Docent Velibor Mačkić s katedre za ekonomsku teoriju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu posebni je savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za ekonomiju. I dalje je ostao nositelj kolegija Politička ekonomija na fakultetu, a doktorirao je disertacijom „Utjecaj političara i birača na političko-proračunski ciklus“. Istraživački interes su mu analiza konkurentnosti, nova politička ekonomija, proračunska transparentnost te politički ciklusi.

NACIONAL: Ulazimo u duboku recesiju, dublju od one iz 2008. godine. Premijer Andrej Plenković i ministar Zdravko Marić najavili su pad BDP-a od 9,4 posto. Može li i kako Vlada amortizirati taj novi udarac na hrvatsko gospodarstvo?

„Veliko zatvaranje“, kako je to nazvala Gita Gopinath – glavna ekonomistica Međunarodnog monetarnog fonda – predstavlja prvi veliki izazov našeg doba, uz klimatske promjene. Iako je simetričan i pogađa sve ekonomije svijeta, egzogeni, vanjski šok koronavirusa imat će asimetrične učinke, što znači da će nekim ekonomijama stvoriti veće, a nekima manje probleme i štete. Nažalost, hrvatska ekonomija vjerojatno će stradati puno više zbog svoje sektorske strukture izložene velikim dijelom turističkoj industriji koja će stradati jednako kao i sektor prijevoza. Naša nedovoljno raznolika ekonomska struktura trpi snažnije udarce od ovakvih vanjskih utjecaja. Tu nijedna vlada ne može napraviti ništa posebno u kratkom roku. Drugim riječima, ne možemo očekivati velike pomake jer je ovo posljedica krivog srastanja političke ekonomije hrvatskog modela kapitalizma. Tu smo gdje smo u tom modelu kapitalizma.

NACIONAL: Govoreći o turizmu u Novom listu prošle godine izjavili ste da je turizam „prokletstvo resursa“. Je li to ključni problem hrvatske ekonomije?

Drugi je problem kvazi rentijerski dio ekonomije naslonjen na poslove sa široko definiranim javnim sektorom. Tu će isto doći do udara jer će javne financije biti rastegnute u procesu očuvanja ekonomije. Ali krovno objašnjenje svih naših problema je loša politička ekonomija. Ona se na političkom tržištu ogleda preko klijentelizma, a na ekonomskom preko ortačkog kapitalizma. Taj paternalistički odnos ekonomije i države onda se manifestira u kroničnim simptomima kao što su korupcija, nefunkcionirajuće financijsko i tržišta finalnih dobara i usluga itd. Bit će ovo u svakom slučaju vrlo izazovno razdoblje za hrvatsku ekonomiju.

NACIONAL: No vlada će morati riješiti taj problem, aktualna ili postizborna.

Ustavne ovlasti vlade to sugeriraju. Ona je jedini entitet koji je dovoljno velik da bi mogao preuzeti na sebe trošak zatvaranja ekonomije. U ovoj situaciji Vlada je svojevrsni „davatelj posljednjeg utočišta“, što je sad prihvaćena činjenica širom ideološkog spektra.

NACIONAL: Je li Vlada uspjela u tome osiguravši za skoro pola milijuna zaposlenika plaće od sada 4000 kuna u sljedeća dva mjeseca? Je li za tu namjenu osiguran novac od 1,1 milijardu eura iz proračuna Europske unije?

Jedan dio novca osiguran je iz SURE programa Europske unije namijenjenog ublažavanju negativnih ekonomskih i društvenih posljedica pandemije. Treba sada vidjeti kada će taj novac biti transferiran u hrvatski državni proračun.

NACIONAL: Zar taj novac još nije transferiran?

Odgovor na to pitanje ima ministar financija Zdravko Marić. To je tehničko i operativno pitanje o kojem računa vodi izvršni organ vlasti. Važno je imati na umu da iako je Vlada ta koja se bavi tim poslom, ona to ne bi trebala činiti potpuno samostalno u vidu neke relativne autonomije. Optimalna ideja je da se proces očuvanja ekonomije provodi koordinirano s predstavnicima rada i kapitala, drugim riječima, u koordinaciji s predstavnicima sindikata i poduzetnika kako bi se izgradio neokorporavistički model ekonomije. To omogućava kontrolu razine troškova u ekonomiju i upravljanje agregatnom potražnjom što su teme koje su prisutne u raspravama u široj javnosti i koje ćemo morati adresirati u kratkom ili srednjem roku.

