Studentica politologije iz Zagreba Lucija Marković privukla je pažnju nakon što je 1. prosinca prošle godine, u emisiji “Nedjeljom u dva” Hrvatske televizije, otvoreno progovorila o traumi koju nosi nakon višegodišnjeg pripadanja kršćanskoj zajednici Riječ Života. Manje je poznato da je Lucija Marković feministica i aktivistica, suradnica udruge U dobroj vjeri, koja se najviše bavi religijskom traumom te LGBTIQ+ vjernicima i osobama s iskustvom religioznosti, pa svojim aktivizmom nastoji za njih stvoriti siguran prostor. Prije dvije godine u Zagrebu je vodila tribine o toj temi unutar projekta „Poslanica Nesvrstanima: pravo na religioznost LGBTIQ+ osoba“, a već drugu godinu zaredom organizira grupe podrške za LGBTIQ+ vjernike i vjernice te osobe s iskustvom religioznosti. Cilj projekta bio je podići svijest o odnosu prava LGBTIQ+ osoba i religije, problematizirati negativan utjecaj religije i osvijestiti njezin potencijalni pozitivan utjecaj na položaj, živote i prava LGBTIQ+ osoba, kao i osvijestiti i senzibilizirati javnost o poteškoćama s kojima se ta skupina susreće te kroz grupe podrške stvoriti siguran prostor i mrežu potpore. Nacional je s Lucijom Marković razgovarao o položaju LGBTIQ+ osoba u religijskim zajednicama i mogućnostima njegova unaprjeđenja, ali i o napadima koje je doživjela nakon što je istupila u emisiji „Nedjeljom u dva“ Hrvatske televizije.

NACIONAL: Kakve su reakcije prevladavale otkako ste 1. prosinca na HTV-u svjedočili o traumama koje ste doživjeli u Riječi Života?

Reakcije su podijeljene. Dobila sam zaista mnogo podrške, osobito od osoba koje su također proživjele religijsku traumu, kao i od bivših vjernika i vjernica Riječi Života. S druge strane, ima i negativnih reakcija, najviše od aktivnih članova te zajednice. Žao mi je što su moj istup doživjeli kao napad, a još mi je žalosnije što ljudi koji promiču vrijednosti ljubavi za sve, svojim agresivnim istupima na društvenim mrežama, omalovažavanjem mojeg iskustva i traženjem demantija ne retraumatiziraju samo mene, već i sve ostale koji su anonimno ili javno izašli sa svojim pričama. Čemu toliko inzistiranje na tome da su negativna iskustva koja su ljudi podijelili laž, ako su im ruke čiste?

NACIONAL: Kako proživljavate te reakcije?

Trudim se fokusirati na poruke podrške, na nova poznanstva koja sam stvorila upravo kroz dijeljenje religijske traume, ali zaista nije lako. Gotovo svakodnevno bombardiranje homofobnim statusima apostola Crkve na društvenim mrežama, objavljivanje mojih maloljetnih slika ne bi li se „dokazalo“ da sam Crkvi nanijela štetu iz nekih političkih razloga, seciranje i napadanje mojeg aktivističkog rada i mene kao osobe, zaista nije lako. Život s kompleksnim PTSP-om koji imam upravo zbog proživljenih iskustava unutar zajednice, sam po sebi je težak, a još je teže kada vas i sve oko vas pokušavaju uvjeriti da tih posljedica nema. Kada čovjek ima slomljenu ruku, ljudi to vide i uvažavaju, ne pokušavaju ga uvjeriti da mu ruka nije slomljena. Pitam se zašto je ljudima koji toliko vole propovijedati o Bogu koji je dobar, velik, slavan i pun ljubavi, o Isusu koji je umro za sve nas, tako teško biti „dobar Samarijanac“. Teško je čitati da je moja trauma zapravo „neugoda“. Kako itko s imalo srca i razumijevanja može tako nešto napisati? Nije mi bilo “neugodno” kada su iz mene tjerani demoni siročeta, bježanja, straha, smrti i da ne nabrajam dalje. Nije mi bilo “neugodno” sjediti pored partnera kojeg sam se bojala na svim razinama svog bića, a tome je svjedočila i moja majka. Kada smo prekinuli, nisam mogla biti sama doma jer sam se bojala da će mi tadašnji partner pokucati na vrata pa sam te dane provodila s majkom u uredu, na njenom poslu. Nije mi bilo “neugodno” doživjeti i živjeti indoktrinaciju ovog stupnja. Nije mi bilo “neugodno”, bilo je itekako traumatično. Religijska trauma je stvarna, o njoj postoje mnoge znanstvene studije, ona je dio duhovnog zlostavljanja o kojem moramo početi govoriti, širiti diskurs i poslušati one koji su isto preživjeli.

