Istaknuti arhitekt Ljubomir Miščević, redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, uključen je u brojna stručna tijela, savjete i komisije kroz koje se danas pokušava uspostavljati uređeno stanje hrvatske arhitekture i urbanizma. Njegovo djelovanje proteže se i na poslijepotresnu obnovu stradalih gradova i jedan je od male preostale, ‘’last one standing’’ grupe zagrebačkih arhitekata koji kontinuirano pozivaju na zakonske okvire graditeljsko-urbanističkih principa, kao i etičnog projektiranja i građenja.

Ovlašten je za rad na nepokretnoj kulturnoj graditeljskoj baštini, registrirani znanstvenik i nacionalni stručnjak za pristupačnost. Predavač je na međunarodnom Poslijediplomskom studiju Održivo energetsko inženjerstvo (FSB, Zagreb), na Doktorskom studiju Arhitektura (AF, Zagreb) i na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Voditelj je kolegija Sigurnost gradova na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Upravljanje krizama na Sveučilištu u Zagrebu.

Nagrađivan je na brojnim arhitektonsko-urbanističkim natječajima, uz niz zapaženih realizacija. Dobio je nagradu Hrvatske državne uprave za zaštitu okoliša 1995., Ford Motor Company za zaštitu prirodne i kulturne baštine 2000. i ‘’Godišnju nagradu za zelenu gradnju i održivi razvoj – Osoba godine’’ Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju za 2021. Predsjednik je Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (utemeljitelj i prvi predsjednik), predsjednik hrvatske sekcije u Međunarodnom udruženju za sunčevu energiju (ISES – Croatia) i predsjednik udruge Hrvatski centar za obnovljive izvore energije (CERES). Koordinator je projekta Zelena infrastruktura u urbanim područjima i Kružno gospodarenje prostorom i zgradama Arhitektonskog fakulteta i Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja RH. Član je Odbora za izradu ‘’Vodiča za zelenu i održivu gradnju Hrvatske’’, kao i domaćih i međunarodnih odbora za izradu nacionalnih i međunarodnih propisa.

NACIONAL: Nedavno ste održali izložbu ‘’Arhitektura visoke energetske učinkovitosti’’ kao član Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). U istoimenom predavanju uz zatvaranje izložbe objasnili ste povezanost energetske učinkovitosti u novogradnji i obnovi do faktora 10 s održivosti i samodostatnosti arhitekture kao energane u kontekstu scenarija EU-a za predstojeće ključne godine. Energetska obnova trebala bi biti cjelovita i dubinska jer uključuje i konstrukcijsku obnovu.

Dozvolite mi da uvodno podsjetim na intervju koji ste sa mnom vodili za Nacional prije točno osam godina, s naslovom ‘’Sve što nas okružuje i u čemu živimo morat ćemo obnoviti’’. Kontekst je bio u energetskoj obnovi u RH koja se tada pokrenula. Bila je spora i nedovoljno učinkovita. I danas, kada obilježavamo desetu obljetnicu članstva u EU-u, prespora je u odnosu na predviđenu dinamiku u nacionalnom programu, a energetska učinkovitost bi mogla, trebala i morala biti učinkovitija od tekućeg, tzv. nZEB energetskog standarda prema nacionalnoj definiciji u RH, jer se tekućom dinamikom novogradnje, a napose obnove, neće uspjeti zadovoljiti kriterije EU-a za 2030., 2040. i 2050. godinu, koji će se s vremenom pooštravati zbog realnosti energetske ovisnosti, klimatskih promjena i drugoga. Uz sve teme obuhvaćene tadašnjim razgovorom na žalost može se zaključiti da bitnih pomaka nije bilo. Teme nisu potpuno zamrle, a neke su ubrzane višom silom zahvaljujući potresima 2020. godine.

NACIONAL: Kako ocjenjujete stanje u provedbi obnove grada Zagreba nakon potresa?

