Ljubomir Kerekeš, jedini hrvatski glumac koji je rasprodao ‘Veliki Lisinski’, u HNK u Varaždinu priprema ulogu Ilije Čvorovića u ‘Balkanskom špijunu’, s premijerom 11. listopada. Ove sezone Kerekesh teatar obilježava deset godina rada, a glumac iduće godine obilježava i 45 godina karijere

Nekoliko je povoda za razgovor s Ljubomirom Kerekešom. Osim što je kao jedini hrvatski glumac rasprodao Veliku dvoranu Lisinski svojom monodramom „Dimnjačar“ koju izvodi više od 30 godina, Kerekeš u matičnom HNK-u u Varaždinu priprema ulogu Ilije Čvorovića u „Balkanskom špijunu“ redatelja Vanje Jovanovića, koji se premijerno izvodi 11. listopada. Ove sezone navršava se deset godina Kerekesh teatra, za koji Ljubomir Kerekeš upravo piše svoj devetnaesti tekst i osamnaestu režiju. Prvih deset godina obilježio je otvaranjem Scenoteke, bivše Scene Vidra koju je Kerekesh teatar preuzeo na deset godina.

Ljubomir Kerekeš će iduće sezone napuniti 45 godina karijere, ali ne razmišlja o mirovini. Rođen je u Varaždinu 1960., a od 1980. do 1994. bio je u ansamblu HNK-a u Varaždinu te je tri godine, do 1996., proveo u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Zatim ulazi u ansambl HNK-a u Zagrebu u kojem ostaje do 2014. kad se vraća u rodni Varaždin, u ansambl HNK-a u Varaždinu gdje je nacionalni prvak Drame. Kerekeš je 1996. godine osvojio dvije Nagrade hrvatskog glumišta, jednu za ulogu majora Alekse u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, a drugu za ulogu Jedermanna u predstavi „Jedermann iliti Vsaković“ u produkciji HNK-a u Varaždinu.

NACIONAL: Predstavu „Dimnjačar“ odigrali ste 17. rujna u rasprodanoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kao jedini hrvatski glumac kojemu je to uspjelo, i to u produkciji Kerekesh teatra koji dolazi s nezavisne scene. Ogroman je to uspjeh, kako se osjećate?

Iskreno, nisam očekivao da će baš Dvorana biti rasprodana do zadnjeg mjesta, ali htio sam to napraviti nakon svih godina igranja, svih tih silnih brojki. Krenuli smo u to u lipnju i uz odličnu promociju, Dvorana se počela puniti da bi se na kraju zapravo tražila i karta više. Lijepo je bilo.

‘Kerekesh Teatar prošle je godine odigrao čak 286 predstava, a ove godine ćemo ih odigrati više od 320. Taj broj još nije imalo nijedno nezavisno kazalište’

NACIONAL: Kakav je osjećaj vama kao glumcu vidjeti pun Lisinski, 1885 ljudi?

Osjećaj je predivan. Igrao sam već i pred 1300 ljudi, u nekim ne baš tako dobrim uvjetima, na otvorenom, ali sve je prošlo u redu. Lisinski ima svoje specifičnosti ako govorimo o samoj dvorani. Još se i radi o monodrami. Stand-up nastupi su druga priča, ali ovo je kazališna monodrama s minimalističkom scenografijom, a pozornica je ogromna tako da sam širio igrajući prostor koliko god sam mogao. Ispalo je predivno, puno mi je srce. Iako, zaista mi nije važno igram li pred 20, 200 ili dvije tisuće ljudi, ne robujem tome, ali drago mi je da sam to uspio napraviti dobro znajući gdje sam sve igrao i u kakvim okolnostima – od skladišta, javnih zahoda, bolje da ne kažem gdje sam sve igrao „Dimnjačara“ u ovih 30 i nešto godina.

NACIONAL: „Dimnjačara“ ste od premijere 1992. odigrali 1380 puta. Ta brojka zvuči nevjerojatno veliko, ali što ona vama kao glumcu znači? Što znači da ste igrali istu predstavu toliko puta?

Već prve godine kad je predstava izašla, od veljače 1992. do kraja te godine, „Dimnjačara“ sam odigrao 300 puta! Tada sam igrao „Bogog Ivača“, predstavu varaždinskog HNK-a koja je slavila stotu izvedbu pa sam, sjećam se, u istoj večeri na Stančićevom trgu u Varaždinu, u 20 sati, igrao tu kajkavsku farsu nepoznatog autora, a u 22 sata „Dimnjačara“. To je bila jedna vesela kazališna večer.

