Radio Nacional, prvi nacionalni digitalni radio, počeo se emitirati 2. kolovoza na frekvenciji DAB+ i putem web stranice tjednika Nacional. Ljudevit Grgurić Grga, doajen etera i dobitnik radijskog Oscara od prvog dana emitiranja jedan je od prepoznatljivih glasova Radio Nacionala.

Grgurić je u radijskom eteru prisutan već 42 godine, a iskustvo je počeo stjecati 1980. na Radio Zagrebu. Kao novinar, urednik i voditelj radio je na Radiju 101, Radio Krapini i Drugom programu Hrvatskog radija. Na Radiju 101 bio je urednik i voditelj emisije ‘’Retrovizor’’. Paralelno je tekla i njegova karijera na televiziji, gdje 1986. počinje voditi emisiju “Stereovizija”, a od 1990. do 1993. radi kao voditelj emisije o televiziji “Kritična točka”. No njegovu televizijsku karijeru obilježio je najviše show “7. noć”, u kojem je od 1991. do 1994. bio koproducent, autor i voditelj. Njegovi radijski programi uvijek su imali visok rejting slušanosti, od showa “Retrovizor”, emitiranog 80-ih, do showa “Gladne uši “ koji se emitirao od 2012. do 2019. Za njega je 2017. dobio prestižnu svjetsku nagradu World’s Best Radio Programs koja se dodjeljuje u New Yorku, a koju dodjeljuje stručni ocjenjivački sud što ga čine profesionalci s najuglednijih radijskih postaja iz cijelog svijeta.

NACIONAL: Nakon više od tri desetljeća sreli ste se sa starom ekipom s Radija 101 i to opet radno, samo na jednom drugom, ali opet novom, inovativnom projektu. Što za vas znači dolazak na Radio Nacional?

Moja je cijela profesionalna priča počela s radiom, radio je na neki način moja prva i velika ljubav. Radio je nešto što volim, što i danas živim i velika radost svaki put kada sam u radijskom eteru. Medijska kuća Nacional ima svoja utjecajna tiskana izdanja, ima vrlo čitanu web stranicu, a sada ima radio koji emitira na DAB+ digitalnoj platformi koja je radijski format budućnosti. Osim što je to, po meni, izuzetno dobar poslovni potez, ja na njega gledam i naravno, subjektivno, kao na zatvaranje mog profesionalnog kruga koji je počeo s Radijem 101 i sada se zatvara s dijelom ljudi koji su bili zaštitni znak jednog nevjerojatno kreativnog naboja koji je startao prije gotovo 40 godina. Riječ je o konstelaciji snaga koje su dva i pol desetljeća stvarala budućnost. I sada kada su se ta energija i ljubav iznova našli na Radio Nacionalu, nije bilo dvojbe, odlučio sam se pridružiti dijelu stare ekipe. Kao, ono… “Povratak otpisanih”.

Grgurić s glumcem Alecom Baldwinom u New Yorku 2017., prilikom dodjele radijskih nagrada. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što je sve bilo presudno za vaš povratak u eter?

Radio je čudesan medij. Ako ste dovoljno vješti, ako imate znanje i dobru ideju, vi u roku od pola sata možete napraviti zanimljivu emisiju ili ostvariti kontakt sa slušateljima. Radio je danas apsolutno najbrži medij. U roku od par minuta vi se u eter možete uživo uključiti s bilo kojeg mjesta događaja. Radio ponovo postaje ono što je bio u nekim davnim vremenima – kralj elektroničkog etera. Neko ga je vrijeme potisnula televizija, ali on se sada diže i postaje sve popularniji i društveno relevantniji. Koncept Radio Nacionala, prije svega produkcijski, danas teško možete vidjeti u radijskom prostoru. Užasnut sam činjenicom u što su “neke mračne sile” pretvorile dobri stari radio. Konkretno, imamo na desetine i desetine takozvanih formatiranih radija, gdje jedna ili dvije osobe rade po zadanim šprancama bez velikih kreativnih sloboda. Ono što je mene na prvu oduševilo na Radio Nacionalu, i na neki način bilo presudno u odluci da se vratim u radijski eter, upravo je činjenica da je to dobri “stari radio”, na kojem su s jedne strane stakla voditelji, a s druge strane ton majstor i producent. To je radijski program u kojem se događa jedinstvena sinergija produkcije i voditelja. Mi tijekom programa imamo mogućnost i u eteru neformalno prokomentirati neke stvari s ekipom preko puta nas. Još je važan detalj da glavninu te tehnike, za koju je potrebno biti vrlo vješt i brz, drže u svojim rukama mladi ljudi. Kad za pultom sjedi dobar, kreativno slobodan i jinglovima razigran tehničar, poput naših Vjeke Zuhrića, Vilima Petrine ili Mire Kadijevića, to je za mene pravi radio, onakav kakav je bio i kakav treba biti.

