Britanski redatelj Ken Loach na filmskom festivalu u Cannesu predstavio je svoj novi film ‘Sorry We Missed You’ koji, kao i prethodni njegovi filmovi, ima socijalnu tematiku – ovoga puta u fokusu je radnik koji u vrtlogu kapitalizma ostaje bez ikakvih prava

Kad je 2014. godine britanski redatelj Ken Loach na filmskom festivalu u Berlinu dobio nagradu za životno djelo, smatralo se da je to kraj njegove izuzetno uspješne karijere. U to vrijeme njegovi producenti tvrdili su da tada 77-godišnji redatelj ne misli više režirati filmove, možda poneki dokumentarac. Samo nekoliko mjeseci kasnije Loach ih je demantirao, najavivši nastavak karijere. Taj nastavak donio je prvo briljantan film “Ja, Daniel Blake” koji je 2016. godine pobijedio na filmskom festivalu u Cannesu, da bi prošloga tjedna sada 82-godišnji Loach u Cannesu predstavio svoj novi film “Sorry We Missed You” koji je ponovo oduševio kritiku i publiku.

Ken Loach je zakleti ljevičar, socijalist i marksist te je u ovom trenutku vjerojatno najbolji živući britanski redatelj. Teme njegovih filmova su socijalne, u središtu priče uvijek je mali čovjek kojeg uništavaju kapitalistički način života i birokracija. Tako je i s filmom “Sorry We Missed You” u kojem je glavni lik Ricky Turner, obiteljski čovjek sa suprugom i dvoje djece, koji je ostao bez posla. Dobiva posao u tvrtki koja se bavi dostavom pošiljki i u kojoj vrijede nova pravila. Oni ne zapošljavaju, radnik je samozaposlen. Oni ne daju kombi za dostavu, moraš ga sam kupiti. Nema radnog vremena, nema minimalne plaće, ali obećanja su velika. Radi puno i puno ćeš zaraditi. Ricky Turner prihvaća taj posao, ali vrlo brzo osjetit će posljedice i u privatnom i u poslovnom životu. Radi po 14 sati, rijetko je kod kuće i ne bavi se djecom, pri čemu stariji sin postaje problematičan, svađa se sa suprugom, a nakon toga dolazi do sukoba s tvrtkom za koju radi… Filmski festival u Cannesu obožava Loacha, ovo je njegov 16. film koji prikazuju u službenom programu. Do sada je osvojio dvije Zlatne palme, za spomenuti “Ja, Daniel Blake” i za “Vjetar koji povija ječam” 2006. godine. Ako s filmom “Sorry We Missed You” osvoji Zlatnu palmu, postat će prvi redatelj u povijesti festivala koji je tu nagradu osvojio tri puta. Zato je Loach proteklog tjedna bio vrlo tražen u Cannesu te je dao ekskluzivni intervju za Nacional u kojem je vrlo snažno kritizirao liberalni kapitalizam, ali i ljevicu koja je malo napravila da zaštiti radnike.

NACIONAL: “Sorry We Missed You” oduševio je kritiku i spominje se kao ozbiljan kandidat za ovogodišnju Zlatnu palmu. Kako ste dobili ideju za taj film?

Kada govorimo o filmovima, teško je izmjeriti koji je film bolji i koji film treba osvojiti nagradu. Meni je najbitnije da film komunicira s publikom. Priča filma “Sorry We Missed You” bila je takva da je tražila da je se ispriča. Pojavila se tijekom snimanja filma “Ja, Daniel Blake”. U tom filmu imali smo scene s “bankama hrane”, mjestima na kojima siromašni besplatno dobivaju hranu. Otkrili da ima puno ljudi koji su zaposleni, ali moraju uzimati hranu iz humanitarnih izvora. Dakle, ti ljudi rade, ali ipak ne mogu prehraniti svoje obitelji. Tada smo dobili ideju za ovaj film. Istraživanjem smo saznali kako je moguće da ljudi rade, a ne mogu preživjeti. Zainteresirali smo se za poslove dostave pošiljki. Tamo postoji novi rječnik u novim radnim okolnostima koji zvuči jako napredno. Radnika se više ne “zapošljava”, već je on “dio ekipe”, on postaje nešto poput ratnika na cesti, postaje gospodar svoje sudbine. Tako se sva odgovornost prebacuje na radnika. Na papiru sve izgleda sjajno, kupiš kombi i možeš dnevno zaraditi 220 funti, ali kad ljudi pročitaju ugovor koji su potpisali s tvrtkom, shvate da se radi o pomno pripremljenom ugovoru po kojem oni nemaju nikakva prava. Oni nisu klasični zaposlenici, nemaju pravo na godišnji odmor i slobodne dane, tvrtka ne preuzima nikakvu odgovornost ako im se nešto dogodi i tako dalje. Istražujući dalje, naišli smo na slučaj vozača dostave koji je imao dijabetes, doživio prometnu nesreću, ali nije mogao naći zamjenskog vozača za svoj kombi. Bilo je božićno vrijeme, pošiljki je bilo jako mnogo, on je nastavio raditi iako je bio ozlijeđen te je 4. siječnja preminuo. Tada smo shvatili da postoji taj novi način zapošljavanja.

