Magdalena Mrčela nije tipična hrvatska gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti i latinskog. U posljednjih sedam godina je objavila sedam knjiga, od kojih su neki romani i kratke priče nagrađeni. Prije nekoliko dana objavila je sedmu knjigu, roman „Zlatarova kletva“, u kojem „ispravlja“ neke poznate činjenice o zadnjem romanu „Kletva“ Augusta Šenoe. Magdalena Mrčela svojim kriminalističkim romanom i psihološkim trilerom izaziva interes javnosti jer je napisan kao svojevrsni nastavak „Zlatarovog zlata“ i revalorizira Šenoin književni rad.

Profesorica, kazališna kritičarka, sportska novinarka, predana navijačica Hajduka i majka trojice sinova otvoreno nam je govorila o Šenoinu književnom uzoru, vremenima narcisa i psihopata nekad i sada, anomalijama kurikula hrvatskog jezika i muka po školskoj lektiri, Splitu kao mjestu u kojem rastu vrlo dobri pisci krimi romana i dosezima njezina psihološkog romana „Između“ koji zagovara borbu za mentalno zdravlje, a protiv suicida.

NACIONAL: Zašto se vaš novi roman zove “Zlatarova kletva”? Otkud potreba da se nanovo ispriča priča o Augustu Šenoi i podsjeti hrvatsku javnost na njegov doprinos hrvatskoj novijoj književnosti?

„Zlatarova kletva“ neobičan je hibrid „Zlatarova zlata“, Šenoina najpoznatijeg romana koji je potpuno izmijenio sliku hrvatske čitateljske publike, i „Kletve“, njegova posljednjeg romana za koji se obično piše da ga Šenoa nije završio jer ga je u tome spriječila smrt. U mom djelu mladi student Lovro tijekom zagrebačkog potresa slučajno pronalazi Šenoine neobjavljene rukopise, a među njima je i autograf „Zlatarove kletve“ koja je datirana u 1881. Osjećala sam potrebu da Šenoa kroz ovu knjigu, koja je postmodernistička i žanrovski neobična, progovori novim glasom. Danas ga srednjoškolci čitaju kao obveznu lektiru u prvom razredu srednje škole. „Prijan Lovro“ pa „Antigona“, dva toliko nesretna lika, dva lika koja je sudbina pregazila. I to sve nakon desetaka „dnevnika ovih i onih“, čarobnih maturalnih putovanja, najboljih ljeta, poljubaca i svih sličnih tema lektira u osnovnoj školi. Nikoga nije briga za taj nagli skok iz dječje književnosti u protorealizam ili antiku. Kao da petnaestogodišnjak odjednom postaje ekspert za povijest književnosti i pasionirani fan likova čije tragične krivnje ili sudbine završavaju smrću. I moja knjiga ima gotovo trilerovske rasplete, ali u svom je jeziku, stilu i žanru mnogo bliža današnjem čitatelju. Ako zbog nje netko posegne za Šenoom, postigla sam svoj cilj.

NACIONAL: O kakvom se žanrovskom romanu radi? Je li to klasični krimić, psihološki triler, ljubavna drama ili sve to zajedno?

Moj je roman pseudopovijesna metafikcija. Pseudopovijesna jer pokušava ispisati novu povijest u kojoj su neka ciklička ponavljanja upravo jeziva. Radnja počinje zagrebačkim potresom 2020., a 140 godina prije njega glavni je grad pogodio još stravičniji potres, tijekom kojega je Šenoa bio gradski vijećnik. On je svoju političku funkciju shvaćao kao poziv, uvlačio se u podrume i potkrovlja pomažući sugrađanima, navukao je upalu zglobova, prehodao upalu pluća, naposljetku je srce izdalo njegovo izmučeno tijelo. Ovo je trenutak da se prisjetimo kako se šačica naših vodećih političara ponašala kad je došlo vrijeme da se pomogne unesrećenima od potresa, da se zapitamo jesu li se sada, nekoliko godina poslije, svi vratili u stabilne kuće. Metafikcija je jer fikcionalni dio o Šenoinim izgubljenim rukopisima upućuje na sama sebe. On je prohodna nit i poveznica između sadašnjosti i prošlosti. Pavao Pavličić maestralno je povezao izgubljena i tobože pronađena pjevanja ‘’Osmana’’ u svom romanu „Koraljna vrata“, tako da ideja o izmaštanoj prošlosti nije novost. Međutim, maštu mi golica i činjenica kako nitko ne može jamčiti da neki rukopisi koji bi bili epohalna otkrića nisu izgubljeni. Nacionalna i sveučilišna knjižnica 1980-ih sustavno je pljačkana. Mlađe generacije i ne znaju tu priču. Rijetko tko pita što je sve oduzeto i ukradeno među tisućama jedinica književne građe, preko koje je granice ta građa otišla, je li se sačuvao koji od ukradenih rukopisa iz 16., 17. i 18. stoljeća i tko možda na nekom inozemnom tavanu krije blago hrvatske književnosti.