‘Što se tiče pribavljanja novca koji će nam trebati optimalno bi bilo da se okrenemo i zaduživanju na međunarodnom tržištu kapitala, u Frankfurtu ili Londonu kako bismo diverzificirali našu poziciju’

NACIONAL: Zašto smatrate važnim taj neokorporavistički model?

To je važno ako se pokaže da je ova kriza dublja i da će dulje trajati od inicijalnih očekivanja. Što će kriza biti dublja i duža jasno je da će se ravnoteža u ekonomiji moći ostvariti na nižoj razini proizvodnje i zaposlenosti. U takvim situacijama uvijek je bolje da se očekivani konflikti uslijed parcijalnih interesa rješavaju uređenim mehanizmima na centraliziranoj razini kako bismo smanjili vršenje moći pojedinih aktera u prilagođavanju.

NACIONAL: Je li Vladi u interesu što prije raspisati izbore dok udarac ove krize nije kulminirao unatoč zdravstvenim rizicima?

U svakom slučaju, oportunistički momenti će jačati kako se približavaju rokovi u kojima se ovaj saziv Sabora približava kraju mandata. To je oduvijek tako u demokracijama i nije ništa neočekivano. Odluku o tome kada će biti raspisani izbori donijet će Sabor koji se mora raspustiti. Kada se raspusti Sabor, predsjednik će donijeti odluku o datumu održavanja.

NACIONAL: Premijeru Andreju Plenkoviću za raspuštanje Sabora treba 76 zastupničkih ruku. S obzirom na donedavne sukobe u HDZ-u zbog kojih neki od zastupnika neće biti ponovo na izbornim listama, kao i na činjenicu da njihov koalicijski partner HNS ima loš rejting, pitanje je bi li glasali za raspuštanje Sabora u svibnju ili lipnju.

To su spekulacije. Što će biti u interesnim jednadžbama pojedinih zastupnika otvoreno je pitanje, ali to sigurno nije i ekonomsko pitanje u širem smislu.

NACIONAL: Koliko ima prostora za suradnju Vlade s predsjednikom u vođenju i ekonomske politike? Duboka recesija je pred vratima, a predsjednik ima ovlasti brinuti o funkcioniranju cijelog državnog sustava.

Tu su ustavne ovlasti jasne, a predsjednik ima uski ustavni okvir unutar kojeg se kreće. Jedna je stvar što predsjednik motri sve što se događa, a druga kako sve operativne i izvršne ovlasti, kao i odgovornost u donošenju odluka, leže na Markovu trgu, u Vladi i Saboru.

NACIONAL: Motreći ovu kriznu situaciju predsjednik Zoran Milanović već je ocijenio da će iz ove krize „banke izaći masnog vrata“, a da bi posudba potrebnog novca za likvidnost banaka po kamatnoj stopi većoj od jedan posto bilo čisto profiterstvo.

Ono što je rekao predsjednik Milanović izjavio je on osobno i nema potrebe da itko drugi pojašnjava njegove izjave.

NACIONAL: Opet će biti potrebno da se država zadužuje, pa će porasti i hrvatski javni dug u odnosu na prošlogodišnji od 72,3 posto BDP-a. Može li taj dug sada doseći i više od 100 posto BDP-a?

Koliko će taj dug narasti u ovom trenutku ne možemo znati jer je proces očuvanja ekonomije još u inicijalnoj fazi. S obzirom na strukturu hrvatske ekonomije to ćemo moći procjenjivati tek nakon trećeg kvartala ove godine kada se vide i efekti turističke sezone. Tek kad završe ljetni mjeseci imat ćemo pravu sliku fiskalne pozicije Republike. Pri tome treba imati na umu da će nam se apsolutni iznos duga povećati, a BDP smanjiti. Što se tiče pribavljanja novca koji će nam trebati optimalno bi bilo da se u jednom trenutku okrenemo i zaduživanju na međunarodnom tržištu kapitala, u Frankfurtu ili Londonu kako bismo diverzificirali našu poziciju. Time širimo krug potencijalnih investitora, ali se i osiguravamo od potencijalnog problema „istiskivanja privatnih investicija“ jer ako se samo na domaćem tržištu država zadužuje onda ostaje manje novca na raspolaganju privatnom sektoru.

NACIONAL: Kako ocjenjujete dosadašnje djelovanje HNB-a? Neki ekonomisti smatraju da je hrvatska centralna banka mogla učiniti i više za gospodarstvo, ali se ona posvetila isključivo bankarskom sektoru.

