Magna Charta libertatum (lat. velika povelja, engl. Great Charter), velika je povelja o slobodama i pravima podanika, koju je engleski kralj Ivan Bez Zemlje (John Lackland) izdao pod pritiskom engleskih velikaša u Runeymeadu pokraj Windsora 15. lipnja 1215. godine. S vremenom je postala simbolom ograničenja samovoljne vladarove vlasti.

Slične povelje bile su izdavane i prije, ali su bile općenito formulirane i nisu ih nametnuli podanici. Poveljom se vladar obvezao da će se izvanredna davanja ubirati samo uz pristanak opće skupštine staleža i zajamčio je sigurnost imovine. Obvezao se i da slobodne ljude neće lišavati života, slobode, prava i imovine niti ih progoniti, osim na osnovi odluke suda njima ravnih ili na osnovi prava zemlje, kao i da nikomu neće uskratiti pravnu zaštitu. Magna Charta jamči i povlastice engleske Crkve i nemiješanje kralja u crkvene izbore kao i povlastice Londona i drugih gradova, a trgovcima daje pravo na slobodno kretanje i trgovanje.

Smatra se prvim pisanim ustavnim zakonom Engleske (i uopće prvim pisanim ustavnim aktom u svijetu) pogotovo iz razloga što su ustanak plemstva i sklapanje Povelje podržali i drugi slojevi naroda. Također se smatra dokumentom koji jamči građanska prava i vladavinu zakona.