Otkako je počela ruska agresija na Ukrajinu, filmski festivali diljem svijeta reagirali su tako što ne žele prikazivati ruske filmove koje je financirala država, dok s druge strane insistiraju na prikazivanju ukrajinskih filmova. Tako je postupio i najveći filmski festival na svijetu, onaj u Cannesu, koji je prošloga mjeseca prikazao u službenom programu nekoliko ukrajinskih filmova među kojima je najistaknutiji bio „Vizija leptira“ 32-godišnjeg redatelja Maksima Nakonečnog. Za hrvatsku kinematografiju to je bio iznimno važan događaj jer je manjinski koproducent filma hrvatska kompanija 4Film te je HAVC financijski potpomogao snimanje filma. U sklopu te suradnje uloge u filmu dobili su Darija Lorenci Flatz i Edvin Liverić, koji su prisustvovali premijeri filma u Cannesu s Ivorom Ivezićem, montažerom filma. Film će imati hrvatsku premijeru na festivalu u Vukovaru 29. lipnja, nakon čega će biti prikazan na filmskom festivalu u Puli.

Novinar Nacionala Dean Sinovčić i ukrajinski redatelj Maksim Nakonečni u Cannesu. FOTO: Privatna arhiva

U središtu priče filma „Vizija leptira“ je 29-godišnja Lilja (Rita Burkovska), ukrajinska vojnikinja koja je razmjenom zarobljenika izašla iz zatvora u kojem su je držali ruski separatisti. Povratak u svakodnevni život za nju je traumatičan, naročito kada shvati da je zatrudnjela nakon što su je u zatvoru silovali. Iako priča izgleda kao da se odvija u ovom trenutku, film je snimljen prije početka vojne agresije Rusije na Ukrajinu. Upravo zato je film pridobio pažnju svjetskih medija.

Ta pažnja iskorištena je tijekom premijere u Cannesu tako što se ekipa filma pojavila na crvenom tepihu držeći transparent na kojem je pisalo “Rusi ubijaju Ukrajince. Je li vam razgovor o tom genocidu uvredljiv ili uznemirujući?“ pri čemu su se čuli zvuci sirene za uzbunu. Posljednjeg dana festivala razgovarali smo s Nakonečnim, u tom trenutku vrlo zadovoljnim zbog svjetske pažnje koju je dobio njegov film u Cannesu, ali i zbog prilike da medijima objasni situaciju u Ukrajini. Već na početku razgovora rekao je kako je jako važno da se njegov film prikaže u Vukovaru, jer, kaže, Mariupolj prolazi kroz ono kroz što je prolazio Vukovar.

NACIONAL: Početak vaše filmske karijere poklapa se s revolucijom na Maidanu i referendumom za odcjepljenje Krima iz 2014. godine. Kako su ti događaji u Ukrajini utjecali na vaše filmsko stvaralaštvo?

Sve je počelo iznenada, s revolucijom na Maidanu. Tijekom tog događaja na demonstrante su pucali s krovova, predsjednik Janukovič napustio je Ukrajinu, slijedile su promjene. Nekoliko tjedana kasnije dolazi do referenduma na kojem je stanovništvo izglasalo odvajanje Krima od Ukrajine i pripajanje Rusiji. Otišao sam s kolegama na Krim kako bi snimali sve te događaje, taj materijal nikada nisam iskoristio. Iskustvo boravka na poluotoku Krimu bilo je nevjerojatno. Svojoj majci nisam ni rekao kamo idem, nakon referenduma sam se vratio kući u Kijev, ona je u međuvremenu nekako saznala gdje sam bio. Tada smo odlučili otići u Harkiv, Donjeck i Luhansk kako bismo razgovarali s ljudima na ulici i objasnili im kako se revolucija na Maidanu nije dogodila zbog Amerikanaca. Došli smo u Harkiv, poveli smo sa sobom glazbenike, organizirali smo ulične izložbe, bilo je to divno iskustvo. Planirali smo otići u Donjeck i Luhansk, ali tada je započela agresija na Donbas, a mi smo se pitali kako je sve to uopće moguće. Tada nismo znali za ideje Vladimira Surkova, bivšeg Putinova savjetnika za Ukrajinu i arhitekta ovoga rata. Željeli smo biti uključeni pa smo, nakon što je oslobođen Lugansk, otišli tamo kako bismo snimali te događaje, kako bismo snimili film. Kada kažem „mi“, mislim na Tabor, našu filmsku kompaniju. Jelizaveta Smith, Alina Gorlova i ja smo redatelji koji smo tada režirali nekoliko dokumentaraca i igranih filmova o ratu. Ja sam, primjerice, režirao almanah o LGBT vojnicima, Alina Gorlova i ja uključeni smo u dokumentarac „Nevidljivi bataljun“ koji govori o ženama, veterankama rata. Režirao sam i kratki film „Nova godina s obitelji“ o obitelji koja se, uslijed agresije, morala odseliti iz svog grada.