NACIONAL: Igrati jednu predstavu, i to monodramu, više od 30 godina, to je zaista rijetko u svjetskim razmjerima. Kako su prošla ova tri desetljeća druženja s „Dimnjačarom“?

Najvažnije je da se i danas, nakon 44 godine glumačkog staža, još uvijek osjećam kao dijete, to me ispunjava i krećem se u tim nekim žanrovskim sferama koje iziskuju smijeh i bave s smijehom, ali društvenim aktualnostima koje individualno zamatam u neki celofan humora. Ponekad mi se i ne da, možda iz privatnih razloga nisam spreman za predstavu, ali kad sve krene, kad stanem pred publiku, sve se zaboravi i uživam.

‘Nikad me nije zanimala ‘prva lopta’, ni ‘ha ha’ varijanta da se ljudi smiju zbog smijeha samog’ Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Spomenuli ste smijeh, zašto vas komedija baš ispunjava?

Da ne zazvuči pretenciozno i prepotentno, ali zaista sam se naigrao drama u životu. Zaposlen sam u HNK-u u Varaždinu, 19 i pol godina bio sam u ansamblu HNK-a u Zagrebu, tri godine u Kerempuhu i zaista mogu reći da ne znam što sve nisam igrao, a s druge strane, svjestan sam činjenice da imam sedam života i da sa svih tih glumačkih sedam života ne bih uspio odigrati sve što se glumcu nudi. S te strane nemam za čime žaliti. Kad pogledam iza sebe, u siječnju ću navršiti 65 godina i spreman sam za penziju.

NACIONAL: Hoćete li ići u penziju?

Ne pada mi na pamet. Šalim se, naravno, što se tiče HNK-a u Varaždinu, kad ću po zakonu morati pozdraviti matično kazalište, ja ću to učiniti dostojanstveno, ali ostaje mi bogomdani „ventil“, a to je Kerekesh teatar koji radi već deset godina. Upravo pišem svoj šesnaesti tekst i to će biti moja osamnaesta režija. Stoga, to je moj ventil. Dosta se kazalište promijenilo, od nekadašnje „stare škole“ u koju sam ja ušao vrlo mlad. Generacije Dvornika, Dracha, Zoričića, Gende, a ja sam s njima počeo igrati jako mlad cijeneći starije kolege i učeći od njih, a natrag sam dobivao taj neki kolegijalni odnos. To je jedna velika škola. To spominjem zato što je to danas u velikoj mjeri nestalo.

NACIONAL: Nestalo u smislu odnosa mlađih i starijih kolega? Ne mislite da mlađi i danas uče od starijih glumaca?

Prije bi to bilo pitanje hoće li netko od mene učiti. Ja sam spreman na to i na dispoziciji, a mnogima sam vjerojatno nesvjesno i pomogao jer nikad nije bilo direktnog pitanja. Vrlo je rijetka situacija da netko pita za savjet, da se neke stvari preispituju, toga nema, nažalost. To je šteta. Znam se šetati ulicom pa mi priđu mlađi i kažu „gospon Kerekeš“. Meni to odmah zasmeta jer nisam ja gospon, gospoda su u Remetincu, mi smo obični smrtnici. Uglavnom, ti mi mladi kolege kažu da bi rado sa mnom nešto radili. Što reći na to? Najradije bih sve njih stavio na jedan kup i pomogao im, ali to nije moguće. Sviđa mi se to da Kerekesh teatar nudi mladim ljudima šansu.

NACIONAL: Kerekesh teatar ove sezone slavi deset godina, a ulazak u novi prostor – Scenoteku – najbolji je način da se to obilježi. Otvaranje Scenoteke za vas je velika stvar, što to znači za vas i za Kerekesh teatar?

Znači puno iz jednostavnog razloga. U Varaždinu ćemo otvoriti Kulturni centar, no to ide puno teže nego što smo očekivali. To je sve žalosno, to je jedan veliki cirkus koji počiva na jalu i zavisti, nepriznavanju, nepoštivanju mene kao čovjeka i umjetnika koji je u velikoj mjeri nosio varaždinsko kazalište na svojim leđima, stavljao ga u žižu kulturnih događanja, ali od gradskih struktura nikad oko toga nije bilo zelenog svjetla u smislu priznanja. Kako kažem i u „Dimnjačaru“, glume bude uvijek, samo ljudi ne bude. To je moj moto. Gledajući iz kuta profesije, nakon svega, ipak je najvažnije sačuvati sebe i biti spreman za sve izazove koje pružaju gluma i kazalište, nego da priča bude obrnuta. Ako je priča obrnuta, onda od toga ne bude ništa. Isto tako, sklon sam vjerovati da ovaj posao možete raditi samo s ljudima koji su po profesiji glumci. Ne možete ga raditi s glumcima koji nisu ljudi.

