Po svemu sudeći, zbog izravnog pritiska mađarskog političkog vrha, koji je bez ograda konstatirao da kazneni progon Zsolta Hernádija predstavlja opasnost za mađarsku nacionalnu sigurnost, mađarska istražna tijela površno su ispitala i pristrano interpretirala nepotpune tvrdnje ključnih svjedoka koji su sudjelovali u podmićivanju bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera.

Prema pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda, to je podmićivanje izvedeno preko komplicirane mreže offshore tvrtki povezanih s Robertom Ježićem, kontroverznim poduzetnikom i nekadašnjim Sanaderovim potrčkom. To podmićivanje nominalno se prikrilo suspektnim konzultantskim ugovorima koje je upravo Ježić pred hrvatskim sudovima stavio u koruptivni kontekst. O tim ugovorima i drugim suspektnim odnosima se ekstenzivno, ali zapravo tek prividno, u pomno kontroliranim uvjetima diskutiralo pred mađarskim istražiteljima. Ono što se trebalo raditi kako bi razotkrilo korupciju, u Mađarskoj je pretvoreno u hibridni igrokaz sa svrhom potkopavanja hrvatskog pravosuđa. Sve to pokazuje ekskluzivni dokument mađarskih istražitelja, koji zapravo otkriva kako se u Budimpešti pravosudnim putem pokušala prikriti MOL-ova koruptivna hobotnica u Hrvatskoj.

Nacional posjeduje kopiju rješenja Središnjeg istražnog ureda iz Budimpešte kojim je u Mađarskoj trajno i nepovratno, bez ikakve mogućnosti da se ta odluka žalbom osporava, 20. siječnja 2012. obustavljena istraga u postupku u kojem se trebalo istražiti je li mađarski MOL stekao dominantna upravljačka prava u Ini tako što je platio mito bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Sadržaj tog dokumenta, koji u verziji na hrvatskom jeziku ima trinaest stranica, otkriva nove, dosad nepoznate razmjere mađarske pravosudne sabotaže, s ciljem da se potkopaju nastojanja hrvatskog pravosuđa u obračunu s korupcijskom hobotnicom koja je za Sanaderova mandata premrežila vrh države i dovela u pitanje energetski suverenitet zemlje.

Taj dokument otkriva da su mađarske istražne institucije nekritički povjerovale u Hrvatskoj optuženom Hernádiju i drugim svjedocima te odbacile svaku sumnju da je Sanaderu isplaćeno mito, iako se u to moglo itekako osnovano sumnjati. Štoviše, iskazi koji su iskorišteni da se taj prvorazredni međunarodni skandal pod izlikom važnosti za mađarsku nacionalnu sigurnost pokuša trajno zataškati, otvaraju nove razmjere sumnje u koruptivno ponašanje hrvatske državne administracije u vrijeme premijerskog mandata Ive Sanadera.

Te sumnje najizravnije produbljuje sljedeća konstatacija iz tog dokumenta: ” … Sama transakcija, međutim, neovisno o navedenom, pobuđuje sumnju u počinjenje kaznenog djela, ali ne od osoba koje predstavljaju i provode interese MOL-a, već od drugih osoba, a te će okolnosti biti važno razjasniti, međutim, to nije predmet ovog postupka.”

Dokument je naročito zanimljiv jer pruža dublji uvid u skandalozno postupanje mađarskih institucija, koje su Hernádija u više navrata štitile floskulom da se radi o pitanju važnom za mađarsku nacionalnu sigurnost. A sve je to dodatno intrigantno jer je Nacionalu taj dokument dostavljen u vrijeme kada se u svjetlu jedne kontaminirane arbitražne odluke UNCITRAL-a, slika o problemima hrvatskog pravosuđa pokušava potencirati upravo kroz suđenje Ivi Sanaderu, koje je više godina predstavljalo okosnicu državne borbe protiv korupcijske hobotnice u vrhu vlasti. Tu je okosnicu pod krajnje suspektnim okolnostima potkopao Ustavni sud, vratio tu borbu na početak i time se, prema tvrdnjama više hrvatskih političara, prometnuo u ključno ishodište opasnosti po hrvatsku nacionalnu sigurnost.

