Mak Murtić školovani je glazbenik, skladatelj, aranžer i saksofonist koji je tijekom boravka u Londonu osnovao jedan od najkreativnijih novih međunarodnih orkestara suvremenog jazza Mimika Orchestra. S njima je objavio albume „From Scratch to Structure“ (2012.), „A Place Glowing a Brilliant Red“ (2015.) i album „Divinities of the Earth and the Waters“ (2018.), koji se bavio kulturom, folklorom i mitologijom južnoslavenskih naroda kroz prizmu jazza i suvremenih glazbenih tendencija. Surađivao je s brojnim glazbenicima i glazbenim sastavima u Hrvatskoj i inozemstvu. S Mimika Orchestrom nastupao je u nekima od najprestižnijih klubova i na festivalima kao što su The Vortex, Courtyard Theatre, The Forge, Rich Mix, Hootananny’s, The Bussey Building, London Jazz Festival, Love Supreme, Latitude itd. Od 2017. godine aktivan je na hrvatskoj glazbenoj sceni, nastavljajući suradnju s brojnim međunarodnim glazbenicima. Povratkom u Zagreb Murtić se aktivno uključio u rad brojnih hrvatskih jazz i alternativnih grupa te je snimio glazbu za brojne filmove kao što su „Jedna od nas“ Đure Gavrana, „Inkorničata“ Andreja Brozovića, „Škoj ili ne?“ Alena Karabaića, Dinča Čvorića i Laure Gržančić, kao i za predstave „Mogući koncert“ Mirjane Preis i „Vengance of Lady Vendredi“ Nwando Ebizie.

Najnoviji je projekt osmeročlanog Mimika Orchestra album „Altur Mur“, koji će se početkom jeseni pojaviti u prodaji, a Murtić se protekle tri godine pripremao za njega proučavajući glazbenu i kulturnu ostavštinu Mediterana. Prva pjesma koju su nedavno predstavili publici zove se „Fondo“ i iznenađujuće brzo je pronašla svoj put do slušatelja širom svijeta zahvaljujući specifičnom glazbenom izrazu koji su prepoznali i u SAD-u, i u Australiji, i u Aziji, i širom Europe.

NACIONAL: Tri godine proučavali ste glazbenu ostavštinu, ali i kompletnu kulturu Mediterana kako biste kroz svoje skladbe stvorili jedan zamišljeni mediteranski otok „Altur Mur“ i novi album zapravo posvetili glazbeno – duhovnom krajoliku Mediterana. Zašto vam je Mediteran toliko važan?

Kada sam prije osam godina za posljednji album Mimika Orkestra „Divinities of the Earth and the Waters“ počeo intenzivnije istraživati naslijeđe tog područja te evidentno crpio inspiraciju kontinentalnog dijela Balkana, kako iz tradicijske glazbe tako i iz naslijeđa modernizma te konkretnih političkih previranja koja su se dogodila, tako sam već tada smatrao da je Mediteran kao cjelinu i, konkretnije, naše primorje bitno opisati kao zaseban stavak.

NACIONAL: Kako je izgledao taj period istraživanja?

Tijekom tih triju godina sve više vremena provodio sam na Krku te sam putovao po Mediteranu, koliko je bilo moguće u uvjetima korone, i prisjećao se priča odrastanja svoga djeda, arhitekta Mirka Maretića, koji je mladost proveo u Splitu. Ta su me iskustva navodila na jedan osoban opis neodređenog mjesta i vremena, ali s druge strane smatram da je razumjeti europsku civilizaciju koja je kroz povijest izvršila snažan utjecaj na svijet jedino moguće shvativši ostavštine prošlih mediteranskih civilizacija i njihovih sadašnjih izvedenica. Istovremeno, unutar svakog političkog previranja i svijeta turizma, migrantskih kriza i jezičnih reformi, Mediteran ostaje more koje svakako poetski prepričava sve te priče koje promatra vjekovima.

NACIONAL: Tekstove izvodite na raznim jezicima i dijalektima, u jednom momentu čak ste se poslužili i izumrlim veljotskim dijalektom, kako biste dobili neki „svoj Mediteran“. Što je sve uključivalo vaše istraživanje i na što ste se usredotočili?