NACIONAL: Što je okosnica romana inspiriranog Šenoinim životom i djelima? Zašto je baš Šenoa poslužio kao inspiracija?

Okosnica je romana pronalazak i Lovrin pokušaj zlouporabe za osobnu korist pronađenog rukopisa Šenoine „Zlatarove kletve“. Šenoa mi je poslužio kao inspiracija, osim zato što je kao političar u službi svojih građana doslovno dao život za njih i zato što je detektirao slaba mjesta u onodobnoj hrvatskoj književnosti. U svom polemičkom članku „Naša književnost“ istaknuo je da u puku stoji prava čitateljska moć, a ne samo u eliti i elitističkoj književnosti. Zgodno je primijetio da naše uvijek iste pripovijesti, pune borba protiv Turaka, zvijezda Danica i patnje, bivaju toliko banalne, „riječju, sva pripovijest nema ništa tipično, te se je mogla zbiti i u Tatariji i u Tunguziji nego u Hrvatskoj“. Sličnu polemiku vodi s udovicom na početku i kraju svoje pripovijetke „Prijan Lovro“. Kroz Lovrinu priču pokušava stvoriti (anti)junaka dostojna romana, a ne da ta fina gospođa mora posezati za njemačkim i francuskim piscima. Pogledajte naše izvedbene kurikule nastavnika hrvatskoga jezika, osvrnite se na stare čitanke. Mi kao da smo do nekidan strahovali od dviju pošasti u svojim metodičkim materijalima – strahovali smo od hrvatskih autora, a posebno od autorica. Prije reforme svojim smo intelektualcima u nastajanju nudili nekoliko stotina europskih pisaca, loše obrađene Hrvate, a od dama Sapfu, Anu Katarinu Zrinski, Virginiju Woolf i Vesnu Parun. Samo što je Šenoa, za razliku od nas danas, kad bi uvidio anomalije u hrvatskoj književnosti, o njima pisao i glasno govorio.

Moj roman stavlja Šenoinu ostavštinu u kontekst nedavnog potresa i upozorava na anomaliju da u takvim vremenima isplivaju i oni najčasniji ljudi, ali i onaj najveći glib. Lik Lovro student je kojeg proždire, kao i njegova imenjaka, inteligencija i ambicija koja je u neskladu sa željom za lagodnim životom, koji bi valjda sile nebeske trebale postaviti po njihovim pravilima. Njegov cilj postaje opsesija u koji uvlači i naivnu Doru te proračunatu Lauru. Primijetit ćete da nijedno ime nije slučajno, svi vuku korijene u hrvatskoj književnosti. Često oslikavam likove narcisa i psihopata. Voljela bih kad bi ih mladi čitatelji, osobito djevojke, na vrijeme prepoznali i eliminirali iz svojih života. A književnost je nenametljiv, no snažan putokaz koji može pomoći u razlučivanju dobra i zla.

NACIONAL: Strahujete li da su ljudi poput studenta Lovre postali svevremenski i da ne postoji ništa što bi nas spasilo od njihove dominacije i da svako otkriće blaga lako postaje kletva?

Daj čovjeku moć i vidjet ćeš kakav je uistinu, to je ta priča. Strahujem od toga da su, paradoksalno, ljudi bolji i pošteniji kad imaju malo, kad je njihova borba teža, kad su plodovi njihova rada skromniji. Živimo u vremenu u kojem je vijest za naslovnice kad netko vrati izgubljen novčanik. Zato nema ništa neobično u liku studenta komparativne književnosti koji, znajući koliko bi mogla vrijediti Šenoina objavljena djela, ne odlazi s tim blagom ni u knjižnicu ni u arhiv, u sigurne ruke restauratora, nego je pokušava unovčiti i okoristiti se tuđim talentom i tragedijom.

‘Ako zbog moje knjige netko posegne za Šenoom, postigla sam svoj cilj’. FOTO: Nemi Bulat

NACIONAL: Otkriva li motiv pronalaska skrivenog rukopisa koji pripada Šenoi i neku drugu osobnu poruku i upozorenje vezano za potrebu tretmana, ponajprije pisanog nacionalnog kulturnog blaga?