Dokument otkriva i neke dosad nepoznate kontradikcije, ali i prešućene aspekte odnosa između Sanadera i Hernádija. Hernádi je o tim nepoznatim odnosima govorio pred mađarskim istražiteljima te je ispričao da je ključna osoba koja je pomogla pokretanju komunikacije između MOL-a i hrvatske vlade za Sanaderova mandata, bio Belgijanac Wim Vam Velzen, nekadašnji potpredsjednik Europske pučke stranke, koji je pripadao krugu kontakata MOL-a, a ujedno je bio i Sanaderov savjetnik za međunarodne poslove i poslove vezane za Europsku uniju. On je bio ta zajednička točka.

U dokumentu stoji i sljedeće: “Zsolt Hernádi je izjavio da Ivu Sanadera osobno poznaje. Prvi kontakt ostvarili su 2004. Tada je MOL već bio kupio 25 posto plus jednu dionicu u Ini, čemu se Sanader kao predstavnik oporbe u izbornoj kampanji žestoko protivio. To može biti objašnjenje za činjenicu da je prvi sastanak između njih u Sanaderovu uredu protekao u poprilično hladnoj atmosferi. Njihov odnos se nakon toga u nekoj mjeri popravio, međutim, Sanader i dalje nije bio otvoren za stjecanje većinskog vlasništva MOL-a u Ini. Zakon o privatizaciji Ine, međutim, trebao je biti proveden te je Sanader morao dopuniti braniteljski fond, što je mogao izvršiti prebacujući dionice Ine u taj fond. To je na kraju 2007. rezultiralo time da je vlasništvo države u Ini palo ispod 50 posto. Pregovore vezane uz Inu 2006. i 2007. je kao predstavnik hrvatske vlade vodio zamjenik predsjednika vlade Damir Polančec. Vlasništvo države u Ini palo je ispod 50 posto te su bitnije točke dioničarskog ugovora vezanog za stjecanje 25 posto MOL-a istekle, stoga je iste trebalo ponovo dogovoriti. Taj proces pregovora odužio se do siječnja 2009.”

Hernádi je izjavio da se u tom periodu u nekim slučajevima susretao i sa Sanaderom. “Od početka 2008. do ostavke bilo je pet, šest takvih susreta. To je s jedne strane bilo opravdano time što su aktualna poslovna pitanja zahtijevala konkretnu političku odluku, a s druge strane Polančec je i sam tražio da Hernádi osobno razgovara sa Sanaderom. Tim sastancima su u većini slučajeva prisustvovali i članovi uprave Ine, međutim, Sanader je odlučivao tko uopće može prisustvovati”, zapisano je u mađarskom dokumentu.

Hernádi je u razgovoru s istražiteljima izjavio da su se, prema njegovim saznanjima, hrvatski mediji bavili jednim susretom između Sanadera i njega prilikom kojeg se Hernádi – zapravo poslije službenog sastanka – vratio u ured predsjednika Vlade.

“Svjedok je rekao kako je moguće da je to bilo u svibnju 2009. To je bio uobičajeni sastanak vezan uz Inu te mu je prisustvovao i jedan od direktora Ine Josip Petrović, odnosno eventualno i Polančec ili drugi član vlade. Prema izjavi svjedoka, Petrović i Hernádi su nakon sastanka otišli u jednu kavanu te su se vratili na telefonski poziv Sanadera. Poslije odlaska su se još u uredu susreli s Ježićem te su razmijenili nekoliko riječi. Na Sanaderov poziv obojica su se vratila u ured predsjednika vlade, gdje su u prostorijama tajništva opet razmijenili par riječi sa Sanaderom. Tada je Petrović sigurno bio prisutan, međutim, Ježić nije”, stoji u mađarskom dokumentu.

