Svjetski priznati psihijatar i neuroznanstvenik Manfred Spitzer najpoznatiji je po tvrdnjama da pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom smanjuju ili poništavaju mentalni napor, pa se javlja ovisnost o tehnologiji, a psihičke sposobnosti čovjeka sve više slabe. Te je teze elaborirao u knjizi “Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma”, objavljenoj u izdanju naklade Ljevak. U njoj je upozorio roditelje da je potrebno biti krajnje oprezan u korištenju digitalnih medija s obzirom na to da je mozak djece u razvoju. Direktor je Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u tom gradu. Predavao je na raznim sveučilištima, kao što je ono u Heidelbergu, Harvardu i Oregonu i objavio je više znanstvenih radova iz područja neuroznanosti, učenja, psihologije i psihijatrije. Dobitnik je više znanstvenih nagrada i priznanja, kao što su nagrada Duphar Research Award koju dodjeljuje Njemačko društvo za psihijatriju, psihoterapiju i neurologiju, nagrada Cogito koju dodjeljuje Fondacija Cogito i znanstvena nagrada koju dodjeljuje Fondacija Margrit Egner.

NACIONAL: Što znači digitalna demencija i što neuroznanost pokazuje, odnosno što znamo o mozgu u doba digitalizacije?

Najveće otkriće u neuroznanosti u posljednjih nekoliko desetljeća bilo je to da se mozak korištenjem konstantno mijenja. To nije bilo poznato, ali sada znamo da je mozak poput kompjutora: postoji stotine milijardi neurona koji su u neprestanoj komunikaciji putem električnih signala. Ta interakcija utječe na to da se veza između neurona mijenja, a proces koji uvelike utječe na funkcioniranje mozga je učenje. Puno toga proizlazi iz te činjenice. Recimo, što više koristiš mozak, to lakše učiš. Drugo, mozak, za razliku od kompjutera, ne može biti prenatrpan. To znači da će netko tko zna pet jezika lakše naučiti novi, nego netko tko zna samo materinji jezik. To je i znanstveno dokazano. Nitko neće reći: “Moji centri za jezik su puni, govorim pet jezika, ne mogu naučiti šesti”. Upravo je suprotno.

NACIONAL: Kao i u sportu, netko tko je dobar u jednom sportu lakše će se uhvatiti drugog, nego netko tko uopće nije fizički aktivan.

Da, to je ista stvar. Ali razmislite o tome što iz toga proizlazi. Ljudi koji govore četiri jezika naučit će brže peti. Ako kompjuter ima kapacitet ispunjen 95%, ostaje još 5%. Kod mozga postoji paradoks: što je više toga već u njemu, to više toga i stane. To je ono što zovemo učenjem. Danas se često čuje tvrdnja da mladi, uronjeni u digitalno doba, ne moraju znati neke stvari zato što mogu guglati. Tvrdi se da im ostaje prostora za druge stvari ako ne pune glavu onim nepotrebnim. To je glupost. Nećeš naučiti bolje kineski ako nisi naučio engleski i sačuvao prostor za kineski. Jednom kada znamo jednostavne činjenice o mozgu, znamo da sve što činimo da olakšamo školu, primjerice, kada stalno koristimo džepni kalkulator umjesto da računamo sami, što možemo, doprinosi tome da se mozak ne trenira. Ne učiš dok koristiš tehnologiju, moraš koristiti mozak što više kako bi naučio što više. Alati koje odrasli koriste za pripomoć u poslu ne mogu se koristiti za pomoć pri učenju u školi kada ga onemogućuju. Činjenica je da u starijoj dobi dolazi do mentalnog pada. To je uzrokovano različitim utjecajima i bolestima, a do takvih bolesti dolazi kada dovoljno neurona odumre. No što se više mozak razvije, kasnije će doći do pada. U udžbenicima iz neurologije najčešći savjet u vezi demencije je stavljanje što većeg naglaska na učenje i obrazovanje u mlađoj dobi. Digitalni mediji koji se koriste u ranoj dobi mogu imati za posljedicu raniji razvoj demencije. Ljudi su me pitali kako to mogu reći ako nema nijednog longitudinalnog istraživanja o toj temi. Ne može ga biti kada nemamo digitalne medije 80 godina. Ali ako znate da to nije dobro za učenje, a da je učenje najbolja zaštita protiv demencije, onda je lako zbrojiti dva i dva i napraviti predikciju da ćemo imati sve više slučajeva ranije demencije. A to će koštati i zdravstveni sustav.

NACIONAL: Spominjete djecu, što su rekli roditelji na vašu knjigu? Danas imamo puno roditelja koji iz automatizma, konformizma i lijenosti daju pametne telefone djeci od najranije dobi i ne vode ni računa o količini vremena koje djeca provode u korištenju tehnologije.