Ne bih se s tim složio. Treba imati na umu kako je HNB primjer konzervativne centralne banke, ali one koja ima na raspolaganju samo instrumentalnu neovisnost, ne i ciljnu. Sabor je kao cilj Hrvatskoj narodnoj banci postavio stabilnost cijena. Ta se stabilnost ostvaruje preko tečaja hrvatske kune prema euru, a HNB je to ispunio intervencijama na deviznom tržištu u nekoliko navrata, a onda i sklapanjem sporazuma s Europskom centralnom bankom osiguranjem valutnog swapa, 2 milijarde eura do kraja ove godine i skorašnjim ulaskom u Europski tečajni mehanizam. Ostvaren je taj primarni cilj koji monetarne vlasti imaju, a definiran je u Saboru.

‘Ustavne ovlasi su jasne. Predsjednik Zoran Milanović motri sve što se događa, a sve operativne i izvršne ovlasti, kao i odgovornost u donošenju odluka, leže na Markovu trgu, u Vladi i u hrvatskom Saboru’

NACIONAL: Je li to bilo dovoljno?

Drugo, monetarna politika se pokazala iznimno akomodativnom u ovom trenutku. Omogućila je pretpostavke za zaduživanje koje je državi bilo potrebno na domaćem tržištu. Smanjila je stopu obvezne rezervne likvidnosti, provela strukturne i operacije fine prilagodbe te je supervizorskim mjerama otvorila i prostor poslovnim bankama da relaksiraju svoje poslovne odnose s komitentima u ovim okolnostima. Monetarna politika u svom akomodativnim ponašanju dala je potporu u prvom redu državi, a kako se država pojavila kao davatelj tog “posljednjeg utočišta“ privatnom sektoru dala je potporu i kompletnoj ekonomiji. Pritom moramo razlikovati stabilizacijsku i strukturnu politiku.

NACIONAL: U čemu je razlika tih dviju politika?

U stabilizacijskom dijelu ekonomske politike monetarna vlast može dati svoj doprinos. Ali ako imate strukturne probleme kao što ih Hrvatska ima za to je odgovorna u najvećem dijelu fiskalna politika. A tu nažalost i vremenska dimenzija igra svoju nemalu ulogu. Da monetarna politika nije bila toliko akomodativna kao što je bila, ovo krizno razdoblje bi bilo puno teže za ministra financija i Vladu.

NACIONAL: Nakon dvaju paketa mjera, udruga Glas poduzetnika traži od Vlade da u svibanjski paket uvrsti ukidanje neporeznih nameta i plaćanje obveznog članstva u komorama te trajno uvođenje plaćanja PDV-a po naplati računa. Kako ocjenjujete dosadašnji odgovor Vlade na krizu?

Odluke Vlade bile su slične odlukama koje su donesene i u drugim zemljama. To je posljedica neizvjesnosti i onda je dominantna strategija, u terminima teorije igara, slijediti „pravilo krda“. Tako minimizirate rizike jer radite one stvari koje rade i svi oko vas. U ovom dijelu procesa očuvanja ekonomije to je bio korak u dobrom smjeru i Vlada je umirila ekonomske agente: poduzeća, radnike, potrošače, investitore. Ove nekonvencionalne, heterogene mjere umirile su njihova očekivanja u ovom kratkom roku. Međutim, ono što je važno imati na umu jest da je hrvatska ekonomija, a pogotovo njena politička ekonomija nije ista kao u drugim zemljama.

NACIONAL: Po čemu je to hrvatska politička ekonomija različita?

Postoje stvari na koje treba obratiti pažnju i u ekonomiji i političkoj ekonomiji ovog procesa. Kada imate horizontalne mjere one se ne mogu dovoljno dobro aplicirati na strukturno izložene dijelove hrvatske ekonomije, posebno na one koje imaju val aktivnosti koje traju relativno kratko, a onda primjerice nemaju nikakvu aktivnost godinu dana. Drugo pitanje je postavljanje pravnog okvira prilikom davanja pomoći. Mora postojati i jasna procedura kojom se ograničavaju poduzetničke slobode i mobilnost, kretanje građana i radnika.

NACIONAL: Postoji li ta jasna procedura?

