Nakon što je Ustavni sud ukinuo prvu pravomoćnu presudu bivšem premijeru Ivi Sanaderu, kojom je osuđen na osam i pol godina zatvora zbog ratnog profiterstva u “slučaju Hypo” te primanja mita od mađarskog Mola i cijeli slučaj vratio na ponovno suđenje zagrebačkom Županijskom sudu, može se tvrditi da je time i definitivno potvrđeno ono što je Nacional najavio još koncem svibnja – da se lobistički pripremala amnestija bivšeg premijera Sanadera.

U priopćenju koje je u ponedjeljak poslijepodne objavio na svojoj internetskoj stranici, Ustavni sud naveo je da se u njihovoj odluci ne ispituje je li podnositelj kriv za ratno profiterstvo i primanje mita za koja je pravomoćno osuđen, jer to nije u nadležnosti tog suda. „Ova odluka, kojom se ukidaju presude kaznenih sudova u slučaju Hypo i INA–MOL, ne smije se uzimati kao dokaz da je podnositelj bio žrtva političkog progona ili sudskog konformizma, kao što se neosnovano tvrdi u ustavnoj tužbi. Samo su kazneni sudovi nadležni presuđivati o krivnji podnositelja za počinjenje kaznenih djela za koja ga se tereti u slučajevima Hypo i INA–MOL, pri čemu su dužni poštovati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u ovoj odluci“, stoji u priopćenju Ustavnog suda.

Sanadera bi se u ovom slučaju zapravo trebalo smatrati tek kolateralnim dobitnikom, ispričao je za Nacional izvor blizak vrhu HDZ-a koji tvrdi da su se žestoka lobiranja i pritisci prema Ustavnom sudu zapravo u tom slučaju prvenstveno radili zbog interesa mađarskog Mola, a ne Sanadera. Prema tvrdnjama istog izvora, u pozadini tih lobiranja su poslovni interesi jednog uskog kruga ljudi bliskog šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku. Upravo se zbog tog uskog kruga ljudi počelo u dijelu HDZ-a propitivati Karamarkove upravljačke sposobnosti i spočitavati mu da je započeo “sanaderizaciju” stranke. Obrisi takvog mogućeg Karamarkova ponašanja počeli su se nazirati zbog sve izraženijeg utjecaja koji, prema tvrdnjama izvora bliskih vrhu stranke, na njega ima poduzetnik Josip Jozo Petrović.

Petrović je bio predsjednik uprave zagrebačkog hotela Intercontinental i dugogodišnji član nadzornog odbora Konzuma. U naftni posao ušao je tijekom 2004., neposredno nakon što je vlast u zemlji preuzeo Sanader. Imenovan je za člana uprave Ine. Tada se neslužbeno tvrdilo da je Petrović imenovan u upravu Ine zahvaljujući neformalnom dogovoru tadašnjeg premijera Sanadera i predsjednika Stipe Mesića. Taj scenarij podrazumijevao je da na čelu Ine ostane Mesićev kadar Tomislav Dragičević, dok se Petrovića smatralo HDZ-ovom protutežom u upravi te tvrtke. Isprva se Petrović u Ini bavio maloprodajom, ali kasnije je preuzeo sektor rafinerija i marketinga, odnosno iznimno osjetljive i podjednako lukrativne poslove nabave sirove nafte i prodaje naftnih derivata. Izvori bliski Ini tada su tvrdili da se Petrović vrlo brzo prometnuo u sivu eminenciju u Ini te da se bez njega nije mogla donijeti ni jedna značajna odluka. U svibnju 2009. Petrović je bio jedina osoba koja je prisustvovala razgovorima Sanadera i Zsolta Hernadija u premijerovu uredu. Petrović je o tomu svjedočio na sudu i demantirao je da je bilo ikakvih sumnjivih dogovora oko modaliteta budućeg upravljanja Inom. Kredibilitet njegova svjedočenja doveo se u pitanje jer se pokazalo da je Petrović postao posebni savjetnik Molova čelnika Zsolta Hernadija za energetska pitanja, i to s vrlo unosnim honorarom. Petrovića se povezivalo s još nekim spornim lobiranjima iz tog vremena. Na suđenju Sanaderu zbog uzimanja mita kako bi Molu prepustio upravljačka prava u Ini, bivši čelnik Plinacroa Branko Radošević izjavio je da je Petrović na njega izvršio pritisak da malo “olabavi” u pregovorima s Mađarima oko izdvajanja plinskog skladišta Okoli iz Ine. Na suđenju u aferi Fimi media, izrazito neugodnoj i po aktualni HDZ, Tomislav Štengl, bivši direktor korporativnih komunikacija u Ini, svjedočio je da mu je upravo Petrović naredio da mora surađivati s marketinškom agencijom Fimi media. To je kasnije na suđenju Sanaderu kao svjedok izjavio i bivši predsjednik uprave Ine Dragičević. Petrović je tijekom 2006. u Veroni prisustvovao jednom od neformalnih sastanaka, na komu se po svemu sudeći razgovaralo o prodaji Plive, također u društvu bivšeg premijera Sanadera. Kako se pisalo tih dana, na taj sastanak putovalo se Vladinim zrakoplovom.