NACIONAL: Koja je najveća vrijednost radija, a koja se ponovno vraća s Radio Nacionalom?

Radio Nacional je radio koji sa svojim slušateljstvom živi u svakom trenutku. Ta neposredna komunikacija između slušatelja i nas koji radimo radijski program je dragocjena stvar. Sve se događa u realnom vremenu, sve ide uživo. Meni je očito bilo suđeno da svaki posao u elektronskom mediju, u pravilu radim live. Ja sam i na televiziji sve radio uživo, čak je i najveći televizijski show HTV-a “7. noć” išao uživo. Uvijek sam govorio svojim kolegama da nema potrebe za panikom, da nam ne treba stres, jer što god se dogodilo to je živi program. Živi program je kao i živi čovjek, a svašta se dogodi živom čovjeku u životu. Stoga je i u živom programu za očekivati da se potkrade neka nespretnost, pogreška. One su tu kao dokaz da ništa ne “fejkamo”. Za sada sam tri puta tjedno u programu Radio Nacionala, i bez obzira na to je li sa mnom u paru Zrinka Vrabec Mojzeš ili Tamara Pavlica, u pravilu nas najavljujem i odjavljujem kao hologramske glasove. To je zekanje na činjenicu da je toliko godina iza nas prošlo i da smo sada ponovo u programu pa ima razloga da nas se kao recimo švedsku ABBA na taj način i percipira. Doduše, ta je pauza kod mene manja jer je prošlo nešto više od tri godine otkako sam otišao s Hrvatskog radija, ali većina ostalih su pauzirali lijepi broj godina.

NACIONAL: S Radija 101 ste otišli na televiziju, a s televizije na Drugi program Hrvatskog radija i upravo ste tamo postigli najveća profesionalna priznanja. Kako je tekao taj put?

Jedan od mojih omiljenih životnih postulata je znati se povući u pravom trenutku. Kada sam na televiziji procijenio da ću teško napraviti više od napravljenog, odlučio sam se vratiti mojoj prvoj velikoj ljubavi – radiju. Vrativši se u radijski eter, na Drugom programu Hrvatskog radija postigao sam najveća priznanja u radijskoj struci: tri godišnje nagrade HRT-a, dvije nominacije za Večernjakovu Zlatnu ružu, dvije nominacije za svjetsko priznanje radijski Oscar i jedan osvojeni Oscar. Radijski Oscar – World’s Best Radio Programs koja se dodjeljuje u New Yorku – nešto je kao i filmski Oscar, gdje za vas glasaju profesionalci iz cijeloga svijeta. Riječ je o emisiji “Gladne uši” koja je obilježila dobar dio moje karijere na Hrvatskom radiju. Prvi put sam bio nominiran za epizodu s Amirom Medunjanin i dobio posebnu nagradu za senzibilitet i način vođenja razgovora, dok sam drugi put nominiran za epizodu pod nazivom “Svijet ne bi postojao bez čuda” u kojoj mi je producent Branko Lustig ispričao svoje iskustvo holokausta. Za tu sam emisiju ‘’Gladnih ušiju’’ dobio u New Yorku brončanog radijskog Oscara. I šećer na kraju, dobitnik sam najveće nagrade HRT-a – Nagrade Ivan Šibl za životno djelo. To je bila kruna moje televizijske i radijske karijere i tada sam rekao sam sebi: “Okej, to je to, bilo je lijepo, hvala i doviđenja!”. Ali da parafraziram onu dobro znanu: Grga snuje, a Bog određuje! Kao što čujete, nije bilo gotovo, jer dogodio se Radio Nacional.