NACIONAL: Jeste li doživjeli pritiske i kakve?

Jesam. Mislim da o tome svjedoče videozapisi koje je snimila ili na njima surađivala Riječ Života, u kojem se moja trauma neprestano i opetovano umanjuje, ponižava i briše. Objavljen je i video-razgovor s mojoj majkom, koju i dalje smatram žrtvom zajednice. Ne znam što reći na sve to osim ono što sam i sama slušala godinama, što od crkvenih službenika što od svoje majke – da plodovi pokazuju što je i kako posijano. Ne mogu opisati žalost i bol koje sam osjećala gledajući i slušajući ponovno umanjivanje vlastitog iskustva, uvođenje ostalih članova obitelji u sve ovo, otkrivanje intimnih dijelova mojeg odrastanja i uzimanja istih van konteksta ne bi li se osvijetlio obraz Crkve. Želim reći da to nije ljubav. Zaista nije. Ljubav ne boli, ljubav ne briše iznesena negativna, kao ni pozitivna iskustva, ljubav ne bira dijelove osobe koje će prihvatiti i dijelove koje neće. To su sve uvjeti, ucjene i manipulacija, ljubav s malim “lj”. A ljubav je Ljubav.

Točno se sjećam razgovora koji sam imala sa svojom majkom, u kojem sam joj napokon rekla da sam lezbijka i pogledala je u oči. I neću zaboraviti njezin odgovor „Ti si za mene samo Lucija“, dio koji je očito zaboravila reći u intervjuu, a poprilično mijenja čitav kontekst. Rekla sam joj da je dio Lucije i moj seksualni identitet, da sam sretna i da bih voljela da upozna moju djevojku. Grubo je odbila. Djevojku koju je upoznala prije nego što sam joj se “autala”, tada sam predstavila kao prijateljicu, no vjerujem da je znala da je bila više od toga. Taj susret ću pamtiti jer sam tada, čini mi se, zadnji put ušla u sobu koja više nije bila moja i uzela svoju Bibliju, onu koju ste mogli vidjeti u emisiji. I ona je dio mojeg glasa. Moja priča. To mi ne mogu oduzeti ma koliko se trudili. Mogu me utišavati, ponižavati, trgati moju priču na djeliće i sastavljati je onako kako njima paše, ali ne mogu mi uzeti glas. Ne mogu me ponovno zastrašiti. Ne mogu mi oduzeti onaj gromki, unutarnji „dosta!“ koji me spasio i danas me vodi i pomaže da nastavim s izgradnjom sigurnog prostora za sve osobe koje su prošle duhovno zlostavljanje.

NACIONAL: Zajednica Riječ Života u priopćenju i njezin pastor Damir Šićko Alić na Facebooku plasirali su teoriju zavjere po kojoj su medijski izvještaji o psihičkom nasilju u Riječi Života posljedica namjernog plana homoseksualnih udruga i stranke Možemo! Kako komentirate tu izmišljotinu?

Moj komentar na sve to je: dokad? I koliko ćete priča još brisati, koliko glasova pokušati ušutkati? U ime svojeg boga i ljubavi? Dokad ćete svoje žrtve nazivati antikristima, besramno nas zamotavati u stihove Otkrivenja koristeći nas kao sredstva zaplašivanja i moralne panike? Dokad ćete bježati u svoj „kompleks prognanih“ dok vi progonite, dokad ćete vaditi nepostojeći trun iz očiju onih koji su vas smatrali domom dok imate brvno u svome oku? Svi projekti koje sam radila, a tiču se zaštite prava LGBTIQ+ osoba su javni, o njima možete čitati. Uredno su i pravilno prijavljeni na natječajima Grada Zagreba, dostupnim svim udrugama civilnog društva. Crno na bijelo, nemam što kriti. Da, aktivistkinja sam, da, feministkinja sam, da, borit ću se za ljudska, a osobito prava LGBTIQ+ zajednice jer znam kako je to ne imati podršku, znam kako je biti „u ormaru“, znam kako je izgubiti tlo pod nogama i početi sve graditi iznova. I da, smatram da osobno jest političko – zato i radim sve što radim. Nisam upisala politologiju da bih dobila osigurano mjesto u Saboru, upisala sam je jer mi daje vrlo kvalitetno znanje na svim razinama, za razvoj mene kao osobe i aktivistkinje. Kamo će me život odvesti, ne znam: tu sam gdje jesam, živim, dišem i ne mislim prestati koristiti svoj glas za pozitivnu promjenu.