Obnova zgrada koje su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro je najsloženija, ali dobro napreduje. To su prvenstveno zgrade za kulturu. Sličan je status zgrada institucija poput Sveučilišta, bolnica, državne uprave i slično jer su prioriteti, a najvećim su dijelom povijesne zgrade. Što se tiče obnove obiteljskih kuća u epicentru potresa od 22. ožujka 2020., jako se kasni. S obzirom na to da je rok za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti i Fonda za oporavak i otpornost EU produžen za godinu dana, a uskoro istječe, možemo samo nagađati koji i kakav će biti konačni ishod. To je procjena dinamike koju svakodnevno prate mediji i građani uživo.

NACIONAL: Možete li to pojasniti?

U srpnju potresne 2020., Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine objavljuje Nacrt Dugoročne strategije obnove nacionalnog fonda zgrada do 2050. godine, a 10. poglavlje vrlo skromno govori o regulativi o energetskoj učinkovitosti. U daljnjem se razvoju uključuje i „razmatranje zaštite od požara i rizika povezanih s pojačanom seizmičkom aktivnošću“. Ovo razmatranje i rizik sigurno utječu na energetske obnove i životni vijek zgrada koji se razumljivo posljedično produljuje. Nažalost, propuštena je prilika da se izvede obnova ijedne zgrade iznad danas propisane razine energetske učinkovitosti, što bi bilo višestruko korisno za analizu investicije, projektiranja, izvođenja, monitoringa uporabe i održavanja kao podloge za unaprjeđenje tekućih propisa.

NACIONAL: Nema izvedenih zamjenskih kuća nakon tri godine od potresa u Zagrebu.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) organizirala je znanstveno-stručnu konferenciju „Obnova povijesnog središta Zagreba nakon potresa“ 27. svibnja 2022. Zbornik radova s naslovom konferencije uz dopunu; pristup, problemi i perspektive, predstavljen je 26. siječnja ove godine. U Zborniku radova savjetovanja objavljeno je petnaest temeljnih točaka – smjernica za proces obnove, a ujedno i daljnji razvoj. Predsjednik HAZU, akademik, arhitekt emeritus Velimir Neidhardt prethodnim je javnim nastupima, kao i prilikom predstavljanja Zbornika jasno upućivao na sve segmente složene krizne problematike za obnovu srca glavnog grada RH. Akademik arhitekt emeritus Branko Kincl, predsjednik Znanstvenog vijeća za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora, ukazuje svojim analizama i prijedlozima na mogućnost i potrebu treće obnove Zagreba, koja se može provesti samo cjelovitim promišljanjem, ali i pojedinačnim rješenjima revitalizacije svakog bloka unutar cjeline zaštićene gradske jezgre, koja obuhvaćaju 133 zagrebačka bloka od prije detaljno analiziranih u okviru prostornih planova Grada Zagreba. Neshvatljiv je nedovoljan interes stručne i šire javnosti prema odgovornoj, pravovremenoj i visoko stručnoj aktivnosti HAZU, koji nema niti zadovoljavajuću medijsku vidljivost za ovako važnu temu i njezinu ekspertizu. Nažalost, ovom prilikom obnove nakon potresa Zagreb ne počinje svoj put prema poslije ugljičnom dobu. Grad Zagreb treba i može postati centar urbane dekarbonizacije u Hrvatskoj i generator regije pasivnih kuća u daljnjoj obnovi i novogradnji. Ovom prilikom, nakon dvadeset godina, kad sam bio predsjednik Društva arhitekata Zagreba, podsjećam na inicijativu pokretanja postupka za UNESCO zaštitu povijesne cjeline Zagreba koju čine Gornji grad, Kaptol i širi prostor obuhvata Lenucijeve potkove.

NACIONAL: Postoji li još nešto važno u genezi tog stanja?

Da je Zagreb dočekao potres kao UNESCO grad, bilo bi mnogo manje nejasnoća za pokretanje i provedbu procesa obnove. Takvo iskustvo ima Dubrovnik, čija je povijesna jezgra upravo u godini potresa 1979. postala UNESCO zaštićena svjetska baština.

