Maja Vukušić Zorica, izvanredna profesorica i predstojnica Katedre za francusku književnost Odsjeka za romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nedavno je javnosti predstavila izuzetnu i vrlo opsežnu studiju „Zatočenici ljubavi“: književnost, homoseksualizam, angažman’’, u izdanju Naklade Ljevak. Njezin interes za odnos francuskih književnika i teoretičara s iskustvom homoseksualizma nije ni malo slučajan. Maja Vukušić Zorica je od 2006. do 2008. godine bila stipendist francuske vlade te je u Parizu doktorirala upravo analizirajući književni opus Andre Gidea, jednog od najvećih francuskih pisaca i deklariranog homoseksualca. Maji Vukušić Zorici je u Parizu 2013. izašla opsežna studija na više od 500 stranica „Andre Gide: ljubavne geste – ljubav prema gestama“, što je zagrebačku profesoricu i uglednu prevoditeljicu svrstalo u krug od svega deset referentnih svjetskih znanstvenika za proučavanje Gidea.

NACIONAL: Zašto naslov „Zatočenici ljubavi: književnost, homoseksualnost, angažman“ i što sve podrazumijeva ovaj podnaslov?

Knjiga preispituje književne i neknjiževne prakse homoseksualnosti u francuskoj tradiciji, njihovo imenovanje, različitosti i povijesne mijene sve do današnjih gej kodova i njihovih izričaja. Ona govori i o političkom i društvenom angažmanu dobrog dijela pisaca čije djelovanje analiziram, ali govori o subverziji, ali i njenoj suprotnosti – normalizaciji zahtjeva za pravima homoseksualaca. No knjiga može poslužiti svima onima koji govore o manjinskim pravima i diskursima, kao iskustvo za pozicije drugih socijalnih manjina. Početna misao vodilja je upravo to, pokušajmo misliti ono što iskustveno ne možemo osjetiti i vidjeti da lokalno nije lokalno, ni francusko samo francusko, već shvatiti da se svatko od nas u nekom trenutku može osjetiti kao manjina. Izazov je bio tim veći, jer je trebalo predstaviti i francuski kulturni kontekst koji u Hrvatskoj nije poznat, služeći se i poviješću, filozofijom i sociologijom. Knjiga nastoji promišljati iz znanstvene perspektive tekstove o homoseksualnosti i gej populaciji ne svodeći ih na „homoseksualnu književnost“ ili „književnost homoseksualaca“.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baviti ovom kompleksnom temom u kojoj sve vrvi od svjetski poznatih i uglednih imena francuske i svjetske literature?

Knjiga obuhvaća 19. i 20. stoljeće sve do današnjih, suvremenih aktera. Počela sam s Honoreom de Balzacom i Vautrinom, njegovim glavnim zlikovcem u „Ljudskoj komediji“. Vautrin kod Balzaca njega nije homoseksualac, ali to postaje kasnije kod drugih pisaca, primjerice Daniela Guérina. Potom analiziram dvojicu čuvenih autora koja su se natjecala za titulu pisca koji je uveo homoseksualnost u književnost, Andre Gide i Marcel Proust. Zgodno je pokušati prikazati dvojicu klasika, znanih autora iz lektira, kao autore koji govore o homoseksualnosti iz posve različitih perspektiva – od Proustove „Sodome i Gomore“ i njegove fetiš riječi „tetka“, koju je uzeo od Balzaca, do Gideova „Koridona“ kao pohvale pederastije, „grčke ljubavi“.

