Seksualno nasilje nad ženama vrlo je važna tema, ali u javnost se značajnije „probije“ gotovo isključivo kad neka žena u medijima otkrije da je silovana. Njihove su priče šokantne pa se tada jave mnogi s komentarima, savjetima, idejama… Jedan javni istup, pogotovo žene koja odluči govoriti o tome ne krijući identitet, osobito ako je javna osoba poznata mnogima, povećava broj novih ispovijesti, što je dovelo i do globalnog Pokreta #MeToo čiji je „odjek“ u Hrvatskoj kampanja „Nisi sama“. To rađa nove reakcije u medijima i na društvenim mrežama. Često su ti komentari neprimjereni, a reakcije čak i dijela onih koji se verbalno zalažu za zaštitu žena od seksualnog nasilja – pogrešne. Osim rijetkih koji su toj temi profesionalno posvećeni, mnogi dobronamjerni ljudi ne razumiju koliko aktivizam bez elementarnih znanja o konkretnom problemu može našteti žrtvama koje se ponovo viktimiziraju. Uz to, javnim „razvlačenjem“ konkretnih imena u slučajevima koji bi trebali biti predmetom nejavnog djelovanja institucija i drugih stručnih tijela do sudske presude, kad se čini da se tako pomaže žrtvi, često se odmaže. Istovremeno nedostaje informacija o preventivi i svim elementima koji dovode do silovanja. A jedan od njih je zanemarivanje drugih, uvjetno rečeno lakših oblika seksualnog nasilja, od kojih smo skloni okrenuti glavu ili ne smatramo da su važni. To je područje na kojem je bitno i djelovanje organizacija civilnog društva. Ženska soba, udruga sa sjedištem u Zagrebu, jedina je organizacija civilnog društva u Hrvatskoj osnovana s ciljem sustavnog rada na problemu seksualnog nasilja. Udruga, punim nazivom Ženska soba – Centar za seksualna prava, neprofitna je organizacija civilnog društva osnovana 2002. godine. Deklarirana je kao feministička organizacija, ali u njenom fokusu nije samo najčešće seksualno nasilje, ono čije su žrtve žene, nego se bave svim žrtvama seksualnog nasilja, dakle i nad muškarcima i djecom. Žensku sobu trenutno čini stalni tim od 8 predanih i hrabrih žena, stručnjakinja u raznim područjima – psihologinja, pravnice, socijalne pedagoginje, sociologinje i drugih struka važnih da organizacija može kvalitetno i profesionalno djelovati. Sustavno rade na vlastitom obrazovanju i u potpunosti su posvećene ovom radu. Tim se izmjenjuje kroz godine jer se radi o iznimno teškom radu koji uključuje ogroman broj paralelnih projekata i stalan rad s traumatiziranim osobama. Sve to iscrpljuje i troši ljude pa se ekipa obnavlja, a imaju i niz vanjskih suradnica i suradnika. Koordinatorica Ženske sobe je Maja Mamula, psihologica koja je 2010. zbog svog rada u toj udruzi proglašena Zagrepčankom godine. Na području zaštite ženskih ljudskih prava djeluje više od 25 godina. Za njezin odabir životnog poziva sigurno je bio presudan i obiteljski „gen“. Njena pokojna majka bila je dugogodišnja medicinska sestra, a u Domovinskom ratu kao dio ekipe medicinskog osoblja brinula je o 270 teških psihičkih bolesnika u podrumima teško oštećene pakračke psihijatrijske bolnice, gotovo na prvoj liniji bojišta, sve do evakuacije 29. rujna 1991.

NACIONAL: Koji su temeljni zadaci Ženske sobe?

Naš rad obavljamo u tri glavne cjeline. Prva je direktan rad u okviru Centra za žrtve seksualnog nasilja s osobama od 16 godina na više koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja. Nastojimo na jednom mjestu pružiti svu neophodnu pomoć i podršku, poput kriznog psihološkog savjetovanja, medicinskog i pravnog, psihoterapije u svrhu prorade traumatskog iskustva, praćenje na nadležne institucije, prijave i procesuiranja seksualnog nasilja u svojstvu osobe od povjerenja, priprema za sudski postupak, rad s bliskim osobama…. Naš rad je u potpunosti povjerljiv, bez uvjeta, potpuno besplatan i usklađen s potrebama svake pojedine osobe koja nam se obrati. Osim navedenih usluga, obično se radi i o puno širem spektru pomoći, od povezivanja s nadležnim tijelima i institucijama, borbe za ostvarivanje svih zakonom zagarantiranih prava žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode, do organiziranja prijevoza, smještaja… Bilo što za što se ukaže potreba.

