Nacionalu su se proteklog tjedna javile Tanja Budimir Gulan i Ivana Božičević, majke djece posvojene iz Konga i voditeljice novoosnovane udruge International adoption Hrvatska – udruga za potporu međunarodnim posvajanjima. Njih dvije nisu stranački aktivirane niti su simpatizerke ijedne stranke, ali željele su upozoriti na to da su njihova djeca i obitelji izloženi rasizmu koji potiču ultrakonzervativne saborske zastupnice i zastupnici, naročito iz Mosta i Hrvatskih suverenista, ali i da se u takvo toksično ozračje uklapa i nedavni serijal Jutarnjeg lista o posvojenjima iz Konga.

“Pitamo se, a to je ključno: što je podiglo toliku netrpeljivost protiv posvojitelja kongoanske djece nakon što su hrvatski državljani uhićeni u Zambiji? Zašto se podigla tolika netrpeljivost?” rekla je u razgovoru za Nacional Tanja Budimir Gulan, predsjednica Udruge, jedna od dviju žena koje su u Hrvatskoj osnovale obitelj s petoro posvojene djece iz Konga. Potpredsjednica te udruge Ivana Božičević na to pitanje odgovara ovako: “U osnovi je rasizam. To moramo reći. Takvi napadi dolaze od stranaka ekstremne desnice. Potiču ih saborske zastupnice Marija Selak Raspudić iz Mosta i Vesna Vučemilović iz Hrvatskih suverenista. Bojim se da njima naprosto smetaju afrička djeca u Hrvatskoj. One žele bijelu Hrvatsku. Ovo su našli kao dobar predmet za obračun s Možemo! pa i s HDZ-om. U takvim njihovim istupima, usprkos tome što tvrde, ne vidim nikakvu stvarnu brigu za djecu.” Tanja Budimir Gulan problematičnima smatra i istupe zastupnika Mosta Marina Miletića za saborskom govornicom. “Kad sam ga čula kako govori da ‘plaču kongoanske majke za otetom djecom’… A ja sam, kao i većina roditelja posvojitelja iz Konga, u stalnom kontaktu s majkama naše djece”, naglašava Budimir Gulan. S njom i Ivanom Božičević Nacional je razgovarao u odvjetničkom uredu Tanje Budimir Gulan na zadarskoj Kalelargi. “Kad smo mi, prije nekoliko godina, posvajali djecu”, prisjetila se Budimir Gulan, “nikakvih problema nije bilo. Kod nas u Zadru nema ih, hvala dragom bogu, ni dandanas, usprkos svoj ovoj hajci i bez obzira na sve napade. Na temelju tog iskustva, da svi ovi politički i medijski napadi nisu u našoj svakodnevici uzrokovali nikakve ozbiljne izgrede i napade, zaključujem i nadam se da će ljubav ipak pobijediti mržnju, ma koliko je oni sijali.”

Licemjerno moralistički i duboko nepravedni napadi na posvojitelje iz Konga zanemaruju samu posvojenu djecu pa javnost ništa ne zna o njihovoj svakodnevici, upozorile su Nacionalove sugovornice. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

Iskustvo Ivane Božičević i njezine djece, nažalost, bitno je drugačije.

Zadranka Tanja Budimir Gulan nije nepoznata hrvatskoj javnosti. Dala je dosad dva velika intervjua: prvi potkraj kolovoza prošle godine feminističkoj novinarki Jutarnjeg lista Jeleni Veljači, a u siječnju ove godine predstavila se u televizijskom intervjuu HTV-a „Nedjeljom u dva“. U tim intervjuima ispričala je svoju dojmljivu životnu priču: sa suprugom je posvojila troje djece iz Konga, a nakon što je suprug podlegao teškoj bolesti, sama ih je posvojila još dvoje, pa je sada majka dvojice braće, dviju sestara i još jednog dječaka. Zagrepčanka Ivana Božičević, pak, specijalistica je javnog zdravstva i izvanredna profesorica na Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Na zagrebačkom Medicinskom fakultetu godinama vodi Suradni centar Svjetske zdravstvene organizacije za praćenje epidemije HIV-a. Na istraživanjima zaraznih bolesti radila je u više od 25 zemalja, uključujući i više zemalja Afrike. Magistrirala je i doktorirala na London School of Hygiene and Tropical Medicine Sveučilišta u Londonu. Majka je dvoje posvojene djece iz Konga.

