Objavljeno u Nacionalu br. 533, 2006-01-30

Nacional otkriva kako je bivši direktor državne agencije za trgovinu oružjem Antun Peršun tražio od proizvođača i kupaca da mu se provizija isplaćuje preko fantomske ekspoziture u Londonu

Nedavni skandal s izvozom projektila za višecjevne bacače raketa 128 mm Republici Makedoniji, u koji su umiješani bivši direktor “Alana” Antun Peršin i direktor “Đuro Đaković – Alatnice” Nikola Veočić, nije jedini slučaj s kojim će se pozabaviti Državno odvjetništvo, kad je riječ o Agenciji “Alan”. Nacional je od izvora unutar te agencije doznao skandalozan podatak kako je tijekom mandata direktora Antuna Peršina vjerojatno u Londonu postojala još jedna tajna ispostava “Alana” u ne baš reprezentativnim uvjetima, u kojoj je boravila nekolicina hrvatskih državljana: “Tadašnji direktor Antun Peršin i direktorica vojne proizvodnje Ugande Jacquline Mbabazi, s kojom je potpisan ugovor o prodaji tehnologije za granate 40 mm, jednom su se prilikom našli u Londonu, a kako smo doznali od Jacquline Mbabazi, kad je sljedeći put došla u Hrvatsku, Peršin ju je upoznao s trojicom osoba u nekom londonskom uredu za koje je Jacquline ustvrdila da su Hrvati. Znali smo i da je Peršin uzimao ili tražio dodatne provizije od hrvatskih vojnih proizvođača, i to nakon što je ugovor s inozemnim kupcima bio sklopljen”, izjavio nam je prošlog tjedna izvor iz Agencije “Alan”.

Uzme li se u obzir da državna revizija šest godina nije radila reviziju poslovanja državne agencije za promet naoružanjem, očito je da će se hrvatska istražna tijela morati pozabaviti i cjelokupnim poslovanjem od 2000. godine, odnosno od odlaska direktora Vladimira Zagorca.
Od Riječanina Ratka Jankovića, proizvođača ručnog bacača granata i granata 40 mm, koji je sudjelovao u cijelom poslu s Ugandom, zatražili smo komentar vezan uz postojanje tajne ekspoziture “Alana” u Londonu, koju su zajedno posjetili Jacquline Mbabazi i Peršin. Međutim, Janković nije htio komentirati takav podatak, ali je spreman o svemu detaljno razgovarati s ministrom obrane Berislavom Rončevićem, inače predsjednikom Skupštine “Alana”, jer mu razgovor s bivšom ministricom Željkom Antunović nije bio dopušten.

Međutim, Ratko Janković, koji je prodao tehnologiju proizvodnje granata 40 mm Ugandi, za Nacional je pristao svjedočiti na koji je način Peršin sklapao ugovore: “Prije tri godine vodio sam pregovore s ‘Alanom’ i Peršinom kako bismo Ugandi prodali tehnologiju izrade granata 40 mm. Dogovorili smo se da ugovor bude vrijedan približno 1,5 milijuna američkih dolara. Predstavnici Ugande, prije svega direktorica njihove vojne proizvodnje, trebali su ugovor ovjeriti i u svojoj vladi. U međuvremenu, Peršin je nastojao srušiti ugovor jer nam je rekao da Uganda zavlači i komplicira cijeli posao, što nije bilo točno jer sam izravno bio u kontaktu s direktoricom Mbabazi. Tada nam je Peršin rekao kako mu je malo novca od provizije i da traži još 10 posto na već dogovorenih 12 posto, dakle još 150 tisuća dolara. Bili smo vrlo ogorčeni i ljuti jer to nije imalo nikakva smisla. Agencija nas je iznuđivala do krajnjih granica. Peršin je ‘masno’ naplatio svoje usluge, odnosno nekoliko telefonskih poziva”, izjavio je Janković.

Da su Jankovićeve tvrdnje potpuno točne, svjedoči i pismo direktorice ugandske vojne proizvodnje Jacquline Mbabazi tadašnjem direktoru tvrtke “Alan” Antunu Peršinu, od 24. rujna 2003., koje su Nacionalu dostavili njegovi dojučerašnji zaposlenici. U njemu Jacquline zapravo upozorava Peršina kako je s njihove strane učinjeno sve za realizaciju ugovora o prijenosu tehnologije za granatu 40 mm i da će sav novac biti spreman za isplatu projekta u listopadu 2003. U pismu stoji da ministarstvo obrane Ugande očekuje početak proizvodnje u svibnju 2004. Međutim, upozorava ga na činjenicu da ministarstvu obrane Ugande nije jasno zbog čega ne počinje obuka trojice ugandskih državljana u Hrvatskoj oko prijenosa tehnologije iz ugovora, a pri tome navodi i probleme koje joj je Janković pojasnio.

