Zadnjih godinu dana u raznim formama političko-medijske propagande na valu euforije ruskog srebra, svjedoci smo kampanje izgradnje novog stadiona kakav reprezentacija u glavnom gradu (na kojem bi i Dinamo naravno igrao) zaslužuje imati, a na to se nadovezalo i skidanje uroka s europskog proljeća Dinama te svježi ulazak u grupnu fazu Lige prvaka što je produžilo medijsku agitaciju.

Od povratka reprezentacije s moskovskog fronta trgovalo se lokacijama novog stadiona po cijeloj širini metropole; od Maksimira, proširivanja prema Sveticama, Kinezi su potpisali memorandum u Velikoj Gorici, a u igri su bili West Gate u Zaprešiću te već zastarjela lokacija Blata. Kajzerica sa svojim Plavim vulkanom isto bijaše spomenuta, ali trenutne brige MB365 i gradskog HDZ-a oko Beogr… Zagreba na vodi i izglasavanja Generalnog urbanističkog plana su iz svih kalkulacija izbacile kombinaciju eruptivnog stadiona s epicentrom između Hipodroma i Velesajma.

Nedovršeni maksimirski stadion problem je Grada i Dinama koji traje duže od zadnjih dvadesetak godina otkako je krenula megalomanska konstrukcija i prelijevanje iz šupljeg u prazno. Svih desetljeća on je proširivan, zidan i krpan ne slijedeći nikakvu viziju i konturu konačnog izgleda stadiona već je građen ovisno o potrebama i mogućnostima u datom momentu. Maksimir je i prije rekonstrukcije 1998. godine izgledao nezgrapno gdje je svaka tribina imala svoju politiku stršeći na svoju stranu svijeta bez ozbiljnije povezanosti s drugim dijelovima stadiona. Ustvari, nikad nije postojalo konkretno i kvalitetno arhitektonsko rješenje koje bi zadovoljavalo nekav realan okvir, a to je prvenstveno nogometni stadion po mjeri i potrebama njegovog kluba i navijača. Politika, točnije Franjo Tuđman naredio je izgradnju stadiona za šezdeset tisuća ljudi. Politika je prije dvadesetak godina odlučivala o sudbini stadiona, a odlučuje i danas ponovo.

Pred nadolazeće izbore koje ćemo uskoro svako malo gledati (redom kreću predsjednički, parlamentarni te lokalni) razbacuje se na veliko s obećanjima kako bi se prikupilo političke glasove, a nitko u tome nije šampion od gradonačelnika Milana Bandića. Njegova izjava „Napravit ćemo najljepši nogometni stadion u Hrvatskoj jer Dinamo to zaslužuje. A kada ja nešto kažem, to je više od potpisa.” primjer je vrijeđanja zdravog razuma kako građana, tako i razbacivanja javnim novcem kako nekome padne na pamet.

Maksimir je bez daljnjeg definitivno veliki problem kako Dinama tako i Grada. Do sada je u njega potrošeno 500 milijuna, što državnih što lokalnih kuna, ali neovisno iz koje pipe je curio keš, sigurno je to da se radi o javnom novcu. Ovo sve do sada je neka štura rekapitulacija relacija u i oko Maksimira, međutim što napraviti danas da se sutra povijest ne ponovi?

Kao prvo, činjenično Dinamo nikad u svojoj povijesti nije imao više love, nije bio prosperitetniji i nije imao toliki potencijalni kapital spreman za valorizaciju u potencijalnim transferima igrača kao danas. Prodajom par igrača iz prve jedanaestorice, Dinamo može zatvoriti 50 – 75 % rashoda (ovisno o cijeni) vezanih za novi stadion – istog momenta. S trenutnom financijskom krvnom slikom, može se za potrebe izgradnje stadiona zadužiti po relativno niskim kamatnim stopama te mu ostaje dovoljno love za zadržavanje kvalitetne momčadi bez prevelikog kompromisa u odnosima rezultati/stadion. Naravno, podrazumijevajući da je uprava iskrena po pitanju stadiona, ali crv sumnje zadnjih dvadesetak godina može dovesti u pitanju časnih namjera nelegitimne uprave, skupštine, izvršnog i nadzornog odbora kluba.