NACIONAL: Mislite li da bi se situacijom u toj zajednici trebala pozabaviti državna tijela, i koja?

Apsolutno. Pisala sam pučkoj pravobraniteljici i pravobraniteljici za djecu jer vjerujem da je mojem, kao i svakom drugom glasu, javnom ili anonimnom, potrebna zaštita. Na to potičem i sve ostale „survivore“, preživjele.

Budući da sam šest od deset godina provedenih u zajednici bila maloljetna i doživjela različita negativna iskustva, vjerujem da je dobro što se u sve uključila policija. Vjerska zajednica koja radi s maloljetnicima, s djecom, mora imati protokole i mora, po mojem mišljenju, imati svojevrstan nadzor. Država u prvom redu mora štititi djecu i ranjive skupine. Vjerske slobode su garantirane Ustavom i neka su, no ovdje ne govorimo o vjerskim slobodama, jer one prestaju tamo gdje počinje nasilje i to mora biti vrlo jasno. Voljela bih da moj, ali i sve ostale javne slučajeve doista istraže sve nadležne institucije, ne bježeći od svoje odgovornosti pružanja zaštite. Ponavljam, vjerske slobode nisu nasilje i ne mogu podrazumijevati nasilje. Dapače, mislim da se vjera treba boriti protiv nasilja. Bilo kakav pridjev riječi „sloboda“ prestaje gdje počinje nasilje, a to uključuje i vjersku slobodu.

‘Religijska trauma je stvarna, o njoj postoje studije, ona je dio duhovnog zlostavljanja’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako žive LGBTIQ+ vjernici u Hrvatskoj? Pate li od permanentne moralne, psihološke i mentalne krize?

LGBTIQ+ vjernici i vjernice te LGBTIQ+ osobe s iskustvom religioznosti, iz mojeg iskustva rada s njima, a i iz vlastita iskustva, vrlo često nemaju mjesto pripadnosti, što dovodi do moralnih, psiholoških i mentalnih kriza. Pojam “LGBTIQ+ osobe s iskustvom religioznosti” valja koristiti jer su članovi grupe podrške koju sam organizirala bile i osobe koje se ne definiraju kao vjernici, već osobe s iskustvom religioznosti. U našem društvu, u kojem je i dalje nepojmljivo biti queer i vjernik ili vjernica, ova populacija nerijetko se osjeća izolirano i neviđeno. Religijska trauma kao posljedica duhovnog zlostavljanja i višestruke diskriminacije kojima smo često izloženi i izložene, ostavlja trajne posljedice. Osjećaj izolacije i neviđenosti još više pojačava činjenica da je religijska trauma u Hrvatskoj i dalje uvelike neistražena tema. Nedovoljno se govori o nošenju s takvom vrstom traume i njezinu utjecaju na mentalno zdravlje LGBTIQ+ populacije. Religijska trauma često je vezana uz kompleksni PTSP, koji i sama imam i mogu svjedočiti da je život s njim zaista težak. Trebamo stručnjake i stručnjakinje koji će se baviti upravo istraživanjem religijske traume, a onda i stvaranjem sigurnog prostora za sve “survivore”, preživjele. No prije toga trebamo čuti glasove i priče “survivora”, trebamo pokazati da nisu nevidljivi. I Crkva i društvo trebaju stvarati i jačati dijalog o religijskoj traumi. Religijska trauma nastaje kao posljedica negativnih iskustava povezanih s religijom ili duhovnošću. Podrazumijeva zloupotrebu religije za psihološko, emocionalno ili fizičko zlostavljanje, često pod maskom brige ili autoriteta. Može uključivati manipulaciju naukom i doktrinama kako bi se izazvali strah, stid ili poslušnost. Posljedice uključuju trajne psihološke probleme, poput strahova, depresije ili osjećaja stida, kao i metalnih bolesti poput, u mojem slučaju, c-PTSP-a i teške depresije, koji mogu perzistirati i nakon napuštanja religije.