U jezičnom smislu bilo mi je bitno shvatiti što je bit, „farba“ tog prostora koji stoljećima razmjenjuje riječi, gdje „a luntun“ i „lontano“ znače isto, gdje se kapara na isti način zaziva sa svakoga zida, ali i gdje su migracije i razmjene, kulturna previranja i razni vladari donijeli nove riječi, nove načine i nove granice.

NACIONAL: Nešto slično ste radili i za svoj posljednji album, zar ne?

Da, kao što mi je u prethodnom albumu kajkavski bio okosnica tako sam u ovome smatrao da to mora biti neki sabir jezika Mediterana. Sabir doista i postoji, jezik pomoraca i trgovaca, „pidžin“ jezik kojim su govorili razni ljudi, ali uglavnom muškarci. S tom koncepcijom sam shvatio da umjesto da ja pišem tekstove, bilo bi izuzetno bitno da to bude osoba koja je izvorni govornik našeg jezika Mediterana, odnosno čakavskog dijalekta.

NACIONAL: Znači da je u tom momentu nastala potreba da u pomoć pozovete kolegicu Martu Kolegu, koja se više angažirala oko samih tekstova na albumu?

Da, tu sam u projekt pozvao vokalisticu i pjesnikinju Martu Kolegu te smo se zajedno usredotočili na koncept i istraživanje. Veljotski jezik nije okosnica albuma, ali otvara album molitvom, mjestom mediteranskog „spirita“, a Marta je kroz album, kroz priču, nekad je pomalo i mijenjajući, tražila jezike otoka, kako naših tako i onih daljih, nalazila sličnosti i razlike te stvarala jezik tog neobičnog mjesta u našoj priči koje nikada nije ni postojalo.

NACIONAL: Ona se posebno pozabavila jezikom i tekstovima na albumu. Kako je izgledala vaša suradnja?

Marta Kolega i ja smo više puta surađivali na programu „One Beat Balkans“, isprva kao sudionici, a kasnije i kao voditelji raznih glazbeno narativnih modula te kasnije na raznim projektima uključujući i nedavni projekt „Island Connect“ na otocima Cresu i Naxosu. Od prvoga trena shvatili smo da iznimno dobro funkcioniramo zajedno, da smo na sličan način kritični i skeptični, ali opet, u drugu ruku, prepuštamo se mjestima i vremenima u kojima se nalazimo. Marta je dolazila do mene na Krk kroz sekundarne lockdowne tijekom 2020. i 2021. godine te se inicijalno prihvatila mog scenoslijeda, nakon čega je ona svojim tekstovima, odnosno narativima, počela i mijenjati priču. Kako smo se i privatno našli, paralelno u sličnim osobnim situacijama, tako nam se i ta priča pretakala u opis prostora koji smo otkrivali.

NACIONAL: Kako vam je palo na pamet spojiti mitove Mediterana i iz drevnih vremena s današnjim Mediteranom kojim caruju restorani, klubovi i horde turista? Što ste htjeli naglasiti tim spojem drevnih vremena Mediterana i aktualne slike hrvatskog turizma kojim se Hrvatska toliko ponosi?

Mitovi Mediterana i mitovi sadašnjosti, s jedne strane, nisu u tolikom konfliktu koliko se čine, jer svi stvaraju svojevrsnu društvenu normu, kao što je mit turizma, takav je i mit Minotaura. Postoji i vlastiti mit, naš unutarnji svijet koji se nekad čuva mora, a nekad uranja u njega bez razmišljanja.

Murtić s članicama jazz Mimika orchestra. FOTO: Doringo Photography

NACIONAL: Kako je Minotaur povezan s današnjim vremenom?

U ovom je našem svijetu drevni mit, poglavito Minotaura i izlaska iz labirinta, itekako vezan uz našu recentnu povijest i uz našu suvremenu turistički ovisničku stvarnost. S jedne strane postavlja pitanja dubine društva i njegove autentičnosti, a s druge je cijeli mit svojevrsna komodifikacija, prezentacija samog sebe u nerealnom svjetlu, poput reklame „Croatia – Mediterranean as it once was“. Doduše, rekao bih da u ovoj priči i sama satira sebe ismijava jer, u krajnjoj liniji, svi mi uživamo u elementima toga istoga, manifestacija, dolazaka i odlazaka, uređujemo kuće na načine Mediterana koji nikad nije bio…

NACIONAL: Što to znači?