U tom dijelu Hernádi navodi da ga je Sanader zapravo zvao vezano uz tvrtku Dioki i Ježićeve poslovne interese.

“Sanader je u ljeto 2009. podnio ostavku na mjesto predsjednika vlade, međutim, time nije prekinut njegov osobni kontakt sa svjedokom. Sanader se počeo baviti pružanjem savjetodavnih usluga te je s time u vezi i telefonski razgovarao s Hernádijem, odnosno u više navrata su se i osobno sastajali. Prema iskazu svjedoka, zadnji put su se sastali u ljeto 2010. Između Sanadera i MOL-a nije došlo ni do kakvog sklapanja ugovora vezanog uz njegovo djelovanje kao savjetnika, kao ni po drugoj pravnoj osnovi. Prema Hernádiju, Sanader mu se u razdoblju nakon ostavke u više navrata obratio tražeći pomoć oko izgradnje kontakata ili dobivanja informacija”, stoji u mađarskom dokumentu.

Hernádi je ekstenzivno govorio i o tvrtkama preko koji su se vršila sporna plaćanja za koja je Ježić ustvrdio da su zapravo predstavljala mito za Sanadera. Precizno je upoznat s njihovim poslovanjem, ali tvrdi da su se uplate obavljale iz drugih razloga. I mađarski istražitelji su mu povjerovali.

Mađarski istražitelji povjerovali su i drugim svjedocima koji su demantirali Ježićeve tvrdnje da je kompleksna offshore struktura korištena da bi se pod krinkom drugih poslova, zapravo isplatilo mito Sanaderu za predaju dominantnih upravljačkih prava u Ini mađarskom MOL-u. A ta offshore struktura u mađarskom dokumentu prilično je precizno opisana.

Prilikom pretresa sjedišta mađarskog trgovačkog predstavništva tvrtke Hangarn, došlo je do pronalaska ugovora koji su Ceroma Holdings Ltd. i Xenoplast&Shipping AG sklopili 3. lipnja 2009. za pružanje savjetodavnih usluga u vrijednosti 4,8 milijuna eura, prema kojima Ceroma po potpisivanju ugovora mora isplatiti tvrtki Xenoplast&Shipping 2,4 milijuna eura. Drugi dio isplate, također u iznosu 2,4 milijuna eura, prema ugovoru se morao izvršiti do 31. prosinca 2009. Također, došlo je do pronalaska ugovora koji je 4. lipnja sklopljen između tvrtke Hangarn Oil Products Trading Ltd. i tvrtke Xenoplast&Shipping u vrijednosti 5,2 milijuna eura, od čega se iznos od 2,6 milijuna morao isplatiti pri potpisivanju, a drugi dio do 31. prosinca 2009. Došlo je i do zapljene posjetnica Stephana Hürlimanna koji je, prema oduzetim ugovorima, kao predstavnik Xenoplast&Shippinga potpisao navedene ugovore. Uz navedeno, došlo je i do pronalaska dokumenata vezanih uz naftne poslove velike vrijednosti koji su sklapani s MOL-om te do pronalaska posjetnica Zsolta Hernádija.

Prema tumačenju mađarskih istražitelja, naložena zapljena i ekspertiza sadržaja podataka pohranjenih na računalu, nisu doveli do prikupljanja važnijih dokaza.

U cilju provjere novčanih transakcija vezanih uz ugovore o pružanju savjetodavnih usluga koje su sklopile ciparske tvrtke, u istrazi je pretražena MKB Banka, kod koje mađarsko trgovačko predstavništvo tvrtke Hangarn Oil ima registriran račun. Iz banke su poslali preslike ugovora o upravljanju računom te izvatke o prometu na računu od 1. siječnja 2008. do 31. 12. 2010., ali prema tumačenju mađarskih istražitelja, ni to nije dovelo do pronalaska novih dokaza. Isto tako, na računu mađarskog trgovačkog predstavništva tvrtke Hangarn Oil nije bilo traga novčanim transakcijama koje su povezane s ugovorima o pružanju savjetodavnih usluga koje je sklopila tvrtka Hangarn Oil Products Ltd.