Naime, iz pisma je vidljivo da Peršin ne želi dati nikakvo jamstvo Jankoviću da će mu biti isplaćen ugovoreni iznos, čak i kad Peršin dobije novac od Ugande. Nadalje, Peršin je i nakon sklopljenog ugovora i dogovorene provizije zatražio još novca od proizvođača, no Jacquline Mbabazi napominje da će ga dobiti samo ako se sve tri strane u ugovoru barem donekle odreknu svog dijela. Pri tome eksplicitno kaže da se oni odriču CNC tokarilice, odnosno da “Alan” to ne mora predati Ugandi, i da si tako uzme dodatnu proviziju, a Janković je također bio spreman odreći se manjeg dijela iznosa. Također, Jacquline Mbabazi upozorava Peršina kako je sasvim razumljivo da Janković traži jamstvo isplate i da u tome nema ništa čudno. Pri kraju pisma Jacquline Mbabazi velikim slovima traži od Peršina da ne odugovlači s projektom jer su oni do sada sa svoje strane učinili sve.

Uz priču oko ugovora za granatu 40 mm, Jacquline Mbabazi u pismu spominje i razgovor koji je vodila s predsjednikom Ugande, pri čemu je on postavio pitanje oko tenkovskog programa. To potvrđuju i prijašnji članci iz Nacionala, kad se razgovaralo o tome da Hrvatska proda Ugandi nekoliko desetaka tenkova T-55, koji bi se remontirali u “Đuri Đakoviću”. Takav projekt nikad nije realiziran.

Vrlo slično sadržaju pisma, Peršin je pri kraju mandata htio uvjeriti i ministra obrane Berislava Rončevića u nužnost dodatne provizije za treću stranu, odnosno “crne vragove”, vjerojatno misleći na Afrikance, jer u suprotnom od posla neće biti ništa. Rončević je odbio takvu mogućnost i provizija nikad nije bila isplaćena tajanstvenoj skupini, ali posao je ipak odrađen. Ministra obrane Berislava Rončevića, kao predsjednika Skupštine Agencije “Alan” zapitali smo zna li za bilo kakve poslove “Alana” koji su išli preko Londona. Međutim, Rončević nam je rekao da od njegova imenovanja predsjednikom Skupštine nije bilo nikakvih kontakata ni spoznaja o tvrtki ili pojedincima koji su imali bilo kakve veze s “Alanom”, a nalazili su se u Londonu. Spomenuto pismo u posjedu Nacionala opovrgava Peršinove tvrdnje da su “crni vragovi” tražili dodatnu proviziju, a na istražnim je tijelima Republike Hrvatske da istraže koji su sve bili putovi novca i je li on djelomično završavao u Londonu. Također, nekim se hrvatskim proizvođačima i prijetilo ekipom iz Londona u kontekstu “ne znaš ti tko stoji iza toga”.
Antun Peršin je 2000. na čelo Agencije “Alan” došao iz Instituta “Ruđer Bošković”, zaslugom tadašnjeg ministra obrane Joze Radoša kojem je predavao na Vojno-tehničkoj akademiji. Nije nepoznato da je Peršin uspio za vrijeme bivše JNA iz vojnog proračuna uzeti nekoliko milijardi dolara kako bi se bavio projektom lasera za rušenje neprijateljskih zrakoplova, svojevrsnim projektom “ratova zvijezda” na jugoslavenski način.

Od projekta nije bilo ništa, bivša država se raspala i Peršin se posvetio svakodnevnim obvezama na institutu, sve dok ga Radoš u sedmom desetljeću života nije ponovno aktivirao. Bliski Peršinovi suradnici tvrde da je direktor na posao dolazio obično nešto prije podneva, a odlazio u ranim poslijepodnevnim satima. Većinu vremena na poslu provodio je spavajući u svojoj sobi. Jedna od bizarnosti vezanih uz njegovu funkciju govori o tome da je prilikom dolaska visokog izaslanstva pakistanske vojne proizvodnje u Hrvatsku, dakle jedne od država s najbrojnijom oružanom silom i velikim tržištem, odbio primiti to izaslanstvo koje se isti dan moralo vratiti u Pakistan. Hrvatske vojne viškove nije uspio prodati, uglavnom je odlazio na egzotična, skupa i posve bespotrebna putovanja u zemlje “osovine zla”, kao što su Sirija i Iran, gdje se bez američkog nadzora nije mogla prodati ni šibica. Samo za transport tenka na vojni sajam u Turskoj potrošeno je 150 tisuća dolara da bi se projekt pokazao potpunim promašajem, što je samo jedan primjer katastrofalne poslovne politike čelništva “Alana”.
Očito je da je Peršin umnogome prihvatio principe tajnovitog, netransparentnog i rastrošnog rada svog prethodnika Vladimira Zagorca. Jedina bitna razlika između tih dvojice čelnika “Alana” proizlazila je iz zakonskih okvira jer je Račanova vlada, ako ništa drugo, Agenciju “Alan” ograničila na poslove uvoza i izvoza naoružanja. Međutim, “Alan” je svoje djelovanje pretvorio u legalizirano pljačkanje hrvatskih vojnih proizvođača, kojima uzima golemu proviziju i ruši njihovu konkurentnost.

