S Lukom Brkićem, redovitim profesorom u trajnom zvanju sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas, ali i dugogodišnjim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, razgovarali smo neposredno uoči najave premijera Andreja Plenkovića da će u četvrtak biti prezentirane nove mjere Vlade. U trenutku kada se još nije konkretno znalo što će to donijeti građanima, osim činjenice da je riječ o predizbornim mjerama uoči predstojeće super izborne godine, Brkić se u razgovoru za Nacional osvrnuo i na sve porezne reforme u Hrvatskoj, koje se, po njemu, dosad još nisu uopće dogodile, uz ocjenu da najveći porezno opterećenje snosi siromašniji dio građana. Područje njegova znanstvenog interesa su teorije integracije, teorije igara, politička ekonomija europske integracije, međunarodna politička ekonomija i politička ekonomija međunarodnih financija. Brkić se osvrnuo i na nova previranja u međunarodnom poretku u kojem su zemlje BRICS-a predvođene Kinom i Indijom preuzele vodstvo u svjetskom BDP-u, preuzimajući tako i inicijativu od G7, grupacije zapadnih zemalja predvođenih SAD-om.

NACIONAL: Plenkovićeva vlada priprema novi paket mjera koji će objelodaniti u četvrtak. Uz povećanje mirovina umirovljenicima kao najbrojnijoj izbornoj populaciji, u najavi je i isplata trinaeste mirovine. Kako to objašnjavate?

Ono što bih želio naglasiti odnosi se na sve dosadašnje porezne reforme, uključujući i ovu zadnju koje, po mom sudu, u suštini i nisu bile porezne reforme. To su bile samo izmjene pojedinih poreznih stopa, ali to nije dovoljno. Zašto to govorim? Ako se složimo da bi porezni sustav Hrvatske trebao biti manje ciklički, manje regresivan, pa onda i pravedniji, niti jedna od tih ključnih točki u svim dosadašnjim poreznim reformama nije bila ostvarena. Hrvatski porezni sustav najviše je orijentiran na potrošnju, dakle na PDV. Šezdeset posto proračuna u Hrvatskoj puni se iz PDV-a, a PDV je po definiciji regresivni porez. To znači da relativno veći porez plaćaju siromašniji građani. Zašto? Zato što u strukturi potrošnje siromašniji dio stanovništva troši od 35 do 50 posto svojih prihoda na osnovne životne potrebe, uključujući tu i hranu, a bogati dio stanovništva za to troši samo desetak posto svojih prihoda. Zato je taj porez regresivan.

NACIONAL: Što onda očekujete od novog programa Vlade?

U kontekstu manje cikličnosti, veće progresije i više razine porezne pravednosti, ne mnogo. Trebalo bi povećati razinu porezne pravednosti, a ne očekujem da ćemo to dobiti budućim mjerama Vlade. Kada gospodarstvo u ciklusu raste, onda rastu i proračunski prihodi, pa se proračun bolje puni. Kada je gospodarstvo u padu, padaju i prihodi u proračunu. PDV povećava cikličnost umjesto da je smanjuje. Veći teret nose oni koji su platežno manje sposobni. Kad je riječ o Europskoj uniji, zanimljivo je da nijedna zemlja ne može ući u tu asocijaciju ako nema PDV u svom poreznom sustavu.

NACIONAL: Koliko je uvođenja eura pridonijelo jednoj od dviju najvećih stopa inflacije u Europskoj uniji baš u Hrvatskoj? Vidimo da i premijer Plenković sada rjeđe spominje uvođenje eura kao svoj uspjeh, a inflacija je drugo ime za poskupljenja. Po stopi inflacije, porastu cijena ispred Hrvatske u EU-u samo su Slovaci.

Problemi Europske unije su u tome što eurozona nema jedinstvenu fiskalnu politiku. Zašto? Zato što Europska unija nije klasična politička unija, u konačnici nije ni država. Koja se zagonetka u tome krije? Kako od nacionalnih država stvoriti neku novu državu koja bi se zvala Sjedinjene Države Europe? Amerika za razliku od Europe nije bila stvarana od nacionalnih država, pa je u tome i temeljna razlika europskog konteksta od američkog. Što je europski identitet? Kada svira hrvatska himna građani Hrvatske ustaju, slušaju je, neki i s rukom na srcu, ali ne ustaju kada svira europska himna, velika Beethovenova ‘’Oda radosti’’. Melting pot u Europskoj uniji neće se dogoditi. Barijera tome bit će nacionalne države. Pogledajte migrantsku krizu 2015. godine. Što su napravili Mađari, pa i Slovenci? Postavili su na granicama žilet-žicu da bi zaustavili migrantski val. Sve to polazi od koncepta države nacije, a o tome ne govorim vrijednosno, ni pozitivno ni negativno, nego činjenično.