Daniel Guérin je sindikalist koji na kraju postaje i libertarijanski anarhist, ali je važan pisac koji vezuje homoseksualnost i revoluciju. On i gostuje kod nas, na uglednoj Korčulanskoj filozofskoj školi 1971. Potom dobro poznati Jean Genet sa svojim životnim i homoseksualnim iskustvom, kojeg je sustigla neizostavna i ubojita sarkastična kritika Sartrea. Iza kojih slijede dva istančana, a problematična pisca na posve različit način: Tony Duvert, kojeg bi se, zbog otvorenog propagiranja pedofilije, dobar dio današnje gej populacije odrekao, i Renaud Camus koji je tvorac teorije „velike zamjene“ i na kojeg se poziva Marine Le Pen. Nakon njega bavim se nizom suvremenih pisaca, koji su većinom prevedeni u Hrvatskoj, poput Didiera Eribona, Edouarda Louisa i profesora s Collège de France Williama Marxa s njegovom recentnom knjigom o „gej znanju“. No kako bi se pokazala kompleksnost ove književne riječi, morali smo se poslužiti teorijom, filozofijom i sociologijom i poviješću preko Jacquesa Derride, jedne od najvećih osobnosti postmoderne europske filozofije, naših suvremenika, teoretičara književnosti i filma Gillesa Deleuzea, sociologa Pierrea Bourdieua, Jeana Claudea Milnera, isusovačkog svećenika i znanstvenika Michela de Certeaua, sociologa i književnog teoretičara Richarda Hoggarta, Davida Halperina i naravno, svjetski poznatog i uglednog francuskog suvremenog filozofa Michela Foucaulta. No prisutni su i neki drugi, poput Rolanda Barthesa, Marcela Jouhandeaua i Juliena Greena, pisaca katoličkog nadahnuća koji su istodobno i homoseksualci, iz čega proizlazi specifičnost njihova proživljavanja homoseksualnosti. Knjiga donosi i niz referenci na tekstove koji nisu dosad prevedeni na hrvatski, što smatramo još jednim adutom koji bi javnost mogao zainteresirati. Još samo prije petnaest godina knjigu s ovakvom tematikom u javnosti uopće ne bi bilo moguće predstaviti, niti bi se o tome moglo išta otvoreno i javno reći. A sada su pitanja homoseksualizma, k tome još i u životima intrigantnih, uglednih i poznatih autora, u samom središtu pozornosti.

NACIONAL: Zašto pišete isključivo o muškom homoseksualizmu u književnosti i lučite povijest muške od ženske homoseksualnosti?

Odmah sam naglasila da obrađujem isključivo povijest homoseksualne zajednice, gej muškaraca, jer je povijest lezbijske književnosti, koja također postoji odavna, posve drugačija. Govorimo o razlikama u pravima i mogućnostima muškaraca i žena. Ako se u određenom vremenu na neke stvari nije gledalo s blagonaklonošću, muškarac si ih je ipak mogao dopustiti, ako o tome nije pisao. Još je Proust rekao da se o svemu može pisati ako se ne kaže „ja“. I Gide i Proust naučili su podosta iz primjera Oscara Wilda. Uostalom, nije 20. stoljeće „izmislilo“ seksualni turizam, niti je pjesnik, romanopisac i najkontroverzniji pisac današnjice Michel Houellebecq prvi o njemu pisao. Krajem 19. stoljeća odlazilo se u zemlje Magreba i uživalo u društvu i mladića i djevojaka koje se plaćalo, dok je danas to posve nezamislivo.

NACIONAL: Kakav je odnos većine autora homoseksualaca prema pedofiliji?

Ako oko ičega danas postoji konsenzus, onda se svakako tiče pedofilije s kojom dobar dio gej populacije danas ne želi imati ništa. Prava djeteta su, srećom, daleko stigla od zaziva romanopisca i aktiviste za ljudska prava Victora Hugoa u 19. stoljeću. Tony Duvert je i 1970-ih, kada piše, primjerice, svoj priručnik o otvaranju djece prema seksualnosti, udžbenik u kojem otvoreno zagovara pedofiliju, marginalan pisac. No činjenica jest da je taj priručnik izdala jedna od najvećih francuskih izdavačkih kuća, Editions de Minuit. Danas je to nezamislivo, što jasno ukazuje na povijesne mijene u shvaćanju ovog fenomena. I danas živući Gabriel Matzneff neka je vrsta skandala, jer mu je aura književnika dugo omogućavala da zagovara i brani svoju tezu po kojoj je seksualni odnos s 12 ili 13-godišnjacima nazivao ljubavlju i književnim izričajem.

NACIONAL: U podnaslovu knjige je i riječ „angažman“. Zašto upotrebljavate tu riječ koju danas manje čujemo od riječi „aktivizam“?

„Angažman“ i „aktivizam“ nemaju ni iste premise ni ista načela. No kako je riječ o književnim tekstovima koji govore o tom manjinskom, homoseksualnom identitetu, činilo mi se zanimljivim prikazati kako se u povijesti mijenja sa svojim očekivanjima. Ako se prisjetimo Jeana Geneta, klasika o kojem se još uvijek treba govoriti, kao „djetetu sustava“, bez roditelja, odraslog po domovima, koji prodaje svoje tijelo, prostituira se da bi preživio – prisjetimo se samo njegova „Dnevnika lopova“ – Genet odbija auru dandyja i ulizanog intelektualca. No dogodilo mu se nešto neočekivano. Jean-Paul Sartre je 1952. napisao „Sv. Genet – glumac i mučenik“ na 690 stranica, o mladom Genetu i njegovoj slici svijeta. Sartre je „ogolio“ Genetovu životnu filozofiju i ponudio tumačenje njegovih djela. Genet je doživio slom i prestao pisati nekoliko godina.