NACIONAL: Tko je kriv što tako nešto postoji? Je li to država koja ne kontrolira takav način zapošljavanja, odnosno potpomaže pohlepnost tvrtki, pri čemu one nemaju odgovornost?

Mislim da je takav način zapošljavanja u strukturi samog kapitalizma. Ako ekonomiju vode korporacije, velike kompanije, ako se natječu u nekom poslu kao što je dostava pošiljki, onda će se tražiti najjeftinija i najefektnija usluga. Znači, moraju biti jeftini, a kako će to kompanije postići? Rezanjem troškova radnika na minimum i stvarajući privid samozapošljavanja. Kada jedna kompanija to napravi, i druge će je slijediti jer s takvim samozapošljavanjem radnika ne moraju im plaćati bolovanja i zdravstveno osiguranje. Dakle, stvara se drugačija ekonomska struktura. Što mi možemo kao zajednica? Sjetimo se pošte, ona dostavlja pisma, kao i pošiljke. U pošti postoji sindikat, plaće i ostala prava za koje se sindikat izborio kao što su plaćeno bolovanje, plaćeni godišnji odmor, plaćeno mirovinsko. Sa svojim plaćama zaposlenici mogu uzdržavati svoje obitelji. Kao nacionalni pružatelj usluga, pošta je uspješna. Međutim, prije nekoliko godina pošta je privatizirana. A ovo što se sada događa, što smo prikazali na filmu, posljedica je privatizacije pošte.

NACIONAL: Što se dogodilo sa sindikatima? Jesu li oslabjeli, kao i njihov utjecaj?

Apsolutno, naročito u toj industriji. Nama je, za razliku od prethodnih filmova, bilo jako teško doći do informacija kako ovaj posao izgleda iznutra. Znali smo doći na njihovo parkiralište i onda bismo ih jedva uvjerili da nam kažu kako doista izgleda njihov posao. Neki su pristali da sjednemo s njima u njihov kombi, pratimo ih kako dostavljaju pošiljke, da vidimo kako nemaju vremena stati na par minuta kako bi pojeli barem sendvič. Mnogi od njih neprestano piju energetska pića, po stalnim su stresom i pritiskom. Dali su im na korištenje elektronske naprave kojima kontroliraju njihov rad. Ta naprava počinje zujati ako dvije minute stojiš na jednom mjestu jer se pošiljka mora isporučiti u točno vrijeme. Vidjeli smo vozače u tridesetim godinama koji izgledaju daleko starije, njihovu blijedu kožu, njihovu mršavost. To je posao na kojem ne mogu izdržati ni deset godina. Oni su samozaposleni, što znači da nemaju zagarantiranu minimalnu plaću. Postoji još mnogo detalja koji utječu na taj posao. Oni koji rade dostavu za Amazon rekli su nam da, na papiru, radni dan počinje s dostavom pošiljki i završava kada se one dostave. No radni dan se produžuje jer morate doći daleko ranije na utovar, a na kraju dana kombi se mora parkirati na parkiralištu tvrtke i tek nakon toga odlazite kući.

‘AKO NE GOVORITE o stvarnom životu, o problemima, takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Priča filma mora biti uvjerljiva’

NACIONAL: Amazon i slične kompanije hvale se uspješnošću svog poslovanja i dostavom kupljene robe u najkraćem mogućem roku, a njihov vlasnik Jeff Bezos najbogatiji je čovjek na svijetu. Kako onda riješiti taj problem?

