Magdalena Sztandara profesorica je na Institutu za etnologiju i kulturalnu antropologiju Jagelonskog sveučilišta u Krakovu. Osobno se predstavlja kao, „s jedne strane, socio-kulturna antropologinja, a s druge kao građanka države koja ženama oduzima pravo da odlučuju o vlastitom tijelu, kontrolira naš seksualni život i reprodukciju, a njezina vlast i crkvene institucije praktično svakog dana ispoljavaju otvoreni prijezir prema ženama”. Ta je država, dakako, Poljska. Istodobno, Sztandara vrlo dobro poznaje područje bivše Jugoslavije, jer u Beogradu i Novom Sadu redovito i dugo boravi još od 2013., a živjela je i u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu. Naročito je bliska s uglednom organizacijom za ljudska prava Žene u crnom, na čijem je skupu u subotu održala predavanje o pravima žena u Poljskoj te odvojila vrijeme za intervju Nacionalu.

NACIONAL: Naslov vašeg predavanja u subotu u Beogradu, na skupu Žena u crnom, bio je “Isplači se, bit će ti lakše”. Zašto taj naslov?

Taj je naslov donekle ciničan, ali istini za volju, za taj cinizam nisam ja odgovorna. Ja sam se samo pozvala na nezgrapnu izjavu glasnogovornice ministarstva pravosuđa u Poljskoj. Kada je u siječnju 2021. objavljeno pismeno obrazloženje odluke Ustavnog suda iz listopada 2020., koje kao neustavan ocjenjuje propis koji dopušta abortus u slučaju teškog i nepovratnog oštećenja ploda, spomenuta glasnogovornica je, u paketu pomoći za žene s rizičnom trudnoćom, koje će biti prisiljene na porođaj oštećenog ili već uginulog ploda – riječ „uginulog” koristim namjerno – spomenula „sobu za plakanje”, u kojoj se možeš isplakati da ti bude lakše. Riječi glasnogovornice ne samo što su izazvale skandal, nego su samo još snažnije ukazale na prezriv i nasilnički odnos aktualne vlasti prema ženama u Poljskoj. Tema „sobe za plakanje” ubrzo je rezultirala brojnim sprdnjama na društvenim mrežama te šaljivim memovima. Najčešći komentar bio je da je Poljska jedna velika soba za plakanje, u kojoj žene mogu plakati do mile volje. Ali mi ne želimo plakati, nego vratiti pravo da odlučujemo o sebi i svome tijelu.

NACIONAL: Poznato je da su reproduktivna prava žena u Poljskoj među najnižima u Europskoj uniji. Što biste istaknuli kao najveće probleme?