Cijelo vrijeme svjedočimo tezi kako država, odnosno grad, odnosno porezni obveznici moraju sagraditi stadion. U Rijeci i Osijeku njihovi građani ne sudjeluju ili su sudjelovali u izgradnji na skroman način.

Nadalje, treba li uopće Grad Zagreb financirati stadion? Ako je do sada potrošeno pola milijarde kuna samo za stadion, ako Grad Zagreb posljednjih trinaest godina daje Dinamu za stadion, nogometnu školu i ostvarene sportske rezultate 313.805.172,73 kn – koliko još to treba novaca dati Dinamu? Dinamo je emocija, Dinamo je život, Dinamo je svetinja, ali Dinamo je prvenstveno izuzetno moćan poslovni subjekt u branši koja je prvenstveno biznis. Dinamo je istovremeno u zadnjih trinaest godina imao prihode u iznosu od 3.085.180.415,00 kn. Tri milijarde kuna. Ozbiljan novac.

Apologeti financiranja javnim novcem Maksimira često imaju referencu kako se financiraju svakojake gluposti javnim novcem. I to je točno. Dijeli se po babi i stričevima. Dovoljno je pogledati kome idu sve javne pare, a koliki imaju utjecaj i koliko ljudi privlače na tjednoj, mjesečnoj ili godišnjoj razini. Dinamo je tu neprikosnoven kao najgledaniji subjekt. No, Dinamo po načinu poslovanja je puno bliži dioničkom društvu nego nekom kulturno-umjetničkom ili dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Isto tako za komparaciju oko finaciranja svake „riti na šekretu”, uvijek je na tapeti primarno kultura kao crvena krpa koja cucla lokalni proračun.

Demistificirajmo i kulturu. Kultura se financira kao i sport kroz javni natječaj i javne potrebe. Amaterski sport kao i kultura je neprofitno vođena. Trebaju li i kulturne ustanove, organizacije više biti tržišno okrenute, a ne čekati isključivo rezultate natječaja je tema za diskusiju. S druge strane, Dinamo je prošle godine samo poreza na dobit platio 16.873.152,00 kn. Teško da tu ima ikakvih elemenata neprofitnosti, a i sam smisao nogometnog kluba nije javna potreba već zarada, što je normalno i logički s obzirom na vrstu djelovanja kao profesionalni klub. Zanemarimo li čak i vrstu djelovanja, često se navodi kao primjer Hrvatsko narodno kazalište – zašto njega financiramo, a ne bi trebali Dinamo? HNK i slične organizacije su javne ustanove kojima su vlasnici/osnivači država ili lokalna samouprava, a GNK je udruženje njegovih članova iako njegovi članovi od tog nemaju koristi jer je određena mafijaško-politička svita okupirala klub zadnjih skoro trideset godina.

Ako ćemo koristiti isti narativ financiranja privatnog subjekta, danas bi se mogla javiti IKEA da im novcem poreznih obveznika izgradimo novo skladište koji će im poboljšati biznis. Bi li itko pristao na financiranje javnim novcem da bi netko omastio brk dividendom, a javnost od toga nema opipljive koristi? I isto tako, ako IKEA ima zaradu, valjda će si sama graditi skladište. Jasno, popratna infrastruktura u vidu pristupnih cesta koja je osigurana privatniku s javnim novcima ima logiku (kao što bi bilo normalno da ako Dinamo sam gradi stadion na novoj lokaciji da mu grad osigura pristupne ceste do stadiona) jer svatko želi biti poželjna udavača kako bi mu svjetske kompanije dolazile u njegovo galsko selo što perpetuira zapošljavanje, potrošnju i više plaćanja fiskalnih obaveza što rezultira i boljim punjenjem proračuna koji opet onda omogućuje kvalitetnije javne usluge i potrebe te lakšim podmirivanjem tekućih i fiksnih troškova.