Imre Fazekas je u svom iskazu izjavio da je do 2009. bio vodeći predstavnik tvrtke Yukos za jugoistočnu Europu, odnosno da je bio predstavnik vlasnika različitih vlasničkih elemenata tvrtke Yukos. Rekao je i da je Hangarn Oil jedna od tvrtki kćeri Yukosa, koja se bavi trgovinom naftnim derivatima. Glavni vlasnik Rusnjefta Mikail Gucerijev je 2004. kupio tvrtku Hangarn od Yukosa, a Fazekas je i dalje imao upravljačka prava u tvrtki. Fazekas je izjavio i da je od 2008. Ceroma Holdings vlasnik 50 posto tvrtke, dok je vlasnik preostalih 50 posto Mikail Gucerijev, a potvrdio je i da se vlasništvo u slučaju tvrtki Hangarn i Ceroma vodi preko offshore strukture. Po Fazekasovom iskazu, Hangarn je MOL-u prodavao dizel, i to u količinama od 500 tisuća do milijun tona godišnje, dok Ceroma nije bila u poslovnim odnosima s MOL-om.

Fazekas je i u Hrvatskoj i u Rusiji imao rasprostranjen sustav veza u naftnim krugovima te ga je, po njegovim tvrdnjama, u svibnju 2009. kroz te veze potražio i Stephan Hürlimann. Na Hürlimannov prijedlog Fazekas je otputovao u Švicarsku te je tamo s njim održao sastanak na kojem mu je otkrio da je stvarni vlasnik tvrtke Xenoplast Robert Ježić. U svom iskazu Fazekas je rekao da mu je Hürlimann potvrdio da Ježić raspolaže s odgovarajućom mogućnošću lobiranja i da u slučaju “odgovarajućeg sponzoriranja” njegova tvrtka može biti korisna za ostvarenje projekta koji želi predstaviti Imre Fazekas, koji je u svom iskazu tvrdio da se nikada nije sastao s Robertom Ježićem.

Fazekas je svjedočio da mu je Hürlimann rekao kako bi u okviru jednog ugovorenog posla trebali platiti 10 milijuna eura kako bi im Robert Ježić pomogao u ostvarenju njihova projekta. Fazekas nije želio unaprijed isplatiti cijeli iznos pa je dogovoreno da će pola iznosa biti isplaćeno kao predujam pri potpisivanju ugovora, a pola bi se trebalo isplatiti ovisno o pokretanju projekta. Na kraju su sklopljena dva ugovora. Za jednu polovicu je sa Xenoplastom sklopio ugovor Hangarn, a za drugu Ceroma. Ugovori su sklopljeni 3. i 4. lipnja 2009. godine. Dvije tvrtke su približno u istom iznosu uplatile ukupno pet milijuna eura, a isplata je izvršena 16. i 18. lipnja 2009. Fazekas je izjavio da je između njega i Hürlimanna izričito bilo govora o tome da se novac dat za pokretanje posla ne može koristiti za nagrađivanje političara. Fazekas je svjedočio i da Ježić nije izvršio svoj zadatak te da je u prosincu 2009. zatražio raskid ugovora, što je i pismeno potvrdio 10. siječnja 2010., te da je nakon izbijanja afera povezanih s ugovorima od Xenoplasta 1. rujna 2011. godine zatražio povrat pet milijuna eura. Fazekas je opovrgnuo bilo kakvu povezanost MOL-a s ugovorima o pružanju savjetodavnih usluga, kao i da je do sklapanja istih s tvrtkama u vlasništvu Mikaila Gucerijeva došlo zbog ruskih naftnih interesa.