‘Podbacio je urbanizam jer mu to omogućava zakonodavstvo’, tvrdi profesor Ljubomir Miščević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prema uvidu u projekte, vidi se da nigdje niti na području Petrinje i Siska nije predviđena i provedena obnova do faktora 10. Ne postoji čak niti pilot-projekt obnove po faktoru 10.

Obnova na Baniji je kako znamo drugačiji slučaj. Neusporedivo je manje oštećenih zgrada zaštićene kulturne baštine, ali je mnogo više uništenih zgrada stambene namjene. Moje pitanje upućeno mnogima i ujedno prijedlog da najmanja zamjenska tipska kuća bude površine 35,0 m2 (a ne 55,0 m2) s mogućnošću linearnog i / ili vertikalnog rasta nije imalo odjeka. Da je bilo pravovremeno shvaćeno i prihvaćeno, onda kontejnerskog naselja u Sisku ne bi bilo već godinu dana. O obnovi do faktora 10, što znači postizanje deseterostrukih ušteda za grijanje uz odgovarajuću fiziku vanjske ovojnice i odgovarajuću toplinsku tehniku kako bi se postigao energetski standard pasivne kuće, odnosno energetski razred A+, kao ni u obnovi u Zagrebu nema niti spomena. Odgovornima za donošenje odluka vjerojatno nije bilo niti moguće objasniti da bi napredna energetska učinkovitost do razine A+ za veliki broj tipskih kuća sigurno smanjila jediničnu cijenu do današnje cijene standarda „gotovo nulte gradnje“ ili tzv. „nZEB“ koji je energetski bitno niži i kvalitativno lošiji, jer nema ventilacijski sustav koji po definiciji ima pasivna kuća (A+).

NACIONAL: Već dugo postoje gotovi projektni modeli za područja u Hrvatskoj koja su potresno – ali i poplavno – trajno ugrožena. Zašto ništa od toga nije izvedeno?

Kao u sličnoj kriznoj situaciji uzrokovanoj poplavom u Gunji, Arhitektonski fakultet ponudio je suradnju Ministarstvu. Tada je bio raspisan javni natječaj, a nagrađeni tipovi kuća bili su izvedeni već nakon šesnaest mjeseci. Za obnovu nakon potresa Arhitektonski fakultet je ponudio Katalog projekata za obnovu nakon potresa. Iskustvo najnovije prakse nas upozorava na obezvrjeđenje prije svega arhitektonske struke u procesu odlučivanja. Zar je očekivano i normalno da niti jedan od pedesetak ponuđenih tipskih projekta za obnovu nakon potresa u katalogu Arhitektonskog fakulteta za obnovu nakon potresa nije zaživio? Simptomatična je i činjenica nesudjelovanja vodećih građevinskih tvrtki u obnovi na Baniji. U realnom vremenu i prostoru očito je moguć razvoj događaja koji proživljavamo. Uopće nije teško shvatiti što se događa, koji su uzroci takvog stanja jer su strukovne organizacije i pojedinci ukazivali na mogući neuspjeh procesa obnove u cijeni, kvaliteti i trajanju izvedbe. Nakon nešto više od dvije godine od potresa na Baniji službeno je objavljena vijest o izvedbi šest (6) zamjenskih kuća. Kuća je izvedena kad ima uporabnu dozvolu koja uključuje komunalne priključke i dr. i kad se netko u nju može useliti.

NACIONAL: Što mislite o tzv. energetskoj obnovi kuća na način kako se površno provodi sa stiroporom? Je li točno da se već javljaju u struci pitanja kako će se uopće moći kod nekog idućeg potresa sondirati što je izvana na pravoj fasadi dubinski popucalo?

