Stručnjaci upozoravaju da nema smisla okrivljavati psihijatre koji nisu hospitalizirali 19-godišnjeg počinitelja napada u OŠ Prečko jer je donedavno bio maloljetnik i spadao u sustav dječje psihologije gdje na 50.000 djece ugroženog mentalnog zdravlja radi samo pedesetak dječjih psihijatara

“Tragedija koja se dogodila u Osnovnoj školi Prečko prije svega otvara pitanje o stanju u dječjoj psihologiji i kroničnom nedostatku psihologa koji se bave maloljetnicima. Ne možemo za djela 19-godišnjeg počinitelja ove nezapamćene tragedije kriviti psihijatre koji su s njim radili možda i manje od godinu dana. Pravo je pitanje tko je, kako i što s njim radio dok je još bio maloljetnik jer iz svega što je zasad poznato, može se utvrditi da problemi u ponašanju nisu počeli unazad godinu dana”, rekao je za Nacional sugovornik s dugogodišnjim iskustvom u psihijatriji i psihoterapiji. Tragični napad koji se u petak dogodio u Osnovnoj školi Prečko i smrt sedmogodišnjeg prvašića otvorili su pitanje zdravstvene skrbi prema osobama s duševnim smetnjama kakve je imao i 19-godišnji počinitelj ovog u Hrvatskoj nezapamćenog ubojstva i ranjavanja djece i učiteljice Osnovne škole Prečko. Iako se o počinitelju zasad još ne zna puno, informacije koje su dospjele u javnost bile su dovoljne da se dio odgovornosti prebaci na psihijatre koji su dozvolili da se 19-godišnjak s očitim duševnim smetnjama slobodno šeće Zagrebom. Upravo zato Nacional je pokušao saznati što se zapravo moglo poduzeti da počinitelj tragedije u Prečkom bude zatvoren u psihijatrijskoj ustanovi te je li sustav učinio dovoljno da se takav tragični događaj spriječi.

Odmah na početku razgovora naš sugovornik upozorio je na činjenicu da javnost još ne zna točnu dijagnozu počinitelja te da je zato gotovo nemoguće govoriti što se i je li se uopće moglo nešto poduzeti kako bi se takvu osobu moglo zadržati u nekoj psihijatrijskoj ustanovi:

“Nažalost, ovaj tragični događaj samo je još jedna potvrda da sustav ne funkcionira kada je u pitanju dječja psihologija. Hrvatska ima kroničan nedostatak dječjih psihologa i na to se upozoravalo i puno prije tragedije u Prečkom. Sada okrivljavati psihijatre koji su preuzeli brigu o 19-godišnjem počinitelju jednostavno nema smisla jer je praktički do prije nekoliko mjeseci ili možda godinu dana bio maloljetnik te je bio u sustavu dječje psihologije. Svi mi koji se bavimo ovim poslom znamo da je baš taj sustav u najvećim problemima, i to u trenutku kada različite emocionalne ili duševne probleme ima rekordan broj djece. Zato je teško govoriti o odgovornosti pojedinaca kada je cijeli sustav zakazao.”

FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Te riječi potvrđuje i istraživanje koje je objavljeno početkom godine, a koje otkriva da su mentalni poremećaji djece i mladih skočili unazad godinu dana gotovo 300 posto, pokušaji suicida 280 posto, a trenutačna je procjena da imamo 50.000 djece u potrebi za skrbi za mentalno zdravlje i svega pedesetak dječjih psihijatara u cijeloj Hrvatskoj. Naš sugovornik upozorava da manjak dječjih psihijatara ujedno pridonosi i slabijoj kontroli pacijenata kojima je potreban češći nadzor te dodaje:

“Ako imate pacijenta kojem su potrebni medikamenti koji mu pomažu u svakodnevnom životu, onda bi netko trebao i kontrolirati uzima li taj pacijent redovito tu terapiju. Nažalost, kod nas je to gotovo nemoguće i sve je prepušteno pacijentu koji može, ali i ne mora uzimati lijekove. Iz onoga što je rekla majka 19-godišnjeg počinitelja, može se zaključiti da su oni dulje upozoravali na njegovo stanje. Problem je i što većina lijekova za pacijente s duševnim smetnjama ima dosta ozbiljne nuspojave pa ih neki pacijenti zato i odbijaju konzumirati.”

Naš sugovornik naglašava da je u ovom trenutku najvažnije imati jaku i sistemsku mrežu potpore i roditeljima i djeci, kao i na temu mentalnog zdravlja dobro educirane sve koji se djecom i mladima sustavno bave, a tu se prije svega misli na djelatnike u obrazovnom sektoru, te dodaje:

“Nužno je početi na svim razinama. Raspisati specijalizacije iz dječje i adolescentne psihijatrije, potaknuti studente medicine u tom smjeru, vratiti psihologe u škole i domove zdravlja, osigurati kapacitete u zdravstvenim ustanovama, educirati obrazovni kadar kao i programe edukacije za djecu o temama koje su nužno vezane uz mentalno zdravlje.”

