‘Antiarkadija’ slovenskog slikara Staša Kleindiensta u Galeriji ‘Josip Račić’

U zagrebačkoj Galeriji „Josip Račić“, Nacionalni muzej moderne umjetnosti iz Zagreba i Galerija „Božidar Jakac“ iz Kostanjevice na Krki predstavili su 9. travnja zajednički projekt – izložbu „Antiarkadija“ Staša Kleindiensta. Slovenski slikar, koji prvi put samostalno izlaže pred zagrebačkom publikom, prema riječima direktora Galerije „Božidar Jakac“ i kustosa izložbe Gorana Milovanovića, svakako je u ovom trenutku „jedan od najistaknutijih i najintrigantnijih slikara srednje generacije u Sloveniji“. Za prezentaciju u postavu izložbe odabrano je deset ulja na platnu, nastalih u razdoblju od 2020. do 2024. godine, koja su za tu prigodu posuđena iz javnih i privatnih zbirki iz Slovenije. Na otvorenju je nakon uvodnog govora ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija, u kojem je apostrofirao kontinuiranu uspješnu suradnju između dviju muzejskih institucija, započetu 2021. izložbom „Spone – Zagrebačka likovna akademija i slovenski umjetnici između dvaju ratova“ u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, o umjetniku Stašu Kleindienstu i njegovom dosadašnjem radu, kao i o izložbenoj koncepciji, govorio direktor Galerije „Božidar Jakac“ Goran Milovanović, koji je i autor pratećeg teksta u katalogu izložbe.

Staš Kleindienst (1979.) diplomirao je 2007. godine na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je i magistrirao 2009. godine. Još za studija dobitnik je Prešernove studentske nagrade. Godine 2014. dobio je nagradu grupe OHO. Sveučilište u Ljubljani 2019. godine dodijelilo mu je „Priznanje značajnih umjetničkih djela“. Dobitnik je najznačajnije slovenske nagrade za likovna postignuća Rihard Jakopič za 2023. godinu, koju dodjeljuju slovenska društva likovnih umjetnika i ljubljanska Moderna galerija. Njegovi su radovi uvršteni u nekoliko privatnih i javnih zbirki. Živi i radi u Vipavi.

Njegove slike kroz motive kontinentalnog i planinskog pejzaža unose na prvi pogled idiličnu, pomalo sjetnu i melankolično-romantičarsku atmosferu, gdje je sva radnja na slikama podređena prirodi, njezinim godišnjim dobima i procesima koji se u njima odvijaju. Sklonost realističnim detaljima, minucioznim opisima radnji / narativnosti, ali ne i tzv. strahu od praznine na slici (horror vacui) specifikum su umjetnikova (s)likovnog svjetonazora. Međutim, radi se o vrlo serioznim i kompleksnim slikarskim kompozicijama, koje u sebi talože brojne utjecaje ranijih slikara i slikarskih epoha, od srednjeg vijeka pa sve do njemačkog romantizma i simbolizma. To detaljno elaborira i kustos Goran Milovanović u pratećem tekstu: „Na planetarne ekološke i društvene poremećaje navodi nas i sâm naslov izložbe ‘Antiarkadija’, koji aludira na poznatu interpretaciju Arkadije, idiličnog krajolika koji se od antike nadalje povezuje uz predodžbu o takozvanom zlatnom dobu. Kleindienst ujedno time ukazuje i na vlastiti studiozni pristup slikarstvu koji uključuje dobro poznavanje i često referiranje na kanonizirane teme povijesti umjetnosti, u ovom slučaju na rad talijanskog baroknog slikara Guercina, te još više na poznato djelo Nicolasa Poussina ‘Arkadijski pastiri’ ili ‘Et in Arcadia ego’ iz 1637. – 38., s poznatom temom pastirove sjene na grobnici kao simbolom smrti na koju se u poznatom eseju referira i Erwin Panofsky, interpretirajući je kao kontemplaciju prošlosti i osjećaj nostalgije, što se može prepoznati i u slikama Staša Kleindiensta. Također će neki u njegovim radovima vidjeti utjecaj Hieronymusa Boscha ili Pietera Bruegela Starijeg, a drugi će, primjerice, u Kleindienstovoj slici ‘Zimski krajolik’ iz 2021., prepoznati odlične citate na rad Philipa Gustona. To sve govori o ozbiljnosti pristupa Staša Kleindiesta vlastitom poslanstvu i njegovoj slikarskoj virtuoznosti.“

Upravo ta tiha i nenametljiva virtuoznost možda je prvi dojam koji promatrač dobiva posjetom ovoj izložbi. Bez obzira na velike kontraste u formatima slikanih kompozicija, od gigantskih do mikro-formata, Kleindienstove slike ne računaju na senzaciju i efekt i tu nema nimalo od one strahotne komponente tzv. pametne slike koja je osmišljena kao hladna, programirana ili šokantna konstrukcija. Ove nas slike uvlače u svoje polje, a da toga nismo ni svjesni. Vabe nas još s ulaza galerije, gdje ih isprva prepoznajemo kao nastavak tradicije tzv. magičnog slikarstva i magičnog krajolika, ali u varijanti 2.0. Slovenska kritika je dosta pisala o fenomenu „autorove potrage za unutarnjim zračenjem slikarske površine“, što je u suvremenom slovenskom slikarstvu inaugurirao istaknuti slikar i profesor Gustav Gnamuš. Sam odabir tonske palete, koja je prigušena, tamna, mrka, zasićena, „zblurana“ ili, dapače, tonovi u svojim mrkim valerima isijavaju unutarnju svjetlost bez obzira na stupanj svjetlosti ili zatamnjenja, pridonosi ovim pejzažima u konačnom dojmu koji nas zaista opčinjava. Tom kontemplativnom, bezvremenom miru prirode, suprotstavljeno je djelovanje čovjeka, koji stalno mora „popravljati“ prirodu, graditi i rušiti staništa, stvarati u prirodi mjesto za svoje sportove, aktivnosti, ili industriju. To tek shvaćamo na neko treće gledanje slika jer je snaga prirode, kako je slikar prenosi u svoje slike, toliko jaka i moćna. Svi detalji ljudskih aktivnosti zapravo su utopljeni u Prirodu i rekla bih da je to i stav autora – da će se Priroda ipak na koncu konačno osvetiti ljudima za njihovo razaranje.