NACIONAL: No što je onda sa slobodnim tržištem i slobodnim kretanjem kapitala, roba, ali i ljudi?

Kada govorim studentima, uvijek vučem paralelu s Adamom Smithom. On je pravi, drugim riječima, i prvi Adam ekonomske znanosti, koji kaže da akteri na slobodnom tržištu nastoje biti monopolisti. To je čovjek napisao još 1776. u kapitalnom djelu „Bogatstvu naroda“, a u pozadini je u političkom smislu igra moći. Primjerice, bi li proizvođači mobitela željeli biti jedini proizvođači? Određivali bi tehnologiju, cijenu, jamstva i sve ostalo. Zato države moraju regulirati tržište da bi spriječile monopole. Što zapravo znači slobodno tržište? Najslobodnija tržišta su ona koja su najbolje regulirana. Zašto to nije apsurdno? Zato što u zajednici ne možemo djelovati bez pravila jer bi u suprotnom bila potpuna anarhija.

NACIONAL: I hrvatsko gospodarstvo će u budućnosti morati djelovati u promijenjenim okolnostima u kojima su zemlje BRICS-a preuzele vodstvo u svjetskom BDP-u od donedavno vodećih zemalja svijeta okupljenih u grupaciji G7 predvođenih SAD-om. Na nedavnom sastanku na vrhu zemalja BRICS-a (inicijalno su bile Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) potkraj kolovoza ove godine održanog u Johannesburgu, jedna od najvažnijih tema bila je proširenje „petorke“, a lista zemlja zainteresiranih za ulazak u taj klub je podulja. Još 23 države žele postati članice BRICS-a, među njima i Saudijska Arabija, Indonezija, Iran, Argentina i Etiopija. Što možemo očekivati?

U BRICS-u je već danas 11 zemalja, a ne samo onih pet inicijalnih država. Isto tako, puno je zemalja u čekaonici sa željom da uđu u tu organizaciju. Međutim, to još uvijek nije i prava integracija, pa su veze među tim državama labavije. Možda je planirano proširenje skupine BRICS-a propuštena prilika. Svijetu nije potrebno više zemalja da potpadnu pod kineski i ruski utjecaj ili da se svrstaju protiv Sjedinjenih Država. Čini mi se, naprotiv, kako mu je potrebna istinski neovisna treća skupina koja može gospodarstvima u razvoju pružiti protutežu protiv oba tabora.

NACIONAL: Je li riječ o zemljama koje imaju rezerviraniji stav i prema ruskoj invaziji na Ukrajinu, pa zbog toga ne kritiziraju Moskvu? Neke od njih omogućavaju Moskvi izbjegavanje sankcija uvedenih zbog ruske invazije.

To je djelomice točno, ali ne posve. Ne možemo ignorirati činjenicu da je u BRICS-u i Kina, a kada promotrimo bilateralne odnose između Pekinga i Moskve, to i dalje ostaje otvoreno pitanje. Pogledajmo što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Imali smo globalizaciju, a u ekonomskoj teoriji spominje se prva, druga i treća globalizacija. Dani Rodrik, profesor međunarodne političke ekonomije s Harvarda, definirao je tu kvalifikaciju. To je ‘’tanka’’ verzija globalizacije koja bi bila osmišljena na tragu logike Bretton Woodsa: omogućiti dovoljno koordinacije za međunarodnu trgovinu, ali ostaviti i dovoljno prostora da nacionalne države mogu efikasno odgovoriti na domaće društvene i ekonomske izazove. Svjetski međunarodni poredak više nije onakav kakav je bio do 24. veljače 2022. kada je počela ruska invazija na Ukrajinu. Svjedoci smo velikog preslagivanja. Svijet sada prolazi kroz geopolitičku promjenu režima koja će imati duboke ekonomske i financijske posljedice, od kojih će većinu biti teško obuzdati postojećim političkim alatima.