Malo bih proširila vizuru: za ishodište problema uzela bih Europu. To će zvučati pesimistički, da ne kažem tragično, alarmantno. U Poljskoj, još prije spomenute odluke Ustavnog suda iz listopada 2020., postojao je najrigidniji zakon o prekidu trudnoće, ne samo u zemljama EU-a, nego Europe uopće. Restriktivniji zakon od Poljske, ako se ne varam, imaju samo Andora, San Marino i Malta. Ono što naročito obeshrabruje jest činjenica da Poljska teži pooštravanju tog zakona, i po svemu sudeći, uskoro bismo se mogli priključiti toj neslavnoj skupini. Od 1993. u Poljskoj je prekid trudnoće bio dopušten u samo tri slučaja: kad je u trudnoći teško i nepovratno oštećen plod, kad je trudnoća rizik za život i zdravlje žene, ili kad je posljedica silovanja. Trenutno, na snazi su samo dva posljednja slučaja. U praksi, međutim, i kad je trudnoća rizik za život i zdravlje žene, mogli bismo ozbiljno sumnjati. Problematičan je i pristup kontracepciji. I u ovom slučaju Poljska ima najniži renome. S tim je u vezi i pitanje pristupačnosti medicinskih savjetovališta, dobivanje recepata, informacija. Kontracepcija se ne može refundirati, a tabletu za „dan poslije”, kao i druga slična sredstva, nemoguće je dobiti bez recepta. A hoćete li dobiti recept, najčešće ovisi o tome prakticira li vaš liječnik priziv savjesti i od vaših financijskih mogućnosti. Hajde da budem ironična – vladajuća partija kod nas mogla bi si pripisati još jedan uspjeh: u kontekstu pristupačnosti kontracepciji, vrlo uspješno održava klasnu podjelu. Alarmantno je i to da je 3. lipnja ministar zdravstva potpisao kontroverznu uredbu koja uvodi takozvanu „registraciju trudnoće”, što znači da će medicinski informativni sustav bilježiti svaku trudnoću pacijentica u ginekološkim ordinacijama. To se, naravno, objašnjava time kako je to dobro za ženu i njenu zdravstvenu zaštitu. U praksi, međutim, aktivistkinje i opozicijske političarke upozoravaju da ta odluka potencijalno sadrži mogućnost kontrole i zastrašivanja žena koje bi se odlučile na abortus izvan zemlje. Mogao bi se proširiti strah koji će žene odvratiti od trudnoće, jer će svaka komplikacija biti tretirana kao sumnjiva. Žene u Poljskoj neće željeti rađati, jer se takva vrsta registracije može upotrijebiti kao represivno oruđe. Posebno je, pak, alarmantna činjenica da je u travnju započeo sudski proces protiv Justyne Wydrzynske, jedne od osnivačica i aktivistkinja organizacije Abortion Dream Team, koja je optužena da je pomagala u pobačaju. Tužiteljstvo je o tome obavijestio otac djeteta koje je „trebalo biti usmrćeno”, kako su o tome pisali mediji. To je, nesumnjivo, presedan i u europskim razmjerima. Razumije se da vladajući Pravo i pravda (PiS) i „ProLife” organizacije imaju još nekoliko nesuvislih zamisli i ideja pomoću kojih će pokušavati ograničiti prava žena, a bojim se da će toga biti još.

‘Poljska je jedna velika soba za plakanje, u kojoj žene mogu plakati do mile volje. Ali mi ne želimo plakati, nego vratiti pravo da odlučujemo o sebi i svome tijelu’, kaže Magdalena Sztandara. FOTO: VLADIMIR ZIVOJINOVIC/PIXSELL

NACIONAL: Koje su institucije najveći neprijatelji žena u Poljskoj? Gdje je mizoginija najsnažnija?

Vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) mnoge odluke donosi u suradnji s Katoličkom Crkvom. Generaliziram i uvodim crno-bijeli narativ, premda ne mislim da je Crkva jedinstvena, nego da ima mnogo izdiferenciranih struja. Tu, prije svega, mislim na konzervativan i politiziran pristup crkvenog autoriteta koji je u Poljskoj prerastao u silu nakon izbora Karola Wojtyle za papu i nakon njegova antikomunističkog angažmana. Suočeni smo s pokušajima klerikalizacije društva. Vlada i Katolička Crkva u Poljskoj otvoreno kritiziraju pojam „gender”, a promoviranje jednakosti percipiraju kao „gender ideologiju” koju demoniziraju kao zahuktavanje hiperseksualnosti, homoseksualnosti, feminizma, transgenderizma i vrijeđanja tradicionalno koncipiranog braka i obitelji. Sve je to dovelo do opće rasprave koja je uključila moralno-katoličke aspekte pobačaja, a medicinske isključila. Zbog svega toga desničarski aktivisti i konzervativni političari, ali i pojedini predstavnici Crkve, koriste narativ koji služi ograničavanju reproduktivnih prava, blokiranju inicijativa za zaustavljanje nasilja nad ženama, otežavanju seksualne edukacije. Jedan od krakovskih biskupa nedavno je, za vrijeme protestnog štrajka žena, rekao: „Nesreća za ženu počinje kad poželi obući hlače, zarađivati i odlučivati o svom tijelu.” Slično se izjašnjavaju i suradnici ministra obrazovanja. Prije nekoliko mjeseci pojavio se komentar da dolazi do „duhovnog kvarenja” kod žena koje se bore za individualne potrebe jer zanemaruju opći interes. Ključ bi trebali biti „ženski atributi čestitosti”. Ovdje, pritom, govorim samo o nekoliko rizičnih tendencija.