‘Bili smo s našim ratnim Radiom 101 u Sunji, uz bok braniteljima na prvoj liniji fronta’, kaže Grga. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Radio Nacional emitira program od 2. kolovoza, u kojem smjeru napreduje ova, po vama još uvijek, trening-faza?

Iz dana u dan postajemo sve bliži jedni drugima, postajemo sve bolji i bolji. Kada dođe jesen program ćemo obogatiti novim emisijama i novim sadržajima. To će biti sadržaji koje će vrijediti pozorno slušati, za razliku od formatiranih radijskih zvečkica koje u pravilu egzistiraju kao audiokulise. Naši će sadržaji naprosto natjerati slušatelje da zainteresirano i pažljivo slušaju o čemu mi to govorimo u programu. Zanimljiv primjer su vijesti Radio Nacionala koje pružaju nadasve duhovitu, ali i cjelovitu informaciju uz jedan kritički, ali i objektivan osvrt na aktualne događaje. O tomu govori i naš slogan – mi smo radio kojem se vjeruje, a na tragu onoga koji ima i Nacional kao tiskani medij. Tu je meni još jedna izuzetno draga činjenica. Naime, te vijesti rade Sara Piljek, Igor Jurdana i Ivan Kapović, mladi kreativni i duhoviti ljudi, mlada pamet. Kada su uz njih veterani Radija 101 poput sjajnog glazbenog urednika Igora Primeca, šefa tehnike Tomislava Hleba i producentice Sanje Medice uspjeh je zagarantiran.

NACIONAL: Koje vrijednosti donosi ta mladost, čime ona obogaćuje Radio Nacional?

Ona ima svoje žalce, ona je duhovita i kritična. Na primjer, imamo vijest da je zabrinutost od trećeg svjetskog rata u svijetu svakim danom sve veća, a onda naš Trio Fantasticus poentira kako mi, za razliku od ostatka svijeta, nismo u toj opasnosti jer je Hrvatska s partizanima i ustašama još uvijek u Drugom svjetskom ratu. Te je vijesti užitak za čitati i ja jedva čekam da stignu u 17 i 30, kao i u vremenima Radija 101. Ta činjenica je dokaz da je mladost oduvijek bila inventivna, kreator budućnosti koji se nikoga ne boji i ne posustaje. Takve vijesti morate s guštom odslušati jer su pametne i ismijavaju glupost koje u ovoj zemlji ima na tone. A uza sve to, te vijesti čitaju, bila to Zrinka ili Tamara, glasovi koji kao da ne znaju za godine. Laga tih glasova se gotovo nije promijenila, a njihova energija je i danas dovoljno jaka, a ljubav i entuzijazam istog senzibiliteta kao i onog unazad proteklih dvadesetak ili trideset godina.

NACIONAL: Što pripremate za jesensku shemu Radio Nacionala?

Razmišljam o jednom radijskom formatu na tragu onoga što su bile “Gladne uši” ili nekada kultni “Retrovizor”. Dakle, o mozaičnoj emisiji u kojoj će se moći čuti nešto zanimljivo i originalno, a ponešto i naučiti od onih koji imaju što za reći. Meni je ovaj posao donio toliko zanimljivih ljudi u život, mnoge svjetske autoritete do kojih nikada ne bih mogao doći ili ih upoznati da sam u životu radio nešto drugo. Primjerice, američkog epigenetičara Brucea H. Liptona ili Nealea Donalda Walscha, autora kultnih knjiga „Razgovori s Bogom“, s kojima sam proveo tjedan dana u Zagrebu. Posao kojim se mi bavimo je Bogom dan, posao koji biste radili čak i da vas za to ne plaćaju.

NACIONAL: Zašto kažete da je na Radio Nacionalu ista energija u zraku i kod mladih ljudi i kod “stare ekipe”?