Pravni aspekt tretiranja osoba s duševnim smetnjama koje su počinile teške zločine poput ovoga koji se dogodio krajem prošloga tjedna u zagrebačkoj osnovnoj školi u Prečkom vrlo je složen i vodi se uz strogo poštovanje odredbi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Sudski se postupak, kako je potvrđeno Nacionalu iz pravnih krugova, u takvim slučajevima vodi po posebnim, specifičnim odredbama Zakona o kaznenom postupku. S obzirom na to da se osobe koje se psihijatrijskim vještačenjem tijekom istražnog postupka proglase neubrojivima ne mogu izjasniti o svojoj krivnji, sudski postupak protiv njih vodi se po skraćenom postupku i uz obavezno prisustvo odvjetnika koji brine o zaštiti njihovih prava. Kada se potvrdi stanje neubrojivosti, sud donosi tzv. utvrđujuću presudu kojom može odrediti obvezno psihijatrijsko liječenje na slobodi ili pak obvezno psihijatrijsko liječenje u ustanovi zatvorenog tipa u trajanju od šest mjeseci. U slučaju smještaja i liječenja u ustanovi zatvorenog tipa, svakih šest mjeseci provodi se novo psihijatrijsko vještačenje nakon čega se donosi odluka hoće li pacijent biti otpušten ili je potrebno nastaviti liječenje narednih šest mjeseci. Ustanova u kojoj se provodi smještaj i liječenje počinitelja dužna je svakih šest mjeseci nadležnom sudu slati izvještaje o mjerama liječenja i stanju pacijenta.

Jedan od vrlo iskusnih psihijatrijskih stručnjaka s kojim je Nacional razgovarao, koji je želio ostati anoniman, upozorio je da je u hrvatskom društvu značajno porastao broj osoba s poremećajima ličnosti koje ne ulaze u spektar duševnih poremećaja, ali koje mogu biti opasne za svoju okolinu, pa i za sebe same. „Dijelom je to zbog odrastanja u disfunkcionalnim obiteljima, uslijed neadekvatne ili nedostatne roditeljske brige, ali i zbog nedostatka granica u procesu odgoja i prepuštanja djetetu da samo određuje svoje granice i prava. S druge se strane od djece jako puno traži i očekuje i mnoga djeca nisu u stanju ispuniti ta očekivanja okoline, što može biti potencijalni okidač za nasilne ispade. Osobe s poremećajima ličnosti ne moraju nužno biti i psihički bolesne osobe. To su osobe koje u jednom trenutku, zbog nekog neugodnog događaja koji može biti okidač, mogu ‘otklizati’ u prolaznu psihotičnu epizodu, no to nikako ne znači da su one psihički bolesne, odnosno da imaju trajnu psihijatrijsku dijagnozu. Takve osobe često znaju biti agresivne prema članovima obitelji i prema osobama u svojoj okolini. Često znamo reći da su to osobe s ‘poremećajem mentalizacije’ jer u jednom trenutku odlutaju u neki svoj paralelni svijet. Dovoljno je da se sjete nekog događaja, nekog davnog sukoba s nekim iz svoje okoline da to bude svojevrsni okidač za neprimjerenu reakciju, pa čak i za tragičan napad poput ovoga koji se dogodio u zagrebačkoj osnovnoj školi“, objasnio je naš sugovornik i dodao da osobe s poremećajima ličnosti ne mogu biti prisilno hospitalizirane.

Na pitanje postoji li u hrvatskom zdravstvenom sustavu razrađeni protokol koji bi omogućio preventivno zbrinjavanje osobe za koju se procijeni da može biti opasna za sebe i za okolinu, naš sugovornik odgovara da je to moguće jedino u slučaju duševne bolesti, ali ne i akutne psihotične epizode. Prisilna hospitalizacija osobe moguća je tek kad je u pitanju konkretna psihijatrijska dijagnoza, a u slučaju kada je riječ o akutnoj psihotičnoj epizodi takav pacijent može biti preventivno smješten u psihijatrijsku ustanovu samo uz njegov pristanak čak i u slučajevima kada se radi o nasilnoj, odnosno potencijalno opasnoj osobi. Aktualni Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, kojemu je cilj zaštititi prava duševnih bolesnika, upozorava naš sugovornik, jako ograničava mogućnost djelovanja psihijatara koji se suoče sa sličnim slučajevima osoba sa psihičkim poremećajima koje potencijalno mogu biti nasilne prema sebi ili prema drugima. „Psihijatri imaju jako ograničen radijus djelovanja kad je u pitanju hospitalizacija pacijenta bez njegova pristanka. Prisilno ga možemo zadržati samo u slučaju ako postoji ozbiljna opasnost za njega i za njegovu okolinu ili postoji mogućnost da pacijent dođe u situaciju da ozbiljno ugrozi sebe i druge osobe. Onog trenutka kada ta opasnost prestane mi ih moramo otpustiti i oni se vraćaju u svoju okolinu. Nažalost, to je ozbiljna mana ovoga zakona na koju smo u više navrata upozoravali i sugerirali da je neke odredbe potrebno mijenjati. Nismo uspjeli, jer je taj zakon donesen u skladu s pravnom stečevinom Europske unije i njegove je odredbe teško mijenjati. Psihijatri svakodnevno rade pod ogromnim pritiskom, naš rad se strogo nadzire i prati kako ne bismo ugrozili prava pacijenata. Naše su ruke zbog strogih zakonskih odredbi često vezane i sputavaju nas da reagiramo na vrijeme u potencijalno opasnim situacijama“, objašnjava Nacionalov izvor. Pojednostavljeno kazano, osobe koje su uslijed akutnog psihotičnog ispada bile nasilne prema osobama iz svoje okoline ne mogu biti prisilno hospitalizirane bez vlastitog pristanka. One se nakon liječenja ponovno vraćaju u svakodnevni život i nema zakonskog temelja za njihovo preventivno smještanje u psihijatrijsku ustanovu. Sve dok ne počine teško kazneno djelo poput onoga kakvom smo svjedočili u Zagrebu.

Screenshot