NACIONAL: Zašto se dogodilo da je poljsko društvo većinski toliko snažno skrenulo prema konzervativizmu? Mi iz Hrvatske, Poljsku smo običavali doživljavati kao slobodarsku zemlju. Što se dogodilo?

Odgovorit ću pitanjem: a zašto u tom pravcu ide Hrvatska? Zašto većina država srednje i istočne Europe prolazi kroz nešto što se definira kao „konzervativna revolucija”? Zašto raste populizam? Na ta pitanja ne može se odgovoriti u nekoliko rečenica, ali odgovori, naravno, postoje. Kad govorimo o Poljskoj, oko nje kruži idealizirana slika koja zaklanja činjenice o sistemskoj transformaciji. Reći ću tek toliko da takozvani jurišnici za „slobodu” i transformaciju, koje neki vide u Crkvi ili pokretu Solidarnost, u velikoj mjeri snose odgovornost za zaoštravanje zakona o abortusu.

‘Protesti, ali i ‘Štrajk žena’ stvorili su prostor u kojem se čuju različiti glasovi i iskustva žena koja se ne odnose samo na pravo na abortus, nego i na druga ograničenja koja otežavaju svakodnevni život građanki’

NACIONAL: Zbog napada Rusije na Ukrajinu, u Poljsku je došlo mnogo izbjeglica. Dio njih su i žene s iskustvom seksualnog nasilja i silovanja. Kakav je njihov položaj u Poljskoj koja ograničava pravo na abortus?

U slučaju žena iz Ukrajine, ali i žena drugih nacionalnosti koje su u Ukrajini studirale ili radile, a koje su bile silovane – oprostite mi na ovoj usporedbi – ali imam dojam da su iz jednog pakla dospjele u drugi. Abortus u Ukrajini je legalan do 12. tjedna trudnoće bez navođenja uzroka, a tablete za pobačaj dostupne su bez recepta. I sada, eto, najbliža zemlja u koju bježe tražeći sigurnost, ali i mogućnost da samostalno odlučuju o svom zdravlju je Poljska, u kojoj je pravo na abortus drastično ograničeno. Da podsjetim, silovanje je i dalje jedna od pretpostavki za dozvoljeni prekid trudnoće, a u praksi se pokazuje da žene koje traže takvu pomoć nailaze na brojne prepreke. Jedna od njih je činjenica se abortus povezuje s kaznenim postupkom i saslušanjem. Da bi izvršile intervenciju, potrebno je mišljenje tužitelja koji će utvrditi opravdanu sumnju da je trudnoća nastala kao rezultat silovanja. Sve to ne olakšava ni činjenica da se Institut Ordo Iuris, koji stoji iza projekta restriktivnog zakona „Stop abortusu” i želi da se abortus potpuno zabrani u Poljskoj, sada zanima i za žene iz Ukrajine. U svibnju su od jedne bolnice molili informacije koliko je pobačaja izvršeno na temelju opravdane sumnje u silovanje i pritom tražili da podaci budu klasificirani prema nacionalnosti žena. Postoji i fondacija „Život i obitelj” koja distribuira letke na poljskom i ukrajinskom s natpisom „Poljska brani život” i „”Abortus je ubojstvo i najveći zločin”. Pa ipak, važno je djelovanje fondacija i organizacija koje su pokrenule infoliniju za podršku. Aktivan je i Abortion Dream Team. Njihove aktivistkinje pribavljaju informacije kako da se u okvirima formalne zdravstvene zaštite izvrši abortus u Poljskoj, a da osoba koja prekine trudnoću ne podnese kaznenu odgovornost. Zastupnice ljevice obratile su se ministru pravosuđa sa zahtjevom da se donošenje administrativne odluke ubrza do 7 dana. U Poljskoj takav termin nije određen, što otvara mogućnost manipulacije.

NACIONAL: Poznato je i da se mnoge Poljakinje i Poljaci bore protiv konzervativizacije. U kakvom je stanju pokret otpora? Prosvjedi na ulicama protiv represivnih zakona bili su golemi i dugo su trajali. Prosvjeduju li ljudi još uvijek?

