Nakon Zagreba i Dubrovnika, i u Rijeci će biti izloženi recentni radovi Lovre Artukovića. Izložba „Usporavanje“ bit će postavljena 18. ožujka, a moći će se razgledati do 24. travnja u Galeriji Kortil. Lovro Artuković već godinama živi u Berlinu. Hiperprodukcija mu je stran pojam, rijetko izlaže, a njegove slike nastaju kroz dulje razdoblje.

Rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je 1983. diplomirao na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. Slikarski izraz temelji na figuraciji i intimizmu, razvijajući ga prije svega na ikonografiji urbane civilizacije. Nakon što je nekoliko godina proveo kao slobodni umjetnik i grafički dizajner, Lovro Artuković je od 1987. do 1992. radio kao nastavnik u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu te devet godina, od 1994. do 2003., kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 2003. preselio se u Berlin gdje i danas djeluje kao slobodni umjetnik.

Prvu samostalnu izložbu održao je 1985. u Galeriji Vladimir Nazor. Primio je Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini, a 2013. Nagradu publike na izložbi „Macht Kunst“ u Deutsche Bank KunstHalle. O Artukovićevu opusu pisali su povjesničari umjetnosti Krešimir Purgar, Feđa Vukić, Leonida Kovač, Blaženka Perica i o njemu su snimljena dva filma: eksperimentalni film „Krađa“ u režiji Lukasa Nole iz 2004. i dokumentarni film „L.A. Nedovršeno“ Igora Mirkovića iz 2008. Djela mu se mogu naći u brojnim javnim i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

NACIONAL: Izložba „Usporavanje“ nakon Dubrovnika i Zagreba bit će predstavljena i u Rijeci, u Galeriji Kortil. O kakvoj je izložbi riječ i koliko će slika biti izloženo?

Pod nazivom izložbe „Usporavanje“ objedinjena su četiri ciklusa ili tematske cjeline kojima sam se zadnjih pet godina bavio: „Zlatne folije i odrazi“, „Posjet ateljeu“, „Melankolija noćnih svjetala“ i „Izlet“. Zbog manjeg prostora izložba u Rijeci bit će postavljena u smanjenom obliku, bit će prezentirano 25 slika, ali sam pri izboru radova nastojao paziti da ukupni dojam izložbe ostane isti.

NACIONAL: Kako se najavljuje, ovo je prvi put da se predstavljate u Rijeci, što vam to znači i postoje li uopće razlike kada je riječ o lokaciji, odnosno publici?

Izlagao sam u Rijeci 2001., u Galeriji OK Multimedijalnog centra, slike iz ciklusa „Vidim slike koje gleda netko drugi“, ali je to očito palo u zaborav. Tako da je informacija da je ovo prvi put fake news. Izlagati u drugoj sredini, naravno, drugačije je nego izlagati doma, nema poznatih lica, nije obiteljska svečanost. Sigurno je svaka sredina senzibilizirana za nešto specifično svoje, ali ne vjerujem opet da su te razlike jako velike, s obzirom na to da živimo, kak’ se to veli, u globalnom selu.

NACIONAL: Ne predstavljate se u Hrvatskoj tako često, posljednju izložbu imali ste se još 2016. u Osijeku, je li za umjetnika dobro „apstinirati“ od publike tako dugo?

Hoću li negdje izlagati ili ne, ne ovisi o meni nego o onome koji me pozove da izlažem. S ovom izložbom je ispalo dobro, što se tiče apstinencije, da su se pojavile neke nove teme, način slikanja se nešto promijenio, tako da je bilo, vjerujem barem, nešto novo i zanimljivo za publiku. Kad sam ja počinjao, starije kolege su govorile da se izložbe rade svakih pet godina, da je to razdoblje koje je potrebno da se u radu napravi pomak. Onda mi se to činilo glupo i staromodno, mislil sam si kaj ti stari prdonje pričaju. Kad si mlad, nemaš strpljenja. I osim toga, u to vrijeme stvari su se ipak puno sporije odvijale. Možda sam i zato izložbi dao naziv „Usporavanje“. No sad kad sam i sâm postao stari prdonja, zaista mi treba barem pet godina da napravim nešto novo.