Budimir Gulan i Božičević javile su se Nacionalu dan nakon što je zastupnica Hrvatskih suverenista i predsjednica saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport Vesna Vučemilović 20. lipnja u Hrvatskom saboru održala izvanrednu konferenciju za novinare na kojoj je ustvrdila kako je “poprilično očito da u Hrvatskoj već gotovo dva desetljeća operira isti lanac trgovine djecom čiji su akteri otkriveni posljednjih mjeseci kada se raspravljalo o slučaju Zambija”. Konferenciju za novinare Vučemilović je sazvala, kako je sama rekla, potaknuta serijalom koji je u šest nastavaka objavio Jutarnji list, analizirajući presude hrvatskih sudova, pa se u svojim tvrdnjama – poput one o “lancu trgovine djecom” – i pozivala na taj serijal. Nakon toga, ogorčene i uznemirene, Božičević i Budimir Gulan nazvale su Nacional i predložile da iznesu svoja stajališta o posvajanju djece iz Konga, jer njih, kako su nekoliko puta istakle, iz medija nitko nije zvao, a Vesna Vučemilović očito nije uvažila nijednu primjedbu koju su joj u osobnom razgovoru u Hrvatskom saboru 1. lipnja uputili Tanja Budimir Gulan i još jedan član novoosnovane udruge International adoption Hrvatska. Štoviše, valja primijetiti kako Vesna Vučemilović ni na konferenciji za novinare, ali i kasnije, ni riječju nije javno komentirala oštar demanti kojim je Vrhovni sud reagirao na serijal Jutarnjeg lista, nazivajući zaključke iz tog teksta “u najvećem dijelu iskrivljenom interpretacijom stvarnog stanja” koja “ne koristi ni posvojenoj djeci niti pridonosi poboljšanju sudske prakse”. Naročito je važno da je Vrhovni sud u tom priopćenju kazao kako objavljivanje takvih tekstova smatra “nedopustivim kada je u pitanju zaštita prava djece“.

Zadranka Tanja Budimir Gulan sa suprugom je posvojila troje djece iz Konga, a nakon što je suprug podlegao teškoj bolesti, sama ih je posvojila još dvoje pa je sada majka dvojice braće, dviju sestara i još jednog dječaka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Božičević i Budimir Gulan objasnile su Nacionalu zašto su posvojitelji iz Konga odlučili osnovati udrugu. “Pripreme smo počeli u ožujku premda već dugo planiramo osnivanje udruge. Početni nam je motiv bio da mi, kao posvojitelji, sami izradimo registar posvojene djece kako bismo imali precizne podatke”, kaže Budimir Gulan. “Ali”, nastavlja, “kada je u zagrebačkom hotelu Esplanade 11. ožujka održan, za nas posvojitelje, jeziv skup na kojemu su govornici implicirali da je Hrvatska čvorište trgovine djecom, kao i da u Hrvatskoj nedostaje posvojene djece te da smo mi, posvojitelji, akteri tih nezakonitosti, shvatili smo da moramo napraviti udrugu i ponuditi suradnju državnim institucijama kako bismo im objasnili što smo, zašto i kako radili kada smo posvajali djecu iz Konga. Geslo udruge bit će: ‘Posvajanje je najbolji oblik borbe protiv traffickinga’.“