Angažman svakako nije mogao proći bez „totalnog intelektualca“ Sartrea, ali ni bez „specifičnog intelektualca“ Michela Foucaulta. Oni, uostalom, zajedno protestiraju pred zatvorom, kako bi ukazali na bijedne uvjete života u zatvoru. No danas se prepoznaje i činjenica da se angažman veže i uz analize uzroka i bijega iz siromaštva. Otuda autobiografija Richarda Hoggarta, koji je napisao i knjigu koja je na francuskom prevedena kao „Kultura siromaha“. Sve to potiče fenomen „klasnog prebjega“ i pisce homoseksualce, poput Didiera Eribona i Edouarda Luisa, koji se odlučuju opisivati bijeg iz siromaštva u intelektualnu elitu, postignut uz pomoć obrazovanja. Oni se pozivaju na ovogodišnju nobelovku Annie Ernaux koju citiraju i s kojom se druže pokazujući, možda, da se pripadnici različitih manjina mogu, iako i ne moraju, „prepoznati“.

Maja Vukušić Zorica doktorirala je analizirajući književni opus Andrea Gidea. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: O kakvoj se vrsti angažmana radi kod Geneta u njegovu djelu „Zaljubljeni sužanj“ i argumentaciji podrške palestinskoj strani, za razliku od Sartrea?

Zanimljivo je da pitanje podrške Židovima i Izraelu, što ne mora biti ista stvar, dijeli filozofe. Dok su Sartre i Foucault za Židove, Genet je za Palestince. No veoma je problematično kod Geneta govoriti o angažmanu u klasičnom, sartreovskom smislu. Jer iako piše tekstove i o masakru proizraelskih falangista, militantnih libanonskih kršćana nad Palestincima u logoru Šatila 1982. godine, on „Zaljubljenog sužnja“ piše kao neku vrst autobiografije koja angažman pretvara u ljubav. Ne toliko u ljubav prema fedajinima i njihovim mladim tijelima, koliko u intimnu, dirljivu i politički tešku priču o ljubavi majke i sina koje susreće u tom metežu.

NACIONAL: Što doista zagovara Daniel Guérin koji je 1971., rekli ste, bio kod nas sudionik na tada svjetski uglednoj marksističkoj Korčulanskoj ljetnoj školi?

Guérin je figura homoseksualca koja ne korespondira odveć sa suvremenim gej identitetima. On je, kako kaže, postao revolucionar jer je najprije bio homoseksualac, što danas podsjeća na neka druga vremena. Sam pojam „revolucije“ se promijenio i većini postao neprepoznatljiv ili neprimjenjiv na stvarnost. Iz veoma imućne obitelji, Guerin otkriva sindikalizam i svoju ljubav prema radnicima, kao i njihovu nesputanost, da bi na kraju postao libertarijanski komunist i anarhist. No on je homoseksualac koji je oženjen i ima djecu, kao i njegov otac. No njegova je sudbina od početka određena time da su njegovi čitatelji zainteresirani ili za njegove političke ili za njegove autobiografske knjige o homoseksualnosti.

Ukratko, danas su se pojmovi homoseksualizma, revolucije i politike toliko promijenili da je teško u njemu naći neku vrstu reference za suvremene gej diskurse.

NACIONAL: Spominjete i Marcela Jouhandeaua i Juliena Greena, homoseksualce i katoličke pisce.

Obojica su duboko uvjereni katolici koji istodobno žive homoseksualnost. Obojica, osim romana, pišu i dnevničku prozu u kojoj su vidljive njihove borbe. No Jouhandeau je napisao i spis „O abjekciji“ koji je izdao bez imena autora i koji, kroz taj pojam odbojnosti, gađenja, abjekcije, strave i zla u maniri moralista 17. stoljeća, uvodi pojam koji će se zadržati u diskursu, u izmijenjenom značenju.

Sve to pokazuje jednu posve banalnu stvar – da su homoseksualci kao i svaka druga populacija. Među njima postoje istinski katolici, sindikalisti, dandyji, ali i oženjeni muškarci i ultradesničari iz najkonzervativnijeg dijela političkog bića društva. Ovo spominjemo samo kako bismo naglasili koliko je zastario stereotip o homoseksualcu kao umjetniku ili feminiziranom muškarcu ili koliko je neodrživ stereotip o homoseksualcu kao ljevičaru.

NACIONAL: Što onda kazati o Renaudu Camusu, još uvijek aktivnom piscu u javnom životu, homoseksualcu koji ima specifičan ukus i voli male brkate muškarce?