NACIONAL: Kako to objašnjavate?

Realisti pišu suvremenu povijest. Postoji koncept tzv. sigurnosne dileme. Što podrazumijeva ta sigurnosna dilema? U takvom sustavu ofenzivne mjere nije moguće razlikovati od defenzivnih. Svaki pokušaj jedne strane da poveća vlastitu sigurnost razmjerno smanjuje sigurnost druge strane, koja onda koristi kontra mjere i tako se pokreće začarani krug. Ona je dobar obrazac za objašnjenje onoga što se oko nas događa. Taj obrazac podrazumijeva da u središtu imamo državu naciju. Nikakva integracija, pa onda ni Europska unija nije u fokusu. Postoji nacionalna država koja pokušava maksimalizirati razinu svoje moći s tendencijom, željom i voljom da postane hegemona.

‘Kada svira hrvatska himna, građani Hrvatske ustaju, slušaju je, neki i s rukom na srcu, ali ne ustaju kada svira europska himna’, kaže Luka Brkić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kina s Indijom i dalje u svijetu bilježi najveće stope ekonomskog rasta, s kineskom novom globalnom strategijom „Pojasa i puta“, nastavka koncepta poznatog kao „Put svile“ navodno nema hegemonističke ambicije. U suradnji s ostalim partnerima u Pekingu tvrde da vode brigu i o zajedničkim interesima zemalja partnera na tom simboličkom „Putu svile“. Iz kineskog rakursa tako je građen i Pelješki most u Hrvatskoj.

To su priče za malu djecu. Logika stvari opovrgava tu kinesku tezu. Naravno da Hrvatska ne može biti hegemon jer je premala. S 3,8 milijuna stanovnika čak i da smo svi Einsteini, ne možemo nametnuti svoju volju ostatku svijeta, ali Kina je velika sila.

NACIONAL: Slažete li se onda s izjavom predsjednika Zorana Milanovića poslije zadnjeg samita NATO-a u Vilniusu da smo „nebitni“, drugim riječima da Hrvatska pa onda i njeni interesi nisu toliko važni ostalim saveznicama u tom najvećem vojno-političkom savezu?

Dakako, mi u Hrvatskoj smo najbitniji sami sebi. Pitanje je samo kako ćemo artikulirati te naše nacionalne interese. Tako je bilo i načelno pitanje o ulasku Hrvatske u NATO i Europsku uniju, napokon o ulasku u eurozonu i Schengen. Koji su benefiti od toga? Je li mudro bilo ili nije u ovom trenutku uvoditi euro umjesto kune kao nacionalne valute? Kod sigurnosne dileme procjenjuje se koliko je nečija moć i sigurnost razmjerna u odnosu na ostale sudionike. Da bi netko dobio moć, netko bi je trebao izgubiti ili izgubiti barem dio svoje moći. To je u teoriji igara tzv. igra nulte sume, a to je opasno zato što stvara konflikte. Teorija igara nas uči da su optimalna ponašanja na tržištu i među državama suradnička ponašanja.

NACIONAL: Nije li kineska strategija „Pojasa i puta“ upravo orijentirana na taj suradnički koncept s državama Afrike, Južne Amerike i državama EU-a koje su još uvijek rezervirane prema tom konceptu?

Koja je razlika između kineske strategije „Pojasa i puta“ i Amerike u njihovu djelovanju na globalnoj razini? Ja je ne vidim u suštini. Pitanje je samo u tehnikalijama provođenja tih politika u čijem su središtu ipak nacionalni interesi.

NACIONAL: No Kinezi tvrde da se oni u povijesti nikada nisu ponašali kao hegemoni, nego su se oduvijek bavili sami sobom gradeći i poznati Kineski zid?

Ne poznajem dovoljno povijest Kine da bih o tome mogao kompetentno govoriti, ali i tamo se ratovalo. I dalje postoje otvorena pitanja i s Japanom i s Ruskom Federacijom, da ne govorimo o Tajvanu. U konceptu realističkog razumijevanja međunarodnih odnosa država je unitarni akter, nastoji realizirati određenu razinu moći. U takvom svijetu pogledajte kartu stranih investicija u Latinskoj Americi. Postoji samo jedna mala zelena oaza, a sve ostalo je crveno kao oznaka za ulaganja Kine na tom kontinentu. U Africi je slična situacija, a te kineske investicije prodiru i u Europu. To su činjenice, a to je i logika velike sile. Imamo fragmentaciju, a usudio bih se reći i balkanizaciju međunarodnog prostora.