Zagovaratelji javnog financiranja stadiona naglasiti će kako kroz porezna i prirezna davanja te doprinose, Dinamo puno više vrati u proračun nego što mu proračun daje. To je istina, ali to je i smisao poticaja (neovisno radi li se financiranje brodogradnje, poljoprivrede ili slučaja profesionalnog kluba – smisao je do određene točke pogurati poslovni mlin kako bi dao žito). No, možemo li istu analogiju primijeniti na sve? Znači li to da svatko od nas tko plaća porez, prirez i doprinose treba doći pred Poglavarstvo i tražiti možda stan, zemljište za kuću ili možda termin za godišnji u odmaralištu u Crikvenici, Selcu ili Novom Vinodolskom kako bi izjednačili iznose koji su se uplatili u proračun, a koliko se dobiva i kakva je kvaliteta javnih usluga za porezne obveznike? Na koncu konca, pa valjda postoji i neki socijalni moment, odnosno načelo pravednosti – tko ima više platit će više, zbog čega bi sad poslovni subjekt s prihodom od skoro pola milijarde kuna godišnje bio pozitivno diskriminiran, a ostali neka gledaju u Sunce?

Kad smo već na tragu javnog financiranja, možemo razgovarati i o moralnom dignitetu dionika koji trenutno sudjeluju te sastanče oko operacije stadion, a to je ujedno i putokaz prema potencijalnom fijasku s obzirom na to koji su to konkretno likovi koji donose odluke o stadionu.

Dakle, ista Uprava koja pregovara i dogovara se s gradonačelnikom (koji  ima USKOK-ove optužnice zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, trgovanja utjecajem, utaje poreza ili carine i poticanja na trgovanje utjecajem) je ista ona Uprava koja je oprala ruke od najveće pljačke u povijesti hrvatskog sporta gdje je Zdravko Mamić s kompićima prema nepravomoćnoj presudi i dvije optužnice nezakonito izvukao iz kluba i prevario državu za tristotinjak milijuna kuna.

U prijevodu, imamo optuženog  gradonačelnika za kriminal koji se dogovora s čelništvom kluba koje štiti osobe koje su nepravomoćno osuđene za pljačku Dinama oko izgradnje stadiona s javnim novcem. Vidi li netko možda ikakav problem ovdje? Postoje li takvi hlebinci koji tvrde da s ovakvim subjektima u igri, jedan objekt kao što je novi stadion oko kojeg moraju proći deseci i deseci milijuna eura može proći neokrznuto od malverzacije, propasti i nedovršetka?

Medijski diskurs često navodi kako Zagreb ima proračun od deset milijardi kuna, što ne bi mogli iskeširati parcijalno kroz godine za jedan stadion? Da, Zagreb ima deset milijardi kuna proračun no postoje i potrebe Grada. Je li stadion prioritet naspram primjerice:

1. Staračkih domova
2. Produžetka Branimirove
3. Sveučilišne bolnice (ili izgradnje bolnice u Novom Zagrebu koji ju uopće nema)
4. Vrtića (pod pretpostavkom da je optimalni kapacitet dječjeg vrtića 250 djece, konstatiramo da u Gradu Zagrebu nedostaju 34 objekta)
5. Bazena (pet zatvorenih bazena na osamsto tisuća ljudi – do the math)
6. Jarunskog mosta
7. Lake željeznice kroz Zagreb i efikasnije poveznice s okolicom
8. Nove gradske glavne knjižnice na mjestu Paromlina
9. Približavanje Zagreba prema Savi
10. Rješavanja problema Jakuševca i otpada
11. Revitalizacije javno-privatnog prostora u centru grada od klaonice, Gredelja pa do Paromlina

Kad bi barem pola ovih spornih točaka bilo u nekoj početnoj fazi, javno financiranje stadiona ne bi bilo toliko diskutabilno. Neki će reći kako je to demagogija, no nije li demagogija kruha i igara izgradnja stadiona ako svakodnevne potrebe nisu riješene, od prometnih gužvi ili smrada koji osjećaju stanovnici istočnog dijela Novog Zagreba?