NACIONAL: U kojem trenutku ste odlučili snimiti film „Vizija leptira“?

Montirao sam dokumentarac „Nevidljivi bataljun“ o ženama, veterankama rata. Jedna od protagonistica filma rekla mi je da je najstrašnija stvar naći se u zarobljeništvu. Čak je imala dogovor s kolegama vojnicima da je ubiju ako se nađu u bezizlaznoj poziciji u kojoj prijeti pad u rusko zarobljeništvo. Bio sam toliko impresioniran njenim riječima, počeo sam razmišljati o tome što je strašnije od smrti, a to je zarobljeništvo. Razmišljao sam, počeo sam pisati scenarij te sam kontaktirao Irinu Tsilik, jednu od tri redateljice dokumentarca „Nevidljivi bataljun“. Tražio sam njeno odobrenje za snimanje tog filma i dopuštenje da razgovaram s protagonisticama njenog dokumentarca. „Vizija leptira“ nije bila temeljena na jednom stvarnom događaju, već je nekoliko priča sažeto u jedan film. Ira nije samo redateljica, ona je i talentirana scenaristica i pjesnikinja, objavila je nekoliko knjiga. Trebao sam koscenarista i pitao sam je hoćemo li zajedno napisati scenarij. Režirala je taj dokumentarac, poznaje temu, ujedno je i majka, a njen suprug je ratni veteran. Na sreću, prihvatila je moj prijedlog.

NACIONAL: Kako i u kojem trenutku je došlo do suradnje s hrvatskom producentskom kompanijom „4Film“?

Do te koprodukcijske suradnje nije došlo na silu. Naime, u scenariju filma imam dio u kojem se dijete daje na usvajanje bračnom paru iz inozemstva. Želio sam da ta obitelj dolazi iz zemlje koja je iskusila rat te je Hrvatska bila na vrhu te liste. I ne samo zbog toga, Hrvatska je, kao i Ukrajina, slavenska zemlja koja je izašla iz socijalizma. Uglavnom, na filmskoj radionici Eurodoc 2019. godine upoznao sam Lauru Sinovčić iz kompanije 4Film i ponudio joj suradnju na ovom filmu. Ona je razgovarala s Anitom Jukom te su pročitale scenarij koji im se dopao. Nakon toga hrvatski filmski fond odabrao je film za financiranje kao manjinsku koprodukciju i tako je započela suradnja. To je bio prvi slučaj u kojem je inozemni partner sufinancirao moj film, zbog čega sam bio jako sretan i zadovoljan.

NACIONAL: Film je nakon toga financirao Eurimages, fond za kulturu Vijeća Europe. Je li to bio definitivni znak da se radi o filmski vrijednom projektu?

Da, to je bilo impresivno, nakon toga su nam se pridružili i švedski i češki koproducenti. Za Ukrajinu je to bila ogromna stvar jer je tek postala članica Eurimagesa. Prvi put su se ukrajinski filmovi prijavili na natječaj Eurimagesa, bilo je to 2020. godine, te su dva filma, od kojih je jedan „Vizija leptira“, dobila financijska sredstva. U tom trenutku mi smo već snimali film, nismo znali hoćemo li imati dovoljno novca da ga dovršimo te smo osjetili ogromno olakšanje kada smo dobili informaciju da nam je Eurimages odobrio novac. To je bio dokaz da se naš film cijeni i da s njime idemo u pravom smjeru. Tada smo znali da ćemo ga završiti.