Petrovića i Karamarka vezalo je i članstvo u Upravnom odboru Košarkaškog kluba Zagreb. Petrović se tijekom 2012. počeo spominjati gotovo kao ključna osoba u Karamarkovu stožeru za preuzimanje HDZ-a. Neki pisani mediji pripisivali su mu dominantnu ulogu u prikupljanju novca za unutarstranačku predizbornu kampanju.

Petrović je u ožujku 2013. nakratko priveden u ozbiljnoj akciji Uskoka povezanoj s navodnim kupovanjem informacija iz tajnih istraga. Uz Petrovića, na meti Uskoka našli su se i slavonski poduzetnici Željko Biloš i Damir Ivić te dvije osobe iz Čepina, Stipe Barišić zvani Miljac i Dragan Baković zvani Bambur. Njih je policija osumnjičila da su poticali trojicu posrednika, među ostalima i Vladu Rajića, kuma nedavno ubijenog Vinka Žuljevića, da plaćaju mito korumpiranim policajcima kako bi im oni otkrivali tijek tajnih istraga, ponajviše iz sfera gospodarskog kriminaliteta, ali i nekih istraga o naručivanju ubojstava. Većina toga nikome iz vrha HDZ-a nije bila sporna, sve dok se nije počelo nazirati da Petrović snažno utječe na neka ključna zbivanja i kadroviranja u vrhu HDZ-a. Među ostalim, to se vidjelo prilikom izbora Miljenka Manjkasa za glavnog Karamarkova medijskog savjetnika, jer se pokazalo da je dolasku Manjkasa na mjesto glavnog savjetnikaHDZ-a za medije ponajviše pripomogao upravo Petrović.

Petroviću pripisuju zagonetan, ali i iznimno jak utjecaj na Karamarka. Oni tvrde da je on počeo dodatno jačati i zato što Petrović navodno pozadinski pomaže u razvoju poslovne karijere Karamarkove supruge Ane Šarić. Ako bi te tvrdnje bile točne, onda bi se način funkcioniranja vrha HDZ-a mogao opisati ovako: Petrović lobistički potpomaže poslovni uzlet člana obitelji Tomislava Karamarka, to mu dodatno ojačava utjecaj na njega, na neka kadrovska rješenja unutar HDZ-a, ali i na promjenu ključnih pozicija stranke prema nekim najosjetljivijim pitanjima od strateškog nacionalnog interesa. Jedno od tih osjetljivih pitanja su i pregovori s mađarskim Molom oko upravljanja Inom.

Nema nikakve sumnje da bi obrat u Sanaderovoj pravnoj situaciji mogao izazvati dalekosežne posljedice na političkoj i pravosudnoj sceni. Odluka Ustavnog suda koja Sanaderu ide na ruku produbljuje sumnje u način rada nekih sudaca Ustavnog suda. Obrat u tom slučaju posredno otvara i pitanje o kakvoći bitke koju je Hrvatska uoči pristupa EU nominalno otvorila protiv korupcijske hobotnice, koju je prema sada nekim već pravomoćnim presudama predvodio bivši premijer Sanader. Trebalo je u to vrijeme kreirati percepciju odlučnosti u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, što se dobrim dijelom gradilo i preko uspješnog pravosudnog obračuna s bivšim premijerom. Nakon što je Ustavni sud zaključio da se sve to radilo i na način koji je prekršio neka Sanaderova proceduralna i temeljna ljudska prava, otvara se i novo poglavlje u mučnim pregovorima hrvatske i mađarske strane oko upravljanja Inom. Sve to pokazuje da će odluka Ustavnog suda u Sanaderovu slučaju imati višestruko dalekosežne posljedice koje će se tek početi ozbiljnije sagledavati.