Podsjetimo, riječ je o skupu koji je 11. ožujka u zagrebačkom hotelu Esplanade organizirao New Direction, organizacija koju mediji zovu „vodećim konzervativnim intelektualni hubom na razini EU-a“. Na tom je skupu Vesna Vučemilović, usprkos tome što postoje pravomoćne presude hrvatskih sudova, a djeca su odavno u Hrvatskoj, izjavila kako hrvatska javnost „ne zna jesu li oni nasilno uzeti, imaju li roditelje i jesu li oni suglasni s tim“, dok je aktivist Ivan Zvonimir Čičak ustvrdio kako „na mobitelu ima snimku djece kojoj organe vade naživo“, dodajući kako postoji „veliki bazen u kojem plutaju leševi“, a Čičak je, eto, „po jeziku shvatio da je to u Brazilu, negdje u prašumi“.

Udruga je osnovana 9. svibnja i odmah je poslala dopise nadležnim ministarstvima i Hrvatskom saboru, “kako bismo im objasnili da djece ne manjka”. “U Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike primila nas je državna tajnica Margareta Mađerić i još dvoje dužnosnika te smo njima predali podatke koje smo uspjeli prikupiti, o 105 posvojene djece iz Konga u Hrvatskoj, naglasivši da brojka može biti samo veća, a nikako manja. Kasnije je država utvrdila da je u Hrvatskoj posvojeno 115 djece iz Konga, što je podatak koji je objavio ministar Piletić. Pritom želim naglasiti da smo im u tome pomagali i mi, posvojitelji, sugerirajući im da podatke potraže u matičnim uredima, u kojima se čuvaju svi podaci o našoj djeci, kao i o svakom drugom građaninu RH”, naglasila je Tanja Budimir Gulan.

‘Tvrdnje u Jutarnjem listu nisu točne. Bacaju stigmu na djecu i jako štete nama posvojiteljima’, ustvrdila je Ivana Božičević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ta informacija – da se podaci o djeci posvojenoj iz Konga čuvaju u matičnim uredima – naročito je važna, jer su tekstovi u Jutarnjem listu ustvrdili kako posvojena djeca, kad odrastu, neće moći utvrditi vlastiti kongoanski identitet jer sudovi uništavaju spise nakon što protekne određeni broj godina, a roditelji bi im mogli uskratiti informacije. “To je maliciozna i neistinita tvrdnja. Kompletna dokumentacija naše djece čuva se u matičnim uredima: hrvatska presuda, presuda kongoanskog suda u kojoj su svi podaci o roditeljima – imena, prezimena i mjesto boravka – a tu je i njihov kongoanski rodni list i upis u hrvatsku maticu rođenih. Također, u presudi suda u Kongu piše i razlog zbog kojeg su biološki roditelji dijete dali na posvajanje”, kazala je Tanja Budimir Gulan. Ivana Božičević pokazala nam je fotokopiju presude i rodnog lista iz Konga u kojima su svi ti podaci, dok se original čuva u matičnom uredu u Zagrebu, što je Božičević provjerila odmah nakon što je Jutarnji list objavio svoje tvrdnje. “One nisu točne. Bacaju stigmu na djecu, a jako štete nama posvojiteljima”, ustvrdila je Ivana Božičević. Tanja Budimir Gulan pokazala nam je i svoju WhatsApp prepisku s matičarkom u Zadru, koju je također zvala odmah nakon što su objavljeni tekstovi u Jutarnjem listu i koju je pitala čuvaju li matični uredi trajno navedene podatke ili ne. Odgovor matičarke glasi ovako: “Da, dokumenti na temelju kojih su izvršeni upisi u matice čuvaju se trajno. To je 100 godina kod nas, kasnije izručujemo u državni arhiv.”