Morate znati da takvi uređaji štete razvoju mozga i uzrokuju ovisnost. U srednjem vijeku smirivali su djecu alkoholom i opijumom, a mi se tome danas zgražamo. Ako mislite da su ljudi tada bili ludi, znajte da smo mi jednako ludi: dajemo im pametne telefone koji uzrokuju ovisnost i štete razvoju mozga, što je činjenica, a ne moja teza. Nijedna majka to neće dati djetetu osim ako joj veliki lobiji ne govore da to nije štetno i da dijete ne smije izgubiti vezu sa svijetom i ne biti u skladu s progresom. Vi i ja smo odrasli i možemo koristiti različite alate i uređaje tog tipa jer oni ne interferiraju s razvojem mozga, ali kod djece i adolescenata je to drukčije, oni najviše pate od digitalizacije i zato ne treba staviti digitalne uređaje u škole. Čak mi je pisao jedan trinaestogodišnjak koji je rekao da se osjeća bolje nakon što je bacio smartphone.

NACIONAL: Napisali ste knjigu 2012. Imate li nove dokaze i teze danas? Jeste li promijenili neke ideje?

Neke ideje koje su bile utemeljene na trima studijama sada su utemeljene na desetak studija. Sada postoji više dokaza u istom smjeru, primjerice, kada sam napisao ovu knjigu pametni telefoni su se koristili, ali još nije bilo istraživanja o tome pa sam napisao još dvije knjige, a jedna je u cijelosti posvećena pametnim telefonima i zove se „Epidemija pametnih telefona“.

NACIONAL: Kakva je bila recepcija knjige i argumenti suprotne strane? Nije lako kritizirati tehnologiju, a da vas ne optuže da ste staromodni i protivnik progresa. Dobili ste i zanimljive e-mailove.

Ljudi nisu mogli utemeljiti argumente na činjenicama pa su se pokušali narugati meni osobno, po principu da treba ubiti glasnika ako vam se ne sviđa poruka. Dobio sam i prijetnje smrću. Jedan mi je čovjek napisao: “Koristim virtualni pištolj, ali kada bih koristio stvarni upotrijebio bih ga na vama”. Važno da mi je ta ista osoba u nastavku tog e-maila napisala da je glupost ono što sam napisao o vezi između kompjuterskih igrica i nasilja. On koji mi je prijetio to je rekao! Sam je sebi proturječio u istom e-mailu. I takozvani ozbiljan tisak u Njemačkoj bio je nekritički nastrojen u odnosu na digitalne medije, mainstream mišljenje bilo je da su moje teze pogrešne, pri čemu se to nije argumentiralo. I dalje ne vole moje knjige, drže ih po strani, ali nemaju argumente. Tiha većina u Njemačkoj dijeli moje mišljenje, ali oni nemaju glas medija. Ja ne mrzim tehnologiju, koristim ju svakodnevno, sviđa mi se, rano sam počeo koristiti i kompjuter i smartphone, ali koristim to kao alat i pripomoć. Nešto što meni ubrzava i olakšava posao nije najbolji način provođenja slobodnog vremena za djecu, čak i vrtićku.

NACIONAL: Kakva je situacija u Njemačkoj kada je riječ o digitalizaciji u vrtićima?

Govore o digitalizaciji vrtića, imamo 45.000 vrtića i više od 8000 vrtića imaju Microsoftove proizvode u vrtićima. Microsoft pokušava navući djecu od najranije dobi na svoje proizvode i dobiti ovisnike u odrasloj dobi.

NACIONAL: Smatrate li se Don Quijoteom? U jednom e-mailu čitatelj je vašu borbu nazvao borbom protiv vjetrenjača.

Ne, mislim da ima puno boraca protiv vjetrenjača i zato sam bio zadovoljan konferencijom u Zagrebu. Nisam bio ja protiv ostatka svijeta, nego je bilo nas četvero stručnjaka istog mišljenja. Zanimljivo je da mi je toliko često rečeno da sam Don Quijote, ali to nije istina, nisam usamljen u svojim tezama.

NACIONAL: To sam rekla zato što je borba protiv tehnologije utopijska. Rekli bi vam da ne možemo vratiti kotač napretka unazad. Tehnologija je naprosto posvuda, tip znanja koje ljudi danas dobivaju je drukčiji, odnosno sve je teže uopće govoriti o znanju u klasičnom smislu te riječi. I sami ste napisali da je potrebno prvo imati pozadinsko znanje da bi se moglo nešto guglati, a ono nerijetko izostaje.

Da, čitali smo knjige, sada čitamo s ekrana, a manje ostaje u memoriji kada se čita s ekrana. Ljude zbunjuje Google jer ne mogu zapravo guglati s obzirom na to da nemaju pozadinsko znanje. To nije različita vrsta intelektualizma, nego manje intelektualizma. S druge strane, to da je tehnologija posvuda govore velike kompanije koje nam žele prodati svoje najnovije proizvode. Optimističan sam, u Njemačkoj je ovog rujna sedmogodišnji dječak organizirao prosvjed s drugom djecom i njihovim roditeljima. Imali su transparent na kojem je pisalo: “Roditelji, gledajte više nas, a manje svoje pametne telefone”. Taj događaj objavljen je u javnim medijima. Optimističniji sam sada nego kada je knjiga izašla. U siječnju su Appleovi investitori poslali pismo Appleu koje je objavio Wall Street Journal. Napisali su da imamo više od pet milijardi korisnika pametnih telefona i da znamo da pametni telefoni imaju efekte na zdravlje, referirali su se na studiju iz 2017. prema kojoj se udvostručio broj samoubojstava mladih žena u zadnjih sedam godina, a prema kojoj je suicidalno ponašanje povezano s brojem sati koje provodimo na internetu. Investitori su rekli da će ih ljudi tužiti zbog toga, a da je to njihov novac. Apple je odgovorio tako da na sljedeću konferenciju nisu donijeli nove proizvode, nego su osmislili način na koji svaki korisnik može sam sebe kontrolirati kada je riječ o korištenju pametnih telefona. Dakle, nije da se ja borim protiv velikih zvjerki, nego imate njihove investitore koji pokušavaju anticipirati eventualne buduće gubitke.

