Za umjetnika nije mala stvar kada se monografska publikacija o njemu predstavlja u dvije zemlje, ali s obzirom na to da je riječ o umjetniku koji je već 23 godine vezan uz hrvatsko i njemačko govorno područje, to je logičan plod njegova rada. Monografija o Lovri Artukoviću koji se smatra, kako je rečeno u najavi monografije, vodećim hrvatskim i srednjoeuropskim slikarom i grafičarom čiji umjetnički izraz istražuje figuraciju i intimu kroz ikonografiju urbane civilizacije, bit će predstavljena 20. prosinca u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Prethodno je predstavljena u Beču. Knjiga daje uvid u njegovo stvaralaštvo od osamdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu do umjetničkog djelovanja u Berlinu. Autori tekstova su renomirani stručnjaci iz obje zemlje; povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica te profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Leonida Kovač i njemački povjesničar umjetnosti, kustos, fotograf i pisac Boris von Brauchitsch.

Lovro Artuković rođen je 1959. u Zagrebu, a završio je Klasičnu gimnaziju i grafički odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Zagrebu je radio kao slobodni umjetnik, predavač grafičkih tehnika na Školi za primijenjenu umjetnost, a u konačnici i docent na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je predavao crtanje. U Berlin se preselio 2001. i tamo radi kao slobodni umjetnik. Za svoj je rad primio niz prestižnih nagrada, a njegova su umjetnička djela predstavljena i prikupljena u ključnim zbirkama, kao što su one Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja Albertina u Beču, Deutsche Bank Kunsthalle u Berlinu, Galerije likovnih umjetnosti u Splitu, Umjetničke galerije u Dubrovnik, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Djela Lovre Artukovića nalaze se i u privatnim zbirkama u Zagrebu, Beču, Zürichu, Berlinu i New Yorku. Njegov rad bio je u fokusu dvaju filmova: eksperimentalnog filma ‘’Krađa’’ Lukasa Nole i dokumentarnog filma ‘’L.A. Nedovršeno’’ Igora Mirkovića, a 2012. izradio je scenografiju za predstavu ‘’Žuta crta’’ Juli Zeh i Charlotte Roos u režiji Ivice Buljana.

‘Stagings’, prva monografska publikacija o umjetniku Lovri Artukoviću

NACIONAL: Što za vas znači ova monografija?

Kao prvo, ova monografija pruža uvid u ono što sam u ovih 40 godina napravio i u čemu sam se sve okušao. Mislim da je, barem smo pokušali to postići izborom materijala i tekstom, i neki dokument tog razdoblja u kojem sam evo do sada djelovao. Teško je sada predvidjeti hoće li ona nešto promijeniti u mom životu, mogu reći da sam sretan da se je cijeli posao oko knjige, od onog producentskog koji je obavila Vanja Žanko i umjetnička platforma Nomad, do tekstova Leonide Kovač i Borisa von Brauchitscha, te dizajna Damira Gamulina, isplatio, i da je na kraju nastala jedna lijepa i posebna knjiga.

NACIONAL: Živite već 23 godine u Berlinu, zašto ste tamo otišli, je li bilo teško donijeti tu odluku i ostaviti posao profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?

Toliko je već vremena prošlo, čini mi se da sam zaboravio zašto sam otišao. Osim toga, granica u tom prepolovljenom životu, zagrebačkom i berlinskom, sve je manja oštra. Ne mislim pritom na to da sada već pomalo slabije pamtim, već da se od nekog, ajmo reći ‘’šoka’’ odlaska sve ponovo smirilo i stabiliziralo. Kako sam de facto od odlaska i dalje vezan raznim vezama za Zagreb, mislim da je sad to pitanje Zagreb ili Berlin, dok sam u ateljeu i slikam, postalo pomalo irelevantno.

NACIONAL: Je li grad udovoljio vašim očekivanjima? Zašto je Berlin danas, kako ste jednom rekli, još više siromašan nego što je bio, a manje „seksi“?

Kao prvo, ja sam se stvarno slučajno nasukao u Berlinu i nisam uopće imao neka očekivanja. U svakom slučaju, grad se naočigled i brzo mijenja i kada baciš pogled oko sebe, ne na bolje. Ali nedavno sam pomislio da je u stvari zanimljivije živjeti u tako velikom gradu koliko god je neke stvari već teško podnijeti, nego recimo živjeti u nekoj kućici u prirodi. Ovako barem imam uvid u globalne promjene koje se događaju u svijetu.

NACIONAL: Kažete da ponekad uspijete prodati slike a ponekad se krpate, je li vam lakše ili teže prodavati u Berlinu slike nego u Hrvatskoj? Osjećate li se tamo kao stranac ili ne jer je to multikulturalna sredina?