Druga cjelina je edukacije i prevencija. Sustavno radimo na provođenju specijaliziranih edukacija o seksualnom nasilju i rodno uvjetovanom nasilju za predstavnice i predstavnike nadležnih institucija, drugih organizacija civilnog društva, građanstvo… U okviru prevencije godinama radimo s djecom i mladima. Završile smo program prevencije seksualnog nasilja „SNEP program – seksualno nasilje edukacija i prevencija“ za srednje škole koji je znanstveno testiran i validiran i prihvatili su ga nadležno Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje. Sada smo uspjele dobiti u okviru EU projekta podršku za nastavak i razvoj projekta „SNEP 2 – Junior za osnovne škole“.

Treća cjelina je sustavan rad na razvoju javnih politika i izmjenama zakonodavstva. U svom radu bilježimo utjecaj na niz izmjena zakonodavstva, uključujući velike promjene Kaznenog zakona koje će ući u Sabor tijekom travnja 2021. Jedna od najznačajnijih dosadašnjih javnih politika koju je inicirala Ženska soba, sudjelovala u njenom razvoju i lobirala za usvajanje je Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja koji je usvojila hrvatska vlada i koji je obvezujući dokument za sve institucije. Sad se spremamo na nešto novo – razvoj nacionalne strategije za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja.

NACIONAL: Što vam nedostaje da biste bile kapacitirane u skladu s potrebama s obzirom na obim posla?

Nedostaje nam mir i posvećenost koji bi bili bolji da se naš rad ne financira projektno. Naime, rad Centra za žrtve seksualnog nasilja, da bi se održao u punom kapacitetu i s visokom profesionalnošću, zahtijeva sredstva. Ono što dobivamo kroz nacionalne projekte nije dostatno. EU projekti ne žele financirati servise za koje smatraju da su obaveza države. Kako to rješavamo? Tako što svake godine imamo više od 20 projekata kako bi rad Centra sustavno bio besplatan i kvalitetan.

NACIONAL: Koliko osoba godišnje potraži pomoć Ženske sobe, na koji način se ostvaruje kontakt, što im vi možete ponuditi, a što institucije države?

Tijekom 2020. radile smo s 271 osobom koja je preživjela seksualno nasilje, a pružile smo ukupno 1990 usluga. Pritom je važno naglasiti da neke od tih usluga traju i 5-6 sati. Na primjer, pratnja žrtve u statusu osobe od povjerenja prilikom prijave seksualnog nasilja policiji. Prosječno mjesečno imamo oko 35 žrtava i više od 160 pruženih usluga. Neke od žrtava ostaju kod nas dulji period, čak i nekoliko godina, nekima je potreban manji broj savjetovanja i informacija. Nudimo širok spektar usluga. To na jednom mjestu ne može ponuditi nijedna institucija, iako odlično surađujemo sa svima i upravo kroz tu suradnju nastojimo olakšati svaki korak kroz koji prolaze osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Zahvaljujući našem predanom radu, imamo određeni renome koji pomaže žrtvama.

Također, ono što mi imamo, a nemaju institucije su brzina, fleksibilnost, dubinsko poznavanje različitih aspekata tema, posvećenost, umreženost i sloboda da neke stvari napravimo odmah i da otvoreno ukazujemo na propuste. Osobe koje su preživjele seksualno nasilje dolaze do nas tako što su našle informacije o nama putem interneta jer čim se u Google tražilicu upiše pojam ‘’seksualno nasilje’’, mi smo prve, preko informacija od drugih osoba koje su bile kod nas ili su ih uputile nadležne institucije, policija ili odjeli za podršku žrtvama i svjedocima koji djeluju pri sudovima te organizacije civilnog društva. Rad organiziramo ovisno o tome od kuda dolazi osoba koja nam se obraća, telefonski, putem online platformi ili osobno. Radimo s osobama iz cijele Hrvatske, a i sa strankinjama koje su doživjele seksualno nasilje za vrijeme boravka u Hrvatskoj.

