Stvarna važnost projekta izgradnje LNG terminala na Krku, koji je u prosincu 2020. godine dovršen i pušten u rad usprkos protestima lokalne zajednice i protivljenjima brojnih ekoloških organizacija, pokazuje se upravo ovih dana, u vrijeme kada se Europa bori s manjkom plina u svojim skladištima i istovremenim drastičnim skokom cijene toga energenta na svjetskom i europskom tržištu. Prema Nacionalovim neslužbenim informacijama, koje su nam potom i službeno potvrđene iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, tijekom 2021. godine preko LNG terminala na Krku uvezeno je i u plinski transportni sustav utisnuto 1,6 milijardi prostornih metara plina. Od toga je, tvrde u ministarstvu Tomislava Ćorića, čak 95 posto plina ostalo u Hrvatskoj, odnosno namijenjeno je domaćoj potrošnji, što je vidljivo iz dostupnih podataka o količinama prirodnog plina koje su ušle i izašle iz transportnog sustava tijekom protekle godine. Uz sve skromniju domaću proizvodnju plina i dosadašnji uvoz prirodnog plina putem plinovoda iz Mađarske, upravo zahvaljujući plinu iz LNG terminala Hrvatska ima osigurane dovoljne količine plina za vlastite potrebe. No po kojoj cijeni ga plaćamo sada, a po kojoj ćemo ga plaćati u budućnosti posve je druga priča u kojoj brojni parametri igraju važnu ulogu.

Početkom prošloga tjedna ruska novinska agencija TASS objavila je zanimljiv članak u kojem navodi da Mađarska, zahvaljujući dvama prošlogodišnjim dugoročnim ugovorima s ruskim plinskim divom Gazpromom, u ovom plinski vrlo nestabilnom vremenu iz Rusije dobiva prirodni plin po cijenama i do pet puta nižima od tržišnih koje vrijede na europskom spot-tržištu. Dobru energetsku suradnju, navodi se u tom članku, potvrdili su i ruski predsjednik Vladimir Putin i mađarski premijer Viktor Orbán, koji su se 1. veljače sastali u Moskvi kako bi, između ostaloga, dogovorili i povećanje količina isporučenog ruskog plina u narednim godinama. Zahvaljujući upravo dugoročnom ugovoru s Gazpromom, koji vrijedi sve do 2036. godine, Putin je Orbánu zagarantirao ne samo stabilnu cijenu plina, već i stabilnost i pouzdanost opskrbe Mađarske ruskim plinom, što je jedno od najvažnijih jamstava koje je Orbán dobio u trenutku kada su plinska skladišta u velikoj većini Europe gotovo prazna, a cijene plina na spot-tržištu skaču do enormnih razina.

Vladimir Putin nije Orbánu zagarantirao samo stabilnu cijenu plina, već i stabilnost i pouzdanost opskrbe Mađarske ruskim plinom, što je jedno od najvažnijih jamstava koje je Orbán dobio. FOTO: Sputnik/Mikhail Klimentyev/Kremlin via REUTERS/PIXSELL

A upravo je nedostatak dugoročnih, tzv. terminskih ugovora s isporučiteljima plina jedan od temeljnih razloga aktualnih poremećaja na tržištu plina u Europi i drastičnog skoka cijena. Naftni i plinski konzultant Jasminko Umićević tumači da je za sadašnji problem nedostatka plina na europskom tržištu i drastični skok cijena kriva sama Europska unija sa svojom kratkovidnom politikom izbjegavanja sklapanja dugoročnih ugovora za nabavu energenata, posebno s dobavljačima iz Rusije.

„Zajednički je stav Europske komisije i preporuka zemljama članicama da se izbjegava sklapanje dugoročnih ugovora s ruskim dobavljačima i da se plin nabavlja na slobodnom, tzv. spot-tržištu. Dijelom je to posljedica energetskog plana EU-a koji podrazumijeva napuštanje fosilnih goriva i prelazak na obnovljive izvore energije u narednih 20-ak godina, a dijelom i rezultat straha da bi novi dugoročni ugovori samo povećali ovisnost Unije o ruskom plinu“, objašnjava Umićević. Te su odluke i preporuke, kaže, donesene tijekom 2020. i 2021., u vrijeme kada je cijena plina na svjetskom tržištu bila na povijesno niskim razinama. Izostanak dugoročnih ugovora koji bi garantirali stabilnu cijenu plina i sigurnost opskrbe rezultirao je špekulacijama dobavljača plina iz EU-a koji su kalkulirali s nabavom plina i čekali povoljnije cijene.