Za energetsku obnovu vanjskih ovojnica odnosno fasada, uključujući i petu fasadu – krov, dozvoljena je uporaba svih certificiranih materijala. Naravno, postoje razlike u njihovim toplinskim i akustičnim svojstvima, kao i otpornosti na požar. Svi se materijali mogu koristiti u skladu s propisima. Za odgovornu dubinsku, integralnu (cjelovitu) i energetski učinkovitu obnovu potrebno je sondirati izvedene adaptacije koje su upravo u povijesnim građevinama nerijetko izvođene bez odgovarajućih statičkih proračuna i nadzora izvođenja pa su u pravilu razlog većih oštećenja u susjednim prostorima (stanovima) iznad i ispod njih. Tako su „na naplatu“ došle i izvedbe bespravne adaptacije / rekonstrukcije / gradnje. Znamo na čiji račun. U višestambenim zgradama na račun onih koji nisu prouzročili takve situacije. Sondiranje propusnosti ovojnice uslijed pukotina može se izvršiti termovizijskim snimanjem i testiranjem sa zrakom pod određenim pritiskom unutar prostora (Blower Door test).

NACIONAL: Godinama se zalažete za neke sasvim druge modele energetske obnove, poput pasivne sunčane (bioklimatske) arhitekture, energetski tzv. ‘’gotovo nulte’’, arhitekture niskoenergetske i pasivne kuće, ideju arhitekture kao energane i arhitekture kao produžetka industrijskog dizajna, zar ne? Neke su takve kuće, hoteli i javne zgrade već kod nas izvedene.

Prije pojave pasivne kuće (A+), kao neobvezujućeg standarda visoke energetske učinkovitosti, projektirali smo pasivne sunčane kuće i zgrade svih funkcionalnih tipova po bioklimatskim principima prirodne cirkulacije zraka i provjetravanja koji su se primjenjivali i u pojedinim oblicima tradicijske arhitekture. Potaknuti globalnom energetskom krizom krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, razvijaju se inovacijski elementi za postizanje ušteda energije, poput toplinsko akumulirajućeg zida (Trombe – Michel) ili dvostruke vanjske ovojnice (Barra – Costantini) i dr. Razvojem tehnologije i sve većih zahtjeva za energetskom učinkovitošću, a ujedno i ostvarenjem toplinske, vizualne i akustične ugodnosti unutarnjeg prostora (indoor environment), suvremena rješenja građevinske i arhitektonske fizike te termotehničkih sustava rezultirali su energetskim modelom pasivne kuće koji je prije 32 godine definirao Wolfgang Feist. U Hrvatskoj je izvedeno oko tri stotine pasivnih kuća različitih funkcionalnih tipova, od obiteljskih kuća, višestambenih zgrada, zgrada mješovite i poslovne namjene, vrtića i škola. Upravo se u Zagrebu izvodi dogradnja srednje elektrotehničke škole – Regionalnog centra kompetentnosti Ruđera Boškovića, kao pasivna kuća u skladu s izvornom definicijom, a prema projektu koji potpisujem sa suautorom Markom Miščevićem, kao i referentnu malu višestambenu zgradu prve svjetske implementacije fasadnog ventiliranog sustava za A+ izvedenog na Prvoj Eco-sandwich kući u Zelnom kvartu Koprivnice 2016.

Godine 2014. je utemeljen Konzorcij pasivna kuća Hrvatska. Koristim priliku da kao voditelj konzorcija najavim 16. Dane pasivne kuće koji će se održati od 10. do 12. studenoga ove godine u Zagrebu.

NACIONAL: Gdje je po vama najveći nedostatak povezanosti, sluha i suradnje između državnih tijela i arhitekata, urbanista, konzervatora, građevinara? Je li to generalno pomanjkanje političke volje ili se već zna da nas EU neće gnjaviti za bizarno utrošena sredstva?