NACIONAL: Među njima su i migrantice, često ilegalne. Njihov status, pretpostavljam, dodatni je problem u slučajevima prijavljenog seksualnog nasilja.

Iz perspektive Ženske sobe, ako govorimo o temi seksualnog nasilja i migrantske populacije, naše direktno iskustvo ima tri glavna oblika, pri čemu je najčešće iskustvo direktan rad s migranticama koje su preživjele seksualno nasilje i često su u postupku traženja i dobivanja azila. Migrantice dolaze do nas preko međunarodnih i lokalnih organizacija civilnog društva, rjeđe putem institucija, a ponekad preko informacija koje su poznate drugim ženama u prihvatilištima. Taj rad nosi brojne izazove, od toga kako organizirati rad s prevoditeljicama, najčešće s farsija i arapskog jezika koje imaju iskustvo, koje su povjerljive i spremne za takav rad, preko organizacije savjetovanja, do ostvarivanja kvalitetne suradnje s prihvatnim centrima, odvjetnicima i tijelima državne uprave i institucijama. Dosad smo imale nekoliko takvih slučajeva koji su povezani s terapijskim radom za proradu traume i s dopunom dokumentacije ili prigovora jer se prijavljeno seksualno nasilje nije uzelo kao relevantan argument u postupku dobivanja azila. Sljedeći segment našeg rada je educiranje predstavnica i predstavnika nadležnih institucija i organizacija civilnog društva koje rade direktno s migrantskom populacijom u prihvatilištima. Takve edukacije se najčešće bave prepoznavanjem rodno uvjetovanog nasilja i seksualnog nasilja i osnovnim oblicima pomoći i podrške osobama koje su ga preživjele, uvažavajući kulturalne razlike.

NACIONAL: Uz to što migrantice mogu biti žrtve seksualnog nasilja, postoji i opasnost od seksualnog nasilja migranata nad lokalnim ženama. Događa se da se takve optužbe pokažu netočnima jer su ponekad rezultat predrasuda. No bilo bi pogrešno zaključiti da takvog seksualnog nasilja nema. Kakva su iskustva Ženske sobe?

Proteklih godina imale smo samo jedan slučaj koji je bio i medijski eksponiran. Nasilje, a pogotovo seksualno nasilje migranata nad „bijelim ženama“ je uvijek vruća i eksplozivna tema. Vidljivi su medijski tekstovi, najčešće u ekstremno desno orijentiranim medijima koji koriste ovu temu i strah da bi sijali dodatnu mržnju i nepovjerenje prema migrantima. Strah postoji, strah se godinama nadograđuje ovakvim tekstovima i pričama koje kruže. Svjesne smo da se ne može reći kako migranti nikad ne bi počinili nikakav oblik nasilja, pa tako ni seksualnog. Radi se o heterogenoj populaciji, različitim ljudima, različite dobi, drugačije kulture, ali prije svega o visoko traumatiziranim osobama. Međutim, iz naše perspektive jedinog centra za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj, vjerujemo kako su ovakvi slučajevi kroz godine bili iznimno rijetki. Time ne želimo ni na koji način umanjiti traumu preživljenog iskustva nijedne žene, nego samo dijelimo stav da se strah od migranata kao počinitelja seksualnog nasilja koristi za izazivanje mržnje i netrpeljivost, a ne kao izraz stvarnog upozorenja na problem.

NACIONAL: A što je s optužbama za seksualno nasilje koje migrantska populacija doživljava od domaćih ljudi, pa čak i nekih koji bi je od takvog nasilja trebali braniti?

Seksualno nasilje nad migrantskom populacijom, o kojem izvještavaju brojni domaći i svjetski mediji posebno zabrinjava, ali dosad nismo imale direktne kontakte i aktivnosti u takvim slučajevima. To je uznemirujući problem i vjerujemo kako će se pod pritiskom domaćih organizacija civilnog društva i međunarodne zajednice pod hitno nešto učiniti, kako bi se što prije zaustavio svaki oblik nasilja nad migrantskom populacijom, a žrtvama pružila sva potrebna neophodna pomoć.