NACIONAL: Dijele li žrtve religijskih trauma ista iskustva?

Iskustva LGBTIQ+ populacije unutar religijskih zajednica zaista su različita, no povezuje nas upravo nedostatak zajedništva u kojem možemo biti beskompromisno mi i ne moramo se odreći religijskog ili seksualnog i rodnog identiteta. Treba nam siguran prostor u kojem možemo dijeliti vlastita iskustva religijske traume i u kojemu možemo biti viđene i viđeni. Potrebno nam je mjesto u kojemu nas nitko neće brisati ili pokušati mijenjati, mjesto na kojem nas nitko neće čudno gledati, mjesto ljubavi i pripadanja bez „ali“. Kroz svoj rad nastojim izgraditi upravo taj siguran prostor za LGBTIQ+ vjernike i vjernice i LGBTIQ+ osobe s iskustvom religioznosti.

NACIONAL: Kako biste opisali odnos Crkve, generalno i u Hrvatskoj, prema LGBT vjernicima?

Nažalost, rekla bih da je u našem društvu generalno i dalje prisutno mnogo homofobije, bifobije i transfobije. I dalje slušamo o napadima na queer osobe u vrijeme mjeseca ponosa i trganju zastava duginih boja, navikli smo se na konstantno provjeravanje je li sigurno primiti svog partnera ili partnericu za ruku u javnosti.

Što se tiče Crkve, pentekostno-karizmatska zajednica u kojoj sam ja odrastala i dalje se drži fraze „love the sinner, hate the sin“ – “ljubi grešnika, mrzi grijeh”, smatrajući homoseksualnost grijehom. Naravno, nije jedina. Grupa podrške za LGBTIQ+ vjernike i vjernice i LGBTIQ+ osobe s iskustvom religioznosti, koju sam započela u sklopu projekta Poslanica Nesvrstanima, okupila je sudionike i sudionice iz različitih kršćanskih zajednica, kako rimokatoličkih tako i protestantskih. Svi su imali barem jedno iskustvo diskriminacije unutar svojih zajednica. Ne želim generalizirati jer je svaka religijska zajednica ipak zajednica vjernika i vjernica za sebe pa ne mogu poopćiti svoje iskustvo kao ni iskustva sudionika i sudionica grupa podrške, no činjenica jest da možemo i trebamo raditi na daljnjoj zaštiti LGBTIQ+ populacije, stvaranjem sigurnih prostora za LGBTIQ+ vjernike i vjernice i osobe s iskustvom religioznosti, kao i širenjem mreže podrške i dijaloga o religijskoj traumi.

NACIONAL: Je li odnos Crkve prema ženama mnogo bolji nego prema LGBT vjernicima?

Smatram da je važno naglasiti da su izvori i načini diskriminacije, pa tako i odnosa prema LGBTIQ+ vjernicima i vjernicama i osobama s iskustvom religioznosti, različiti. Čini mi se da se u Hrvatskoj ni queer zajednici ni ženama ne dopušta integrirati religiju u svoj puni identitet, već ih se nastoji silom utrpati u religijske modele rodnih identiteta i odnosa. Takav pristup je poprilično štetan, i za žene, i za queer zajednicu, i za Crkvu. Queer zajednica je često primorana birati između religijskog i seksualnog/rodnog identiteta. Mislim da je zato bitno imati afirmirajuće glasove koji pokazuju da jedno ne isključuje drugo.

NACIONAL: Postoji li ijedna organizirana religijska zajednica, kršćanska ili ne, koja otvorena srca prihvaća LGBT vjernike, pa i žene?

Postoji Evangelička crkva u Rijeci i njezina pastorica Melanie Ivančević, koja je, za mene, primjer osobe koja voli bez “ali”, ne isključuje i zaista poznaje ljubav s velikim LJ. Volim misliti da to nije jedina zajednica koja prihvaća LGBTIQ+ populaciju u svoje redove, ali zasad sam upoznata samo s tom zajednicom.

NACIONAL: Kako objašnjavate toliko duboko ukorijenjenu mizoginiju i mržnju prema queer osobama u religijskim zajednicama? Otkud te pojave?

Smatram da su mizoginija, mržnja i diskriminacija produkt heteropatrijarhata.

