One Take Film Festival, festival filmova snimljenih u jednom kadru, bijenalni je festival koji se ove godine održava od 19. do 21. listopada. Direktorica festivala Sanja Šamanović dala je kratki intervju Nacionalu.

NACIONAL: Što ove godine nudi One Take Film festival?

Deveti One Take Film Festival u tri filmska i desetak izložbenih dana nudi preko 60 filmova, tri izložbe, radionice, okrugle stolove, predstavljanja… Glavni festivalski program konkurencije kao i svaki put sastoji se isključivo od filmova snimljenih u jednom kadru. U službenoj konkurenciji ove godine sudjeluju 32 filma iz 21 zemlje svijeta. Od hrvatskih filmova prikazuje se film „Spoj“ Nevena Dužanca, dok je regija zastupljena Branislavom Milatovićem s crnogorskim filmom „Puna glava radosti“ i Slobodanom Maksimovićem sa slovenskim filmom „Nevidljiva ruka Adama Smitha“. Posebna zanimljivost ovogodišnjeg programa je polarizacija žanrova. Uz pokoji eksperimentalni film One Take su preuzeli igrani filmovi.

U popratnom programu Almost One prikazujemo šest filmova koji ne odgovaraju strogim festivalskim propozicijama, a izložbeni program ove godine sastoji se od triju predstavljanja. Izložba Vrijeme prostora, kroz radove Vlaste Žanić, Antuna Maračića, Sandra Đukića, Marka Markovića i Branka Cerovca donosi teme lutanja, bijega, sna i odbačenosti. Damir Čučić se predstavlja izložbenim projektom Zastiranje, a francuska filmašica Muriel Montini predstavlja svoju ‘’Samoću’’ u jednom kadru.

NACIONAL: Zašto se pojavila potreba za takvom vrstom festivala?

Festival je pokrenut kao projekt Kinokluba Zagreb 2003. godine prema ideji filmskog snimatelja i redatelja Vedrana Šamanovića koji je tada vodio klub. To je bilo vrijeme kada se pokreće veliki broj filmskih festivala. Svi su oni nastali s vrlo jasnim idejama o tome na što će se fokusirati i većina njih su nastali iz afiniteta njihovih začetnika prema određenoj vrsti filmskog izričaja. Tako i One Take.

NACIONAL: Zašto je važan takav film i tko ih radi?

Iako ponekad jedan kadar zvuči kao marketinški trik, on je to samo onda ako nakon gledanja filma u jednom kadru pomislite da mu je trebala montaža. Ako ga odgledamo s jasnim zaključkom da je jedan kadar u funkciji filmske priče, da je jedan kadar upravo ono što daje okvir filmu, da bi film bio lošiji, nedorečeniji i prazniji da je raskadriran, onda imate film u jednom kadru. Sve ostalo je pokušaj manipuliranja, stavljanje forme ispred ideje.

NACIONAL: Prvi put ste uoči festivala organizirali okrugli stol o umrežavanju malih i srednjih festivala, otkud ta inicijativa i koji joj je cilj?

Ideja umrežavanja i dijeljenja iskustava nameće se već dugo. Iako smo se dogovorili da na okruglom stolu nećemo diskutirati o malom financiranju, moram priznati da smo jedva zaobilazili tu temu. Većina naših problema nastaje upravo iz nedostatka novca. Hladni pogon malog festivala gotovo je jednak onom velikog. Ured, skladište, oprema sve je to potrebno i jednim i drugima. Što se tiče organizacije, nikako ne bih htjela izjednačavati organizaciju festivala koji traje deset dana u usporedbi s naša tri, ili izjednačavati sastavljanje, pribavljanje i prikazivanje pedesetak dugometražnih filmova u odnosu na našu konkurenciju, ali veliki broj organizacijskih problema je podjednak. Katalozi, web, prevođenje, dvorane za prikazivanje, gosti, press, volonteri, fotografi, snimatelji, kronike, koordinatori… sve to imaju i jedni i drugi. I često ne u puno manjem obimu. A financiranje je neusporedivo. Još jedan problem je problem suradnika. Honorari koje mi osiguramo svakako nisu motivirajući, a još manje osiguravaju kontinuitet financiranja, što rezultira velikom fluktuacijom suradnika.