Ivana Božičević i Tanja Budimir Gulan vole svoju djecu kao što ih voli svaki roditelj na ovome svijetu i žele da to bude jasno. “Mi se borimo za svoju djecu. Molim vas, napišite da želimo da javnost zna koliku ljubav od njih dobivamo. Nema u tome nikakve patetike: volimo svoju djecu i učinit ćemo za njih, kao svaki dobar roditelj, sve što možemo i sve najbolje, a tu pripada i održavanje veza s njihovim biološkim obiteljima, kao i podupiranje da potpuno slobodno grade vlastiti identitet. Vrijeđaju nas insinuacije da ćemo im to pokušati zatajiti – a i kako bismo?” pita se Božičević. “Desne političarke otvoreno nas proglašavaju trgovcima djecom i kupcima djece, ističući svoju navodnu zabrinutost za djecu. Ali nas nikada nitko nije nazvao! Pa naši podaci su dostupni. Nikad nitko nije pitao kako su naša djeca. Ako se uistinu brinu za djecu, nisu li trebale aktivirati psihologe, stručnjake, koji bi nam nepozvani pozvonili na vrata i rekli: zabrinuti smo za vašu djecu i htjeli bismo vidjeti kako žive? To nikada nitko nije napravio, a optužuju nas. Sramotno”, kaže Ivana Božičević.

Ona ističe: “Jednom su mi, u prisutnosti djece, dobacili: ‘I vi ste kupili svoje dijete.’ Razmislite, kako će reagirati djeca školske dobi kad vide naslovnice na kojima su djeca crne boje kože prikazana kao tužna, napuštena i siromašna? Pa naša djeca nisu ni tužna, ni napuštena, ni siromašna; upravo suprotno, vesela su i dobro integrirana! Moja su djeca osvojila školske nagrade za robotiku, ali sam u školi morala tražiti da njihove fotografije ne objavljuju na Facebooku jer sam se bojala komentara. Dakle, moja su djeca zakinuta za ponos, radost i veselje koje druga djeca imaju ako osvoje nagradu na natjecanju. Takve naslovnice i takvi članci stigmatizacija su djece”, smatra Ivana Božičević.

Sugovornice kažu da s djecom razgovaraju o njihovoj postojbini. “Pa oni su Afrikanci po rođenju. Ludost je govoriti da ja njima mogu izbrisati identitet. Često razgovaramo o Kongu, o njihovim biološkim roditeljima, o bratu, o sestrama. Kontaktiramo s njima. Prošle godine moja su djeca bila sa mnom tijekom jedne moje radne obaveze u Zimbabveu, a posjetili smo i Bocvanu i Namibiju, da budu u doticaju s kulturom iz koje su potekla. Djeca znaju da ću dati sve od sebe kako bih im organizirala susret s njihovim biološkim roditeljima, s kojima često komuniciram. Odnosi su nam takvi da su ti ljudi svoju najmlađu kćer nazvali mojim imenom, Ivana. Naprosto, posvojila sam djecu koja su u tom trenutku bila neposvojena. Nismo birali”, kaže Božičević. Tanja Budimir Gulan komunicira, pak, s čak trima biološkim majkama u Kongu: majkom sestara, majkom braće i majkom dječaka. “U konstantnom smo svakodnevnom kontaktu: s jednom majkom preko starije sestre koja ima mobitel i zna engleski, šalju nam fotografije obitelji u Kongu; engleski zna i majka dvojice braće, a trećoj majci osobno sam sugerirala da u matične knjige upiše dijete koje je rodila, jer ona nije znala da to mora, kao što nije znala ni da postoji rok do kojega ga treba upisati jer bi inače izgubilo pravo upisa. Treba ovdje pojasniti da djeca u Kongu katkad nemaju rodne listove. Kada se netko odluči za posvajanje, u tome slučaju prvi je korak da se pribavi sudska presuda o rodnom listu, a potom, na temelju te presude, rodni list, u koji se upisuju ime, prezime i podaci o djetetu, ime i prezime i podaci roditelja i ostali osnovni podaci. Tek kada je dijete dobilo rodni list, kreće postupak posvajanja. Tako da ispada da mi roditelji posvojitelji katkad educiramo biološke majke svoje djece, jer njima u Kongu nitko neće reći što trebaju obaviti”, kaže Tanja Budimir Gulan, upozoravajući na “permanentnu 1991. u Kongu”, kako naziva ratno stanje iz kojega se zemlja već desetljećima ne uspijeva izvući: “Voljela bih vidjeti”, kaže, “hoće li ijedan hrvatski istraživački novinar otići u Kongo pa izvijestiti o tome kako se ondje živi. Nisam baš sigurna: Kongo je naprosto stravičan”.