Da, zanimljiv je narativ Amazonova rasta. Prošloga vikenda naišao sam na članak u Financial Timesu gdje je Warren Buffet, Isus Krist kapitalističkog svijeta, rekao da izuzetno cijeni Jeffa Bezosa. Kapital Amazona se od 2017. godine udvostručio, a čelnici Amazona nedavno su rekli da su spremni uložiti stotine milijuna dolara kako bi kupcima omogućili da istoga dana dobiju proizvode koje su kupili preko njihove internetske stranice. Zamislite, dakle, pod kakvim će se pritiskom naći njihovi vozači dostave.

NACIONAL: Poruka filma je iznimno snažna. Mislite li da ovaj film može nešto promijeniti?

Pogledajte što se dogodilo u slučaju filma “Ja, Daniel Blake”. U njemu je prikazano kako se glađu kažnjavaju siromašni. Britanska vlada nije napravila ništa nakon tog filma, nije promijenila niti jedan zakon, dapače. S druge strane, broj tih “banki hrane” koje dobivaju hranu iz humanitarnih izvora, povećan je 18 posto u jednoj godini. Ono što i mi i vi možemo napraviti jest stvoriti oporbu. Možemo ohrabriti i potaknuti postojeću oporbu, možemo stvoriti novu. Gledano iz perspektive desnice, ništa se ne može promijeniti. Osnova je njihove politike da čovjek ne radi kako bi tako sudjelovao u razvoju društva, već radi da bi moga biti eksploatiran. Po njima, ljudi koji ne rade ili rade za plaću koja je ispod svake razine, dobivaju poruku koja glasi – ako nam nećeš osigurati zaradu, onda ćeš patiti. To je politika torijevaca još od 18. stoljeća. Našao sam citat jednog njihova ideologa iz tih vremena koji je rekao da će ljudi prihvatiti bilo koji posao ako su gladni. Isti način razmišljanja imaju i danas. S druge strane, postoje brojni utjecajni ekonomisti koji govore da se boje onog što donosi nejednakost u društvu. O tome su govorili i u Davosu, na Svjetskom ekonomskom forumu, o zastrašujućim razlikama između bogatih i siromašnih. Svaki ekonomist može vam reći da proučavanjem brojki možete vidjeti da u posljednjih 50 godina radničke plaće nisu rasle. Ekonomisti se ujedno ne mogu dogovoriti jesu li plaće stagnirale ili su padale. U posljednje tri godine to se događa i SAD-u. I onda se javlja bijes u radnika, a Trump za sve okrivljuje Meksikance i traži izgradnju zida. Ta ekonomska situacija zapravo ljevici daje prednost jer može ukazati na ogromnu koncentraciju bogatstva u rukama malog broja ljudi, koja do sada nije viđena. Jeff Bezos, Carlos Slim iz Meksika, Zuckerberg, Bloomberg, Larry Ellison su među njima, ali s druge strane znamo da bogatstva ima dovoljno i da bi se moglo raspodijeliti na svakoga. Jedna analiza financijskog izvještaja banke Credit Suisse pokazala je da jedan posto najbogatijih ljudi na svijetu ima u rukama 435 milijardi dolara, što bi bilo dovoljno za obrazovanje svakog djeteta na kugli zemaljskoj. Moraju postojati politička volja, zahtjevi i kreativnost za stvaranje novog načina organiziranja ekonomije.

NACIONAL: Što se zbiva u Europi? Čini se da ljevica ne komunicira s radnicima kako bi trebala.

Mislim da je važno da ste to rekli jer je nepostojanje komunikacije s radnicima i siromašnima veliki neuspjeh ljevice. Mi ljevičari moramo komunicirati s radnicima, moramo identificirati njihove probleme te predložiti rješenja. Moramo pokazati radnicima kako mogu pobijediti u borbi za svoja prava. To je kompleksan problem koji je desnica svela na jednostavne poruke, a to je okrivljavanje nekog drugog. Onog koji je drugačije boje kože, onog koji je došao u vašu državu, a ne pripada ondje, onog čija hrana miriši drugačije, onog koji je zauzeo mjesto u redu koje pripada vama. Ljevica bi trebala reći radnicima da imaju zajedničke interese, a to je potreba za poslom. Trebamo posao, trebamo kuću u kojoj bismo živjeli, trebamo školu za svoju djecu. Trebamo slati jednostavne poruke, ali u tome nismo uspješni. Iskra nade pojavila se u Engleskoj s Laburističkom strankom koju vodi Jeremy Corbyn. Prije tri, četiri godine, zahvaljujući njegovim jasnim i jednostavnim porukama, broj članova je učas narastao od 100 tisuća do 600 tisuća. A onda su krenuli napadi na njih, klevete i blaćenja, nazivali su ih rasistima. I BBC i ostali mediji nastojali su umanjiti njihovu važnost, a kao rezultat toga stranka je oslabila. Razlog za napade bio je taj što su laburisti željeli smanjiti moć kapitala, a mi ih nismo branili od tih napada. Trebamo široki europski ljevičarski pokret. Ljevica postoji u europskim zemljama, ali potrebna nam je ujedinjena europska ljevica. Ljevica u pojedinim zemljama nema jasan program i ciljeve. Ljevica treba analizirati situaciju i ponuditi rješenja.