Prvo da kažem da se u Berlinu ne osjećam strancem, kao građanin EU-a imam pravo glasa na lokalnim izborima. Što se tiče uspjeha, to je kategorija koja nije moj motivator, ali naravno da je puno teže isplivati na neku ravninu gdje te šira javnost prepoznaje u sredini u koju dnevno stiže hrpa mladih ljudi sa snovima o uspjehu. Takozvana expats scena je u Berlinu prilično velika i većina ‘’zvijezda scene’’ u Berlinu i nisu rođeni Nijemci. Cijene svojih radova pokušavam formirati tako da su još prihvatljive u Hrvatskoj, a nisu sramotno niske u Njemačkoj.

NACIONAL: Slikar se danas mora znati i promovirati, imati svoju mrežnu stranicu, stalno upoznavati ljude… Kakva je vaša narav, znate li biti sam svoj PR, kružiti među ljudima ili ste više introvertirani tip umjetnika koji samo voli stvarati u samoći, a ne voli i onaj popratni posao oko toga pa teže pronalazi potencijalne kupce?

Mislim da sam došao u godine kada mi je to sve, uspjeh, promocija, kontakti postalo potpuno svejedno, da ne velim da mi ide na živce. Tako da ne mogu reći ima li to veze s mojim karakterom ili mojim godinama.

NACIONAL: Ne libite se reći što mislite pa ste tako rekli, ono što nije popularno reći, a to je da se u umjetnosti traže određene teme kao što su, primjerice, feministička, LGBT, izbjeglička ili neka druga ljudskopravaška pitanja. Možete li to produbiti?

Evo jedan primjer. Prije par dana mi je jedna moja prijateljica koja je generacija Y rekla da ide na jednu izložbu koja ima za temu ‘’Queer masculinity’’. Ok, koliko sam shvatio iz onog što mi je pričala o programu izložbe moglo bi biti i zanimljivo za one koji to vole, a shvatio sam i iz njene priče da je starosna dob posjetitelja tu negdje njena ili mlađa. Jako se smijala kada sam pitao bi li i ja mogao doći, očito je to neko zatvoreno generacijsko druženje ili se možda prepala da bih stvarno došao i da bi je netko možda vidio u društvu s jednim starim bumerom. No moj zazor prema, kako ih ja zovem ‘’zidne novine izložbama’’ je prilično velik, tak da sigurno ne bih otišao. Zidne novine su uvijek radili štreberi.

NACIONAL: U vašem je opusu jedna politička slika, „Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja RH (Tko je naručio pivo?)“. Kako to da imate i takvu sliku u opusu, sliku koja je svojevrsni politički komentar i zašto je ona izoliran slučaj?

Dok sam bio mlad, vladalo je uvjerenje da slikar slika uvijek istu sliku. To je poticalo iz vremena u kojem su vladali apstraktni ekspresionizam, enformel i slična strujanja u umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata. Slikar je trebao naći svoj izraz, dovesti ga do po mogućnosti što jednostavnijeg prepoznatljivog znaka i onda u malim varijacijama proizvoditi. Zato se i govorilo da se slika uvijek jedna slika. Umjetnike tog vremena, koliko god sam se nekima divio i dan danas su vrlo bitni za mene, nazvao sam ‘’patent umjetnicima’’. Ja sam odlučio ići suprotnim putem, tj. moja deviza je bila da slikar slika uvijek novu sliku. Kad sam počeo razmišljati o slici ‘’Potpisivanje deklaracije…’’, pored svih stvari koje sam htio u nju ugurati, najveća želja mi je bila stvoriti jednu sliku koja će u odnosu na sve druge moje slike biti potpuno samostalna. Osim toga, koliko to god možda čudno zvuči, meni te rasprave o ‘’slikarstvu’’ baš ne padaju dobro na želudac. Sebe više smatram proizvođačem slika i želio sam napraviti sliku o kojoj će se pričati. Mislim da je to onda bilo upalilo, sliku nisam sada već dugo vidio i ne mogu znati koliko ona danas ljudima nešto znači. Ali prvih deset i koju godinu više je evo preživjela.

Slike Lovre Artukovića: ‘Sauna na vodi – Berlinsko društvo na izletu za vrijeme lockdowna’ (zvana još i Koronina arka); ‘Ženska kupelj’. FOTO: Gunter Lepkowski

NACIONAL: Kada najranije nalazite korijene svog interesa za slikarstvo, možete li se u tom smislu vratiti u prošlost? Što je to u vama, a da vas čini slikarom, zašto ste baš u slikarstvu „doma“? Završili ste studij grafike, koliko je to i kako odredilo način na koji slikate i radite li uopće grafike?

Počelo je, kako se to u Zagrebu nekad govorilo ‘’risanjem’’, dosta sam ‘’risal dok sam bil dečec’’, makar sam ipak najveći dio vremena svog djetinjstva i rane mladosti provodio vani igrajući se sa škvadrom. Mislim da sam izvan školskog programa, prve akvarele i jajčane tempere i ulja počeo raditi sa 16 godina. Onda je moja mama odnijela moje uratke Frani Kršiniću koji nam je bio susjed i on joj je nakon što ih je pogledao rekao da je ‘’bolje da dečec riše neg da pije’’. I tako eto malo po malo, rišeš, pa onda slikaš pa se upišeš na Akademiju, pa onda i dalje rišeš, slikaš i prođe život. Ne mogu reći zašto, ali kako godine prolaze sve više osjećam da sam slikar. Kršinićeva savjeta se nisam držao u potpunosti, već sam si ko dečec znal nekaj popiti.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti vašeg studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, podijeliti s nama neke anegdote vezane uz profesore, tko vas je i zašto od profesora obilježio?