To je retrogradno napravljeno pa se nadam da će sve biti u redu. Bolje da bude tako jer se to odražava i na pitanje nejednakosti o kojem se u posljednje vrijeme puno raspravlja. Postupci izvršne vlasti su zanimljivi jer nisu adresirani na turizam i prateće djelatnosti. Drugi primjer su kriteriji dodjele financijske pomoći od 4000 kuna plus doprinosi što obuhvaća sva poduzeća, ona kojima je zabranjen rad, kao i ona koji su nastavili raditi, ali im je prihod umanjen. Treći primjer je kriterij vlasništva koji dovodi u nejednak položaj poduzeća u privatnom i javnom vlasništvu kao što su autoprijevoznici, vlasnici igara na sreću i domovi za starije i nemoćne osobe.

NACIONAL: Spomenuli ste problem nejednakosti. U čemu se ona ogleda?

Uz navedene primjere nejednakost je prisutna i među građanima. Jedni imaju mogućnost raditi od doma, a drugi moraju ići na posao. Kako odlaze na posao, vlastitim autom naspram reduciranog i nerijetko krcatog javnog prijevoza je dodatan primjer ovog problema. U obrazovanju je prisutna nejednakost kroz dostupnost internetske veze i informatičke opreme u slučaju obitelji s niskim dohotkom ili mnogočlanih obitelji. Asimetrične posljedice na akumulaciju ljudskog kapitala su onda vjerojatne u budućnosti, što je problematično ako znamo da je ljudski kapital ključan resurs izgradnje konkurentne, diverzificirane, održive i uključive ekonomije 21. stoljeća. Na to možemo nadodati i pitanje radnika s ugovorima na određeno vrijeme, angažiranima u sivoj ekonomiji itd. Kada govorimo Vladinoj financijskoj pomoći ekonomiji, važno je pitanje transparentnosti. Kome je i u kojem iznosu pomognuto, a onda uz to i pitanje odgovornosti vlasnika poduzeća. Kako bismo osigurali društvenu pravednost i legitimirali državnu intervenciju u ekonomiji vjerujem kako je važno vidjeti koliko su i vlasnici sami sudjelovali u procesu očuvanja ekonomije. Logično je da država pomaže, ali mora se vidjeti i koliko pomažu vlasnici poduzeća. Država mora biti odgovorna prema svojim građanima, odnosno poreznim obveznicima u srednjem i dugom roku. To je i njezina obveza spram mogućnosti provođenja kontra-cikličke ekonomske politike. U suprotnom, dolazite u poziciju sportskog kolektiva koji bilježi javne troškove i privatne zarade.

NACIONAL: Je li to zamka u koju je upao NK Dinamo? Grad Zagreb daje novac za funkcioniranje kluba, a profit ubire Zdravko Mamić koji trguje igračima kao privatna osoba?

Neovisno o konkretnim primjerima, ovdje govorim o problemu „zajedničke kase“, fenomenu poznatom u političkoj ekonomiji. Dovoljno je reći da država mora pratiti kako će se vratiti taj novac koji je transferirala u ovom procesu jednako kao što je važan i način na koji se provodi intervencija države u ekonomiju. Kada se preklapa privatno i javno onda je to politička ekonomija par excellence. Ako je to politička ekonomija onda je ključno imati na umu 3 I: ideologiju, institucije i ideje. Sve to se prelama u ovom procesu od slabih institucija, parcijalnih interesa pa do ideja kako očuvati ekonomiju, jesu li one neoliberalne, kršćanskodemokratske ili socijaldemokratske.

‘Danas je svima jasno da je potreban novi model države. Država 21. stoljeća će biti sve više kombinacija socijalne, regulatorne i poduzetničke države. Ona mora biti efikasna i poticajna za poduzetnike’ aktivnosti’

NACIONAL: Profesor Vladimir Čavrak s vašeg fakulteta protivnik je ideje da se smanjuju plaće u javnom sektoru. Međutim, Vlada o tome sada upravo pregovara sa sindikatima pod pritiskom i zahtjevima privatnog sektora. Slažete li se s profesorom Čavrakom?

Slažem se s kolegom Čavrakom. Ono što trebamo u ovoj inicijalnoj fazi očuvanja ekonomije jest održati agregatnu potražnju. Moramo spriječiti lančanu reakciju do koje može doći u ekonomiji kada se srežu plaće. Onda smanjujete agregatnu potražnju i ubijate proizvodnju. Paradoksalno, ali prizivanjem solidarnosti tako da se smanje plaće radnika iz javnog sektora upravo ta solidarnost bila bi dokinuta. Ekonomijom se ne upravlja na način kao što se vodi biznis ili kućni budžet. Za to teško ima razumijevanja u široj javnosti, ali to je kako smo već spomenuli primjer ideologije u ovom procesu.