I upravo na tim spoznajama rodila se ideja umrežavanja. Ako bi nekoliko manjih festivala dijelilo prostor, ako bi dio suradnika prelazio s jednog festivala na drugi osiguravajući pritom sigurna primanja, ako bi postojala platforma koja bi nam davala podršku u smislu zajedničkog informiranja, zajedničkog nastupa prema dobavljačima i pružateljima usluga, platforma putem koje bismo mogli aplicirati na natječaje na kojima pojedinačno ne možemo, bio bi to veliki korak ka održivosti malih specifičnih festivala za koje doista mislim da nam trebaju.

NACIONAL: Zašto je važno umrežiti festivale?

Cilj okruglog stola bio je senzibilizirati javnost da se većina malih festivala održava isključivo zbog entuzijazma njihovih organizatora, što jedno vrijeme funkcionira, ali dugoročno takav pristup ili dovede do pada kvalitete festivala, ili do ulaganja vlastitih sredstava u projekte, a nijedno nije dobro. Cilj je bio potaknuti raspravu i detektirati probleme s kojima se susrećemo. Ovo je početak razmjene iskustava, otvaranja jednih prema drugima, dijeljenja, ali i početak prihvaćanja da ćemo svi ili morati nešto napraviti po pitanju održivosti ili će se s vremenom veći dio malih festivala ugasiti ili se, što je po mom mišljenju vjerojatnije, pretvoriti u nekakav oblik prikazivačkih manifestacija, daleko od naziva festival.

NACIONAL: Čiju pomoć očekujete?

Od HAVC-a svakako. Mislim da je to prva instanca s kojom moramo komunicirati. Komunikacija s HAVC-om oko potencijalne platforme/inicijative/udruge koja bi okupljala manje festivale u zajedničkom nastupu prema njima, oko zastupanja interesa takve organizacije prema međunarodnim fondovima, Ministarstvu kulture, a onda i jedinicama lokalne samouprave, oko eventualnog drugačijeg koncipiranja natječaja za komplementarne djelatnosti, oko rokova, odnosno broja rokova, prenamjene sredstava, odvajanja festivala od ostalih kategorija unutar komplementarnih djelatnosti. I to je bio jedan od zaključaka ovog okruglog stola.

NACIONAL: Kako vidite OTFF danas?

One Take se u mnogim segmentima promijenio. Godine 2011. osnovali smo samostalnu udrugu i odvojili se od Kinokluba, a od početnih organizatora danas nas je ostalo samo dvoje, ali ono što mislim da je najveća promjena je koncept popratnog programa festivala. Produkcija filmova u jednom kadru 2003. bila je znatno manja nego danas i popratni filmski program bio je u nekim segmentima udaljeniji od jednog kadra. Već niz godina fokus popratnog programa festivala je jedan kadar, ali uz puno inovativnih zamisli kako i gdje ga prezentirati. Do sada smo povezali film, glazbu, fotografiju i konceptualnu umjetnost, kao i njihove autore s idejom One Takea.

One Take počeo je jako entuzijastično. Mislili smo organizirati malu manifestaciju, prikazati nešto filmova, složiti nekoliko zanimljivih programa. I onda se samo zakotrljalo. Danas nam je jasno u što se upuštamo, ali i dalje smo entuzijastični. I svaki festival desetak dana prije početka u općoj histeriji svi se zaklinjemo da nam je ovo zadnji i da ovako više nema smisla. A onda dodijelimo nagradu, zatvorimo festival, odemo na piće i počnemo planirati sljedeći.