NACIONAL: Jeste li zato krenuli u Scenoteku ili je to došlo nenadano?

Scenoteka je došla zbog prilike koja se ukazala, nismo mogli znati da će to biti sigurno nego smo ispoštovali sve uvjete natječaja i uspjeli smo. Neki ljudi žale zbog toga, ali sve ostaje isto, igrat će sve nezavisne produkcije koje su igrale i u nekadašnjoj Vidri. Sve smo ostavili isto, a opet smo najmanje sebi dali. Takva je situacija bila predviđena i s kulturnim centrom, Kerekesh teatar imao bi deset do 15 posto termina. I dalje najviše putujemo, u kombiju smo i igramo posvuda. U kulturnom centru bi djeca plesala, svirala, imala tonski studio, KUD-ovi bi mogli imati probe, nastupe i druženja, a mogle bi se organizirati i konferencije, simpoziji. Danas se sve to „trpa“ u kazalište i takav jedan centar kronično nedostaje Varaždinu, a oni koji bi to prvi trebali priznati, uspješno zaobilaze tu temu na svakom koraku.

NACIONAL: Scenoteka je otvorena 18. rujna.

Bilo je jako lijepo, predstave su rasprodane. Drago nam je što više ne moramo imati probe u garaži za kamione i što možemo stvarati u normalnim uvjetima. Kazališna dvorana u Draškovićevoj 80 je uređena, opremljena novim razglasom i novom rasvjetom, a i caffe bar na ulazu u kazalište je dobio novi izgled i jako mi je ugodno doći tamo.

NACIONAL: Deset godina Kerekesh teatra je za vama, koliko je on važan za hrvatsku kulturu? Teško je o sebi govoriti, sigurno?

Tako je, teško je o sebi govoriti, ali mogu reći ono što ljudi govore. Govori se da smo kazališni brend, da smo produkcijski odlični, a mogu potvrditi i da smo najzaposleniji. Prošle godine odigrali smo 286 predstava, a ove godine odigrat ćemo ih više od 320. Taj broj još nije imalo nijedno nezavisno kazalište. Drži nas jedna velika pozitiva, ljudski segment koji je najjače ljepilo. I zaista nije novac u prvom planu.

NACIONAL: Ova sezona se stvarno zahuktala pa tako snimate film s Milom Ostojićem, a pripremate i ulogu u HNK-u u Varaždinu, gdje ste nacionalni prvak Drame. Igrate Iliju Čvorovića u „Balkanskom špijunu“ u režiji Vanje Jovanovića.

Imam dosta posla, ali i privatnih problema jer mi je mama umrla pa se brinem o tati. Ali sve to ide jedno s drugim. Malo je, skoro bi čovjek rekao, pogrešno vrijeme za sve to. Ali kak’ bi Krleža rekao „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo“ pa budem i ja tog „Balkanskog špijuna“ pripremio. To je izazovan posao.

NACIONAL: Kad se radi o nekom tako poznatom tekstu koji se puno puta izvodio u kazalištu, o poznatom filmu, još poznatijem liku koji je zaista postao kultan, je li vam kao glumcu teže pronaći „svog“ Iliju? Razmišljate li o tome?

Iskreno, zavrtjet ću svoj film u glavi i pronaći po tom pitanju neki svoj ključ i otvoriti neka pitanja i razloge oko toga teksta i lika. U suradnji s redateljem, mladim Vanjom Jovanovićem. Iznimno je pošten, pristojan, pripremljen što je najvažnije, konkretan je, a u toj je konkretnosti jednostavan, pruža kreativnu slobodu, o svemu se s njim može razgovarati. Postoji problem koji se davno pojavio u hrvatskom kazalištu da neki redatelji rade tako da „nemaš ti što misliti, ja sam tu da mislim“.

NACIONAL: Koliko takav stav koči glumce?

Naravno da koči, jer onda se i glumci mogu postaviti slično, a to znači da zakržljaš i ti sam. Treba uvijek postojati neki „fajt“ glumca i redatelja u zajedničkom cilju, da stvore dobru predstavu. Često sam se znao pofajtati, primjerice, s pokojnim Ivicom Kunčevićem. To je sve, naravno, prije svega bila pozitiva koja vodi prema nečem dobrom, to je način stvaranja. On je govorio da sam ja uvijek bio protiv, da sam forsirao nešto svoje, a on se nije slagao, da bi na kraju priznao i opet je bilo po njegovom. Šalim se, naravno, ali takve su rasprave korisne. To su stvari koje postoje mimo zadanih gabarita, konjskog ulara kojim se kreće proizvodnja predstave. Sve što se događa oko predstave, a ima predznak bogatstva, to je ono što vam kasnije, i kad nekoga više nema, ostaje kao lijepa uspomena.

