Tek što se sunce pojavi na obzoru, stado bijelih magaraca počinje svakodnevni posao prikupljanja otpada u srednjovjekovnome turskom gradu Mardinu. Poslije smjene ih čeka opuštanje uz klasičnu glazbu.

Komunalni radnici vode ih uskim i vijugavim ulicama grada podignutog na stijeni koja se nadvija nad drevnu Mezopotamiju – današnju Siriju, Irak i Iran. Životinje navikle na težak rad nose spremnike za otpad.

„Koristimo ih za čišćenje grada već stoljećima. Jedino se oni mogu kretati ovim uskim ulicama”, kaže Kadri Toparli, jedan od čistača staroga grada. „U protivnom, bilo bi nemoguće obavljati ovaj posao”, dodaje.

Gadar, Čefo i Bozo, odnosno Surovi, Blagi i Blijedi, među četrdesetak su magaraca, “općinskih zaposlenika”, koji su imena dobili po svojim osobinama.

„Rade kao i mi, osam sati dnevno s pauzom nakon četiri sata rada”, kaže.

Navečer, dok se oporavljaju od dugog dana i penjanja po barem 150 stuba, magarci se uz glazbu opuštaju u svojim stajama, gdje o njima brinu veterinari.

„Svake večeri im dva sata puštamo klasičnu ili tradicionalnu glazbu”, kaže Toparli.

„Vidimo da su sretniji kada čuju Beethovena”, šali se.

Prava životinja

Na početku 20. stoljeća, kad je u Mardinu živjelo svega 20.000 ljudi, magarci su prenosili pepeo nastao sagorijevanjem u pećima na drva i ugljen.

Samo stari grad danas ima 60.000 stanovnika koji svaki dan proizvedu gotovo deset tona otpada.

„Imamo mala vozila koja zovemo ‘taksi za smeće’. Koristimo i njih, ali nisu učinkoviti kao magarci”, kaže Abdulkadir Tutasi, načelnik starog grada.

U turskom društvu posljednjih godina raste osjetljivost prema dobrobiti životinja pa se nastoji smanjiti ovisnost o radu magaraca.

Istanbul je u siječnju zabranio konjske zaprege na Prinčevskim otocima, popularnom brdovitom otočju na ulazu u Bospor. Umjesto turističkih kočija koje su vukli konji ondje su uvedena električna vozila.

Kako bi se obranile od mogućih kritika, mardinske vlasti surađuju s udrugama za prava životinja u nadgledanju magarećih radnih uvjeta.

Zlatne magareće godine

Kadri Toparli jako se trudi se biti brižan prema svojim magarcima i odnositi se prema njima s poštovanjem.

„Oni su veoma pametne životinje. Napamet znaju područja za koja su zaduženi. Često ih uopće ne moramo voditi nazad do staja”, kaže Toparli.

Magarce zapošljavaju kad navrše šest godina, a u mirovinu ih šalju kad napune 14 ili 15. Magarcu se pritom na posebnoj svečanosti daje tanjur lubenice. Torta se, naime, smatra suviše nezdravom.

Svoje zlatne godine magarci provode u lokalnom skloništu za životinje i uživaju u zasluženom odmoru.

Grad Mardin poslužio je kao primjer još nekim europskim gradovima, naročito u Francuskoj i Italiji, gdje su magarce koristili za komunalne usluge u zonama do kojih automobili teško dopiru.

„Osim toga, magarci ne zagađuju okoliš”, kaže Tutasi.