Najodlučniji utjecaj je imao Ante Kuduz. Negdje na trećoj godini, primijetio je da se mučim s op-art konstrukcijama i općenito s pokušajima da napravim nešto iz glave, i onda mi je rekao da si složim mrtvu prirodu i da jednostavno crtam po promatranju. E onda, kad je mene krenulo… Miroslav Šutej je svakako bio isto jedna važna figura, kod njega sam još radio nakon Akademije kao, kako se to danas zove, asistent. Tu je bio i Ivo Friščić kao profesor crtanja akta, sa svojim inzistiranjem na preciznom promatranju i na memoriranju i prenošenju viđenog na papir. Kolega u klasi od prve godine bio mi je Dubravko Mataković, bilo je veselo ali se i radilo.

NACIONAL: U doba vašeg studija prevladavala je apstrakcija, jesu li vas odgovarali od figuracije i kako po vama danas stoji figuracija? Meni se čini da nije postala moda, ali da se ipak lakše u tom smjeru razvijati nego u doba vaših početaka?

Mislim da sam, po osjećaju prije nekih sto godina, na pitanje zašto slikam figurativno, odgovorio da je oko mene sve figurativno, film, fotografije, videoigrice, stripovi i da je to jednostavno neizbježno. Mislim da nisam to samo ja shvatio, nego se očito sve razvijalo u tom smjeru kako sam si ja to tada objasnio. Mislim da je korištenje novih medija pomoglo da slikanje ostane na životu. No da se razumijemo, hrpa apstraktnih slikara prošlog stoljeća su moji veliki uzori, Cy Twombly, Mark Rothko, Yves Klein i u stvari što se tiče postupka slikanja, nanošenja boja, ja slikam apstraktno.

NACIONAL: Kažete da je slikarstvo danas roba i da nema vrijednost kakvu je imalo, kako onda nalazite motivaciju uvijek i iznova za rad?

Uvijek je teško objasniti nekome tko ‘’mora’’ ići raditi, tko ima zadanu strukturu odozgora, kako to sad ja, iako me nitko ne tjera, svakodnevno radim. Dakle, to da me nitko ne tjera, ne štima, budući da potreba da nešto što kuham u sebi stavim na papir ili platno je puno veći motivator od nekog šefa, a kao drugo, ja živim od toga što napravim, proizvodnja ne smije stati inače bi moglo biti problema.

NACIONAL: Rekli ste da je postojao podeblji prilog za kulturu u novinama kada ste došli u Njemačku, a da toga više nema. Znači li to da neke stvari nisu hrvatska specifičnost, kako volimo misliti? Kada smo kod toga, kada je riječ o kulturi i umjetnosti u Njemačkoj, na što bismo se mogli ili trebali u Hrvatskoj ugledati, a što je eventualno lošije nego kod nas?

Meni se čini da je globalizacija, internetizacija, instagramizacija i slično učinila svoje i da poimanje kulture nas koji smo ponikli u nekom vremenu koje je već davno prošlo nije više kompatibilno s onim što se danas kao kultura prezentira. To nije dakle neki specifični fenomen. Jednom sam definirao domovinu kao mjesto gdje se ljutiš, pa kako nemam snage biti duplo ljut, priznajem da ne pratim i hrvatske portale s vijestima. Ali ako slučajno zalutam, čini mi se možda da neki dobar lektor ne bi bio na odmet.

NACIONAL: Istaknuli ste se svojim portretima, posebice svojih prijatelja, no koji profil ljudi ste najviše portretirali i zašto? Imate li za podijeliti neke zanimljivosti vezano uz portretiranje ljudi, kako nalazite ljude koji vas u tom smislu inspiriraju i što vas kod njih inspirira? Ili oni pronalaze vas?

Većina toga što nazivate portretima i nije bilo mišljeno kao takvo, nego su uprizorenja s modelima. Ja ‘’iskorištavam’’ ljude iz svoga okruženja za svoje slike. Bilo zato da ih stavim u neki kontekst koji je meni u tom trenutku zanimljiv, bilo da sam jednostavno privučen njihovim likom ili outfitom. One ‘’prave’’ portrete, uglavnom narudžbe, ako mi modeli nisu bliski, radim tako da nađem neku stvar, nešto što će meni biti zadovoljstvo raditi, ali i gdje će se modeli više-manje dobro osjećati. Zašto ljudi mene izaberu kao portretista to ne znam i ponekad mi se čini da nisu uvijek baš svi zadovoljni rezultatom.