Protesti u Poljskoj, „štrajk žena“ imali su nekoliko etapa i mobilizirali su ogroman dio društva. Svepoljski protesti, takozvani „crni protesti žena“, bili su u listopadu 2016. i 8. ožujka 2017. Svi su predstavljali otpor prema politici vlade koja ograničava prava žena i pokušava zaoštriti zakon o pobačaju. Poruka štrajka žena bila je jasna: prepoznajmo elementarnu činjenicu da su žene odrasla i odgovorna bića. Bez obzira na to kakav je zakon, izbor je definitivno na ženama. Sudionice protesta pokazale su da je pravo na abortus dio šireg kolaža koji se sastoji od seksualnog obrazovanja, pristupačne, jeftine kontracepcije, efikasne isplate alimentacije, podrške za djecu i odrasle s hendikepom, kao i za njihove obitelji, javne predškolske ustanove i brigu za starije, opće pristupačnosti kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti i suzbijanja diskriminacije na tržištu rada i zaštita prava radnika. Može se reći da se vladajuća partija povukla iz projekta, ali privremeno, ne zauvijek, jer imam dojam da su odlučili pričekati. U listopadu 2020. Ustavni sud je objavio da abortus zbog ozbiljnog oštećenja ploda nije u skladu s ustavom. I opet smo izašle na ulice. Tek poslije gotovo 100 dana zakon je proglašen i odluka je postala izvršna. Ovog puta, ipak, bijes je bio mnogo veći i nije bio usmjeren samo na promjenu zakona i odluke, nego i na rušenje vlade. Tada se i jezik prosvjeda promijenio, postao je vulgarniji. Parola „odjebite“ značila je da je dijalogu odzvonilo i da je kompromisima došao kraj. Pojavile su se i drukčije parole koje iskoračuju iz okvira građanske neposlušnosti: abortus dostupan kad ga poželiš, promjena vlasti, sekularizacija države i eliminiranje vjeronauka iz školskog programa. Jedan od najpotresnijih događaja na štrajku bio je Abortion Coming-out na varšavskom trgu. Organizirao ga je Abortion Dream Team, gdje su žene svojevoljno naglas iznosile svoje priče o abortusu u masi koja ih je podržavala.

‘To što se događa u Poljskoj glede prava žena, može utjecati na opadanje utjecaja Crkve koja kao da gubi moralni autoritet’. FOTO: VLADIMIR ZIVOJINOVIC/PIXSELL

Sve je to iziskivalo hrabrost, jer je posljednjih godina pojačana vladina represija prema sudionicima protesta i aktivistkinjama. Vlada PiS-a je napore usmjerila protiv grupa koje brane prava žena, napadajući ih i kontrolirajući, često bez jasnog obrazloženja. Političari PiS-a i grupe koje podržava Crkva javno su omalovažavali organizacije za prava žena, definirajući ih kao rizik za opstanak obitelji i tradicionalnih vrijednosti. Pojavili su se i pokušaji političke opresije i forme zastrašivanja. Danas su prosvjedi izgubili na snazi i čuju se glasovi sumnje i razočaranja. Govori se čak o istrošenoj energiji. Pa ipak, nisam tako pesimistična. Od početka je bilo jasno da protesti ne mogu beskonačno trajati. I to nema ničeg zajedničkog s energijom, jer se ona u mnogim slučajevima drukčije koristi. Gnjev i nada nisu sasvim ugašeni. Izlili su se izvan zone protesta.

NACIONAL: Što u Poljskoj čine žene da zaštite svoje zdravlje i samopoštovanje?

Izlaze na ulice. Ali naravno, to nije sve. Djeluje Abortion Dream Team, jedna od najvećih inicijativa za legalni abortus i ostvarivanje punog prava u zakonu o reprodukciji. Prema podacima iz tog programa, od listopada 2020. njihovu pomoć je iskoristilo preko 30.000 osoba. Stvaraju se mreže podrške, programi, formiraju se organizacije koje podržavaju aktivistkinje. Suština je u naglašavanju informiranosti, u tome da informacija bude pristupačna. To građenje mreže povezanosti i zajednice sigurno traje i rezultati će biti vidljivi kasnije, ali vjerujem da će ih biti. Imam dojam, također, da poljska zajednica ide u pravcu feminizma i da se više mladih uključuje u prosvjede, a to su ljudi koji će uskoro imati pravo glasa.