Te nedostatke ne možemo generalizirati. Oni su različiti, vjerojatno čak od projekta do projekta. Rekao bih i od čovjeka do čovjeka. Bez sinergije svih navedenih teško je postići zadovoljavajući rezultat. Pretpostavljeno je korektno ponašanje, pravovremena suradnja, ujednačena razina znanja, iskustava i odgovornosti. Ja ne znam koji će projekti i kako proći u konačnici ostvarenja i u kojoj će mjeri uspjeti iskoristiti namjenska sredstva ili koliko će kome nedostajati ne samo novca, već i vremena. Kad se govori o politici, političkoj volji i slično, uvijek želim objasniti meritum. Naime, politika struke treba biti iznad svake dnevne stranačke politike. Mnogi bi morali redovito proučavati dokument “Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013.-2020. – ApolitikA“ koji je 2012. usvojila Vlada Republike Hrvatske i predstavlja nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja. Dozvolite mi citirati: „Arhitektonske politike su katalizator procesa održivog razvoja, brige o javnom interesu i prostoru, unaprjeđenja oblikovnih vrijednosti utemeljenih u graditeljskim posebnostima, zaštiti zdravlja, klime i sigurnosti“.

NACIONAL: Često ste u svojim predavanjima ukazivali na djelovanje pojedinaca nedovoljnog znanja i odgovornosti koji su kočničari lokalnog i globalnog razvoja, što rezultira trajnom štetom do razine nacionalnih interesa i sigurnosti. Kako to da ih baš najviše imamo u Hrvatskoj, a s druge strane tradicija dobre i izvrsne arhitekture nas isto u 20. stoljeću definira izvan naših granica?

Postoji i pojam odgovornosti koji izravno povezujem s profesionalnom etikom unutar struke, ali i s kočničarima svih vrsta koji nikad nisu u stanju ponuditi napredak, a pogotovo njegovo oživotvorenje. U susret svjetskoj konferenciji COP 21 održanoj u Parizu 2015. godine, vijeće arhitektonskih komora Europe izdalo je manifest o odgovornoj arhitekturi kao prilog toj konferenciji, na kojoj su sudjelovale gotovo sve države svijeta, a predsjednici SAD-a i Kine su si pružili ruke u nastojanju i uz obećanje da će poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi se usporile klimatske promjene i ublažile njihove posljedice. Do danas nema sličnog ili noveliranog manifesta ili deklaracije. Svjedočimo sve učestalijim i opasnijim klimatskim promjenama. Tako je prozvana i pozvana odgovornost. Potrebno je od sedamnaest globalnih ciljeva održivog razvoja do 2030. pronaći one koje možete primijeniti ili ostvariti u svojem djelovanju. Arhitektura moderne najveći je promotor arhitektonskog i urbanističkog koncepta u interakciji s prirodom. Prvenstveno i deklarativno funkcionalistički osiguravajući osunčanje primarnih stambenih (i drugih) prostora iz zdravstvenih razloga, a ujedno i energetskih. Zagrebačka škola arhitekture vremenska je paralela njemačkom Bauhausu. Počelo je prije više od sto godina.

NACIONAL: Jesu li neke generacije profesora na AF-u ipak zakazale kad vidimo kakva bezlična i bezidejna računalno generirana arhitektura proliferira po Zagrebu u mlađim generacijama arhitekata? Je li to posljedica biranja ulizica za asistente ili naprosto mlađa generacija vidi samo brzi profit?

Ovo je teško pitanje. Pogotovo kad se postavlja u kontekstu generacija. Možda u kontekstu generacija koje su izvodile nastavu i studirale prema određenom nastavnom programu. Arhitektonski fakultet u Zagrebu (AF) kontinuirano generira i održava kvalitetu. U nedavnoj ocjeni prema istraživanju međunarodno uglednog talijanskog časopisa Domus za arhitekturu i kulturu, od 100 arhitektonskih fakulteta u Europi kao kontinentu, AF je bio među 100 najboljih i unutar njih među 20 vodećih. Nakon 43 godine kontinuiteta nastavničkog rada mogu svjedočiti o različitim prosjecima i različitim metodama vrednovanja. Zasigurno je svaki pojedinac različit u svojim potencijalima za visokoškolski obrazovni rad od pedagoških sposobnosti do stručne referentnosti. Iskustvo prakse je također individualno. Nije (više) ovisno samo o kriterijima škole. Možemo i trebamo se uvijek vratiti na odgovornost i kritički analizirati sve okolnosti u realnom životu koje dovode do recentnog prosjeka. Zapošljavanje se provodi legitimno na temelju natječajnih propozicija. Niz godina bio sam tajnik Katedre za arhitektonsko projektiranje i voditelj Kabineta za stanovanje pa to pratim.

