LSD, droga koja asocira na hipi pokret i umjetnost 60-ih godina prošlog stoljeća, stidljivo opet postaje predmet medicinskih istraživanja, 75 godina nakon što je gotovo slučajno otkrivena u velikom švicarskom laboratoriju.

Prije nego što će postati rekreativna droga povezana s Woodstockom i umjetnicima 60-ih godina, LSD, tvar visokih halucinogenih svojstava, nastao je 1943. kao eksperimentalni lijek u psihijatriji.

Osim na hipi pokret 60-ih godina LSD asocira i na protuvladine prosvjede i kontrakulturu.

Uznemirena stupnjem zloporabe LSD-a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) poziva vlade na akciju pa je 1971. ta psihodelična droga stavljena izvan zakona, a medicinska istraživanja obustavljena su na veliku žalost dr. Alberta Hofmanna (1906.-2008.), jednog od njegovih očeva koji je čitav svoj život branio terapeutske vrijednosti svog otkrića.

Ali zadnjih nekoliko godina stvari se pomalo mijenjaju i LSD se na mala vrata vraća u medicinu.

Godine 2006. u Baselu je organizirana velika konferencija o dr. Hofmannu u povodu stote godišnjice njegova rođenja. Tada je priređena i izložba u Švicarskoj nacionalnoj knjižnici u Bernu posvećena njegovoj knjizi naslovljenoj “LSD: moj enfant terrible”.

Znanstvenici iz cijelog svijeta tada su se obratili s molbama svojim vladama tražeći dopuštenje da opet ispituju LSD, posebice kako bi proučavali njegov utjecaj na liječenje teških depresija ili kao popratni lijek za pacijente oboljele od neizlječivih bolesti.

II. faza 

Među rijetkim istraživanjima koja su od tada dopuštena jest studija nazvana II. faza koju je proveo dr. Peter Gasser, psihijatar i psihoterapeut u Švicarskoj.

Cilj studije na 12 pacijenata, financirane novcem kalifornijskog instituta Multidisciplinary Association for Psychedelic Studies (MAPS), utvrditi je kako LSD može pomoći oboljelima da se nose sa svojim strahovima i tjeskobama kada im je dijagnosticiran rak u uznapredovaloj fazi.

“To je tek početak i moguće je da se LSD vrati kao neki lijek”, predviđa Hannes Mangold, kustos izložbe u Švicarskoj nacionalnoj biblioteci u Bernu.

LSD, kojem kratica dolazi od njemačkog naziva Lysergsäurediethylamid (dietilamid lizerginske kiseline), otkriven je slučajno prilikom Hofmannova rada s gljivicom raženom glavicom koja se i prije koristila u razne medicinske svrhe. U to doba u laboratoriju Sandoza u Baselu upotrebljavala se za proizvodnju lijeka protiv migrene.

Hofmann je ne znajući stvorio LSD kombinirajući glavni sastojak ražene glavice, lizerginsku kiselinu, s dietilamidom. Tijekom istraživanja slučajno je na kožu nanio tragove spoja i osjećao se neobično. Kako bi bolje istražio pojavu, uzeo je veliku dozu i iskusio snažne halucinacije.

Arthur Stoll, vlasnik istraživačkog laboratorija Sandoza, predlaže tada svome sinu, psihijatru u Zuerichu, da testira tvar na svojim pacijentima.

Kao u akvariju

U napomeni koju su 50-ih godina dobivali liječnici zainteresirani za testiranje droge na sebi samima, objašnjava se da ta tvar izaziva neku vrstu prolazne umjetne psihoze i može im pomoći da bolje razumiju misli svojih bolesnika. Pacijentima je taj čudotvoran lijek trebao ublažiti tjeskobe i opsesivne neuroze.

No LSD se iskrao iz medicinskog laboratorija i širokih ruku prihvatili su ga umjetnički i književni krugovi pod utjecajem američkog pisca Kena Keseyja, autora “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” i profesora psihologije Timothyja Learyja, koji je izgubio radno mjesto na Harvardu jer je drogu podijelio svojim studentima.

Švicarska radio televizija pronašla je u svojim arhivima reportažu iz 1966. u kojoj tri volontera uzimaju LSD te pred kamerom svjedoče o doživljenom iskustvu.

“Bez okusa je”, govori prvi volonter pomalo razočaran, a zatim počinje opisivati svoje halucijnacije pa kaže da se osjeća kao “da je u akvariju”.

“Vidim samo alge”, ispričao je liječniku i ekipi na snimanju objasnivši na koji je način tvar oslobodila njegovu kreativnost.

Od nepoćudna do čuda od djeteta

Krajem 60-ih godina LSD biva postupno zabranjen pa tako i u Švicarskoj 1968. godine.

Stoga se dr. Hofmann laća pera kako bi riječju obranio svoj izum.

Njegova knjiga “LSD: Mon Enfant terrible” apsolutno je fascinantna, djelomice je kemijski priručnik, a djelomice metafizička rasprava, kaže Mangold.

Dr. Hofmann knjigom je želio unijeti nove dokaze u raspravu o LSD-u i cijelog se života trudio prikazati pozitivnu stranu svog otkrića.

“Kada bismo uspjeli bolje se njime koristiti u medicinskoj praksi povezanoj s meditacijom i sposobnostima LSD-a da izazove vizionarska iskustva u određenim okolnostima, vjerujem da bi moje nepoćudno dijete moglo postati čudo od djeteta”, napisao je švicarski kemičar.