NACIONAL: Možda su vas kritizirali i kada ste rekli da je internet veći problem od alkohola, cigareta i droge?

Da, kritizirali su me, ali znate da je Svjetska zdravstvena organizacija u srpnju ove godine stavila na listu poremećaja ovisnost o internetu i kompjuteru. To je sada službeno ovisnost, više se ne može govoriti da to ne postoji. I kockanje godinama nije bilo prepoznato kao ovisnost i poremećaj u ponašanju.

NACIONAL: Radite kao klinički stručnjak, koje je vaše iskustvo kada je riječ o problemima i poremećajima povezanim s pretjeranim korištenjem tehnologije?

Kritizirali su me na konferenciji u Zagrebu jer su mi psiholozi rekli da kao psihijatar vidim samo pacijente, ali da ostatak svijeta nema takvih problema jer nisu svi psihički slučajevi. Često vidim pacijente koji su ozbiljno bolesni zbog toga. Primjerice, kod mene je došao tridesetogodišnjak bez posla, primanja i prijatelja. On provodi 18 sati dnevno igrajući igricu, čak ju igra i na zahodu. Kada sam ga pitao ima li prijatelje rekao je da ima, a kada me zanimalo je li ih ikada upoznao, odgovorio je da nije. To je uništena egzistencija. Vidim takve ljude često, ali ne skupljam tu iskustvo. Iskustvo skupljam učenjem, vodim instituciju čiji sam utemeljitelj, a koja istražuje učenje s aspekta neuroznanosti. Zanima me neuroznanost i učenja, educiram učitelje, povezan sam sa školama… I sam imam djecu, ali to nije znanstveni argument. Puno čitam i napisao sam četiri knjige o tome. To je moja baza podataka i zato nemam uski pogled fokusiran samo na ljude sa psihičkom dijagnozom.

NACIONAL: Kada se govori o obrazovnoj reformi u Hrvatskoj, često se spominje digitalizacija obrazovanja kao imperativ. Što mislite o tome?

Ne znam nijednu studiju koja pokazuje da digitalni mediji imaju pozitivan učinak na obrazovne ishode. Ili na ocjene. Govorilo se da će djeca imati bolje ocjene ako donesete kompjutere u škole. Da će obrazovanje biti bolje ako imamo digitalne udžbenike s videima i hiperlinkovima. Rezultati istraživanja objavljeni u jednom znanstvenom časopisu pokazuju da je upravo obrnuto jer čitanje je obrazovanje, a “klikanje” nije. Ako se “klika” više, posljedica je manje čitanja, učenja i obrazovanja. To nije moje mišljenje, nego je to objavljeno u znanstvenom časopisu. Više od 50 zemalja proučavalo je vlastite rezultate na PISA testovima, gledao se iznos sredstava potrošen na digitalizaciju škola i njihove rezultate na tim testovima. Ispalo je da su rezultati obrnuto proporcionalni iznosu sredstava koji su utrošeni u digitalizaciju škola. Što više investirate u kompjutere, to su lošiji rezultati djece. Francuzi i Kinezi zabranili su pametne telefone u školama, Južna Koreja ima zakone kojima štite nadolazeće generacije od najgorih efekata pametnih telefona.

NACIONAL: Je li se o vašim tezama razgovaralo na političkoj razini?

Njemački političari nisu htjeli čuti za to, kao i političari u bilo kojem dijelu svijeta. I ako moraju reći nešto o tome, odgovaraju da treba nastaviti digitalizaciju, a ne znaju objasniti zašto. To je retorika marketingaša.

NACIONAL: Posvetili ste knjigu vašoj djeci i budućim roditeljima. Mislite li da neki mladi ljudi ne žele djecu između ostalog i zato što je izazov odgajati ih u doba kada je roditeljski autoritet oslabio, a djeca su u raljama tehnologije?

Znam neke mlade ljude koji ne žele djecu zbog različitih problema koji more ljude današnjice, od globalnog zatopljenja, koje će nam dovesti ogroman broj izbjeglica, do digitalizacije. Kako imati djecu u doba zaglupljivanja? No ljudi imaju djecu i više su zabrinuti za budućnost čovječanstva. Kada dobiješ djecu, tvoja se perspektiva mijenja i više misliš na budućnost. Roditelji su velika nada jer žele najbolje za svoju djecu. Ali treba ih educirati.