Treba li Grad pomoći Dinamu oko novog stadiona? Naravno da treba i mora. Besmisleno je u 2019. godini gledati svratište s južne strane Zoološkog vrta i parka Maksimir. Neke isplative računice između maksimirskog stadiona ili nove lokacije nema, međutim kad bi se odabrala druga lokacija postavlja se pitanje što s Maksimirom i terenima oko stadiona? Maksimir emotivno i financijski  ipak izgleda kao najprihvatljivije rješenje no sigurno ne na ovakav način njegovog rješavanja kojeg možemo vidjeti zadnjih desetljeća. Grad može i trebao bi dati Dinamu zemljište za novi stadion ako se želi preseliti.

Grad može i trebao bi prebaciti vlasništvo Maksimira na Dinamo čime bi se Dinamo mogao lakše eventualno zadužiti jer ima nekretninu kao vrijednost. Neki će reći, zašto bi Grad ustupio vrijedno i atraktivno zemljište Dinamu? Dinamo je više od šest desetljeća na toj lokaciji, čak je bio katastarski i gruntovno vlasnik, u najmanju ruku posjednik je Maksimira svo ovo vrijeme, a i Dinamo je sportski, statusni i emocionalni simbol Grada i njegovih navijača. Ne bi li time imali s jedne i druge strane win-win situaciju gdje bi gradsku blagajnu olakšali za godišnje servisiranje potreba održavanja Maksimira, a s druge strane Dinamo bi dobio papire i mogao raditi, odnosno upravljati sa stadionom kako njemu god odgovara?

Ako Dinamo zaista sad postaje dugoročno zlatna koka, love je na računu i postoji zdrava financijska perspektiva – zbog čega bi trebao Grad ulaziti i financirati ako postoji mogućnost da ne mora (u svim ovim izjavama oko stadiona nitko nije govorio nikad o omjerima financiranja od strane Dinama i Grada), odnosno da može klub napraviti sebi stadion u najkraćem roku bez ikakve ovisnosti o gradu gdje svake godine mora strepiti hoće li politika zatvorit pipu u proračunu ili ne ovisno o tom tko je na vlasti? Nije li zadnjih dvadeset godina javnoga financiranja dovršetka izgradnje stadiona dovoljna opomena?

Kolika je realna potreba za stadionom na kraju? Odgovor na ovo pitanje teško je dati. U posljednjih trinaest godina, prosjek u HNL-u na Maksimiru iznosi 4.990 gledatelja što je 14,21% ukupnog kapaciteta stadiona. Jasno, tih šest, sedam, osam europskih utakmica svake sezone daleko više diže prosjek i stvara nužnu potrebu, ali taj stadion bi samo po sebi trebao bit ekonomičan, rentabilan i svrsishodan bez da guta minuse da se ne dogodi nova Arena koja košta zagrebačke porezne obveznike deset milijuna eura godišnje do 2036. godine, a uprihodi svega tri milijuna kuna od događaja u njoj.

Na kraju, jedino rješenje po ovom pitanju je prvenstveno uključivanje svih dionika, a tu prvenstveno se misli na navijače kao srce, arhitektonsku struku i ekonomiste kao mozak koji će se naći negdje između na zadovoljstvo svih. Stadion treba biti korist, a ne teret. Stadion treba biti potreba, a ne skupljanje političkih poena. Stadion treba gledati za idućih sto godina, što ćemo u nasljeđe ostaviti svojim potomcima – dugove i(li) ruševinu ili stadion koji će biti zamašnjak te rezultirati boljim, jačim i kvalitetnijim Dinamom.