No nesigurnost tržišta potakla je Gazprom na to da u nekoliko navrata smanji proizvodnju plina za koji nije imao unaprijed poznate kupce, što je pak dovelo do nestašica plina na tržištu i naglog skoka cijena, a time i do praznih skladišta plina u zemljama članicama EU-a. Situacija se dodatno zakomplicirala odugovlačenjem Europske unije da Gazpromu izda dozvolu za početak rada plinovoda Sjeverni tok 2 koji je u EU trebao dovesti dodatne značajne količine plina.

„Činjenica je da Gazprom sve dugoročne, terminske ugovore profesionalno poštuje, pa bi se ovakva neizvjesna situacija izbjegla da su članice EU-a gledale dugoročno i da su s Gazpromom sklopile terminske ugovore. Jedini koji su to učinili upravo su Mađari i njihova su skladišta puna, a terminski ugovori osiguravaju im povoljnu nabavnu cijenu plina“, kaže Umićević i dodaje da je EU, kalkulirajući s dugoročnim ugovorima, u stvarnosti željela otvoriti prostor za uvoz američkog LNG-ja u Europu. No čini se, kaže on, da su se Europljani u toj računici preračunali, i to na svoju štetu. „Ova situacija sada ide na ruku i Rusima i Amerikancima, jer Amerikanci prodaju Europi svoj skupi LNG, baš kao i Rusi koji na spot-tržištu svoj prirodni plin prodaju po pet puta većim cijenama. Jedini koji u toj priči gube upravo su zemlje članice EU-a koje žive u strahu od nestašica plina i visokih cijena“, zaključio je Umićević.

Vrlo sličan problem s izostankom sklapanja dugoročnih ugovora s dobavljačima imaju i opskrbljivači plinom u Hrvatskoj. Nacionalov neslužbeni izvor dobro upućen u tržište plina upozorava na to da je dobar dio hrvatskih opskrbljivača svojim neodgovornim ponašanjem i lakomislenim odbijanjem potpisivanja dugoročnih ugovora s dobavljačima plina, stavio domaće potrošače u lošiju poziciju.

Naime, dugoročni terminski ugovori osim što prodavatelju, odnosno dobavljaču, osiguravaju pouzdano tržište i siguran plasman plina, istu sigurnost i unaprijed dogovorenu i stabilnu cijenu energenta pružaju i kupcu zahvaljujući ugrađenim klauzulama koje pružaju osiguranje od iznenadnih i drastičnih skokova cijena na tržištu (tzv. hedging). Drugim riječima, svi oni opskrbljivači, odnosno tvrtke koje isporučuju plin krajnjim kupcima, koji su s dobavljačima sklopili dugoročne ugovore, od 1. travnja neće drastično podići cijene plina. Onima koji to iz raznih razloga nisu učinili – a najbolji primjer takve špekulativne poslovne politike je Gradska plinara Zagreb – opstanak i preživljavanje ovog plinskog šoka vrlo je upitan. „Naši opskrbljivači nisu potpisali ugovore na vrijeme pa sada plin moramo kupovati na spot-tržištu – dakle, u slobodnoj prodaji – kojemu cijena jako varira i trenutno je na povijesno visokoj razini. MET i MVM su plin, pa i onaj uvezen putem LNG terminala na Krku, donedavno prodavali u Mađarskoj, ali i cijeloj regiji, odnosno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. No od prošle godine više ga nemaju potrebu prodavati u Mađarskoj jer je Viktor Orbán spretnom dugoročnom energetskom strategijom i diplomacijom ublažio efekte visokih cijena energenata“, objasnio je Nacionalov izvor, misleći pritom na dugoročni ugovor koji je Mađarska potpisala s Gazpromom.

Prema informacijama koje su Nacionalu potvrđene iz stručnih izvora, vrlo malo voditelja bilančnih skupina koje su pri HROTE-u (Hrvatski operator tržišta energije) registrirane za trgovinu plinom, imaju sklopljene dugoročne ugovore za nabavu plina. Prema jednom od tih izvora, takve ugovore u Hrvatskoj imaju samo vukovarski PPD i slovenski Geoplin. PPD je još u rujnu 2017. godine s ruskim Gazpromom potpisao dugoročni, 10-godišnji ugovor o isporuci oko milijardu prostornih metara prirodnog plina na godinu. Upitali smo stoga PPD, koji je također jedan od zakupaca kapaciteta LNG terminala, koje je količine prirodnog plina PPD povukao od Gazproma u 2021. godini na temelju spomenutog ugovora te kako se formira cijena plina koju PPD plaća Gazpromu. Zanimalo nas je i je li u spomenuti ugovor, koji traje do 2027. godine, uključena i zaštitna klauzula od nepredviđenih drastičnih promjena cijene plina. No odgovor koji je stigao iz PPD-a, kojemu je vlasnik i predsjednik Uprave Pavao Vujnovac, bio je vrlo kratak: „Nažalost, ne možemo komentirati komercijalne uvjete ugovora.“