NACIONAL: Država je sve više prisutna u ekonomiji i neovisno od ove krize uzrokovane koronavirusom. Nakon dramatičnog pada vrijednosti dionica njemačke industrije vlada je odlučila i vlasnički ući u vlasništvo svojih „industrijskih lidera“.

Valjda je danas svima jasno da je potreban novi model države. Država 21. stoljeća će biti sve više kombinacija socijalne, regulatorne i poduzetničke države. Drugim riječima, kombinacija keynesijanske i poduzetničke države koja sudjeluje u preuzimanju rizika, upravlja agregatnom potražnjom te je iznad svega transparentna. Ona mora biti efikasna i na strani regulacije i poticanju poduzetničke aktivnosti, jednako u službi zaštite radnika i kontra-cikličkom djelovanju. Ako će se država zaduživati, onda ona mora biti i u stanju poslati signal svima onima od kojih će se zadužiti kao i onima kojima će novac pozajmiti.

Prvo, da zna što će se s tim novcem raditi, odnosno da postoji jasan proces pomoći po kojem će se taj novac koristiti, kako će se to nadgledati, a onda i po potrebi sankcionirati ako se desi odstupanja od toga. Drugo, pitanje je kako će država taj novac vratiti. Ako proces pomoći podrazumijeva da je vlasnik poduzeća iscrpio svoje unutarnje rezerve, onda država u pojedinim situacijama može dokapitalizirati neko poduzeće, ući u njegovo vlasništvo. To pak znači da u tom procesu se mora postaviti granica te dokapitalizacije, kao i određivanje trenutka potpunog ili djelomičnog izlaska iz vlasničke strukture onog trenutka kada se poslovni ciklus oporavi i kada vrijednost te imovine poraste kako bi se iznos javnog duga smanjio i ostavila mogućnost za buduće kontra-cikličko djelovanje s obzirom na kretanje poslovnih ciklusa. Riječ je o ekonomiji koja nudi novu viziju razvoja. Ključna stvar u ovom procesu koji se događa je politička ekonomija.

NACIONAL: Zašto baš politička ekonomija?

Čitav proces očuvanja ekonomije je primjer preklapanja privatnog i javnog, odnosno preklapaju se tržišna ekonomija i državna intervencija. To je definicija političke ekonomije. Osim toga, ovdje se sukobljavaju razni interesi. To je drugi razlog zašto je to politička ekonomija. Ako je to politička ekonomija onda je ključ u razumijevanju 3I: institucije, interesi i ideologija. Institucije koje ćemo izgraditi ne samo Hrvatskoj nego i u Europskoj uniji uslijed ovog procesa će biti izuzetno važne u našoj budućnosti. Pitanje euroobveznica ili nekog drugog mehanizma za rješavanje problema s kojim smo sad suočeni, primjerice zajednički fiskalni mehanizam jest također primjer političke ekonomije. Ovo je vrijeme kada ekonomija kao znanost mora doprinijeti novim idejama.

NACIONAL: Isplati li se Hrvatskoj i njenom gospodarstvu ulaziti u eurozonu i uvoditi u monetarni sustav euro?

Mi smo već u proceduri i vjerojatno ćemo vrlo brzo ostvariti ulazak u europski tečajni mehanizam. Na taj ćemo način osigurati stabilnost deviznog tečaja i stabilnost opće razine cijena. Uvođenje eura pitanje je o kojem se već dugo raspravlja. Činjenica je da euro nije optimalno valutno područje i niz ekonomista je dosta oprezan oko toga. Kako eurozona ne može amortizirati asimetrične šokove, a ovaj šok jest asimetričan, netko će nastradati više poput Hrvatske u odnosu na druge diverzificiranije ekonomije. Bez centralne fiskalne vlasti koja će uspijevati peglati posljedice krize jedina prilagodba koja se može vršiti jest preko tržišta rada otpuštanjem radnika i smanjenjem plaća. Taj proces koji se u ekonomiji zove interna devalvacija ima i svoje političke reperkusije. Sve to treba imati na umu jer uvijek tragamo za optimumom istodobno i na političkom i na ekonomskom tržištu. Iz prošle krize 2008. znamo da je Europska unija uvijek izlazila s novim mehanizmima pa će vjerojatno to učiniti i sada.

[adrotate banner=”19″]