S Ljubom Jurčićem, profesorom emeritusom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i ministrom gospodarstva u vladi Ivice Račana 2000. godine, razgovarali smo prošlog tjedna WhatsApp-om o dolazećoj globalnoj ekonomskoj krizi, energetskoj krizi u Europi i uvođenju eura u hrvatski monetarni sustav početkom sljedeće godine. U trenutku našeg razgovara Jurčić se nalazio u Nizozemskoj istražujući geopolitičke aspekte ekonomija kroz povijest. Kada smo razgovarali bio je u Dunkerqueu, povijesnom mjestu spašavanja britanskih vojnika na početku Drugog svjetskog rata. Prije toga, kako je rekao u uvodu razgovora, posjetio je i Orlovo gnijezdo (Hitlerovu vikendicu), Teutoburšku šumu gdje su Germani pod vodstvom Arminija nanijeli najveći poraz Rimljanima u 9. godini poslije Krista, Waterloo, a bio je upravo na putu u Normandiju gdje su se saveznici iskrcali na Dan D u Drugom svjetskom ratu i krenuli u završni obračun s Hitlerom.

B&B: Što će Hrvatskoj donijeti uvođenje eura početkom sljedeće godine? Što je s kriterijima iz Maastrichta za ulazak u eurozonu? Jesu li ti kriteriji i dalje na snazi?

Ti kriteriji iz Maastrichta štite Europu od države koja ulazi eurozonu da ne unese velike i loše dugove. To bi trebalo jamčiti sigurnost Europi: proračunski deficit do 3 posto, stopa inflacije određene zemlje članice ne smije biti veća od 1,5 postotnih poena prosječne stope inflacije za tri zemlje EU-a s najnižom inflacijom, javni dug do 60 posto BDP-a. Te je kriterije europska monetarna unija donijela da neka zemlja, koja pristupa euru, ne bi donijela prevelike dugove. Te smo kriterije zadovoljavali i valjda zadovoljili, ali na vlastitu štetu. Budući da je euro politička odluka i instrument, ovi kriteriji ne moraju se uvijek poštovati.

B&B: Zašto smatrate da je Hrvatska zadovoljila te kriterije, ali na vlastitu štetu? Nije li to pridonijelo i ekonomskoj stabilnosti?

Ti su kriteriji zadovoljavani na štetu vlastitog razvoja, a otjerali su i 10 posto ljudi iz Hrvatske u inozemstvo. Održavali smo javni dug, ali zato nismo investirali u razvoj. Nismo investirali u povećanje vlastite proizvodnje, nismo investirali u infrastrukturu. S tim kriterijima ekonomski smo se spustili na dno Europe, u društvo Rumunjske i Bugarske. Vodili smo lošu ekonomsku politiku. Realni kriteriji su investiranje u ubrzanje razvoja i osuvremenjivanje gospodarske strukture, povećanje proizvodnih kapaciteta, izvoza i BDP-a kojim bismo stizali razvijene zemlje Europske unije. Trebamo imati ulaganje u razvoj iznad europskog prosjeka, a imamo manje, tako da euro za Hrvate neće pasti na plodno tlo. Uvođenje eura sada je čista politička odluka koja će imati dugoročno štetne ekonomske, a potom i političke posljedice. Drugo, od kada smo uveli kunu u hrvatski monetarni sustav nikada je nismo koristili kao ekonomsko-politički instrument hrvatskog razvoja. Dozvolili smo deviznu klauzulu pa su funkciju novca u Hrvatskoj obavljale strane valute. Razvoj suvremenih država temelji se na nacionalnoj industrijskoj politici i politici nacionalnog novca. Hrvatska nije koristila ni jedno od ovoga. Kao da nemamo vladu u Hrvatskoj. To će se vidjeti i prije 2030. pa ćemo ocijeniti kakvi će bili efekti uvođenja eura.

B&B: Što je onda Vlada Andreja Plenkovića ako, kako kažete, nije hrvatska vlada?

Vlade su se u Hrvatskoj, pa i ova Plenkovićeva ponašale kao administratori Europske unije. Misle da je dovoljno ono što Bruxelles kaže. Promoviraju se europske direktive kao dovoljan uvjet za razvoj Hrvatske. One nisu ni toliko nužne, iako povećavaju mogućnosti razvoja, ali u svakom slučaju nisu ni izbliza dovoljne. One su okviri, ali kakvo će biti stanje u hrvatskom društvu i gospodarstvu unutar tih okvira ovisi isključivo o ekonomskoj politici Vlade, a ne o EU-u. To nije zadatak europske politike. Europska politika razvija i štiti ljudska prava, štiti okoliš, stvara slobodno i jedinstveno tržište, ali Europska unija nema zadatak voditi ekonomsku politiku u državama članicama. Ekonomska politika, njena struktura, pa onda i razvoj svake zemlje isključiva je nadležnost vlade svake od država članica.