Mislim da je bitno naglasiti da se Hrvatska često ponosi brojem ljudi koji je posjećuju, a ne i samim sadržajem koji nudi. Primjerice, u ovom slučaju ne smatram da je dolazak ljudi problem, nego smatram da se, s jedne strane, vlastito stanovništvo komodificira, a s druge strane da ni sam posjetitelj često nema osjećaj povezivanja s nečim realnim, već se dešava jedan nerealni svijet farse, mita i za sezonu spremne fasade, zabave za druge, a nikakva realna inkluzivnost lokalnog s posjetiteljem. Postoje primjeri gdje nije tako, ali generalna slika teži tome.

NACIONAL: Posebno ste naglasili da je gozba pojam ultimativne zabave, provoda i hedonizma kroz svojevrsni satirični i sarkastični pristup aktualnoj slici Mediterana. Zbog čega?

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva dogodio se pomak europske kulture prema kontinentu, odnosno, ona je postala germanski orijentirana, to je koincidiralo i s izumima u ratarstvu, kao i s problemima Rimskog Carstva. Danas u ostavštini toga svijeta pogled na nas je svakako pun predrasuda, hedonizma kao negativnog, života kao nečega u čemu se treba patiti ili barem nevoljko egzistirati…

NACIONAL: Što ste time htjeli postići?

Svakako sam htio natuknuti da to nije crno i bijelo, tako da i u samoj satiri nije sve satira, a nije ni svaki moment albuma satiričan, dapače, većim dijelom album traži smisao za spiritualni i emotivni život naših karaktera koji se, s jedne strane, nevoljko nalaze na banalnim gozbama, a s druge nose maske koje ih skrivaju od samih sebe, čineći se neprepoznatljivima i udaljenima. U momentima same slike gozbe naši karakteri nekada i pobjegnu u mračnije momente svoga uma da bi se vratili na vinom zalivenu zabavu, ne uspijevajući pobjeći od takve stvarnosti i uživajući zapravo u njoj.

NACIONAL: S druge strane, tu istu gozbu kojoj nema kraja nazivate mjestom civilizacijske i osobne reinvencije. Koliko vama znači takva jedna beskonačna mediteranska gozba kakvu ste opisali kroz glazbu na novom albumu?

Upravo ta gozba mjesto je na kojem se odvijaju rasprave, gdje se s jedne strane banalizira nasljedstvo, a s druge poetizira banalno. Doduše, opet je tu i ona realna stvarnost pojedinca na kojeg utječu kultura i povijest, ali i politička stvarnost u kojoj brakovi propadaju zbog neplaćenih računa i u kojoj se potpuni stranci s raznih krajeva svijeta upoznaju, ali i rastaju sa zadnjim ljetnim trajektima. Na toj gozbi naši karakteri zapravo prolaze kroz borbu vlastitih odnosa na koju konstantno utječu prilike koje oni možda i mogu kontrolirati, ali često ne uspijevaju. Meni takva gozba i vuče na moju realnost Mediterana, na moja iskustva druženja i postojanja u takvom svijetu, koji ima neku jednostavnu premisu postojanja i zadovoljenja njime.

NACIONAL: Dugi niz godina svirate na brojnim projektima. S kim najviše nastupate i na čijim ste sve albumima posljednjih godina sudjelovali?

Od dolaska u Hrvatsku shvatio sam koliko je jaka naša alternativna glazbena scena i koliko je u nekim momentima klubova bilo koji su služili kao plodno tlo za razne nove bendove i projekte. Nažalost, kroz koronu su se neki i zatvorili, ali nadamo se da će se to ponovno preokrenuti nabolje. Tako sam svojevremeno bio član benda Porto Morto te sam jedan od većih fanova njihova rada i svakog novog nastupa, JR Augusta, ON-a i mnogih drugih, ali s obzirom na razne projekte koje i sam vodim, morao sam se malo opredijeliti te sad aktivno sviram s Doringom i Antenatom. To je, pak, priča od fana do člana jer mi je taj bend obilježio srednju školu i fakultet, ali kao slušatelju. Tu SU i Truth ≠ Tribe i Mimika Orchestra. Teško mi je točno reći na kojim sam sve albumima sudjelovao, ali svi nekako surađujemo sa svima, kako sam spomenuo, od KSET-sessiona s Dimitrijem Dimitrijevićem do artističkog projekta One Beat sa Sarom Renar i Martom Kolegom te snimanja s Portom Mortom, gostovanja s nemanjom i na posljednjem albumu Mangroovea, aranžmana za Vesnu Pisarović i slično. Naime, moj glavni poziv je kompozicija i aranžiranje tako da zapravo najvišem radim glazbu za filmove. Trenutno zapravo najviše radim na tome te s Nenadom Kovačićem surađujem na nekoliko kazališnih projekata, jednim filmom za BBC / ARTE te jednim filmom hrvatske produkcije.