NACIONAL: Prema vašim saznanjima, u kojim su situacijama žene najčešće seksualno maltretirane? U obitelji, na poslu, jesu li počinitelji nepoznati ljudi?

Najčešće se radi o poznatim osobama, u obitelji, vezama i sličnim odnosima.

NACIONAL: Iz kojih su socijalnih slojeva žene i općenito ljudi koji vam se obraćaju kao žrtve seksualnog nasilja?

Obraćaju nam se najčešće žene, s obzirom na to da je seksualno nasilje jedan od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja, i to iz različitih dobnih skupina. Također dolaze i iz svih socijalnih slojeva. Teško je praviti razliku. Javljaju nam se žene koje nemaju posao i žene na vrlo visokim pozicijama. Zovu nas osobe iz Zagreba, većih gradova, manjih mjesta, sela, sa slabije plaćenim poslovima, nezaposlene, s visokom stručnom spremom, iz različitih spektara zanimanja. Od učenica i studentica do umirovljenica. Dakle, i njihova dob je vrlo različita. Specifično je to da je dio žena koje nam se obraćaju iz kategorije, kako mi to interno nazivamo, „onih koje sustav ne voli“. Nisu tzv. „idealne žrtve“. Radi se o ženama sa psihijatrijskim problemima, ženama koje se dugo nalaze u različitim državnim sustavima i koje su iscrpile kapacitete sustava, a da nisu došle do rješenja. To je možda specifično za organizacije civilnog društva. Mi smo im zadnje utočište i slamka spasa.

NACIONAL: Seksualno nasilje, uključujući silovanje, teško je dokazivo nakon protoka vremena. To je sigurno jedan od razloga što žrtve često godinama nakon nasilja ne prijavljuju nasilnike, ali ne i jedini.

Postoje brojni razlozi zašto osobe koje prežive seksualno nasilje šute. Šute neposredno nakon preživljene traume, a šute i godinama nakon toga. Dapače, najveći broj žrtava neće dulji vremenski period nikome reći što su doživjele. Da bi se otvorile, progovorile, povjerile nekome, potrebno je prvo znati da postoje takva mjesta koja s posebnom pažnjom čuju i razumiju njihovu priču. Potrebno je povjerenje. Osobe koje su preživjele seksualno nasilje šute zbog brojnih razloga. Šute prije svega jer je ova tema taboo i nosi trajnu stigmu. Šute zbog straha od počinitelja, izrečenih prijetnji i nasilja koje su već doživjele i vjeruju prijetnjama. Šute zbog osjećaja da im nitko neće vjerovati, da će ih dodatno optužiti. Šute jer svako otvaranje teme nosi dodatne poteškoće, jake emocije i jačanje simptoma traume i post traumatskog stresnog poremećaja. Naime, upravo je jedan od ključnih simptoma i akutnog stresnog poremećaja i posttraumatskog stresnog poremećaja izbjegavanja bilo čega što može podsjetiti na proživljenu traumu, razgovora ili prisjećanja na nju. Šute zbog toga što ne vjeruju dovoljno institucijama i tome da mogu doći do pravde. Šute jer vjeruju da ako probaju sve zaboraviti, moći će nastaviti „normalan“ život. Kod djece postoje i brojni dodatni razlozi povezani uz tajnu, strah od gubitka i daljnjeg nasilja, nepovjerenja da će im itko pomoći…

NACIONAL: Kad vam se obrati žena koja otkrije da je bila žrtva seksualnog nasilja, što je važno učiniti, kakva je procedura, postoje li sigurne kuće, kako, gdje i koliko dugo dobivaju psihološku pomoć?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan ni jedinstven. Sve ovisi o dobi osobe koja je preživjela nasilje, je li bilo jednokratno ili dugogodišnje, je li još uvijek izložena nasilju, koliko je godina prošlo od preživljenog nasilja, kakve su posljedice, kakva joj je socijalna mreža podrške, je li prijavila nasilje. Previše faktora utječe na to kako će se pristupiti i raditi. Nema šablone. Sve se usluge u timu dogovaraju i kreiraju za potrebe specifične osobe.

NACIONAL: Kako izbjeći da žrtva bude ponovo viktimizirana, čak i kad sama javno progovori?