B&B: Ako je sve u rukama država članica, što onda radi Europska komisija?

Europska unija gradi jedinstveno europsko tržište, fizičku i institucionalnu infrastrukturu da robe i usluge na cijelom teritoriju Europe mogu što jednostavnije i uz što manje troškova juriti po tom europskom tržištu. Čije će robe i usluge biti na toj infrastrukturi ovisi od vladama država članica EU-a. Hrvatska na tome ne radi ništa. Politika hrvatske vlade je reaktivna.

B&B: Što konkretno podrazumijeva ta, kako kažete, reaktivna politika?

Primjerice, kada se pojavi inflacija Vlada pokušava nešto napraviti, ali ne može ništa napraviti. Vlada donosi neku socijalnu mjeru, ali to nije ekonomska mjera. Ekonomska mjera podrazumijeva da se u vrijeme biblijskih sedam debelih krava stvori akumulaciju, poveća kapital i BDP. Onda dođe sedam mršavih godina. Kada se pojave te mršave krave onda se iz te akumulacije pokrivaju troškovi inflacije i ublažava inflatorni udar. Udar inflacije lakše se podnosi na 30 tisuća eura po stanovniku, koliki je prosjek EU-a, nego s 12 tisuća eura po stanovniku, koliki je prosjek Hrvatske. Tako rade pametne, razvijene zemlje. Nikada nismo imali razvojnu politiku da bismo povećavali nacionalni kapital i nacionalni dohodak. Sada kada je došla inflacija mi pravimo predstave, jer su nam velike brige pale na leđa. Ali pitanje je što smo radili u proteklih 30 godina.

B&B: Neće li Vladi ipak biti lakše kada se uvede euro? Neće biti samo hrvatska vlada odgovorna za ekonomsku politiku zemlje, nego će to postati i Europska središnja banka u Frankfurtu.

Možda je to i cilj. Da samo glume ministre i premijere, a da odgovornost prebacuju na Europu. Europa će nam svakako pomoći, ali pomoć nije razvoj nego preživljavanje i zemlja se od razvojne pretvara u prosjačku. Problem je u tome što moramo imati svoj koncept i vlastitu politiku prilagođenu hrvatskim specifičnostima. Hrvatska vlada je jedina i uvijek će biti odgovorna za Hrvatsku i za hrvatski razvoj. To ne može prebaciti na EU ili bilo koga drugog. Nijedna se zemlja nije razvila dok nije stvorila vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj. Nažalost, Hrvatska to još nije uspjela. Ako toga nema, onda će se u Europi događati unutarnja kolonizacija, što se u Hrvatskoj već događa.

‘Otkad smo uveli kunu u monetarni sustav, nikada je nismo koristili kao ekonomsko-politički instrument razvoja’

B&B: O kakvoj unutarnjoj kolonizacije govorite?

Stranci uzimaju sve najbolje domaće resurse u zemlji koja nema aktivnu ekonomsku politiku. Uzimaju nacionalnu štednju, najuspješnija poduzeća, zemlju, šume, vode i uzimaju najsposobnije ljude. Kad su najbolji nacionalni resursi u stranim rukama, to je suvremena kolonizacija, što nije dobro ni za stabilnost EU-a niti za razvoj zemlje. Sposobni ljudi idu u stranu zemlju ili kompanije iz druge zemlje dolaze u Hrvatsku i pokupe najobrazovaniji, najbolji kadar. Nije toliko problem u hrvatskom obrazovanju, jer ljudi čim prijeđu granicu pronađu posao uz višestruko višu plaću. Problem je u lošoj strukturi hrvatske ekonomije koja je rezultat nepostojanja sustavne hrvatske ekonomske politike. Uglavnom se svodi na improvizacije i iznuđene reakcije. Vidjet ćemo što će se događati od sljedeće godine kada prestane zabrana prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima.

B&B: Može li to biti korisno? Moglo bi povećati poljoprivrednu proizvodnju u Slavoniji.

To možda može biti korisno, ali pitanje je kome će urod i zarada pripasti? Možda ćemo postati suvremeni kmetovi u vlastitoj državi. Kada pogledate koliko je tvornica i radnih mjesta otvoreno za vrijeme bivše države, a koliko danas, ispada da je tadašnja ekonomska politika bila hrvatskija nego današnja. Bili su to Končar, Podravka, Pliva, Đuro Đaković, Jugoturbina, Petrokemija…

B&B: No Petrokemija bi mogla sada biti uspješna zbog proizvodnje umjetnih gnojiva jer je EU uveo sankcije najvećim svjetskim proizvođačima umjetnih gnojiva, Bjelorusiji i Rusiji?