NACIONAL: Kakva je politička perspektiva? Postoji li progresivna opozicija i je li dovoljno jaka? S kojeg dijela političkog spektra dolazi? Je li lijeva, ili zelena, ili možda čak s desnog centra?

Politička scena u Poljskoj vrlo je komplicirana. Prava žena stalno su prisutna u javnoj debati i ne postoji politička partija koja nema zahtjeve u vezi s tim: briga o djeci, jednakost, diskriminacija na tržištu rada i zdravstvene zaštite. Tu nema naročitih nesporazuma, premda imam dojam da se diskriminacija i jednaka prava stalno prerađuju. Emocije svakako izazivaju pravo na reprodukciju i nasilje nad ženama, i ovdje je najveća polarizacija. Recimo: pristalice populističke partije Pravo i pravda protive se legalnom abortusu, refundiranju kontraceptivnih sredstava ili fertilizaciji in vitro. U stvarnosti, žele sve veće pooštravanje propisa. PiS je od prethodnika naslijedio i klauzulu savjesti, samo što je ona radikalnija u vrijeme njihove vladavine. Ne tako davno, u taboru vladajuće partije pojavili su se prijedlozi za istupanjem iz Istanbulske konvencije. Znam da vam to zvuči poznato: u veljači 2018. sudjelovala sam u protestnoj šetnji Zagrebom. Ali ni to nije sve. U parlamentarnom „zamrzivaču” čeka PiS-ov projekt istupanja iz Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i obiteljskog nasilja. PiS smatra da obje konvencije sadrže previše ideologije toksične za obitelj, brak, tradiciju i religiju.

‘Mirelin slučaj u Poljskoj je nešto što se događa svakog dana i takvi su se slučajevi pojavili praktično od prvog dana kada je stupila na snagu odluka Ustavnog suda u siječnju 2021.’

Građanska koalicija koju čini nekoliko stranaka i koja se definira kao „umjerena ljevica i desnica”, teži vraćanju „abortivnog kompromisa” iz 1993. Blok ljevice najprogresivniji je.U njihovu programu pobačaj je legalan i snažan naglasak stavljen je na pristup suvremenoj kontracepciji koja se refundira, i na pristup seksualnom obrazovanju. Transparentnost se odnosi i na efikasnu borbu s obiteljskim nasiljem. Do kraja lipnja trebalo bi biti i prvo čitanje projekta „Legalan abortus. Bez kompromisa”, koji je parlamentu, Sejmu, podnio Komitet zakonodavne inicijative, a peticiju je potpisalo više od 100.000 građanki i građana. Akciju su podržali ljevica, zeleni i partija „Zajedno”. Hoće li to uroditi plodom? Ima li za to bilo kakve šanse?

NACIONAL: Jeste li čuli za Mirelu Čavajdu? To je mlada žena iz Zagreba, trudnica čijem je plodu dijagnosticiran težak, neizlječiv tumor, ali joj hrvatske bolnice nisu omogućile pobačaj, premda postoji zakonsko pravo, i premda je ministar zdravstva nekoliko puta javno rekao da ona ima pravo na pobačaj. Na kraju je odlučila otići u Sloveniju. Kako komentirate taj slučaj? Je li moguće da se tako nešto dogodi u Poljskoj?