Hrvoje Krhen, direktor tvrtke LNG Hrvatska koja upravlja LNG terminalom na Krku, kaže kako točne podatke o količinama plina koje je svaki od zakupaca dopremio putem terminala, kao i podatak o zakupljenim kapacitetima terminala, spadaju u poslovnu tajnu i nije ih moguće objaviti. Bez obzira na gotovo popunjene kapacitete terminala, ipak ostaje prostora za kratkoročni zakup kapaciteta, odnosno za izvanredni uvoz plina u količini od 103 milijuna kubnih metara plina u plinskoj godini 2021/22, što drugim riječima znači da postoji još prostora za prihvat dodatnih količina plina putem terminala iako, kako navodi Krhen, LNG terminal ima precizno kreiran plan dolazaka LNG tankera na godišnjoj razini. No uzmu li se u obzir aktualne vrlo visoke cijene LNG-ja na spot-tržištu, ta opcija kupcima u ovom trenutku teško može biti zanimljiva.

Dio plina za potrebe domaćeg tržišta Hrvatska dobiva preko LNG terminala, no po višim cijenama od onih koje bi postigla sklapanjem terminskih ugovora za nabavu plina. Iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja potvrđeno nam je da je tijekom 2021. godine preko LNG terminala na Krku uvezeno i u plinski transportni sustav utisnuto 1,6 milijardi prostornih metara plina. Od toga je, kažu, čak 95 posto plina ostalo u Hrvatskoj, odnosno namijenjeno je domaćoj potrošnji, što je vidljivo iz dostupnih podataka o količinama prirodnog plina koje su ušle i izašle iz transportnog sustava tijekom protekle godine.

‘Značajan broj trgovačkih transakcija odvija se na virtualnoj točki trgovanja gdje plin ponekad mijenja vlasnika i nekoliko puta prije isporuke krajnjim kupcima’, kažu iz Plinacra, na čijem je čelu Ivica Arar. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No do točnih podataka o tome tko je od zakupaca kapaciteta terminala prodao plin domaćim opskrbljivačima i po kojim cijenama, nije lako doći. „Korisnici terminala za UPP (ukapljeni prirodni plin, odnosno LNG) su tvrtke INA, HEP, MET Croatia Energy Trade, MVM CEEnergy Croatia i PPD. Sve navedene tvrtke imaju vlastite portfelje kupaca u Hrvatskoj i inozemstvu koje opskrbljuju prirodnim plinom, a terminal za UPP im je jedan od dobavnih pravaca koje koriste u procesu opskrbe. Što se tiče zakupljenih kapaciteta, možemo sa sigurnošću tvrditi da tvrtke HEP i INA imaju zakupljene kapacitete koji iznose nekoliko stotina milijuna prostornih metara godišnje. No njihovi komercijalni uvjeti dobave, kao i daljnje prodaje ukapljenog prirodnog plina, spadaju u domenu poslovne tajne te nisu dostupni Ministarstvu“, stoji u odgovoru koji je iz Ministarstva, na čijem je čelu Tomislav Ćorić, stigao na Nacionalov upit.

Iz hrvatskog operatora plinskog sustava, tvrtke Plinacro, objašnjavaju, pak, da rezervacije kapaciteta na ulazima i izlazima iz plinskog transportnog sustava nisu izravno povezane pa je nemoguće kazati gdje se točno isporučuje plin koji je stigao s LNG terminala, a jednako tako ni iz kojih izvora dolazi plin koji se izvozi izvan granica Hrvatske. „Plinacro ne raspolaže podacima o ugovornim odnosima opskrbljivača plina vezanim uz kupnju i prodaju plina, pa tako ni o kupnji prodaji plina uvezenog preko LNG terminala. U nadležnosti Plinacra su ugovori o rezerviranim kapacitetima transportnog sustava koji nisu u izravnoj vezi s ugovornim odnosima između opskrbljivača i trgovaca plinom. Dodatno ističemo kako se značajan broj trgovačkih transakcija odvija na virtualnoj točki trgovanja gdje plin ponekad mijenja vlasnika i nekoliko puta prije isporuke krajnjim kupcima“, objašnjavaju iz Plinacra, na čijem je čelu Ivica Arar. Ni HEP nije bio spreman konkretnije objasniti kako, iz kojih izvora i po kojim cijenama nabavlja plin te kolike je količine uvezao s terminala na Krku. Iz HEP-ove Službe za odnose s javnošću stigao je tek šturi odgovor da „HEP za potrebe vlastitih termoenergetskih objekata i kupaca HEP Plina nabavlja plin iz više izvora, unutar RH i na međunarodnim burzama plina“ te da „nabavu provode pravodobno i u dovoljnim količinama što jamči sigurnu i stabilnu opskrbu plinom i u idućem razdoblju“. No precizan odgovor na pitanje ima li tvrtka sklopljene dugoročne ugovore za nabavu plina, što direktno utječe na cijenu po kojoj se plin nabavlja na tržištu, nisu dali.