Mogla bi, ali i ona prelazi u strano vlasništvo. Nekada smo imali i brodogradnju. Svaki hrvatski brod u svojoj klasi dobivao je međunarodne nagrade. Hrvati su bili sposobni napraviti kvalitetan brod svjetske klase. Danas bismo mogli graditi i tankere za ukapljeni plin, ali to više ne možemo jer je ugašen Brodarski institut. Bez Brodarskog instituta ne može se napraviti novi kvalitetan brod.

B&B: Za ekonomiju svake zemlje u kriznim vremenima najvažnije je osigurati dovoljno energije i dovoljno hrane, a pred vratima je nova depresija. Kako se Europa nosi u toj priči?

Kad gledamo Ameriku kao kontinent, ona je jedna tektonska ploča. S druge strane je Euroazijska ploča. To su nekakve prirodne cjeline. Naravno, zemaljska kugla je zaokružena cjelina. Bog je dao ljudima sve što im treba, samo ljudi se trebaju organizirati bez pohlepe. Mlade generacije zaboravljaju, ne shvaćaju što je rat, kao što su bili Prvi i Drugi svjetski rat. Ljudi u ratu postaju jako svjesni što je bitno, a što je manje bitno. Tako je i u vrijeme velikih kriza. Globalizacija je donijela osjećaj da se sve može kupiti. Usput se zaboravilo ono što je zadatak svake države, a to je da osigura dovoljno energije i hrane svojim građanima i poduzetnicima. Svaka država treba odrediti koji su strateški proizvodi za nju i u kojoj količini, a to se ne prepušta samo tržištu. Primjerice, Hrvatska uvozi oko 30 posto električne energije. Tako je godinama, a da nitko u Hrvatskoj nije donio politički racionalnu odluku za tih 30 posto nedostajuće električne energije izgraditi kapacitete i još 30 posto za kapacitete koji će izići iz upotrebe u narednim godinama. Isto je s hranom. Trebalo bi pogledati kakve je analize i politike vodila Engleska da bi preživjela kada su je blokirali Napoleon i Hitler.

‘Razvoj suvremenih država temelji se na nacionalnoj industrijskoj politici i politici nacionalnog novca. Hrvatska nije koristila nijedno od toga’, kaže Jurčić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Što su pokazale te britanske analize?

Velika Britanija je od 60 do 70 posto hrane u to vrijeme uvozila iz svojih kolonija okupljenih kasnije u Commonwealth. Kada je došlo do te blokade, počeli su razmišljati kako na vlastitom teritoriju proizvesti potrebnu hranu. U nevidljivoj strategiji svake države, koja može biti i tajna, ali mora biti stručna, treba se predvidjeti koliko i kako samostalno možemo u apsolutnim iznosima i per capita proizvesti energije, hrane, lijekova i oružja. Mi to u Hrvatskoj ne radimo, ali ne radi se to ni u Europi. Već tridesetak godina Europa nema lidera. Riječ je o birokratima koji ne vuku poteze koje bi trebali. Europa nema ideju kako voditi Europsku uniju u 21. stoljeću, za razliku od političara koji su to znali kada su stvarali Europsku uniju. Imali su jasan cilj. Znali su cijeniti i shvaćali su koliko je važan mir. Kad je 1990. pao socijalizam, sve je počeo određivati kapital, a izgubila se solidarnost među europskim državama. Države trebaju biti solidarne, jedna drugu treba pomagati, a kompanije su tu da međusobno konkuriraju. Međutim, danas su države stale iza svojih kompanija i kroz te kompanije konkuriraju. Francuzi su nam prodali Rafalee, ali nisu nam pomogli da izgradimo proizvodne pogone vrednije od Rafalea. Ipak je Francuska malo razvijenija od Hrvatske i to bi bilo u duhu EU solidarnosti.

B&B: Spomenuli ste Euroaziju kao cjelinu koja ima, kako kažete, dovoljno i energije i hrane. No energenti, plin i nafta su dominantno u Rusiji, a dijelom i u Ukrajini. Rusija i Ukrajina najveći su i svjetski izvoznici žitarica, a tamo je rat posljedica ruske invazije. Kako će Europa nadoknaditi ruski plin kojeg se sada odriče zbog sankcija uvedenih Rusiji?

