Da strani radnici u Hrvatskoj teško ostvaruju svoja prava, često zbog nevjerojatne sporosti i neučinkovitosti hrvatskog birokratiziranog sustava, potvrđuje i Karlo Chedid, vlasnik jedne od agencija za posredovanje pri zapošljavanju u Hrvatskoj. Pravnik po struci, agenciju je otvorio prije godinu dana, a specijalizirao se za pomoć onim stranim radnicima koji u Hrvatskoj imaju radne dozvole, ali iz bilo kojeg razloga nemaju posao.
”Ne znam ni broj ljudi kojima sam našao posao. Shvatio sam da agencije funkcioniraju na 15 različitih načina što je, naravno, jako loše. Kad je riječ o zdravstvenom i mirovinskom sustavu, u Hrvatskoj je zaista mnogo slučajeva loše prakse. Primjerice, kad poslodavac te radnike prijavljuje, doslovce ih nitko ne pita je li taj radnik kod njega zaista i zaposlen. Upravo moj klijent koji ima servis za čišćenje nije uspio dobiti radnu dozvolu za svoje dvije čistačice, ali ih je prethodno prijavio na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Pa kako je to moguće?! Kako je moguće da su u tako velikim sustavima dozvolili zapošljavanje radnice koja nije zaposlena? Čak joj je i radna dozvola odbijena, dakle, nevjerojatne stvari se događaju. Manjak komunikacije među sustavima je ogroman i to se mora popraviti. Meni je jasno da je to sad teže kontrolirati zato što strani radnici nisu više u Hrvatskoj samo radnici, događaju se i trudnoće, rađaju se djeca, trebaju se tražiti vrtići za tu djecu, dakle, njima je ovdje sada život, a ne samo posao. Hrvatska je posve nespremna za takve stvari“, smatra Chedid.
Nacional je već prije godinu dana pisao o „one-stopu“ koji bi se u Zagrebu trebao otvoriti upravo zbog takvih problema, kako bi se strancima u Hrvatskoj omogućilo da sve bitne informacije dobiju na jednome mjestu. Iako se „na prvu“ može činiti da bi osnovne informacije trebale davati agencije za posredovanje pri zapošljavanju, Chedid je objasnio da one to ne trebaju raditi: „Zar mislite da su agenti, vlasnici agencija, stručni za davanje takvih informacija? Otkud agentu takva informacija? Uostalom, zakoni i pravilnici u Hrvatskoj mijenjaju se toliko brzo da se to ne može pratiti, kamoli netko tko nije pravnik. Kako agent može biti kompetentan pružiti informaciju gdje i kako dobiti najbolju zdravstvenu skrb ili gdje i kako upisati dijete u vrtić? Najbolje bi bilo otvoriti neki informativni centar gdje bi se pomoglo tim ljudima. Takve informacije ne može davati ni poslodavac. Vi, primjerice, imate kafić i trebate šankera. Zaposlite stranog radnika i netko vas pita tko su njegovi liječnici obiteljske medicine. Kako bi taj poslodavac, zaboga, mogao i morao to znati? To moraju raditi institucije.“
Chedid je pojasnio i do koje mjere takve „rupe“, šumovi u komunikaciji, otežavaju posao svima uključenima u proces zapošljavanja stranih radnika u Hrvatskoj. Najveći su problem, istaknuo je Chedid, MUP i njegova sporost, neangažiranost i neznanje.
„Čak i da nema tih navedenih problema, postoje neki konkretni koji zaista zagorčavaju život. Kontrola stranog radnika koju MUP radi prije nego što se tom radniku izda radna dozvola, apsolutno mora postojati. Naravno da će se provjeriti tko dolazi u Hrvatsku. Međutim, kad je radnik već u Hrvatskoj i kad poslodavac želi ukinuti radnu dozvolu ili kad je taj raskid sporazuman, dakle, kad to žele obje strane, MUP je strašno spor. Zašto taj proces traje tri mjeseca? To se dogodilo i s nepalskim radnikom kojeg ste spomenuli jer on je iz Zadra otišao raditi u Rugvicu, a za ta dva ili tri mjeseca nije imao zdravstveno osiguranje i zato ga je morao sam platiti. Zašto ta radna dozvola nije poništena jednim klikom, zašto se na to mora čekati toliko dugo? To govorim iz još jednog razloga. Kad bi ta radna dozvola bila ukinuta jednim klikom, ta osoba bi mogla aplicirati za drugo radno mjesto i poslodavac ne bi čekao radnika ili ga dovodio iz druge zemlje ako je on već u Hrvatskoj, a taj radnik ne bi bio bez zdravstvenog osiguranja jer želi raditi. To je siva zona koja se mora zaustaviti. Sve se svodi, nažalost, na to da brže stvari riješi onaj tko je u boljim odnosima s nekim iz MUP-a“, zaključio je Karlo Chedid.
Komentari