Sviđa mi se sintagma koju ste upotrijebili, kulturno blago. Da bismo mogli raspravljati o tome, trebali bismo se zapitati kakav je u Hrvatskoj status kulture. Doživljavaju li ljudi kulturu kao zanimanje? Rade li umjetnici išta, jesu li oni samo piskarala, mazala, pjevuckala? Znam, zvuči oštro, ali onako nam je kako smo napravili. Svojom pasivnošću i nekulturom odobrili smo praksu da nam pojedinim kulturnim ustanovama upravljaju diletanti koje su muze sa svojim talentima zaobišle u kilometarskom luku, da postoje natječaji čijim je rezultatima lakše manipulirati nego prepisivanjem šalabahtera u zadnjoj klupi, da nam se slobodni umjetnici bore s vjetrenjačama. Kultura se tretira kao dijagnoza, a ne kao častan zanat bez kojega je nemoguć duhovni rast čovjeka. Svaka čast onima koji se i u političkom i u kulturnom životu bore da ne bude baš ovako distopijski. Istovremeno sam i pesimistična zbog rastućeg broja onih drugih kojima je kultura samo usputna stanica u pokušaju da se obogate ili okoriste na neki drugi način.

NACIONAL: Zašto ste oduševljeni i ponosni, a zašto ljuti na Augusta Šenou?

Oduševljena sam njegovom inteligencijom i smislom za marketing – šest je godina prije objave „Zlatarova zlata“ u članku „Naša književnost“ razložio crne pjege hrvatske književnosti, a zatim je sve ono što je nabrojio kao manjkavosti popunio svojim povijesno-ljubavnim romanom i dodvorio se publici. Koji majstor PR-a. Ljuta sam jer mnogi njegovi likovi, poput Dore Krupićeve, nisu doživjeli nikakav vid kozmičke pravde. Ljuta sam jer je Lovro romantiziran, ljuta sam jer se nije borio poštenije, ljuta sam što smo se sažalili nad njim više nego nad Dorom, što dokazuje kanonizacija „Prijana Lovre“ kroz obveznu lektiru. No sva je ta ljutnja nebitna, ona je zapravo sjajan prostor za dijalog, polemiku i oživljavanje duha djelā ovog sjajnog pisca.

NACIONAL: Je li “Zlatarova kletva” istovremeno ili pokušaj promjene izbora srednjoškolske lektire?

Nije, zato što lektire ne funkcioniraju tako. Nisu zaludu obvezne lektire preminuli klasici. Da u izbor djela za cjelovito čitanje počnu ulaziti oni živući, tko jamči da se ne bismo međusobno poubijali? Šalu na stranu, tko bi bio taj koji bi uspostavio kriterij tko će biti novi kanonski pisac i djelo? Koje sadržajne i stilske karakteristike mora imati, kako ćemo jamčiti da taj koga izaberemo nije „nečiji igrač“? Zato su tu takozvane izborne lektire. Profesor ima autonomiju jer, svi se nadamo, čita dovoljno suvremenih tekstova i dovoljno poznaje ukus svojih učenika, kako bi mogao preporučiti nešto aktualno, pametno, primjereno. Iako se mnoge mudre sijede glave ljute na mene jer „kako profesor hrvatskog može tako govoriti o lektiri“, ja nemam problem s tim da „bobu kažem bob, a popu pop“. Mnoge su obvezne lektire današnjim učenicima – a ako ćemo pošteno, i nama profesorima – smrtno dosadne, prekrivene ogromnim slojem prašine zastarjelosti, nimalo aktualne, sadržajno labave. Nemam ništa protiv tematskog planiranja, ali nekoga reda mora biti. Kako će dijete išta naučiti o tijeku svjetske povijesti, povijesti umjetnosti i povijesti književnosti ako s dolaskom u srednju školu čita kombinaciju „Prijan Lovro“ – „Antigona“ – Nazorova poezija? Netko je htio biti jako moderan i inovativan pa je u isto jelo ubacio šećer, sol i papar. A njihovih ruku djelo sa zgroženim facama konzumiraju ni krivi ni dužni i nastavnici i učenici.

NACIONAL: Hoće li ovaj roman, spoj povijesnog i fikcijskog, biti doprinos povratku mladih čitatelja Šenoi koji teško komunicira s današnjim generacijama? Hoće li “Zlatarova kletva” biti premosnica?