NACIONAL: A što je s oporbenom ljevicom u nekim zemljama koja također krivi migrante za sve probleme? Što je ostalo od nekadašnje ljevice?

Ljevica mora analizirati ekonomiju i uvidjeti da je riječ o klasnom problemu. Imate one koji eksploatiraju i one koji su eksploatirani. A ljevica se odlučila prilagoditi novonastaloj situaciji i pritom misli da je zbog toga jako pametna. A zapravo su izgubili originalnu perspektivu. Možda će netko reći da sam ja neki starac sa zastarjelim pogledima, ali to je tako.

NACIONAL: Ali stariji ljudi, umirovljenici, također glasaju za desnicu.

Da, zato što je u pitanju strah. Ljudi su prestrašeni. Vlast ne voli ljude koji su samopouzdani i imaju svoje mišljenje, oni žele da ljudi žive u strahu. Žele da se ljudi boje da će ostati bez posla i zato im sindikati smetaju. Zato desnica koristi jezik ulice, poslušajte što govore Orbán ili Salvini, poslušajte priče o židovskoj zavjeri. Pa u Engleskoj se govorilo protiv migranata tako što je puštena priča kako Rumunji dolaze i kupuju englesku djecu. Umjesto da govore o gladi u našim školama, o tome kako djeca nemaju za doručak, kako dolaze prljava u škole, oni govore o Rumunjima koji kupuju našu djecu. Kakvo sranje.

‘TREBAMO ŠIROKI EUROPSKI ljevičarski pokret. Ljevica postoji u europskim zemljama, ali potrebna nam je ujedinjena europska ljevica. Ljevica u nekim zemljama nema jasan program i ciljeve’

NACIONAL: Imate li vjeru u mlađe generacije?

Mislim da polako počinju shvaćati probleme o kojima govorimo. Ono s čime su se najbrže povezali je briga za okoliš jer svakodnevno mogu vidjeti kako okoliš propada. Dio tih mladih ljudi već se pridružio kampanjama u borbi za očuvanje okoliša. To je znak nade.

NACIONAL: Imate 82 godine, je li vam teško u tim godinama snimati filmove?

Možda vam to zvuči čudno, ali “Sorry We Missed You” je vrlo jednostavan film. S jedne strane imali smo snažnu priču koju smo morali ispričati, s druge strane željeli smo biti jednostavni i ekonomični. Film smo snimili u mjesec dana, imao sam briljantan tim suradnika koji mi je pomagao. Stvorili smo skladište, angažirali smo prave vozače s dostavnim vozilima da se pojave u našem filmu, tako da nisu morali glumiti. Prilikom odabira glavnih glumaca željeli smo angažirati one koji će vam svojom pojavom izmamiti osmjeh. Glavni lik, Ricky, nije osoba koja se od početka osjeća poraženom. On je optimist, on je navijač Manchester Uniteda, vrlo je jednostavna osoba. A onda slijedi putovanje nakon kojeg on, zbog svog posla, postaje poražen i loše raspoložen, izgleda poput mrtvaca. Dolazi u situaciju da je zaglavio u tom poslu i nema izbora.

NACIONAL: Vaši filmovi uvijek imaju snažne poruke, zbog njih publika na kraju plače. S duge strane, znali su vas kritizirati da se uvijek bavite istom temom, a to je socijalna nepravda.

Nitko ne želi pametovanje, nitko ne želi iznošenje manifesta. Ako ne govorite o stvarnom životu, o problemima, onda takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Ponekad niste svjesni da scenarij ne funkcionira pa ga tijekom snimanja mijenjate. Ponekad to shvatite kada je film već završen. Ja sam samome sebi najveći kritičar, priča filma mora biti uvjerljiva, inače je neću snimiti. Ja ne snimam filmove kako bih zadovoljio filmske kritičare.