Živimo u kulturi koja odgovornost za preživljeno seksualno nasilje prebacuje na žrtvu. Čak i kod djece određene dobi. Traži se odgovornost žrtve, njen doprinos, što je učinila da joj se dogodi seksualno nasilje, kako je doprinijela tome. To je jedino kazneno djelo za koje se nastoji utvrditi odgovornost žrtve za preživljeno nasilje. Socijalizirani smo s pričom koja odgovara nečemu što se naziva „mit o pravom silovanju: noć, napušteni dio grada, nepoznati počinitelj, „manijak“ koji ima oružje, žrtva se brani toliko jako da ima teške tjelesne ozljede. Većina seksualnog nasilja i silovanja, preko 95%, ni na koji način ne odgovara ovom stereotipu. To većinu preživjelih tjera u propitivanje vlastitih postupaka, šutnju i tišinu. Time se još dublje tone u brojne posljedice proživljenog traumatskog iskustva.

NACIONAL: Kad neka žena u medijima izjavi da je silovana, to potakne i druge žene da se oglase. Potiče li Ženska soba žene koje vam priđu kao žrtve da svoje priče iznose u medijima?

Smatramo kako je iznimno važno da žene koje su doživjele seksualno nasilje progovore. Radi se o jednom od najtežih kaznenih djela koje se najmanje prijavljuje. Žrtve šute godinama. Ne samo da ne prijavljuju slučaj, nego se godinama nikome i ne povjere. Važno je progovoriti. Otvoriti temu, podizati razinu svijesti da su osobe koje su preživjele svugdje oko nas. Da se svi zapitamo kako je moguće da ih ne znamo. Obično kažem kako je statistika neumoljiva. Jedno od petero djece tijekom odrastanja doživi neki oblik seksualnog nasilja. Jedna od pet žena tijekom života doživi silovanje. Za koliko djece i žena oko nas znamo da su doživjeli seksualno nasilje? Ako ne znamo, zašto ne znamo? Kakvu to poruku šaljemo da nitko od osoba oko nas nije imao snagu ili želju povjeriti nam se otvoreno o nečemu što je možda i davno doživio? Što se tiče našeg povezivanja žena s medijima, mi to ne radimo. Ako žele, saslušamo ih i upozorimo što će se desiti ako se obrate medijima, koji su mogući plusevi, a što su nedostaci, ali ih ne „spajamo“ s medijima. To nije naš posao. Također, novinari često traže da ih povežemo sa žrtvama. Ni to ne radimo iz etičkih razloga. Dok osoba ima terapiju, ako je pitamo da sudjeluje u medijskoj objavi, ona bi to mogla doživjeti kao naš pritisak i pristati na to iz želje da nam se oduži ili nam izađe u susret, odnosno učinit će nešto što ne želi. Zato ih ne pitamo. Možemo pozvati jedino žene koje su davno završile terapijski proces i same rekle da ih pozovemo ako ćemo ikad trebati nekoga za medije. Međutim, i to radimo iznimno rijetko, skoro nikad.

NACIONAL: Kako reagiraju muškarci, prvenstveno oni koji vam se nisu sami obratili za pomoć? Ima li muškaraca među vašim volonterima?

Da, među našim klijentima su i muškarci koji su doživjeli seksualno nasilje sada ili tijekom djetinjstva. A odgovor na pitanje kako reagiraju muškarci na edukacijama ili događanjima je taj da nema pravila. Neki nas podržavaju, a neki imaju potrebu obraniti sve muškarce i prebaciti odgovornost na žrtve, u skladu s kulturom i vrijednostima kojima smo okruženi.

NACIONAL: Krajem 2019., nakon jednog od medijski eksponiranih slučajeva seksualnog nasilja, Ženska soba je tražila sastanak s premijerom Andrejem Plenkovićem. Znamo da neko vrijeme nije bilo odgovora. Je li vam premijer na kraju odgovorio ili vas primio?

Tada se nije održao sastanak, ali smo ponovile poziv. I primljene smo na sastanak s predsjednikom Vlade, ministrom pravosuđa i uprave i ministrom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Razgovor je bio iznimno ugodan i koristan i vjerujemo u pozitivne ishode. Već su ostvareni prvi koraci dogovora. Rekla bih da smo vrlo ugodno iznenađene. Obično nam je trebalo puno više vremena za svaki mali korak.