‘U Hrvatskoj već dva desetljeća operira isti lanac trgovine djecom čiji su akteri otkriveni posljednjih mjeseci’, rekla je Vesna Vučemilović. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Ivana Božičević radila je u više afričkih zemalja pa kontinent poznaje bolje od većine Hrvata. “Većina djece dolazi iz ratne zone. Ženska djeca i žene česte su žrtve silovanja, zdravstvena infrastruktura jedva postoji – obitelji moraju satima hodati do prve ambulante, u kojoj često ne radi liječnik, nego priučeni tehničar ili medicinska sestra – nema škola ni cesta i puno je paravojnih formacija koje provode nasilje i silovanja. Moja su se djeca mjesecima nakon dolaska u Zagreb jako bojala policajaca i vojnika. Skrivali bi se pod sjedalo u autu jer ih je majka naučila da im uniformirani muškarci mogu nauditi. Životni uvjeti su teški pa su česti obiteljsko nasilje i alkoholizam. Obitelj moje djece prognanici su iz sjeveroistočnog dijela Konga, a jedna članica obitelji je silovana. Trebate znati: mnoga su djeca iz Konga u Hrvatsku došla pothranjena. Dolazila su i bolesna, od malarije, od tuberkuloze, od zaraznih bolesti. Duboko smo zahvalni profesoru Goranu Tešoviću, pročelniku Zavoda za infektivne bolesti djece Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević, koji je toliko dobroga učinio za našu djecu i liječio ih sa svom skrbi i humanošću koju liječnik može pokazati”, kaže Ivana Božičević, koja odbacuje i tvrdnju da siromaštvo nije razlog za posvojenje kojom ih desnica zna napadati. “Kažu: šaljite im novac. Ali novac ne može riješiti njihove probleme. Kongo je strukturalno ugrožena država i obiteljima u takvim situacijama novac ne može pomoći. To se može donekle usporediti sa situacijom Roma u Hrvatskoj: i kod nas je mnogo romske djece spremno za posvojenje jer su im obitelji razorene. Pa ja retorički pitam: zašto se problem romskih obitelji ne riješi slanjem novca?” kaže Božičević.

“Dakle”, nadovezuje se Budimir Gulan, “nema tu nikakve ‘hobotnice’, ničeg zakulisnog, nikakve zavjere ni organizacije ni posrednika. Svi smo mi htjeli posvojiti djecu u Hrvatskoj i svi smo mi prošli redovitu, zakonsku proceduru Centara za socijalni rad. Činili smo što su nam institucije rekle. Kad smo shvatili da nećemo moći posvojiti dijete u Hrvatskoj, učinili smo to ondje gdje smo mogli i slijedili smo sva pravila i upute nadležnih institucija. Ja, primjerice, nisam ni sanjala da ću posvojiti dijete iz Afrike. Naprosto sam htjela posvojiti dijete. Kad sam shvatila da neću uspjeti u Hrvatskoj i kad sam, tragajući, doznala da je moguće posvojiti dijete u Kongu, najprije sam, sa suprugom koji je bio policajac, čekala da vidim hoće li sudovi u Hrvatskoj odobriti takva posvojenja, pa kad sam vidjela da odobravaju, upoznala sam obitelj koja je posvojila dijete iz Konga i otišla ga vidjeti i upoznati: taj osjećaj ne mogu vam opisati. Bilo mi je jasno: posvojit ću i ja”, prisjetila se Budimir Gulan.