NACIONAL: Što vam je u fokusu prilikom pripreme uloge Ilije Čvorovića?

Manje-više želim napraviti lik koji je pitanje „žileta“, sklisko je to, kako za današnje ljude iznijeti tu problematiku ranjavanja u svijesti, u glavi, u percepciji života, napraviti pomirbu između onoga do čega držite u životu i što imate, kao i što je posljedica vaše, uvjetno rečeno, krive prosudbe. S tim se „borim“, ali stalo mi je do toga da tu bude humora, dobre prirodne zezancije. Tekst je briljantan, malo ga je Vanja „štucnuo“ jer je izbacio neke stvari koje nisu toliko konkretne da bi danas bile prepoznatljive.

NACIONAL: Vaši se tekstovi izvode u Kerekesh teatru, koliko je važno za hrvatskog autora da se domaći suvremeni tekstovi izvode u kazalištu? Toga je sve više, napokon.

Apsolutno je važno. Pišući, ja sam na strani humora, ali riječi zamotavam u celofan. Namjera mi je da između tih rečenica postoji neka konkretnost današnjice, našeg društva, problematike našeg društva. Nikad me nije zanimala „prva lopta”, a ni „ha ha“ varijanta da se ljudi smiju zbog smijeha samog. Da odgovorim na pitanje, smeta mi crnina. I u tekstovima i na hrvatskom filmu. Ne kažem da su to loši filmovi, ali ne gleda mi se to jer takve stvari proživljavam svaki dan u životu, ne moram još i na filmu to gledati ili u kazalištu. Dobro je da se pišu tekstovi jer danas od svega onoga što je ostalo, a nije imalo tu dubinu „kopanja po društvu“ kao što je, primjerice, Dostojevski to radio ili Kosinski, nema ničega. Ne znam zašto bi se, primjerice, radio Shakespeare, preplitko je to. Za mlade koji su „navinuti sto na sat“, s dramaturškog aspekta takvi tekstovi su prodavanje muda pod bubrege. Mislim da su mladi otišli puno dalje po pitanju interesa. Raduje me da ljudi pišu, da su prisutni danas, da kopaju po životu, da traže boljitak i da traže gdje su problemi, da nude rješenja. Ja takve stvari kao glumac puno bolje mogu razumjeti i to mi je veći izazov.

NACIONAL: Spomenuli smo da ćete iduće godine obilježiti 45 godina karijere, kako ćete proslaviti taj jubilej? Što uopće znači ta brojka za vas, čega se najradije sjetite?

Obilježiti na neki poseban način neću, ali mogu samo biti sretan da je sve prošlo odlično. Više razmišljam o sretnoj varijanti da sam prije 20, 25 godina uspio raščistiti sve u životu s budalama i ostati svoj čovjek i miran po tom pitanju, da me ništa ne grize. Već su prošle godine i godine otkad na mojim leđima više nema mjesta za nož, sve je zauzeto. Ali ostati čist i svoj i dalje funkcionirati, to je najveći uspjeh.

NACIONAL: Jeste li zbog toga nešto propustili, žalite li za čime?

Mogu žaliti samo zbog toga što postoje takvi ljudi, previše je bilo takvih ljudi koji su se ponašali kako se nisu smjeli ponašati. To govorim i iz aspekta svog sina Jana koji je veliki emotivac, veliki sentiš počiva u njemu. Taj sentiš onda samo kulminira u trenucima nepriznavanja nečije, u ovom slučaju moje ili njegove, želje i volje da se napravi nešto, da se pomogne oko nečega, da se nešto realizira. Samo se rampe spuštaju i to je životni šamar s kojim se teško nositi i dugo ostavlja fleku crvenila na licu. Ja sam na dispoziciji da mu pomognem, često o tome znamo razgovarati, ali Jan je atomska bomba, ima puno želje, volje, sposobnosti. Samo borba, nema drugog načina. Da prodate dušu, bilo bi puno lakše, ali ipak bismo puno više izgubili nego dobili. Sa Scenotekom ćemo biti tu deset godina, trudit ćemo se ljude nasmijati, zabaviti, dati mogućnost svima za krov nad glavom.