NACIONAL: Film ste završili nekoliko dana prije početka ruske agresije na Ukrajinu. „Vizija leptira“ je fikcija, ali s početkom agresije ništa iz vašeg filma nije više fikcija, sve je postalo stvarnost.

Da, dat ću vam jedan primjer. U filmu Lilja zamišlja Kijev u miru i Kijev koji su neprijatelji raketirali. Shvatili smo da smo time predvidjeli da će Kijev biti raketiran. Trg u Kijevu koji je raketiran u filmu, nije raketiran za vrijeme ruske agresije, ali nekoliko drugih lokacija koje su prikazane u filmu kao raketirane izgledaju isto nakon ruskog raketiranja Kijeva. Primjerice, stanica metroa u kojoj smo se krili tijekom raketiranja. Uglavnom, dva dana prije početka agresije poslali smo materijal u Švedsku kako bi se tamo izradila kopija filma.

NACIONAL: Kako je u tim trenucima izgledao vaš život? S jedne strane, borite se da preživite ratnu agresiju, a s druge strane neki od najvećih svjetskih festivala žele prikazati vaš film. Koliko znam, za premijerno prikazivanje vašeg filma bili su zainteresirani festivali u Locarnu, San Sebastianu i Veneciji da bi vas na kraju odabrao najveći, onaj u Cannesu?

S jedne strane, bio sam impresioniran interesom velikih festivala za moj film, s druge strane sam bio zabrinut zbog rata i predviđanja da će trajati jako dugo. Zbog rata u Ukrajini nisam se mogao baviti odabirom festivala na kojem će film biti prikazan pa sam to prepustio Aniti Juki. Sjećam se njenog poziva kada mi je rekla da nas je odabrao filmski festival u Cannesu. Ona je bila presretna, ja sam trebao osjećati isto, ali nisam toliko koliko bih trebao. Shvaćao sam da je to jako dobro za mene i moju karijeru, za ukrajinsku kinematografiju, kao i za cijelu Ukrajinu. Tek kada sam ekipi filma javio tu informaciju, osjetio sam tu sreću. I onda smo si postavili pitanje – trebamo li se odazvati i doći u Cannes? Nismo znali kakav će odnos festival u Cannesu imati spram ruskih filmaša i njihovih filmova. Ubrzo su objavili da neće izdavati akreditacije predstavnicima ruske kinematografije, ali će prikazati film koji nije financirala ruska država. I onda smo zaključili da bi bilo dobro doći u Cannes, iskoristiti pažnju koju ćemo dobiti i razgovarati s novinarima iz cijeloga svijeta.

Film ‘Vizija leptira’ – povratak ukrajinske vojnikinje (Rita Burkovska) u svakodnevicu traumatičan je, naročito kada shvati da je zatrudnjela nakon što su je silovali u zatvoru. FOTO: Promo

NACIONAL: U Cannesu je na festivalu prikazan jedan ruski film, „Žena Čajkovskog“ redatelja Kirilla Serebrennikova, koji se smatra protivnikom Putina i njegove politike i koji je proljetos izašao iz kućnog pritvora i napustio Rusiju. Zašto ga vi i nekolicina ukrajinskih redatelja ne smatrate pravim disidentom?