NACIONAL: Što ta balkanizacija međunarodnog prostora podrazumijeva, kao negativna pojmovna odrednica?

Vjerujem da je barem nama u Hrvatskoj jasno što ta balkanizacija podrazumijeva. Nisam pobornik upotrebljavanja pojma globalno, jer bi to podrazumijevalo i postojanje nekog svjetskog autoriteta, neke svjetske vlade, svjetskog parlamenta, nego preferiram govoriti u kontekstu pojma međunarodnog prostora i odnosa. Već zbog same činjenice da u UN-u u Vijeću sigurnosti postoji veto na koje imaju pravo pet država, označenih i kao velike sile, ruši tezu o globalnom interesu. Međunarodne organizacije nastale nakon Drugog svjetskog rata kao što su UN, MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija instrumenti su za kreiranje i promicanje nacionalnih interesa država, ponajprije vodećih sila, a ne apstraktnih međunarodnih interesa. Pogledajte samo način donošenja odluka u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje postoji pravo veta, a u MMF-u prava su definirana sukladno kvotnom učešća pojedinih država. SAD praktično svaku odluku može blokirati. Glasačka prava u MMF-u su prema snazi gospodarstva i kvota koje se uplaćuju. I te međunarodne organizacije služe za realizaciju nacionalnih interesa, ali kroz drugi komunikacijski kanal, a ne ratom i osvajanjima.

NACIONAL: Je li onda MMF i sredstvo za ucjenu SAD-u drugih država kojim trebaju sredstva za gospodarski razvoj ili ekonomski oporavak?

Lakše ta sredstva dobivaju zemlje koje su na listi suradnika SAD-a. O tome svjedoči i povijest odnosa između SAD-a i primjerice Meksika ili Argentine.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu stoji Grčka za koju se smatra da je 2012. tehnički bankrotirala, pa je morala restrukturirati svoje dugove u iznosu od čak 138 milijardi dolara?

To je bila druga priča vezana za kontekst Europske unije. Europsku uniju kolokvijalno doživljavam čudnovatim kljunašem. Zašto? Zato što ona jest integracija, ali je ne možete razumjeti samo iz teorije integracija. Ona je i međunarodna organizacija, ali nije samo međunarodna organizacija. Ima elemente i federacije, ali i konfederacije. Pojednostavljena dijagnoza tadašnjih europskih tegoba, prema kojoj su krizne zemlje trošile više nego što su imale, očito je dijelom pogrešna. Španjolska i Irska prije krize su imale fiskalne suficite i niski omjer duga prema BDP-u. Europi uistinu jesu potrebne strukturne reforme. Ali najviše će učinaka imati strukturne reforme europskog institucionalnog ustroja, a ne reforme unutar pojedinačnih zemalja. Ekonomska i monetarna unija EU-a je sredstvo prema ostvarenju cilja, a ne sam cilj po sebi.

NACIONAL: No Europska unija svoju legitimaciju vuče kroz identitete nacionalnih država, dominantno Njemačke i Francuske.

Nacionalne države su članice Europske unije, a svoj legitimitet za upravljanje i vladanje ostvaruju na nacionalnom političkom tržištu, pa se europski izbori u stvari ne realiziraju na europskom političkom tržištu, nego na nacionalnim političkim tržištima. Nas koji duže pamtimo može to asocirati na nešto slično delegatskom sustavu u bivšoj Jugoslaviji, uvažavajući, naravno, kontekst koji nije bio višestranački i demokratski. Mi danas svoje predstavnike u Europskom parlamentu, iako danas na višestranačkim demokratskim izborima, biramo na hrvatskom političkom tržištu, pa oni iz Hrvatske vuku svoj legitimitet. Europska unija zato je kompleksan fenomen i on se ne može razumijevati samo iz aspekta teorije integracije. Istodobno se Francuska i Njemačka moraju složiti oko pristupa koji će idućih nekoliko desetljeća dovesti do jače političke unije. U suprotnom slučaju, bankarska unija ni fiskalni transferi neće posjedovati potrebnu političku legitimnost.