Činjenica jest da na spomen imena Renauda Camusa nitko neće najprije pomisliti na njegovu opsesiju brkovima ili njegove tekstove o tome. On je pisac klasicističke rečenice, opsesivni dijarist koji je napisao knjigu „Tricks“, o „one night standu“, užitku u susretima za jednu noć. On piše i „Rimski dnevnik“, u kojem kombinira osobne impresije nalik onima povjesničara umjetnosti s jednokratnim homoseksualnim susretima po gradu. No on je i autor „Velike zamjene“, ultradesničarske rasne teorije o nestajanju „prave Francuske“, „čiste“ stare Francuske bez crnaca i Arapa. Renaud Camus protiv njih nema ništa u krevetu, ali ima na ulici i životu. On je osnovao i političku stranku, no nije postao uspješan političar. Ipak, Marine Le Pen ga rado spominje, no nije došlo do njihova izravnog političkog ujedinjenja. Camus je danas veoma problematičan i u Francuskoj, gdje nije problem njegova homoseksualnost, nego njegov politički nazor. Camus samo potpuno jasno potvrđuje tezu da homoseksualac, iako pripadnik manjine, ne mora biti osjetljiv na druge manjine, i nije samo lijevo orijentirani intelektualac, intelektualac ljevičar, nego može biti i posve desno orijentiran pojedinac.

NACIONAL: Kako ovi pisci kotiraju u mainstreamu francuske produkcije?

Kada govorimo o mainstreamu i normalizaciji, možemo spomenuti da su Didier Eribon, s „Povratkom u Reims“, i Edouard Louis, sa svojim „Eddyjem“, i priča o „klasnom prebjegu“. Ali i prava američka priča o underdogu koju svi vole. Riječ je o dobroj marketinškoj priči, što je ne čini manje autentičnom, ako je pisac zna dobro napisati. No ova priča o siromašnom homoseksualcu koji vjeruje da će mu obrazovanje donijeti novi život je stara francuska priča koja je ovdje osnažena govorom o pravima obespravljenih, socijalnoj nepravdi, nejednakosti šansi, ali i o sramu. Sram je kategorija koju se ne smije zaboraviti. No istodobno, netko kao Louis pokazuje uspješnost prijelaza u višu socijalnu klasu, a svjetski uspjeh i gostovanja na Ivy League sveučilištima pokazuju da je dobro odabrao. Osobno imam manje problema s njim, on je, primjerice, sudjelovao u pokretu „žutih prsluka“, a više problema imam s konceptom „aktualnog“, nekoga tko piše upravo toliko progresivno i dopadljivo da ga njegovo vlastito doba prepoznaje i prihvaća. Možda sam samo oprezna s figurom tipičnog pariškog intelektualca i njegova imperativnog angažmana koji, završava pisanjem peticija onim istima koji ga čitaju i osporavaju, dok zajedno hrane iluziju da je pariška intelektualna elita danas ključna za opstanak cijelog svijeta. Mislim da se danas stvari pomiču i nastaju sasvim izvan ovih sfera.

NACIONAL: Knjiga je zgodno napisana jer i u uvodu i u zaključku govorite o razlozima odabira teme i vašeg pristupa koji kombinira više perspektiva. Kako i zašto žena piše o homoseksualcima?

Riječ je o osobnom izazovu koji mi onemogućuje da „svjedočim“, istodobno problematizirajući pojam svjedočenja, u kojeg lako utone dobar dio suvremene literature. Još je Foucault rekao da budućnost pisanja homoseksualaca ili o homoseksualcima nipošto nije u nečemu što je on nazvao „homoseksualni roman“. Osim toga, doktorirala sam 2011. u Parizu na „Dnevnicima“ Andréa Gidea i izdala knjigu o tome u Francuskoj, tako da ni ova knjiga nije slučajnost. Možda mi je najveći izazov bio pisati upravo o ljudima koji su problematični. Problematični u smislu da meni predstavljaju zagonetku jer ih i volite i ne volite, i shvaćate i ne shvaćate, i slijedite i ne slijedite, problematični u smislu da su vam slični i različiti od vas, ali da vas podsjećaju da je svatko od nas negdje manjina. Stoga se može reći da se problem manjina svakako tiče svakoga od nas, i ne samo zbog prihvaćanja modela demokracije. S druge strane, smatram i da je govor o književnosti osoban, pa tako i ova moja knjiga. Bit ću počašćena ako čitatelji pristanu slijediti rukavce moje knjige, uviđajući da nipošto nije riječ ni o modelima, ni o moralu, nego o književnosti u smislu „belles-lettres“. Književnost je jedini diskurs koji može obuhvatiti sve druge i zbog toga otvara mogućnost uvijek novog čitanja ostajući tajna bez obzira na temu i ukazujući povjerenje čitatelju.