NACIONAL: Postali ste nezaobilazan član gotovo svakog novog alternativnog, nezavisnog projekta u Zagrebu posljednjih godina. Kao aktivni glazbenik i sudionik spomenute scene, kako biste je opisali publici koja nema priliku pratiti hrvatsku nezavisnu scenu jer je potpuno nevidljiva u mainstream medijima?

Nemam ništa protiv mainstream scene, dapače, mislim da tu imamo vrhunskih glazbenika, ali mi apsolutno nije jasno kako urbane scene Beograda, Ljubljane, Zagreba – čiji se aktivni predstavnici uglavnom jako dobro poznaju te sviraju na istim, ali i dalje alternativnim festivalima i događajima – nisu stavljeni u eter. Mislim da je to zbog straha samih urednika, jer često je teško izaći iz provjerenog modus operandi. Naime, čini mi se da se postavlja ideja da to jednostavno publici neće biti zanimljivo jer, eto, vidimo što slušaju, ali to slušaju, s jedne strane, jer ne znaju ni da postoji nešto drugo, nemaju priliku slučajno naići na alternativnu scenu ako nisu na mjestima na kojima se ona odvija.

NACIONAL: A kako biste kao aktivni sudionik opisali trenutnu scenu u Hrvatskoj?

A kako bih opisao scenu; mislim da je naša scena jako raznolika, a opet ima neke značajne estetske poveznice. Osjeća se pomak od ideje izgubljene generacije i ratom određenih podjela i osjeća se estetika novih želja, novih ideja i osjećaj kolektiviteta, povezivanja raznih stilova i glazbenika, školovanih ili ne, u nove idejne recepte. Stilski mislim da kod nas postoji izniman utjecaj suvremenog jazza, rocka, progresivne glazbe, ali jako je teško odrediti što je to jedno što bi to moglo biti; doduše, uhu je jasno, a publika prati, čak iako često prisutnost dolazi isključivo snagom riječi.

NACIONAL: Mimika Orchestra je do sada imao jako dobar uspjeh izvan Hrvatske. Planirate li novi album, više nego prethodne, promovirati širom Europe s naglaskom na Mediteran?

Svakim danom sam sve iznenađeniji kako ovaj mali šlager „Fondo“ koji smo izdali ima sve veći i veći radioplay po svijetu, od KEXP-a u Seattleu do Jazz.FM-a u Londonu, od Sydneyja do Tokija, što naravno povlači i sve veći interes za starim materijalom putem tvrtki World local records i PDV records. Moram napomenuti da je diskografska kuća Rika Muzika, koju je sa mnom osnovala Sara Al Hamad koja je aktivno vodi, učinila velike stvari za internacionalno slušanje. Istovremeno smo napravili suradnju s diskografom Menart i u toj kombinaciji nalazimo dobro mjesto za izdanje i promociju ovog albuma. Mimika orkestar je izvan regije nastupao na London Jazz Festivalu više puta, na Love Supreme Festivalu, gdje smo osvojili prvu nagradu, BBC-ju, Latitude Festivalu te naravno planiramo nastaviti u tom smjeru, a svakako se nadamo da neće kao 2020. nestajati odlični angažmani. Svakako mislim da je sociopolitička pozicija Mediterana bitna za cijelu Europsku uniju jer, s jedne strane, prikazuje što znače multikulturalizam i pluralizam kroz povijest i kako koegzistirati, a s druge pokazuje kako je lako ljude okrenuti protiv onih koje percipiraju kao drugi. A svi smo mi drugi nekome tako da mislim da ova priča rezonira Europi, ako ne i drugima. Živi bili pa vidjeli što će se događati, ali svakako su u planu turneje i nastupi, a i nove suradnje.