoju ulogu”.

Kako su osnivači naglasili u razgovoru, Manjinsko društvo pisaca otvoreno je za sve vrste manjina, pa tako i pripadnike LGBTQ zajednice, ističući da bi im bila čast da im se jave ‘’sve boje duge’’.

Bez sumnje, potaknuti doista teško objašnjivim smanjenim medijskim prostorom u mainstream medijima za uspjehe manjinskih pisaca u Hrvatskoj i općenito javnom medijskom prostoru, pitali smo Seada Alića, filozofa i književnika, redovitog profesora na Sveučilištu Sjever i zamjenika predsjednika MDP-a, zašto su mediji u Hrvatskoj zatvorili ili tek odškrinuli svoja vrata manjinama i što će poduzeti.

“Zastupljenost manjinskih pisaca u elektroničkim medijima zanemariva je u odnosu na poslanje javnog servisa i uspostavljene odnose koji bi trebali biti poštovani jer prisutnost u sredstvima priopćavanja razmjerna je postotku manjina. Želimo da se u sredstvima javnog servisa, a posebno na programima posvećenim radu manjinskih udruga angažiraju novinari, pisci, kulturni radnici različitih profila iz samih manjina umjesto da se ulažu sredstva u ‘senzibiliziranje’ novinara za manjinske teme većinom onih koji se kasnije raziđu po drugim redakcijama. Razvijamo koncept snažnije digitalne prisutnosti kao što su web stranice, elektronički časopisi, društvene mreže i k tome želimo da nam se omogući radijska koncesija na županijskoj razini na kojoj bi program uređivale i vodile sve manjine zajedno. U tom smislu Manjinsko društvo pisaca vidimo kao logično mjesto okupljanja kreativnih snaga, intelektualnih napora, teorijskih i znanstvenih pristupa svih onih članova hrvatskoga društva koji se trenutno osjećaju zakinutima ili uskraćenima na bilo koji način”.

Pokušali smo saznati je li netko od pripadnika manjina odbijen kao potencijalni član DHK ili HDP, ali diplomatski su nam odgovorili da je to pitanje za te udruge, a ne za njih.

Kako u Hrvatskoj postoji Savjet za nacionalne manjine osnovan 2002. s ciljem što učinkovitijeg sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu, osobito u domeni razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u svezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina, a ujedno je to tijelo koje se bavi cjelovitom manjinskom problematikom u okviru Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i svih ostalih zakona koji se tiču nacionalnih manjina, pitali smo Domazeta jesu li računali na njihovu pomoć i pomažu li uopće rad i djelovanje manjinskih pisaca u Hrvatskoj.

“Ta je pomoć sigurno vrijedna i sve je prema zakonima i pravilima o zastupljenosti manjina. Međutim, čini se kako ta ustaljena praksa godišnje podjele novca prema dostavljenim programima, iako sve manje izdašna, svjedoči i o stanovitom zamoru materijala. Iako, većina onih koji dobivaju te mrvice nema ništa protiv inercije te zauzvrat ‘emitiraju’ poslušnost. Pritom se postavljanje pitanja smatra iskorakom koji rezultira inspekcijskim nadzorom i najavom uskrate potpore.”

Domazet je pojasnio na što je konkretno mislio.

“Manjinsko društvo pisaca podržava i ‘sufinanciranje projekata’, ali zašto ne i nacionalne koncesije za radijski ili televizijski program nacionalnih manjina. Primjerice, radio s nacionalnom koncesijom koji ovdje najavljujemo pod imenom Tesla radio. Potonje je dugoročno i više vidljivo kao ulaganje u prepoznatljivost i ako hoćete senzibiliziranje javnosti na manjinsko bogatstvo, otvorenost prema zajednici ravnopravnih ljudi. Ili kako je to već davno rekao moj kolega i prijatelj Sead Alić: ‘Izdvajanje sredstava za nacionalne manjine kojim se financiraju novinari koji će pisati o ‘nacionalnim manjinama’ nije isto što i izdvajati sredstva za novinare ‘nacionalnih manjina’. Sve dok se ne izdvajaju sredstva za novinare iz korpusa ‘nacionalnih manjina’ perpetuirat će se obrazac po kojemu se ogromna sredstva izdvajaju za one do kojih ta sredstva ne dolaze”‘.

