Louise Glück, američka pjesnikinja koja je u četvrtak proglašena ovogodišnjom laureatkinjom Nobelove nagrade za književnost, pjesnikinja je “bolne stvarnosti bivanja ljudskim bićem”, majstorica jezika i razorne atmosfere suočavanja s iluzijama o sebi.

Glück je 16. nobelovka otkako je 1901. švedska akademija pokrenula tradiciju dodjele te prestižne nagrade i prva Amerikanka nakon Toni Morrison 1993.

Nagradu joj je donio “njezin jasan pjesnički glas, koji strogom ljepotom individualno iskustvo čini univerzalnim”, istaknuto je u četvrtak na svečanom proglašenju.

Louise Glück rođena je 1943. u New Yorku. Trenutno živi u Cambridgeu, u Massachusettsu, te je profesorica engleskog jezika na sveučilištu Yale u Connecticutu.

Već za prvu zbirku “Firstborn”, objavljenu 1968., dobila je pohvale kritike kao jedan od najprominentnijih pjesničkih glasova u američkoj suvremenoj književnosti. Za svoj je rad primila niz prestižnih nagrada, među kojima 1993. godine nagradu Pulitzer za zbirku “The Wild Iris” (1992.), te nagradu National Book Award 2014., koju joj je donijela njezina najnovija zbirka, “Faithful and Virtuous Night”.

Sve veću publiku u SAD-u, ali i inozemstvu pronalazi zbirkama poput “Triumph of Achilles” (1985.) i “Ararat” (1990.), u kojima primjenjuje dikciju svakodnevice za postizanje varljivo prirodnoga tona u kojemu se gotovo brutalno izravne slike bolnih obiteljskih odnosa izmjenjuju sa strogom ali razigranom inteligencijom i istančanim osjećajem za kompoziciju, bez ikakvoga traga poetskog ukrašavanja.

Objavila je ukupno dvanaest zbirki pjesama te nekoliko knjiga eseja o poeziji. Sve njih karakterizira težnja za jasnoćom izraza, a središnje teme svih njezinih djela ostat će djetinjstvo i obitelj, bliski odnosi unutar obitelji, od ranih pjesama u kojima se bavi stanjima suočenja s posljedicama neuspjelih ljubavnih odnosa, katastrofalnih obiteljskih susreta i egzistencijalnim očajem, do kasnijih radova, u kojima nastavlja istraživati agoniju sebstva.

U njezinoj poeziji, “ja” osluškuje što je preostalo od njegovih snova i zabluda, u odlučnom autorskom suočavanju s iluzijama o sebi.

No, iako je uloga autobiografskoga u njezinoj poeziji neupitna, Louise Glück nikako ne treba smatrati ispovjednom pjesnikinjom. Ona je u potrazi za univerzalnim, pri čemu inspiraciju traži u mitovima i klasičnim motivima, prisutnim u većini njezinih pjesama. Glasovi Didone, Perzefone i Euridike – napuštenih, kažnjenih, izdanih – maske su jastva u procesu transformacije, jednako osobne, kao i univerzalno vrijedne.

Njezin je glas jasan, iskren i beskompromisan i pokazuje da ova pjesnikinja želi da je razumijemo, ali to je i glas pun humora i duhovitosti. To je posebno vidljivo kada se bavi jednom od svojih velikih tema – radikalnom promjenom, u kojoj je skok naprijed potaknut dubokim osjećajem gubitka. Motiv obnove očit je i u jednoj od njezinih najhvaljenijih zbirki “Garden of many voices”.

Još jedno spektakularno postignuće najnovija je zbirka iz 2014. “Faithful and virtuous night”. Čitatelj je ponovno pogođen prisutnošću glasa, a Glück pristupa motivu smrti sa zamjetnom gracioznošću i lakoćom. Piše oniričnu, narativnu poeziju, bilježeći sjećanja i putovanja.

O njezinoj poeziji puno govore njezini eseji, u kojima podsjeća na žurnost u Eliotovu stihu, na Keatsovu umjetnost slušanja prema unutra, ili na dobrovoljnu tišinu Georgea Oppena. Svojom ozbiljnošću i nespremnošću prihvaćanja jednostavnih načela vjere Louise Glück, međutim, najviše podsjeća na pjesnikinju Emily Dickinson.

Kritičar New York Timesa William Logan njezinu je poeziju opisao kao “logičan ishod određenog tipa ispovjednog stiha – lišene pridjeva, svedene na nervozni niz glagola, intenzivne gotovo ponad podnošljivosti, njezine su pjesme mračne, razorne i nemoguće ih je prestati čitati”.