NACIONAL: U Berlinu živite već gotovo dvadeset godina, a otišli ste kad ste zapravo imali, da tako kažem, uređenu situaciju. Predavali ste na Akademiji likovnih umjetnosti, što dosta umjetnika radi zbog stalnih prihoda. Zašto ste otišli u Berlin na pragu četrdesetih? Jeste li zažalili zbog te odluke?

Zažalim jedino što nisam otišao prije, dok sam bio još lijep i mlad. Kriza srednjih godina, možda? Dok si mlad, što iz naivnosti, što zbog neiskustva, a i zbog gluposti napraviš određene poteze koji ti onda odrede život. Naravno da ima pametnih koji si sve dobro isplaniraju. Ja, nažalost, nisam bio jedan od tih. Htio sam pod svaku cijenu biti normalan, a onda sam skužio da sam ipak malo lud i da nemrem ostatak života glumiti da nisam.

NACIONAL: Kako su izgledale te prve godine u Berlinu? Jer poznato je da je to, možemo to tako reći, „najumjetničkiji“ grad u Europi. S kim ste se družili, jeste li ikoga poznavali kad ste došli, kako ste počeli raditi?

Osim osobe koja mi je dala prvi smještaj i koju sam isto tek u Berlinu upoznao, nikog nisam znao. Ali nekako je išlo brzo i krug poznanika, a potom i prijatelja s kojima sam još i danas povezan, brzo se počeo širiti. Počeo sam odmah raditi, prvo crteže, jer nisam smio slikati u prva dva stana, ali sam ubrzo iznajmio prvi prostor, u ateljeu s još dvjema umjetnicama, i onda počeo slikati. U to vrijeme nije još bio problem naći prostor, kao što je to sada slučaj.

NACIONAL: Jedan od razloga vašeg odlaska iz Hrvatske bio je i taj što se niste dobro osjećali na Akademiji likovnih umjetnosti. O čemu se radilo, što vam je smetalo? To vas pitam zato što se može čuti kako upravo na Akademiji atmosfera i rad nisu u skladu s trendovima, recimo to tako. Govori se da je sve statično, rutinirano, da nema pomaka. Koliko je to potrebno?

Akademija…. već pri samom izgovaranju te riječi počnu mi se sklapati oči od dosade. Vi novinari, ne znam zašto me to uvijek svi pitaju, valjda je to u nekoj ladici pod mojim imenom. Ne bi bilo fer da ja sad nešto pričam o nečemu u što stvarno nemam više nikakav uvid, kaj ne?

NACIONAL: U redu, i to je odgovor. Je li se promijenio vaš izričaj otkad niste u Hrvatskoj? Sigurno biste drugačije doživljavali svoju stvarnost?

Pa ja mislim da se dosta promijenio i da se čak i ovdje u Berlinu kontinuirano mijenja. Možda sporije nego prije. Moje slike prate nekako moj život, stalno tvrdim da nisam umjetnik s manifestom, s nekakvim programom, i zbog toga se nekako to što živim uvijek reflektira u mom radu. I da sada ponovno radim u Hrvatskoj, s ovim iskustvom Berlina, bilo bi drugačije nego što je bilo prije mog odlaska.

NACIONAL: U Berlinu, pretpostavljam, možete živjeti od svoga rada, biste li mogli biti tako uspješni u Hrvatskoj? Je li Hrvatska sredina koja cijeni umjetnika i potiče razvoj umjetničkih ideja?

Ne bih znao što bih vam mogao odgovoriti. Tema uspješnosti je nešto na što uvijek gledam s podozrivošću. Uspješan, po kojoj to ljestvici, kako se to mjeri? Mislim da sam relativno uspješan u Hrvatskoj i da mogu živjeti od svoga rada u Berlinu, ali to se nekako isprepleće, jer da nekada nešto ne prodam i u Hrvatskoj, bilo bi mi ponekad i ovdje teško preživjeti. Cijeni li hrvatska sredina dovoljno svoje umjetnike? Ne znam. Umjetnici nisu nigdje u ovom našem vremenu na nekoj cijeni, osim ako se uklapaju u neka opća mjerila koja su vrlo često vrlo površna i, po mom shvaćanju umjetnosti, nemaju s njom puno veze. Ali možda me je vrijeme pregazilo.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baviti baš slikarstvom?