Licemjerno moralistički i duboko nepravedni napadi na posvojitelje iz Konga zanemaruju samu posvojenu djecu pa javnost ništa ne zna o njihovoj svakodnevici. “Moja djeca vole crkvu”, navodi, primjerice, Ivana Božičević. “Iz siromašne su obitelji i pretpostavljam da je biološka mama s njima u crkvi nalazila spas, dobivala ondje hranu, a vjerojatno katkad i prenoćište. Starije dijete samoinicijativno je počelo čitati Bibliju za djecu, koju sam imala u kući. Samo je, također, u šetnji Maksimirom našlo grančice, napravilo križ i stavilo ga iznad kreveta. Nagovara me da ga vodim na vjeronauk i vodit ću ga. U vrtu naše obiteljske kuće klinci su si napravili vrt i sami ga uređuju: sade kukuruz, koji su ogradili treščicama i granjem iz šume, baš kako se radi u Africi. I to je čuvanje njihova identiteta”, kaže Ivana, a Tanja dodaje da su njezina djeca posadila paprike i svatko ima svoju. “Mjesecima smo na YouTubeu slušali kongoanske pop pjevače. Jedna kći upisala je klasični balet”, dodaje. Klinci ovih hrabrih samohranih majki uče francuski, koji je u Kongu službeni jezik. “Potičem ih da ga uče kako bi mogli komunicirati s biološkom obitelji. Jedno je dijete oklijevalo, reklo mi je da mu se ne da, ali ja sam ga potakla rekavši mu da će mu trebati kad sretne biološku obitelj, s kojom također komuniciram na francuskom”, kaže Ivana Božičević.

Roditeljstvo Ivane i Tanje, nažalost, ima neusporedivo višu cijenu nego roditeljstvo djece rođene u Hrvatskoj. “Jedan profil na Twitteru objavljivao je fotografije moje djece i mene. Tu je objavu preuzela vijećnica HDZ-a iz jednog hrvatskog grada, već poznata po sličnom skandalu, i ustvrdila da sam ja kupac djeteta. Strašno mi je bilo i prijavila sam to policiji. “A što je još gore”, dodaje Tanja Budimir Gulan, “uvjerena sam da javnost ne bi mrzila kad iza svega toga ne bi stajala politika. Desnica je namjerno politički zloupotrijebila hapšenje u Zambiji. Pernara možda možemo smatrati još i smiješnim, premda on to nikako nije, ali Selak Raspudić i Vučemilović sigurno nisu smiješne jer imaju utjecaj. I neka znaju svi mrzitelji: udruga priprema kaznene prijave protiv svih za koje utvrdimo da su koristili rasistički govor i govor mržnje. Prikupili smo sve te tekstove i objave. Nisam ja jedina odvjetnica koja je spremna pomoći u tom poslu”, najavljuje Tanja Budimir Gulan. “Što se nekih drugih napada tiče”, dodaje Božičević, “kao liječnica mogu reći da ljudi koji imaju kontinuirano pristrane, gotovo opsesivne stavove, time znaju projicirati svoje vlastite unutarnje konflikte umjesto da ih rješavaju.” Božičević se čudi i javnim nastupima bivše predsjednice udruge Adopta Dijane Topić Rosenberg. “Ona se u medijima predstavlja kao stručnjakinja za pitanja posvojenja i utemeljiteljica udruge Adopta, a ima i političke ambicije”, kaže Božičević. “Ubrzo nakon uhićenja hrvatskih građana u Zambiji u prosincu 2022. u više je medija izjavljivala da iz Konga nitko ne može legalno posvojiti. Upuštala se u tumačenja kongoanskog zakonodavstva iako za to nije stručna. Kasnije je i Vrhovni sud RH potvrdio da su sudovi u Kongu, unatoč zakonskim izmjenama, odobravali međunarodna posvojenja. Topić Rosenberg i udruga Adopta držali su tečajeve posvojiteljima za koje su znali da će posvajati djecu iz Konga, a udruga Adopta zamolila je i jednu obitelj da gostuje na televiziji i govori o iskustvu takvog posvojenja. Kako to da prije nisu reagirali ako su imali neke sumnje? I u serijalu Jutarnjeg lista Topić Rosenberg govori o gubitku kulturne pripadnosti i krizi identiteta koja očekuje posvojenu djecu, a pritom ne spominje krajnje siromaštvo, pothranjenost i bolesti, koji su u Kongu pratili odrastanje većine te djece, a u Hrvatskoj ih više nema. To čini izjave Topić Rosenberg neuravnoteženima”, smatra Ivana Božičević.