Bilo bi logično da upravo manjinski pisci svojim djelovanjem, odnosno pisanjem obogate hrvatsku kulturu, jezik, tradiciju i umjetnost, ali to u Hrvatskoj očito nije slučaj. Po riječima Bosiljka Domazeta, najčešći razlog je marginaliziranje Drugih. “Marginaliziranje Drugih dominantna je paradigma. Premda sad više čak nije toliko riječ o jezičnoj isključivosti, kao u doba Franje Tuđmana – sada je to olabavilo jer se politika više nije bavila jezikom.”

Domazet se referirao i na nedavni slučaj kada je Ministarstvo kulture i medija odbilo za knjižnice otkupiti epohalno filozofsko djelo Radomira Konstantinovića “Filosofija palanke”, prvi put objavljeno u Hrvatskoj, s objašnjenjem da ne otkupljuje knjige na srpskom jeziku i nova izdanja već objavljenih knjiga.

“Pitanje je kakvu šansu za otkup po tom kriteriju imaju djela na ‘onim drugim’ jezicima, primjerice na crnogorskom ili bosanskom – koje prilično razumijemo – ali očito valjalo bi ih prevesti na hrvatski. Zar nije svojim djelom Tahir Mujičić na mnoge načine, kako kažete, ‘obogatio hrvatsku kulturu, jezik, tradiciju, književnost i umjetnost’? Uzmite samo njegovu ‘Vlašku 99’, osim što je bitna kao moćna poezija, prevažna je i kulturološki, jezično, društveno – donosi nostalgičnu sliku odrastanja u centru Zagreba onih Drugih koji u svom domu čuvaju jezik, običaje, tradiciju. Kako je to u prijedlogu za godišnju nagradu Vladimir Nazor za književnost, koju na koncu nije dobio, svojedobno napisala Jadranka Pintarić: ‘Tahira Mujičića nemoguće je uklopiti u ijednu domaću znanu nam književnu tradiciju. I to je njegova prednost i bolan usud: biti prepoznat kao drukčiji. Kad je počeo pisati poeziju, rušio je sve kanone tradicije, a ipak se na mnoge pozivao. Pristojno. Ali svaki pokušaj da ga se uladiči, na neki je način kljaštrenje tog žanrovski, stilski i jezično osebujnog opusa… Tahir Mujičić tako je napisao svojevrsni pjesnički Bildungsroman u kojem nam približava sudbine muslimanskih hrvatskih obitelji, s naglaskom na zagrebačku sredinu. U suvremenoj hrvatskoj književnosti to je zapravo prvi pokušaj da prema toj skupini premostimo jaz/nerazumijevanje prouzročeno kulturnim, nacionalnim, vjerskim distancama, a bogme i predrasudama…’”

Manjinsko društvo pisaca za sada broji dvadesetak onih koji su popunili pristupnicu na njihovim stranicama (mdp.hr), među kojima su autori koji žive i stvaraju ne samo u Hrvatskoj, već i u zemljama ‘’regije’’ te europskim zemljama, a pišu i govore jezikom ‘’bez prevoditelja’’, kako ga je imenovao Domazet.

MDP primarno želi skrenuti pozornost na respektabilan broj pisaca koji dolaze iz korpusa nacionalnih i inih manjina, a koji zbog sve većeg interesnog povezivanja unutar postojećih književnih društava ne vide prostor za ostvarivanje svojih kreativnih napora. Želja im je da se izdanja manjinskih pisaca pojave u knjižarama i u knjižnicama i u tom smislu tražit će rješenja koja nadilaze uobičajenu praksu književne produkcije koja ostaje u okvirima manjinskih udruga i njihovih skladišta. Nema sumnje da je Manjinsko društvo pisaca dobro došlo i da je već odavno trebalo postojati, ako već nema sluha za manjine koje svojim radom obogaćuju i oplemenjuju društveni i kulturni život Hrvatske.