To ne mogu znati, mogu se samo nadati. Starija, sada znatno poboljšana verzija „Zlatarove kletve“, bila je ušla u top 10 od 92 teksta prijavljena na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Vjerujem da je to dokaz da ima potencijala. Urednik u nakladničkoj kući Alfa Tomislav Fuzul i Zoran Maljković, urednik ovoga izdanja, bili su jasni i jednoglasni oko mjesta koja je trebalo polirati i prerađivati, a i ja sam se potpuno složila s njihovim viđenjem. Kolega Fuzul bio mi je nevjerojatna pomoć u svim perspektivama rada na romanu i od srca se nadam da nas čeka zajednička uredničko-izdavačka budućnost – rad na razvoju čitateljske publike. Vjerujem da je roman, sa svojim psihološkim karakterizacijama, trilerovskom napetošću i krinkom (pseudo)povijesti dovoljno intrigantan da čitatelj zagrebe i po njemu, ali i po Šenoi. Prekrasan reljef talentirane mlade kiparice Magdalene Modrić na naslovnici moje knjige izgleda kao da istovremeno i proširuje i sužava tu pukotinu iz koje izvire Šenoino književno blago. Na nama je koju ćemo perspektivu izabrati.

NACIONAL: Dobitnom kombinacijom pokazao se vaš kriminalistički roman “Osvetnici”?

Ne znam koliko je dobitna kombinacija, ali meni je taj roman jako pri srcu jer počiva na stvarnim pričama i novinarskom porivu za kopanjem i istraživanjem. Mislim da je prošao pomalo ispod radara, u odnosu na neke koji su se recentno s vrlo sličnim temama etablirali gotovo kao klasici suvremene književnosti. Možda ga netko, kao „Sluškinjinu priču“ Margaret Atwood, za 30-ak godina dubinski iščita, uprizori, ekranizira… Vjerujem da dijelu publike nije ugodno znati koliko je likova u romanu stvarno. Neki su od tih likova izmaknuli pravdi. U tom se romanu kroz rupu u zidu dviju ćelija promatraju dvije studentice kroatistike, neshvaćeni društveni aktivist, eksplozivni navijač, zaštitnički otac i slomljeni suprug. Njihov se mirni kolektiv uzburkava dolaskom dvaju novih zatvorenika – jedan je predstavnik zagrebačke zlatne mladeži, a drugi mladi višestruki ubojica. A zatim kreće potraga za pravdom – kozmičkom, pravnom i osobnom. Obećala sam likovima koji su mi pričali svoje potresne priče da ćemo pokušati napraviti to da oni koji su nekažnjeno ogrezli u zločinu barem malo nemirnije spavaju.

NACIONAL: Pozornost je prije nekoliko godina izazvao vaš “Između”, psihološki roman koji se bavi otporom i borbom za mentalno zdravlje i protiv suicida.

Da ništa osim „Između“ nisam napisala, tim sam romanom postigla ono najljepše što autor može postići. Voljela bih da nisam morala napisati taj roman, jer glavni su likovi stvarne preminule osobe koje dobivaju priliku da im se glas još jednom čuje. „Između“ je ujedno i moje najbolje i najvažnije djelo. Eksplicitno mi je, crno na bijelo, rečeno da sam njime spasila pet mladih života. Tjedan dana prije ovoga intervjua jedna mi je divna učenica nakon književnog susreta rekla da je već sve bila pripremila za čin suicida, čak i oproštajno pismo. Onda je ugledala moj roman „Između“ na polici. I bilo joj je žao što ga nije stigla pročitati. Odlučila je učiniti još samo to – i nakon čitanja je spalila oproštajno pismo, potražila pomoć i odlučila živjeti. Ako ovo čita, želim joj još jednom reći – nema te književne nagrade, nema te plaće koja može nadomjestiti ovakve rasplete. Hvala mom prijatelju koji mi je u natežem periodu svoga života prenio priču glavnog lika. Cijeli je moj trojac protagonista počinio suicid i u djelu progovaraju iz te pozicije – smrtnog tijela i lutajuće duše. No njihove su priče spasile nevjerojatnih pet mladih ljudi.

NACIONAL: U kojem će se pravcu tematski profilirati vaša spisateljska budućnost? Prije sedam godina dobili ste nagradu za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade, a prije pet godina objavili ste tinejdžerski roman i osvojili nagradu za najbolju kratku priču.

Voljela bih se okušati u drami. Očito sam najslabije trenirala svoju najdražu disciplinu. Kazalištarka sam u duši. Ali sam tijardovićevski nemirna – zanima me mnogo različitih rodova, žanrova, stilova, ne podnosim ukalupljivanje, istražujem, često i lutam. Pišem za svoje sinove, pišem za svoje učenike, pišem kad neka kreativna duša zamisli dobar projekt, dišem i pišem, bez pisanja ne bih mogla živjeti. U tim stalnim skokovima treba ponekad malo mira, više rada na teorijskom znanju, jasna metodologija prakse. I puno sreće. Mlada sam i dosadna, neću čak ni uvijeno reći uporna. Vjerujem da će i drama doći na red, odustajanje nije opcija.