Peršinov nasljednik brigadir Ivica Nekić došao je 2004. na direktorsku poziciju. Bio je pomoćnik načelnika Uprave za logistiku u MORH-u te je završio britanski kraljevski koledž za obrambene studije. Premda se očekivalo da će mlađi i energičniji Nekić uspjeti snažnije promovirati hrvatsku vojnu proizvodnju, od njegova dolaska do danas ništa bitno nije se promijenilo. Ivica Nekić ni po čemu nije ostao zapažen kao uspješan direktor jer značajnijih poslova na izvozu hrvatskog naoružanja nije bilo. Nekić već mjesecima ne uspijeva naplatiti dug od Ugande oko 300 tisuća dolara, a ono što je već uplaćeno prije godinu dana za potrebe proizvođača, Nekić im ne isplaćuje. Ako se zna da bi od takve transakcije i država imala koristi, s obzirom na poreze koje bi proizvođač morao platiti prilikom isplate osobnih dohodaka, tada Nekić čini štetu zapravo i Ministarstvu financija.

Agenciju “RH-Alan” osnovala je Vlada 1993., zbog embarga na uvoz oružja za vrijeme agresije na Hrvatsku. Međutim, osnivanju te agencije prethodili su i obračuni između MUP-a i MORH-a o ovlastima i kontroli nad tvrtkom, s obzirom na to da su svi bili svjesni činjenice kako će se kroz tu agenciju vrtjeti golem novac. Bio je to zapravo sukob Željka Tomljenovića i Vladimira Zagorca, a presudio je utjecaj ministra obrane Gojka Šuška. O sumnjivim poslovima mnogo se pisalo, a to je potvrdio i bivši ministar obrane dr. Andrija Hebrang, koji je “Alan” svojedobno nazvao “stožerom nezakonitih radnji”. Nisu zaboravljene ni neke nevjerojatne avanture te Vladine agencije, primjerice, kupnja posrnule tvrtke “Lovac” i bavljenje državne agencije uvozom hrane za kućne ljubimce.

Način na koji se koristila zagrebačka vila u Grškovićevoj ulici 15, gdje je bilo i sjedište “Alana”, prisilio je predsjednika Mesića da još na početku svog mandata kaže kako ne želi useliti u kupleraj. Tvrdnje “Alanova” vodstva da su vila u Grškovićevoj i vila “Mamula” u Opatiji zapravo kuće u kojima odsjedaju njihovi partneri, nitko nije shvatio ozbiljno.
Državna revizorica Šima Krasić izjavila je 2000., kad je prvi i zadnji put provela reviziju u “Alanu”, da se ta agencija od 1997. do 1999., kad joj je na čelu bio Vladimir Zagorec, zapravo bavila mnogobrojnim poslovima za koje uopće nije registrirana. Primjerice, najveći je prihod u 1999. ostvaren prodajom usluga gradnje prometnica. Poznato je da je “Alan” posredovao pri kupnji predsjedničkog zrakoplova challenger te pri plaćanju odvjetnika koji su branili Hrvate na Haaškom sudu. Nacionalov izvor iz bivše vlade ovih nam je dana rekao da je “Alan” ostao dužan državi približno 300 milijuna kuna neplaćenog poreza, pa je Račanova vlada jednostavno ugasila tadašnju tvrtku i osnovala novu pod imenom “Alan d.o.o.”.
Agencija nema nadzorni odbor nego skupštinu, a na čelu joj je ministar obrane. Članovi su ministri financija, gospodarstva, unutarnjih te vanjskih poslova, no glavni je problem do danas ostao neriješen. Uprava se sastoji od jednoga člana, i to direktora, kojeg imenuje i razrješava dužnosti Skupština društva. On pojedinačno i samostalno zastupa agenciju u svim poslovima u zemlji i inozemstvu, i to bez ograničenja.

Bez hrvatskih proizvođača naoružanja i vojne opreme, “Alan” ne bi mogao postojati jer nema svoj proračun niti ga država financira. U razvijenim zapadnim zemljama, kad je riječ o kupoprodaji naoružanja, država se uglavnom oslanja na ministarstva obrane, odnosno njihove logističke odjele koji, među ostalim, unapređuju i razvoj domaće vojne proizvodnje. Nije posve jasno zašto hrvatska država i dalje zagovara jugoslavenski centralizirani model trgovanja naoružanjem, s obzirom na to da je i bivša SFRJ imala jednu tvrtku koja se bavila takvim poslovima “SDPR-Yugoimport”. Uz to, nakon najnovijih saznanja o poslovanju “Alana”, jasno je da agencija i dalje djeluje kao paravan za sumnjive i netransparentne poslove i rastrošnost, slično kao i devedesetih. Agencija je potpuno izvan kontrole i bez nadzora, ucjenjuje hrvatske izvoznike velikim provizijama, ne ulaže u razvoj ni jednog hrvatskog vojnog proizvoda, pa čak ne financira ni njihovo predstavljanje na međunarodnim vojnim sajmovima. Vlada bi ozbiljno trebala razmisliti kako osmisliti izvoz i konkurentnost hrvatske vojne proizvodnje jer kroz Agenciju “Alan” s ovakvim ustrojem to nije moguće.