Konzultant Umićević upozorava da su cijene LNG-ja i prirodnog plina u ovom trenutku gotovo izjednačene pa dio dobavljača plin uvezen kopnenim putem, odnosno plinovodom iz Rusije, ostavlja mađarskim zakupcima MVM-u i MET-u, a LNG koji su mađarski zakupci uvezli preko LNG terminala ostaje u Hrvatskoj. „Dvije strane tako izvrše zamjenu uvezenog plina, a uštede na troškovima transporta, budući da se uvozom plina za domaće potrebe ne plaćaju troškovi transporta plina kroz Hrvatsku“, objasnio je Umićević. No on upozorava na drugu stranu toga dogovora, koja može biti značajno nepovoljnija za Hrvatsku.

„Moguće je i da Mađari, s obzirom na to da su s Gazpromom potpisali dugoročni ugovor s vrlo povoljnim cijenama, u narednim godinama neće imati interesa više uvoziti LNG putem hrvatskog terminala. Od Gazproma će kopnenim putem dobivati količine plina dovoljne za svoje potrebe pa im rezervna varijanta s LNG terminalom kao dodatnim dobavnim pravcem više neće biti zanimljiva. Mađarski zakupci MET i MVM podmirivat će naknadu za zakup kapaciteta LNG terminala, što su zakonski obvezni činiti, no tim pravcem neće uvoziti plin. A to bi moglo značajno naškoditi hrvatskom tržištu plina, s obzirom na to da u ovom trenutku većina plina dopremljenoga na LNG terminal na Krku ostaje u Hrvatskoj“, objasnio je Umićević. Unatoč mogućim špekulacijama, kaže naš sugovornik, Hrvatska je LNG terminalom ipak puno dobila na sigurnosti opskrbe.

Osim postojećih triju dobavnih pravaca – uz domaću proizvodnju koja je u opadanju, plin na hrvatsko tržište može stići iz Mađarske dvosmjernim međunarodnim plinovodom Dravaszerdahely-Donji Miholjac, ali i spojnim plinovodom prema Italiji preko Nove Gorice – LNG terminal donosi novi pouzdani izvor plina koji će, bez obzira na okretanje EU-a obnovljivim izvorima energije, u narednih nekoliko desetljeća igrati važnu ulogu tranzicijskog energenta u Europi i ostatku svijeta.

No problem je u cijeni. I Miroslav Skalicki, energetski konzultant s dvadesetogodišnjim profesionalnim iskustvom u multinacionalnoj naftnoj kompaniji Shell, naglašava važnost sklapanja dugoročnih, terminskih ugovora koji su onima koji ih imaju donijeli sigurnost u opskrbi plinom. On podsjeća na to da LNG terminal nije bio zamišljen samo kao dodatni dobavni pravac za opskrbu plinom, već i kao svojevrsni alat u pregovorima o cijenama isporuke plina za domaće, ali i za europsko tržište, s ruskim dobavljačima. „To je bio plan koji je funkcionirao u uobičajenim uvjetima kakvi vladaju na tržištu energenata. No u sadašnjoj situaciji naglog skoka cijena plina na tržištu, posve je jasno da su i cijene LNG-ja drastično povećane. Onim kupcima koji su razmišljali i planirali dugoročno i koji su sklapali terminske ugovore s dobavljačima, sadašnja situacija malo ili nimalo ne utječe na ranije dogovorene cijene isporuke. Hoće li i koliko LNG terminal pomoći Hrvatskoj u nabavi plina po cijenama prihvatljivijima od onih koje sada vladaju na tržištu, potpuno ovisi o ugovorima koje su kupci sklapali s dobavljačima. A o iznosima u tim ugovorima i kupci i dobavljači nerado govore“, kaže Skalicki. On je ipak optimističan što se tiče situacije na plinskom tržištu i ne očekuje značajne poremećaje u procesu dobave plina. „Plina na tržištu ima dovoljno. Sve ove godine bilo ga je dovoljno i sigurno ga u tako kratkom vremenu nije nestalo. No psihoza na svjetskom tržištu učinila je svoje i dovela do toga da je teško predvidjeti kretanje njegove cijene“, zaključio je Skalicki.