Ah, kaj da vam sad odgovorim… Primijetio sam da se tako mogu svidjeti ljudima.

NACIONAL: Na vašim slikama odražava se stvarnost koja meni, kao potpunom laiku i tek uživatelju slikarstva, djeluje istovremeno i nekako prpošno i sjetno, nostalgično. Je li to odraz vaše osobnosti ili tek odraz onoga što vidite oko sebe?

Možemo skoro sa sigurnošću potvrditi da je riječ i o jednom i o drugom.

NACIONAL: Prošla godina bila je za sve užasna, a u Njemačkoj je ponovno lockdown koji sigurno utječe na vašu psihu, rad i umjetnost. Kako se vaše mentalno stanje odražava na vaš život i slikarstvo?

Primjećujem da jedna rupa nastaje negdje u meni. Moj rad je jako vezan uz druženje, uz inpute koje dobivam izvana. Iako imam ideja i materijala da bih mogao raditi još dvije godine pod režimom lockdowna, nekako mi nešto fali i zbog toga primjećujem da nisam koncentriran kao inače.

NACIONAL: Poznato je da neke slike slikate godinama, teško mi je to shvatiti pa bih željela da to pojasnite. Vraćate li se toj slici dok nije savršena ili vam instinkt kaže da u tom trenutku morate nešto na nekoj slici promijeniti, kako izgleda taj proces?

Taj proces kod mene je započeo negdje odlaskom u Berlin, budući da je bilo još dosta slika koje sam započeo u Zagrebu prije odlaska i onda sam radio dalje na njima prilikom povremenih ponovnih dolazaka. To se onda znalo razvući godinama. Uvjeravam vas da to nije neki namjerni sistem, ali se jednostavno tako to razvilo, da i sada kada više nisam tako šizofreno podijeljen na dvije sredine, jednostavno prestanem raditi na slici kada osjetim da sam s njom izgubio kontakt. I onda se kroz rad na novim slikama opet pojavi želja da se sa stečenim novim iskustvom vratim. I to mi se učinilo dobro. Ali to nije slučaj sa svim slikama, neke završim u dahu.

NACIONAL: Osjećate li ponos zbog neke slike za koju smatrate da je savršena? Kakav je to osjećaj kad se o vašem radu govori, kad se pohvali neka slika, kad nekoga uveselite onime što ste stvorili? Razmišljate li uopće o tome?

Kao slikar nisi na pozornici, ne čuješ pljesak za svaki potez koji si napravio. Ne mogu predvidjeti kako će moje slike biti prihvaćene, osim kroz male testove prilikom posjeta prijatelja u ateljeu. Naravno da mi je drago kada me se hvali, rekao sam već da sam zbog toga i počeo slikati! Ali još uvijek živim u uvjerenju da tu savršenu sliku tek trebam naslikati.

NACIONAL: Što vas danas može najviše inspirirati? Koliko je ta inspiracija drugačija od onoga što vas je inspiriralo na početku karijere?

Možda sama inspiracija i nije toliko drugačija, ali promijenio se način, pristup. I okolnosti u kojima slike nastaju. I duhovna klima. Živio sam dosta intenzivno zadnjih godina i to je bila, naravno, inspiracija ili se više ili manje odražavalo u mom radu. S godinama će sigurno intenzitet života slabjeti. Ali još uvijek mi ostaju cvjetni buketi kao motiv, kad se više ne budem mogao muvati uokolo. S tim se uvijek može zaraditi neka lova, a od svoje penzije sigurno neću moći živjeti.

NACIONAL: Čemu se veselite u narednim godinama, koji su vam planovi?

Veselim se svakom novom danu i planiram slikati.