Fazekas je nakon ispitivanja glavnom odvjetništvu predao potvrdu ciparske banke o uplati 2,6 milijuna eura izvršenoj 17. lipnja 2009. od Hangarna za Xenoplast, a predao je i potvrdu o uplati izdanu od ciparske banke o transakciji vrijednoj 2,4 milijuna eura izvršenoj 18. lipnja 2009. od Cerome za Xenoplast. Fazekas je priložio i pisma upozorenja poslana Xenoplastu u kojima traži povrat isplaćenih iznosa, a predao je i pisma predstavnika Xenoplasta u kojima je švicarska tvrtka odbila te zahtjeve.

Ruski naftaš Mikail Gucerijev je u svom iskazu potvrdio izjave Imre Fazekasa te je rekao da nema nikakve veze s poslovanjem MOL-a u Hrvatskoj, iako je inače poslovno povezan s mađarskom tvrtkom. Gucerijev je svjedočio da je preko tvrtke Xenoplast želio doći do zemljišta u Hrvatskoj, odnosno steći pravo na transport Jadranskim naftovodom, te da je s tom tvrtkom pregovore vodio Imre Fazekas, dok je on osigurao novac za kupnju zemljišta. S tim je ciljem dao Fazekasu 10 milijuna eura, od kojih je Fazekas isplatio pet milijuna. Gucerijev je tvrdio da je za taj iznos Xenoplast oštetio njegovu tvrtku jer nije poduzela ništa u cilju ostvarenja njegovih poslovnih ciljeva i da zato priprema sudski postupak protiv te tvrtke. Gucerijev je rekao da je, po njegovim saznanjima, novac trebao biti korišten isključivo za kupnju zemljišta i da on nije znao detalje sporazuma niti kolika je bila naknada Xenoplasta koja je bila uključena u taj posao, jer je po profilu bio izričito sposoban izvršiti takav posao. Na kraju iskaza Gucerijev je izjavio da je preko Fazekasa čuo za dvije osobe povezane sa Xenoplastom, a to su Hürlimann i Ježić, te da vjeruje da oni ili predstavljaju tvrtku ili stoje iza nje.

Hernádi je u svom iskazu opisivao kakvi su bili poslovni kontakti i veze MOL-a sa spornim tvrtkama preko kojih je Sanaderu, prema pravomoćnim presudama zagrebačkog Županijskog i Vrhovnog suda, bilo isplaćeno mito. Ali je on MOL-ove uplate tim tvrtkama stavio u drugi kontekst. Sve navedeno pokazuje da su se svjedočenja protiv Ive Sanadera u Hrvatskoj odvijala unutar jednog uvjerljivog slijeda zbivanja te da su sporne aktivnosti bile pomno zamaskirane kako bi se sakrile izravne veze i namjene milijunskih uplata. Ono što je u Hrvatskoj potvrdio i Vrhovni sud, na početak je vratio Ustavni sud pa se o podmićivanju Sanadera treba opet odlučivati. U međuvremenu se s brojnim aspektima te situacije počelo dramatično manipulirati, a najglasniji su u tom procesu bili upravo ključni kompromitirani pojedinci čije je sporno ponašanje temeljito osvijetljeno.

Visoki sudski izvor Nacionalu je u svjetlu posljednjih zbivanja izjavio da su se mađarski istražitelji uključili u taj proces nakon što se u Hrvatskoj počelo istraživati podmićivanje Sanadera.

“Bilo bi logično da su zatražili bilo kakvu suglasnost hrvatskih kolega da odlučuju o istoj stvari. Međutim, oni su otvorenost hrvatskih institucija temeljito zloupotrijebili i planski zatvorili kako bi pokušali popraviti svoju poziciju. I sve je to izgledalo za mađarsku stranu poprilično tanko, neuvjerljivo i izgubljeno, dok se u sve nije upleo Ustavni sud odlukom koja, po mnogima, predstavlja veleizdaju hrvatskih interesa”, zaključio je taj sudski izvor.