Ta je naprosto energija koja se prenosi s jednih na druge. Na Radio Nacionalu smo svi na ti, tu nema razlike u godinama. Svi smo jedinstvena ekipa koja živi za ovaj posao. Dokaz tomu je kada na kraju dana neki od tih mladih tehničara kaže: “Baš mi je lijepo, ne da mi se ići kući!”. Dakle, kad mladi ljudi uživaju u tome što rade, kad vas pažljivo slušaju i uletavaju s jinglovima da podebljaju ili zamaste neki vaš štos, pa što može biti bolje od toga? Naša tri mlada tehničara – Miro, Vjeko i Vili tako rasturaju za pultom da je i zbog njih pravi gušt raditi. Mi smo i politički i informativni i zabavni i glazbeni radio, sve se te četiri stvari isprepleću. No kao što je i u 80-im bilo jako teško biti neovisan, tako je isto teško i danas. Samo su možda okolnosti zericu drugačije jer je danas ta neovisnost puno skuplja. Ali raduje spoznaja da je esencija te kreativne hrabrosti i ludosti ostala ista. Naime, kao što smo u davnim vremenima bili neovisni, progresivni, mladi i ludi, takvi smo i danas. Naravno, s ključnom razlikom da smo danas puno, puno stariji. No mi smo i dalje u toj kreativnoj ludosti koja nas raduje, u kojoj nema predrasuda i straha. Kada odbacite predrasude, a strah je posljedica predrasuda, onda ste slobodni. Nemamo predrasuda prema ničemu i nikome, ne može nas nitko fascinirati, pa bio on kralj Svemira, predsjednik vlade ili predsjednik bilo koje države. I sretni smo što živimo život bez osjećaja fascinacije i straha.

Ljudevit Grgurić intervjuira Ivu Robića uoči emitiranja ‘Sedme noći’, a na desnoj je fotografiji s Franom Lasićem i Sanjom Doležal. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Bili ste dio ekipe i ratnog Radija 101 u Sunji, danas kažete da ljudi tada nisu očekivali da će se u njihovoj državi sada dostići ovoliki stupanj korupcije. Na koji način mediji trebaju reagirati na ovakvo stanje u društvu?

Bili smo s našim ratnim Radiom 101 u Sunji, praktički uz bok braniteljima na prvoj liniji fronta. U to vrijeme ljudi su puno očekivali za ono što daju i zašto se bore. Dati život za slobodu, ili izgubiti najmilije, a danas doživljavati sve ovo čemu svakodnevno svjedočimo. Ni u snu nismo očekivali toliku količinu pljačke i korupcije, vjerovali smo da će ta hrvatska lisnica zaista biti u našem džepu za dobro svih nas i naših novih generacija. Tko je mogao misliti da ćemo iz dana u dan svjedočiti otkrivanju beskrupuloznih krađa, da će gospoda u tako kratkom vremenu staviti na bubanj sve što vrijedi u ovoj Lijepoj Našoj. U svojim već poznijim godinama sretan sam što sam i na ovaj način postao dio tima Nacionala, novine kojoj se vjeruje, koja ima snage i hrabrosti razotkrivati malverzacije, ali objektivno, s argumentima i bez ikakvih figa u džepu, a takvo je i uredničko opredjeljenje Radio Nacionala.

NACIONAL: Je li danas samokontrola ili autocenzura u eteru puno više potrebnija no što je to bila osamdesetih ili devedesetih godina?

Kada govorimo o slobodi javno izgovorene riječi u eteru, od prvih sam dana bio svjestan da za nju snosim veliku odgovornost. Prije svega prema ljudima koje ću u svojim emisijama prozvati, prema ljudima koje ću svojim slušateljima možda apostrofirati i u negativnom kontekstu. No zadnje što bih napravio je da nekoga namjerno uvrijedim, da budem nedostojan u formulaciji onoga što ću reći o nekome ili ismijavati nekoga prizemnim floskulicama. Čovjek koji radi ovaj posao mora biti svjestan da je, slikovito rečeno, “baja” u tom prostoru, “baja” u eteru. Ako uvažavate tu činjenicu kao poziciju osobnog monopola, onda je lako zaključiti da baš i nije neka mudrost iživljavati se na način koji nije primjeren elementarnoj pristojnosti, govoriti jezikom mržnje ili, rečeno uličnim žargonom nekoga cipelariti u svome radijskom domu. Nerijetko sam kao mentor govorio svojim mladim kolegama: budite u svojoj kritici mudri i duhoviti i nemojte neku tvrđu foru ponavljati stoti put jer to onda gubi smisao, agresija će vas odvesti u sasvim drugi smjer. Dogodit će vam se da će sami slušatelji reći: “Daj više, dosta je bilo!”. Ta je mjera u eteru jako potrebna, a ja bih je nazvao mjerom voditeljske taktilnosti. Biti taktilan u životu, znači općenito procijeniti gdje je granica.