NACIONAL: Smatrate li da je područje etike u arhitekturi danas u konzumerističkom društvu gdje je važan samo kapital zanemareno? Čini se da arhitekti više nemaju moć da odgajaju i educiraju svoje klijente.

Područje etike formalno je regulirano odgovarajućim kodeksima u Hrvatskoj komori arhitekata i stručnim udruženjima; Udruženju hrvatskih arhitekata i automatizmom u gradskim društvima arhitekata. Do koje je mjere i u kojim slučajevima zanemareno sve češće uočavamo u javnim informacijama. Također ne možemo generalizirati jer su iskustva individualna. Činjenica je da je položaj arhitekata ispod razine koju arhitektura zaslužuje u društvu kvalitetnih odnosa. Arhitektura je javna djelatnost i svojevrsna misija. Hrvatsku modernu arhitekturu između dva svjetska rata financirali su investitori koji su bili imućni i obrazovani, i to je idealna situacija za društvo u cjelini.

NACIONAL: Ima li danas kod nas premalo prostora za arhitektonsku kritiku koja prati realizacije?

Da, sigurno. Kritika je potrebna kao kreativna pratilja svakog stvaralačkog čina, ali i svojevrstan korektiv. Pred tridesetak godina na fakultetu je profesor Boris Morsan pokrenuo izborni kolegij arhitektonske kritike, ali se njegovim odlaskom u mirovinu ugasio i kolegij. Godine 1985. profesori Boris Morsan i Marijan Vejvoda započeli su znanstveno-istraživački projekt na temu „Arhitekture i mentalnog zdravlja“, koji je na izvjestan način generirao izborni kolegij arhitektonske kritike. Kritiku treba učiti, to je predmet za buduće arhitekte gdje se arhitekti kritički uče postavljati i prema sebi. Izazovno je pisati kritiku, potrebno je veliko znanje, to nosi za sobom i odgovornost. U kritici se prati i čita svaka riječ, ne možete se time baviti iz dokolice. Lakše je ponekad projektirati, nego pisati kritiku. Danas je kritika često bespomoćna pred nasrtajem kapitala kao mjerila vrijednosti i moći.

NACIONAL: Tko može uvesti red u danas iskrivljenu tipologiju stambene arhitekture, pretjeranu izgradnju volumena zgrade na čestici, gotovo potpuno micanje okućnica oko kuća? Zašto u inozemstvu postoji red, dobivaju li arhitekti, građevinari i naručitelji kazne?

Red se održava u arhitekturi koju kontrolira pravilo – standard poput POS-a. Sve ostalo je na žalost čak ispod toga, ali to ne znači da viši prostorni standard osigurava kvalitetniju arhitekturu. Nažalost, podbacio je urbanizam jer mu to omogućava zakonodavstvo. Kako je moguće da građevinske dozvole izdaju ljudi koji nisu inženjeri? Inozemstvo – vjerojatno ono razvijenije kulture, svijesti i savjesti djelovanja arhitekata kao pojedinaca – jer su strukovna pravila, obaveze i odgovornost jednaki za sve. Tamo ne znaju što je bespravna gradnja. Rušenjem bespravne gradnje koja se napokon upravo intenzivira, šalje se ne prvi put poruka da je stvarno dosta. Postoje slučajevi bespravne gradnje koje potpisuju i ovlašteni arhitekti koji potom sudjeluju u njezinoj legalizaciji. Sankcioniraju se očiti delikti, napose oni medijski otkriveni i praćeni.