NACIONAL: Što je heteropatrijarhat?

Navodim definiciju lezbijske udruge Lori s portala lori.hr: „Heteropatrijarhat je poredak koji počiva na principima patrijarhata i isključive heteroseksualnosti, odnosno na duboko ukorijenjenim nepromjenjivim binarnim gledištima koja definiraju, kreiraju i određuju ‘muškarca’ i ‘ženu’ i zadaju norme s unaprijed određenim ulogama.“

NACIONAL: Bi li organizirane religije mogle funkcionirati i izvan represivnih granica heteropatrijarhata, i kako?

Svaka religija može biti dom pojedincu, mjesto pripadnosti i sigurna zajednica, no ako religijska učenja koristimo kao oružje protiv određenih skupina, perpetuiramo daljnju diskriminaciju, rušimo temelje za izgradnju sigurnog prostora za sve, bez iznimke, onemogućujemo dijalog i utišavamo glasove onih koji mogu donijeti pozitivnu promjenu. Čini mi se nepravednim misliti da je religija rezervirana samo za „izabrane“. Ja sam queer i duhovna osoba, preživjela sam religijsku traumu i vjera mi je mnogo pomogla na putu prihvaćanja sebe. Vjerujem u LJubav, vjerujem da nas jedino takva ljubav može doista ugrijati.

NACIONAL: Pitanje će možda biti ponešto grubo, ali zanima me: zašto LGBT vjernici naprosto ne raskrste s religijskom organizacijom i ne oslobode se tog nepotrebnog moralnog tereta? Čemu dobrovoljno pristajati na toliki pritisak religijske organizacije koja nema ama baš nikakvo moralno pravo da ikome išta propisuje?

Upravo zato što su crkvene zajednice mjesta zajedništva, dijeljenja i ranjivosti, mjesta koja bi trebala biti sigurna za svakoga, LGBTIQ+ vjernici i vjernice imaju svako pravo na svoj religijski identitet. Čini mi se da smo se gotovo pomirili s tim da je Crkva institucija rezervirana samo za one koji, po pravilima već koje zajednice, „odgovaraju“. Smatram da upravo ova skupina može mijenjati postojeći narativ. Moguće je biti oboje, i vjernik ili vjernica i queer, jedno ne isključuje drugo. LGBTIQ+ vjernici i vjernice postoje i neće nestati. Umjesto da ih brišemo i produbljujemo diskriminaciju, možda bismo napokon trebali čuti i njihove glasove, poslušati što nam žele reći. Mislim da je to jedan vrlo „reclaiming“ trenutak, trenutak traženja onog što nam je oduzeto – vraćamo ono što nam pripada, vičemo da imamo pravo na crkvenu zajednicu koja nas uistinu prihvaća, ne pristajemo na kompromise i promoviramo „radikalno“ prihvaćanje, ono što je i sam Isus zagovarao.

NACIONAL: Što može društvo, što država, a što Crkva, da se položaj LGBT vjernika unutar religijskih zajednica poboljša?

Možemo stati i poslušati LGBTIQ+ vjernike i vjernice i osobe s iskustvom religioznosti. Možemo ih napokon odlučiti vidjeti i prestati brisati. Diskriminacija je višestruka. I u društvu i u Crkvi često je prisutan imperativ „Biraj!“ i tako guraju ovu populaciju na same margine, oduzimajući vrijednost svakom identitetu upravo zato što žive u simbiozi. Trebamo prestati nametati vlastita uvjerenja i očekivati da će LGBTIQ+ vjernici raskrstiti s ijednim identitetom. S jedne strane, određena crkvena učenja naučavaju da je moguće istjerati „demona homoseksualnosti“, promiču konverzivnu terapiju, govore da je u redu biti queer sve dok se taj dio identiteta ne „konzumira“, odnosno dok god ne krenemo živjeti taj svoj queer identitet, a s druge strane, sekularno društvo ne shvaća simbiozu religijskog i queer identiteta i time također podcrtava imperativ „Biraj!“. LGBTIQ+ vjernici i vjernice i osobe s iskustvom religioznosti neće nestati. Potrebno ih je prepoznati, nastaviti stvarati siguran prostor, no prije svega željeti razumjeti njihovu simbiozu identiteta i možda pokušati baš od njih naučiti što zaista znače prihvaćanje i ljubav bez “ali”, bez isključivanja.