Ne poznajem Serebrennikova i nisam komentirao njegov status sve dok nije počeo davati izjave u kojima suosjeća s članovima obitelji ratnih kriminalaca i u kojima se protivi sankcioniraju ruskih oligarha. Svatko tko izražava takvu solidarnost mora da je gluh i slijep. To je kao da žrtvi obiteljskog nasilja govorite da mora voljeti osobu koja ju je tukla. Znate onu: „Ako vas tuče, to znači da vas voli.“ Tako se sada nama Ukrajincima govori da Rusi, bez obzira na to što nas ubijaju, ipak stvaraju divnu umjetnost. A mi smo vidjeli da su na ruskim tenkovima napisani citati iz ruskih filmova. Ako umjetnost nije ništa drugo osim što se koristi kao alat za opravdavanje masovnog uništavanja, onda ta kultura ili nema zube ili je i sama agresorska. Ukrajinski redatelj Sergej Loznitsa rekao je da je ruska kultura oduvijek bila bezuba, zatvorena u kavezu, nemoćna da išta napravi. Naš poziv na suspenziju ruske kulture nije značio da Rusima treba napraviti nešto loše. Rusi koriste koncept „ruskog svijeta“, što se odnosi na njihove bivše kolonije u kojima ljudi govore ruski i koje prihvaćaju veliku rusku kulturu koja pripada „ruskom svijetu“. Oni ne priznaju nezavisne države i njihovu kulturu, za Ruse je to post-ruski prostor koji je dao veliku rusku kulturu. To je greška koja je također dovela do masovnog uništavanja i ubijanja. Zahtjevom za suspenzijom ruske kulture pokušavamo se dekolonizirati te tražimo da se priznaju naša regija, naša umjetnost, naš identitet. Pazite, film Kirilla Serebrennikova o Čajkovskom, priča o njegovoj supruzi i njemu koji je bio homoseksualac, prikazuje se u trenutku kada je Trostyanets, mjesto u kojem je Čajkovski neko vrijeme živio i koje je smatrao svojim domom, ruska vojska uništila. Vrijeme Čajkovskog bilo je vrijeme Ruskog carstva i da Rusija nije kolonizirala Ukrajinu, on bi danas bio poznat kao ukrajinski skladatelj. Dakle, kada govorimo o tzv. antirežimskim ljudima i ruskim disidentima koji su gluhi i slijepi, oni se i dalje ponašaju imperijalistički spram Ukrajine i ne daju nam podršku. Dat ću vam primjer još jedne takve antirežimske osobe, TV voditeljice Marine Ovsyannikove koja je u programu uživo ruske televizije držala transparent u kojem je tražila zaustavljanje rata u Ukrajini. Kaznili su je s 250 dolara, organizirali njen odlazak iz zemlje te je otišla u Njemačku gdje je dobila posao za Die Welt. Prva kolumna koju je napisala bavila se temom kako zaustaviti diskriminaciju Rusa diljem svijeta. Pomislio sam: „Divno, ona je aktivistica koja je protestirala protiv rata, a sada protestira protiv Europljana koji su je prihvatili i dali joj posao.“

‘Rusi ne priznaju nezavisne države i njihovu kulturu, za njih je to post-ruski prostor koji je dao veliku rusku kulturu. To je greška koja je dovela do masovnog uništavanja i ubijanja’

NACIONAL: Pred premijeru svog filma u Cannesu na crvenom tepihu ste isticanjem transparenta iskazali nezadovoljstvo spram svih onih koji zatvaraju oči pred događajima u Ukrajini. Jeste li time, kao i brojnim intervjuima koji ste dali, uspjeli ukazati svijetu na događanja u svojoj zemlji?

Svoj dolazak u Cannes opravdali smo svim tim svojim akcijama. Došli smo i osjećali se sigurno u vrijeme kada većina naših sunarodnjaka nije na sigurnom. Svjesni smo da smo novinarima bili zanimljivi jer smo tema o kojoj se piše. Shvaćali su kontekst filma. Uostalom, razgovarao sam i s novinarom Die Welta vezano za slučaj Marine Ovsyannikove, koji mi je rekao da nisu očekivali da će napisati takvu kolumnu.

NACIONAL: Kako će izgledati vaš daljnji život s obzirom na interes koji ste izazvali svojim filmom?

Vidjet ću što će se dalje događati, hoću li nastaviti s promocijom svog filma, hoću li kamerom dokumentirati rat. Vidjet ću kako mogu pružiti podršku. Mnogi članovi naše filmske ekipe dragovoljno pomažu ljudima pogođenima ratom. Prije ili kasnije, većina muškaraca u Ukrajini bit će mobilizirana, što će se možda i meni dogoditi. Možda će vojsci biti potrebni ljudi s vještinama koje posjedujem. Mnoge moje kolege, glumci i redatelji, uzeli su puške u ruke. Čak i žene, Alisa Kovalenko je redateljica dokumentarnih filmova koji su se prikazivali na velikim festivalima, i ona je otišla u rat. I onda pomisliš: „Zar sam ja bolji od drugih?“

Ekipa filma na crvenom tepihu drži transparent na kojem piše ‘Rusi ubijaju Ukrajince. Je li vam razgovor o ovom genocidu uvredljiv ili uznemirujući?’, a u pozadini su se čuli zvuci sirene za uzbunu. FOTO: Promo