NACIONAL: Možete li navesti nekoliko primjera iz prakse koji mogu oslikati teškoće u vašem poslu, drastične situacije u kojima su se našle žrtve, upute što ne treba činiti da se ne bi naštetilo žrtvama…?

Nema lakih i teških poslova jer oni ovise o mnogim stvarima, primjerice o dobi žrtve, mjestu iz kojeg dolazi, mogućnostima koje ima, sustavu podrške oko nje, životnoj situaciji u kojoj se nalazi. Nama je vrlo teško, pogotovo u vrijeme pandemije covida-19, gledati situacije u kojima se osobama koje su pozvane na ročišta u zadnji tren ona otkazuju ili kad žrtva dođe na sud nakon neprospavanih noći, dobije obavijest da ne mora svjedočiti. Sva ta iznenadna otkazivanja ili odgađanja i nepredvidivost utječu na retraumatizaciju osoba s kojima radimo. Također, u ovoj situaciji primjećujemo da je svojevrsni trend nedostatak informacija koje klijentice trebaju dobiti od institucija, a ne dobivaju ih na vrijeme. Obraćaju nam se s molbama i zahtjevima da mi nešto učinimo. Uz sav naš trud, ponekad su nam vezane ruke, što jača osjećaj bespomoćnosti i nama. Problem je i akutno zbrinjavanje u ovoj situaciji. Iz naše perspektive najteže nam je kada se osobe koje su doživjele seksualno nasilje ne tretiraju s poštovanjem i ne uvažavaju se njihove specifične potrebe. Na česta pitanja o tome kako izdržimo raditi sa žrtvama, najčešći je odgovor da nama to nije problem, nego izvor snage. Problem je kad slučaj zapne u sustavu i kada se moramo boriti za svaki korak.

NACIONAL: Doživljavate li vi i vaše kolegice iz Ženske sobe neugodnosti zbog posla koji radite? Dobivate li uvrede ili prijetnje?

Da, kao i sve braniteljice ženskih ljudskih prava. U posljednje vrijeme kao da je lakše, ali je godinama bilo teško. Svaki medijski istup bi potaknuo nekoga na ružne poruke, izrezana slova zalijepljena na vrata Ženske sobe… Osobno sam naučila živjeti poluskriveno u javnosti. Nemam profil na Facebooku. Izbjegavam sve što bio olakšalo proganjanje.

NACIONAL: S kojim organizacijama civilnog društva u Hrvatskoj surađujete i bavi li se neka od njih temom seksualnog nasilja nad ženama?

Koliko znamo, jedina smo usko specijalizirana organizacija civilnog društva u našoj zemlji. Postoje druge organizacije civilnog društva i javne ustanove koje imaju skloništa, savjetovališta, SOS telefone za žene i djecu koji su doživjeli nasilje u obitelji. Među njima ima i onih koji su doživjeli seksualno nasilje. Neke organizacije nude i podršku žrtvama seksualnog nasilja. Ali što se tiče rada na sve tri komponente i razine specijalizacije i kompetencije, mi smo jedine u državi. Naša suradnja s organizacijama civilnog društva je u pravilu odlična. Nije sve uvijek sjajno, ali dobro surađujemo jer je naš krajnji interes dobrobit osoba s kojima radimo. Surađujemo sa srodnim organizacijama koje rade na temi nasilja nad ženama. Ženska soba vodi i Mrežu podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela koja obuhvaća 11 organizacija iz 13 županija, u kojima na sudovima ne postoje odjeli za podršku žrtvama i svjedocima.

NACIONAL: Koje institucije u Hrvatskoj se bave ovom temom i kako Ženska soba surađuje s njima?

Surađujemo s nadležnim institucijama koje dolaze u kontakt sa žrtvama seksualnog nasilja, od policije, preko centara za socijalnu skrb, zdravstvenog sustava, Državnog odvjetništva i sudova do sustava obrazovanja. Također imamo odličnu suradnju s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i pravobraniteljicom za djecu. Kroz koordinaciju s Mrežom podrške imamo odličnu suradnju s Ministarstvom pravosuđa i uprave, odnosno sa Službom za podršku žrtvama i svjedocima.