‘Kad smo mi posvajali djecu’, prisjetila se tanja Budimir Gulan, ‘nikakvih problema nije bilo. Kod nas u Zadru nema ih, hvala dragom bogu, ni dandanas, usprkos svoj ovoj hajci i bez obzira na sve napad. FOTO: Saša Zinaj/NFOTO

Nakon što je u Jutarnjem listu objavljen serijal od šest tekstova s naslovnicama, Ivanu i Tanju obuzela je bojazan “da će sve to trajati do izbora”. “Mislili smo da će sve ipak prestati nakon što bude završeno suđenje u Zambiji. Ali ovo je što objavio Jutarnji list najgore je što nam se dosad dogodilo. Govor mržnje je na društvenim mrežama anoniman, ali ovo je nešto drugo. Autorice tekstova kao da se uopće nisu pitale kako će ti tekstovi i naslovi utjecati na djecu i njihovo mentalno zdravlje. Dio posvojene djece već je u školskoj dobi i mogu bez problema čitati tekstove koji ih stigmatiziraju. Pa zašto novinarke nisu nas zvale da čuju i našu stranu priče? Na kraju, niz tekstova i javnih nastupa u kojima su bili omalovažavani i djeca njihovi roditelji samo dokazuju da su djeca u Hrvatskoj jako vulnerabilna skupina, meta političkih prepucavanja i vrijeđanja, te koliko je na državnim institucijama da ih zaštiti”, kaže Ivana Božičević, a odvjetnica Budimir Gulan dodaje kako bi “pravno opovrgla svaku tvrdnju iz tih tekstova”.

Cijela je ta atmosfera, zaključuju, utemeljena na duboko ukorijenjenim predrasudama. “U Hrvatskoj je stigmatiziran već sam pojam ‘posvajanja’. Vrijeđaju nas po društvenim mrežama. Naravno, nas sve to neće pogoditi tako duboko kao djecu. Najviše nas brine kršenje prava djece. Ali je istina i da nas vrijeđa kada nas nazivaju ‘posvojiteljicama’. Ja sam majka, nisam posvojiteljica. I razumije se da će nas naša djeca pitati o svom identitetu, kao što se razumije da ćemo im mi o tome sve reći i podržavati ih u svakom nastojanju da razumiju i slobodno, prema vlastitom odabiru, žive svoj život. Izazovi našeg roditeljstva nebrojeni su i o njima javnost zna vrlo malo. I umjesto da nam država i javnost pomognu, one stigmatiziraju našu djecu, čine nam štetu i obeshrabruju druge ljude u namjeri da posvojenjem pomognu ugroženoj kongoanskoj djeci”, naglašava Tanja Budimir Gulan. Uistinu: duboko je nepravedan paradoks da žene i obitelji koje su djecu spasile od svih četiriju jahača kongoanske apokalipse, sada sramotno neodgovorni političari u Hrvatskoj proglašavaju trgovcima djecom. “Ali”, zaključila je Tanja Budimir Gulan, a Ivana Božičević s tim se složila, “priču treba proširiti: cijela Europa ide udesno. Smijali su se ‘klečavcima’ u Poljskoj, a sada ih evo u Hrvatskoj. Neokonzervativna desnica vrlo je dobro pripremljena, a ‘slučaj Zambija’ došao im je ‘kao sjekira u med’. Ni Hrvatsku neće mimoići val neokonzervativne ultradesnice, samo što se ovdje, a to je najgore, prelama preko djece. To želi naglasiti naša udruga”.