Pratim Hrvatsku. Trendovi su vrlo uznemirujući. Mirelin slučaj u Poljskoj je nešto što se događa svakog dana i takvi su se slučajevi pojavili praktično od prvog dana kada je stupila na snagu odluka Ustavnog suda u siječnju 2021. Neki slučajevi imali su tragičan kraj. Izabela iz Pščine, recimo, u 22 tjednu trudnoće dospjela je u bolnicu s problemom kompletnog gubitka plodne vode. Strahujući od pravnih konzekvenci, liječnici su ipak čekali da plod sam ugine, pa je Izabela umrla od sepse. Ta tragedija je izazvala političke emocije, srdžbu, bijes. Od rujna do studenoga izlazili smo na ulice, ne samo da odamo počast Izabeli, nego i da taj bijes izrazimo i pošaljemo poruku – „Nijedna više”. Prije odluke Ustavnog suda, u takvoj situaciji kompletnog gubitka plodne vode, kada plod više nema šanse preživjeti izvan majčinog organizma, mnogo liječnika je na molbu žena iskoristilo zakonsku mogućnost iz 1993. koja je dopuštala prekid trudnoće ako su „prenatalna ispitivanja ili drugi medicinski nalazi ukazivali na veliku mogućnost teškog i nepovratnog oštećenja ploda, ili neizlječive bolesti koja je prijetnja za njegov život”. Sada liječnici mogu obaviti pobačaj samo ako postoji opasnost za život ili zdravlje pacijentice. Pa ipak, često se u praksi čekanje na smrt ploda svodi na čekanje na smrt majke, što jasno pokazuje da zaista postoji samo jedan izuzetak gdje je abortus moguć: silovanje. Ali možemo li biti sigurne i u to? Izabelin slučaj ohrabrio je druge žene koje su glasno progovorile o svojim sličnim iskustvima u kojima ih je država osudila na pakao.

NACIONAL: Stječe se dojam da Hrvatska prati Poljsku na putu ograničavanja prava žena. Sličan je i kontekst velikog utjecaja Katoličke Crkve. S vašim iskustvom, imate li savjet kako se mi u Hrvatskoj možemo oduprijeti takvim retrogradnim tendencijama?

Ne znam točno kako se može zaustaviti ubrzani proces zaoštravanja prava na abortus, jer još uvijek nismo uspjeli. Ne znam ni kako da dam bilo kakav savjet, ni kako bi on zvučao. Mislim da smo u listopadu 2020. vjerovale da ćemo, slično kao i 2016., mobilizacijom i prosvjedima zaustaviti odluku vlade. Pa ipak nismo uspjele, a stvarnost je postala još teža. Ali tih nekoliko godina nam je svakako dalo analitičku perspektivu koja omogućava da sagledamo prilike, da izvučemo neke zaključke. Prvo: nismo bespomoćne, nismo potpuno podčinjene i nismo same. Drugo, važan je taj bijes koji je rezultirao kolektivizacijom napora da se pobačaj normalizira. Za vrijeme prosvjeda bio je dostupan broj Abortusa bez granica, međunarodne inicijative šest organizacija, pokrenute kao pomoć naporu da se abortus učini pristupačnim. To je nešto više od parole: „Ionako ćemo abortirati”. To je potez koji pripada „otporu slabih”, jasan je, razumljiv, razgovijetan. Osim prosvjeda važno je i iskazivanje brige, solidarnosti, podrške, što treba ići paralelno s praksama otpora. Jer rezultat tih gesti, za neke možda manje herojskih, mogli bi donijeti dugotrajne efekte. Protesti, ali i „Štrajk žena” stvorili su prostor u kojem se čuju različiti glasovi i iskustva žena koja se ne odnose samo na pravo na abortus, nego i na druga ograničenja koja otežavaju svakodnevni život građanki. Mislim i da su razgovori o pobačaju izašli iz zatvorenih, feminističkih krugova. U posljednje dvije godine mnogo se govori o iskustvu osoba s hendikepom i njihovim starateljima. Suštinsko je također priznanja prava transrodnih, nebinarnih, queer osoba koje su u drugom stanju i treba im omogućiti abortus. Ovim se kategorija „žene” previše generalizira i esencijalizira. Na prosvjedima su se pojavile nove parole: „U pakao ne idu samo žene”, „Štrajk osoba s maternicom”. Intersekcionalnost je postala suštinska dimenzija otpora, jer vladajuća stranka primjenjuje nasilje prema mnogim grupama koje su se povezale u borbi za društvenu pravdu. Protesti štrajka žena povezuju mnoge grupe i mnoge zahtjeve, parole koje se tiču klimatskih promjena, proimigracijske, feminističke politike… Čini se, također, da to što se događa u Poljskoj glede prava žena, može utjecati na opadanje utjecaja Crkve, koja kao da gubi moralni autoritet. Naposljetku, moj savjet svima vama koji imate maternicu, glasio bi: „Stražarite!!! Ne dajte se obmanuti i držite se neposlušnosti!”