NACIONAL: Kad govorite o slobodi izražavanja, je li taj osjećaj slobode kad se radi o javno izgovorenoj riječi u medijima ipak bio veći prije trideset ili dvadeset godina?

U svakom se vremenu sve moglo, a i danas može reći na jedan duhovit, šarmantan i inteligentan način. Tako se na najbolji način razbijaju tabui, ukazuje na bit, odnosno moguću istinu. To je po meni univerzalna receptura i smisao onoga što osoba šalje u eter. Svi se pozivaju na demokraciju, ali zaboravljaju da demokracija nije anarhija. Demokracija bi trebala biti uljuđena, ona podrazumijeva uživanje u različitostima i multikulturalnosti te na lijep način osmišljen život u odnosima među ljudima, a time i u čitavom društvu. Kada se pogledam u ogledalce, osobno sam izuzetno ponosan što nikada u svojoj karijeri nikome nisam služio. Nikada nisam bio ni u jednoj stranci, uvijek sam bio svoj. Naravno da je bilo primamljivih mamaca kojima me se pozivalo da se priključim ovoj ili onoj opciji. Ali nikada to nisam zagrizao. Osjećaj da mogu pričati neopterećeno o lijevima, desnima, crvenima ili žutima nije imao cijenu. Na taj sam način dobio niz priznanja od svojih slušatelja, gledatelja, i ono najvažnije, od mojih kolega. Upravo su kolege kroz dvije svjetske i brojne domaće nagrade nagrađivale moj rad, na što sam izuzetno ponosan. Ta se priznanja zasigurno dobrim dijelom kriju upravo u toj činjenici da sam uspio u svojoj sredini raditi medijski kompleksan posao kao potpuno neovisan voditelj-urednik kojem se vjeruje.

NACIONAL: Bez obzira na to koliko radijski program slušateljima zvučao opušteno i ležerno, iza njega stoji naporan rad. Koliko je važna prethodna pripreme za svaki ulazak u studio, iako posjedujete ogromno iskustvo?

Tu mjesta za improvizaciju nema. Uvijek sam se žestoko pripremao za svakog svojeg gosta, vadio neke detalje iz njegova života koji su u eteru uvijek trebali biti jedno ugodno iznenađenje. Jedan od mojih životnih postulata je da u životu uvijek postoje dvije istine, dva zvona i da ništa nije samo crno ili bijelo. Tako je i svaka osoba kompleksna i na neki svoj način svijet za sebe. Uvijek sam se trudio iz ljudi, čak i od onih koji su na neki način izazivali animozitet u društvu, izvući nešto dobro. Ta odgovornost prema sebi i drugima i sada je prisutna. Ona je oduvijek u mojoj podsvijesti kao kredo moga pristupa radu koji se ogleda čak i u banalnim primjerima kada mi u studio dolaze na stol vijesti. Nikada na njih ne idem na prvu, potrebno mi je barem pet ili deset minuta da ih prvo sam prođem, da shvatim o čemu govore te vijesti. Da detektiram što je moj mladi i duhoviti kolega napisao, da ta fora bude na pravi način interpretirana, a ne da upropastim ideju u koju je uložio truda i vremena tako što ću je ovlaš i površno pročitati. Tu su mnoge nijanse koje pokušavam uvijek poloviti prije nego što s vijestima uđem u eter. Smisao našeg posla je biti odgovoran prema kolegama, slušateljima i u konačnici prema samome sebi koji taj posao mora vidjeti u sebi, a ne sebe u tom poslu.

‘Iz dana u dan postajemo sve bliži jedni drugima, postajemo sve bolji’, kaže Grgurić o Radio Nacionalu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO