Pravi fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku objavio je online izdanje zbornika znanstvenih radova nastalih kao rezultat regionalne konferencije u organizaciji SEELS-a – mreže pravnih fakulteta jugoistočne Europe „Pravni položaj i zaštita međunarodno raseljenih osoba, izbjeglica, tražitelja azila i pravno nevidljivih osoba. Vodič dobre prakse“. Tim povodom razgovarali smo s osobom iz prakse, pravnikom u Centru za mirovne studije Lukom Kosom, koji pruža besplatnu pravnu pomoć izbjeglicama i drugim migrantima o problemima s kojima se susreću međunarodno raseljene osobe, ali i Centar u svom radu.

NACIONAL: Na koji su način u EU-u regulirani pravni status i zaštita međunarodno raseljenih osoba?

Ne postoji jedinstveni sustav i pristup za sve međunarodno raseljene osobe, odnosno za osobe koje su bile prisiljene napustiti svoj dom. S jedne strane, imamo sustav zaštite izbjeglica koji je donekle reguliran na europskoj razini, s druge strane imamo raznovrsne sustave reguliranja boravka koji mogu i ne moraju uvažiti potrebu zaštite međunarodno raseljenih osoba. Sustav zaštite izbjeglica Europske unije primarno počiva na privremenoj zaštiti koja je rezervirana isključivo za osobe raseljene s područja Ukrajine te međunarodnoj zaštiti, azil i supsidijarna zaštita koja je namijenjena za sve osobe koje bježe iz države podrijetla, neovisno o tome iz koje države i treće zemlje bježe. Ono što je bitno napomenuti je to da sve međunarodno raseljene osobe ne udovoljavaju kriterijima za dobivanje privremene, odnosno međunarodne zaštite. Primjerice, osoba raseljena s područja Ukrajine u 2021. godini najvjerojatnije neće ostvariti privremenu zaštitu u Hrvatskoj. Jednako tako, osoba koja bježi iz svoje države podrijetla zbog klimatskih promjena ili neučinkovitog gospodarstva koje ne može osigurati sigurne i trajne uvjete za život najvjerojatnije neće moći ostvariti pravo na azil u Hrvatskoj, već će morati regulirati svoj boravak na jedan od načina koji je rezerviran za sve ostale strance; na temelju radne dozvole, studentske dozvole… Individualno se razmatraju okolnosti postoji li osnovani strah od progona, primjerice, na temelju pripadnosti društvenoj skupini te da, zbog tog osnovanog straha od progona, ta osoba ne može tražiti zaštitu svoje države. Tu je bitno naglasiti da Hrvatska jako restriktivno tumači elemente i kriterije na temelju kojih osoba može ostvariti status izbjeglice. Samo u prošloj godini bilo je preko 12.000 zahtjeva tražitelja azila, a samo 22 osobe su dobile status azila.

NACIONAL: U kakvom su odnosu primarno i sekundarno zakonodavstvo, europsko pravo i nacionalno pravo država članica EU-a u pitanjima azila i imigracije? U kojoj mjeri bi oni trebali biti usklađeni i je li to slučaj?

U teoriji postoji nešto što se zove zajednički europski sustav azila u okviru kojeg bi se diljem EU-a trebao osigurati jednak pristup u postupku prema svim osobama koje traže azil. Taj sustav donekle možemo vidjeti u pravno-formalnoj implementaciji direktiva. U praksi izostaje ono osnovno, a to je da osoba koja udovoljava kriterijima međunarodne zaštite tu zaštitu i dobije. Postoje slučajevi u kojima osoba, koju Hrvatska nije prepoznala kao izbjeglicu, uspije na temelju istih podataka dobiti azil u nekoj drugoj državi članici. To se ne bi trebalo događati ako želimo govoriti o zajedničkom europskom sustavu azila. Općenito možemo govoriti o nagrizanju sustava azila u EU-u i slaboj političkoj volji za osiguravanje sigurnih i regularnih puteva, što dovodi do prepuštanja ljudskih sudbina neregularnim i po život opasnim migracijama. Ono što do 2015. nažalost pratimo je produbljivanje krize solidarnosti u okviru koje nedostaje političke volje za pronalaskom učinkovitih, legitimnih, dugoročnih rješenja kojima će se odgovoriti na potrebu zaštite osoba koje bježe iz svojih domova i tu je bitno naglasiti da će bilo koja zakonska reforma koja se ne temelji na solidarnosti s izbjeglicama, ali i solidarnosti među državama članicama u podjeli odgovornosti, dovesti do produbljivanja krize tih proklamiranih vrijednosti EU-a.

NACIONAL: O kojim pravima govorimo kada govorimo o pravima tražitelja azila?

Primarno govorimo o pravu na boravak za vrijeme trajanja postupka. Pritom osoba također ima neka dodatna prava u vidu prava na smještaj u prihvatilištu u Zagrebu i Kutini u okviru kojih se osigurava pravo na obrok, dobivanje odjeće i obuće, novčanu pomoć u iznosu od 13,27 eura mjesečno i naknada troškova prijevoza. Ono što je bitno naglasiti je to da Ministarstvo unutarnjih poslova nama već četiri godine uskraćuje pristup prihvatilištima zbog čega, primjerice, ne možemo pružati besplatnu pravnu pomoć niti ići u posjet tražiteljima i tražiteljicama azila. Oni ako žele besplatnu pravnu pomoć moraju doći u naše urede na pravno savjetovanje. S tim u vezi Centar za mirovne studije će s drugim udrugama u 2023. ponovno uputiti zahtjev za odobravanjem pristupa prihvatilištima u svrhe organizacije aktivnosti za tražitelje azila te se nadamo da će MUP imati sluha i omogućiti nam pristup prihvatilištima.

NACIONAL: Koliko su tražitelji azila i migranti informirani o svojim pravima?

Kad govorimo koliko su tražitelji azila upućeni u aktivnosti udruga na promicanju prava i pružanju podrške u ostvarenju prava, opetovano nam se kroz razna istraživanja pojavljuje zaključak da tražitelji nisu upućeni u to što mi radimo upravo zbog činjenice da su fizički izolirani. Dodatan je problem što se pojedina prava na strukturnoj razini onemogućavaju tražiteljima azila. Primjer je pravo na osnovni bankovni račun koji bi se trebao omogućiti svakoj osobi koja ima reguliran boravak na području Hrvatske, a što u praksi tražitelji ne mogu ostvariti, čime im se onemogućuje da na siguran način spremaju svoj novac. Kršenja prava su svakodnevica u području migracije i integracije. Od nemogućnosti osiguravanja prava na besplatno studiranje na visokim učilištima do najtežih kršenja u vidu sustavnih i nasilnih praksi kolektivnog protjerivanja koje se događa na našim granicama.

NACIONAL: Koliko je danas Hrvatska zemlja tranzicije, a koliko destinacije kada se radi o migraciji?

Kada govorimo o iseljeništvu, tu ne govorimo samo o starim članovima, nego i o novim članovima društva, odnosno i o osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita u Hrvatskoj. Od 1039 osoba kojima je odobrena zaštita u Hrvatskoj, procjenjuje se da ih manje od pola još uvijek živi u Hrvatskoj. Postoje razni razlozi zašto se ljudi iseljavaju, ali u kontekstu iseljavanja osoba koje nemaju hrvatsko državljanstvo iz Hrvatske u druge države od bitnijih je postojanje sustavnih prepreka pri ostvarenju prava u društvu, recimo pristupa visokokvalificiranim radnim mjestima, otežavanje postupka priznavanja profesionalnih kvalifikacijama u sektoru zdravstva, gdje se osobama ne dopušta da rade u javnom sektoru ako nemaju hrvatsko državljanstvo te drugih prava, što u konačnici dovodi do toga da osobe ne mogu ostvariti ni ona zagarantirana prava i zbog čega iseljavaju iz Hrvatske. Bitno je i naglasiti nepostojanje sustavno promišljenih mjera integracije koje bi minimalno trebale uključivati subvencioniranje tečajeva hrvatskog jezika za strance od osnovne do napredne razine.

‘Ministarstvo unutarnjih poslova nam već četiri godine uskraćuje pristup prihvatilištima’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U članku zbornika povodom regionalne konferencije o pravima međunarodno raseljenih osoba, profesorica Helga Špadina govori o Hrvatskoj kao zemlji „prenormiranog“ zakonodavstva u području reguliranja boravišnih i radnih prava stranaca. Kako je regulirana zaštita od eksploatacije migranata kao ranjive skupine kada se radi o pravima radnika?

Prenormiranost je odrednica pravnog sustava u Hrvatskoj. Veći je problem kojim se potrebama pojedine odrednice bave. U području azila i migracija pa tako i u reguliranju boravka stranaca u Hrvatskoj naši propisi primarno polaze od daljnjeg utvrđivanja „tvrđave Europa“ i ograničavanje pristupa osobama iz trećih zemalja. Ono što iz propisa izostaje je solidarnost prema međunarodno raseljenim osobama i veći naglasak na zaštiti prava, gdje je ključno osnažiti mehanizme zaštite prava migrantskih radnika te odredbe kojima bi se radnicima uistinu omogućio ostanak u Hrvatskoj. Važno je naglasiti i sveprisutnost Ministarstva unutrašnjih poslova u područjima koja po svojoj prirodi ne spadaju u njihovu ingerenciju. Kada govorimo o zaštiti migrantskih radnika, primarno je za istaknuti potrebu osiguravanja mogućnosti da migrantski radnici mogu prijaviti kršenja ljudskih prava bez da to pritom utječe na njihov boravak ili mogućnost prisilne deportacije u državu podrijetla.

NACIONAL: Postoje li barijere u ostvarenju prava na pristup pravosuđu i koja je tu uloga nevladinog sektora?

Dio aktivnosti koje Centar za mirovne studije provodi je i pružanje besplatne pravne pomoći, a u situacijama nezakonitih protjerivanja žrtvama je pristup pravnim lijekovima u pravilu uskraćen iz više razloga. Prvi je nepoznavanje pravnog sustava u Hrvatskoj, drugi je nerazumijevanje hrvatskog jezika i činjenica da su te osobe protjerane iz Republike Hrvatske. Jedna od bitnih odrednica pristupa pravosuđu je pravo na učinkoviti pravni lijek. Kod nezakonitog protjerivanja osobama nije dostupan učinkovit pravni lijek jer im se u praksi uopće ne daje mogućnost osporavanja protjerivanja prije nego što su protjerane iz države. Dakle, osobe dolaze u Hrvatsku, protjerane su i tek onda im se eventualno daje mogućnost da nekako pokušaju ishoditi pravdu pred pravosudnim tijelima RH. Dalje, ilegalna protjerivanja se odvijaju izvan bilo kakvih zakonskih postupaka te ne postoji niti pravni lijek koji bi osoba mogla iskoristiti da bi spriječila da je policijski službenici protjeraju. Do danas je CMS uz napore drugih dionika uspio ishoditi dvije presude pred Europskim sudom za ljudska prava; presuda u slučaju malene Madine Hussiny te postupku Daraibou protiv Hrvatske. Obje presude potvrđuju ono što CMS tvrdi već niz godina, a to je da su istrage o kaznenim djelima počinjenim nad izbjeglicama i drugim migrantima neučinkovite. Kada govorimo o presudi u slučaju Hussiny, bitno je naglasiti da je sud utvrdio da se odvjetnici uskratio pristup stranci te da je izvršen nepotrebni pritisak na odvjetnicu s kontinuiranim tvrdnjama da punomoć nije pravilno dana u svrhu obeshrabrenja osoba da nastave postupak pred pravosudnim tijelima. Kad povežemo te sustavne prakse obeshrabrivanja žrtve na prijavljivanje počinitelja te nedovoljno razvijene zaštite žrtve, možemo razumjeti zašto osobe nevoljko prijavljuju kršenja prava.

NACIONAL: Što se tiče postupka ostvarivanja prava na azil, na koji je način on reguliran, koliko traje i kakva je aktualna praksa?

Postupak traženja azila je u suštini postupak kojim se utvrđuje udovoljava li pojedina osoba uvjetima na temelju kojih se njoj može odobriti zaštita ili ne. U slučaju azila riječ je o osobi koja se ne nalazi u zemlji svog državljanstva ili prethodnog boravišta i koja zbog rase, vjere, političkog mišljenja, nacionalnosti ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini ne može ili se ne želi staviti pod zaštitu države podrijetla. Na temelju Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji je temeljni zakon u postupku traženja azila, postupci bi u standardnom obliku trebali trajati do šest mjeseci. Međutim, njihovo je učestalo trajanje dulje od godine dana, a u nekim slučajevima čak dulje od dvije godine. U okviru postupka mogu se zamijetiti razni propusti, poput neadekvatnog istraživanja specifičnog konteksta države iz koje osoba bježi, nerazumijevanja i neuvažavanja mogućih pogrešaka u prijevodu, izvođenja zaključaka o vjerodostojnosti osobe na temelju nemogućnosti osobe da ishodi dokumentaciju i također bitno, propuštanje informiranja osobe o postupku traženja zaštite u njegovim fazama.

NACIONAL: Što biste izdvojili kao aktualne integracijske probleme kada je riječ o imigrantima u Hrvatskoj?

Kritični problem je što Hrvatska od 2019. nije donijela akcijski plan za integraciju na nacionalnoj razini na temelju kojeg bi se sustavno osigurala financijska sredstva za integracijske mjere i osigurali koordinirani napori različitih javnih tijela kako bi ta integracija uistinu zaživjela. Svi dionici u ovom području rada su svjesni da je izostanak besplatnih ili subvencioniranih tečajeva jezika za strance najveća prepreka u integraciji. To je potvrdilo nekoliko istraživanja. Problematično je to da je Hrvatska sredstva EU-a za potrebe organizacije tečajeva hrvatskog jezika za strance koristila protivno načelima dobrog financijskog upravljanja i protivno pravilima struke, što je Ministarstvo unutarnjih poslova utvrdilo u svojoj odluci bez ikakvog obrazloženja na koji će način pristupiti organizaciji tečajeva u budućnosti. Dakle, Ministarstvo unutarnjih poslova je utvrdilo ozbiljne propuste koji su učinjeni s financijskim sredstvima osiguranim iz fondova EU-a te nije poduzelo niti jednu radnju u smjeru utvrđivanja individualne odgovornosti za te propuste i korake da se tečajevi hrvatskog jezika zaista organiziraju na kvalitetan način.

Od drugih problema izdvajam potrebu da se visokokvalificiranim osobama uistinu omogući zapošljavanje na radnim mjestima u zdravstvu i drugim sektorima, da se studente pod međunarodnom zaštitom podrži u njihovim naporima za stjecanje visokog obrazovanja, da se osigura pravo na osnovni bankovni račun svim tražiteljima azila i drugim strancima bez diskriminacije te, u konačnici, da se dobre prakse uspostavljene za osobe raseljene s područja Ukrajine prošire i primijene i na osobe koje dolaze iz drugih država – Afganistana, Sirije… U zadnjih godinu dana vidjeli smo da je moguće uspostaviti vrlo dobar sustav podrške koji je, za sada, ograničen isključivo na osobe raseljene s područja Ukrajine. Kad bi se taj sustav proširio na osobe pod međunarodnom zaštitom, već bismo mogli govoriti o pomacima.