Zbog agresije Rusi su na Zapadu proglašeni velikim zlom, a rat i jest veliko zlo. Sjetimo se 1945. godine kada je završio Drugi svjetski rat, kad se jasno vidjelo koliko je rat poguban. Tada je bilo jasno da mir nema cijenu. Bolje je 300 godina pregovarati nego jednu godinu ratovati. Pomirba u Europi dogodila se između Francuske i Njemačke kao dvije glavne europske zemlje, a na euroazijskom tlu glavna je pomirba bila između Njemačke i Rusije, kao sljednice bivšeg Sovjetskog Saveza u kojem je bila i Ukrajina. Sovjetski Savez je u Drugom svjetskom ratu dao živote 25 milijuna ljudi, puno više od drugih zemalja Europe. Zato bi trebalo imati razumijevanja i za taj osjećaj Rusa. U ekonomiji učimo da međunarodna trgovina smanjuje potrebu za ratovanjem i pljačkanjem. Bojim se da je sadašnja histerija rata otišla u drugom smjeru i smanjuje prostor pregovorima. Kao da se u ljudima akumulirala zločesta energija koju sada, kroz rat, žele izbaciti iz sebe. Političari bi trebali biti puno racionalniji. Zamislite koja je snaga morala biti u ljudima nakon Drugog svjetskog rata između Rusa, Nijemaca i Francuza kada je miris krvi još bio u zraku, da krenu u mirnu suradnju. Da se Njemačka i Francuska spoje u Europsku uniju veliku je ulogu odigrala Amerika, a sada se europska politika zaletjela u energetskoj strategiji.

‘Hrvatska uvozi oko 30 posto električne energije. Nitko nije donio politički racionalnu odluku o izgradnji kapaciteta’

B&B: Zašto mislite da se Europska unija zaletjela u svojoj energetskoj politici?

To je posljedica ukrajinsko-ruskog rata. Europa je situaciju činovnički olako shvatila. Nije moguće 150 milijardi kubika ruskog plina i 5 milijuna barela ruske nafte tek tako zamijeniti jednim potezom na papiru u godinu dana. Pogriješili su u temeljnoj i vrlo jednostavnoj energetskoj računici. Ne znam jesu li izračunali koliko je potrebno da se to zamijeni LNG-om? Koliko je za to potrebno terminala, koliko vremena da se izgradi potrebna infrastruktura, koliko za to treba LNG tankera, kojih nema dovoljno? Mogu li Amerika i Katar pokriti taj nedostatak? Mogu li oni toliko podići proizvodnju da bi pokrili potrebe Europske unije? Problem nije samo kako preživjeti godinu dana, nego je problem i kako preživjeti mjesec dana bez energije. Isporučuje se oružje Ukrajincima da pucaju po Rusima i očekuje se da će Rusi mirno isporučivati plin i naftu. Ne govorim tko je kriv za rat, nego samo što je rat. Sad smo u prvoj fazi trećeg svjetskog rata. Ako se pređe u treću fazu, bit će nemoguće zaustaviti i postat će svjetski rat. Molim Boga i govorim da treba sve učiniti da se rat u Ukrajini zaustavi u ovoj fazi. Bili ti osjećaji racionalni ili iracionalni, političar mora biti hladan i racionalan.

B&B: Može li političar u atmosferi ruske agresije uopće ostati racionalan, previdjeti i ne vidjeti rusku invaziju na Ukrajinu?

Političari u ovakvoj situaciji moraju biti hladni i racionalni i znati koje su dugoročne štete i stradanja, a koje su koristi pojedine politike. Euforiju rata trebaju smirivati i pronalaziti najmanje loše rješenje. Dobrih rješenja u ovim situacijama nema. Barem ne za sve. Osim ljudskih žrtava i ratnih razaranja, za Europu i ostatak svijeta je pitanje hrane i energije. Kao što sam rekao, pitanje je imaju li Amerika i Katar dovoljno proizvodnih kapaciteta da nadomjeste ruski plin, a nema ni dovoljno brodova opremljenih za tu vrstu tereta kao što je ukapljeni plin, u kojem temperatura u spremniku tankera morati biti najmanje minus 170 stupnja Celzijusa. Taj se plin komprimira u tekućinu, pa se onda kada dođe u luku prihvata ponovo vraća u plinovito stanje.

‘Pitanje je imaju li SAD i Katar dovoljno proizvodnih kapaciteta da nadomjeste ruski plin, a nema ni brodova…’

B&B: Bi li se tu sada mogao pronaći dobar posao i za hrvatska brodogradilišta, za gradnju tankera za ukapljeni plin?

Mislim da ne. Hrvatske brodogradnje više nema. LNG tankeri spadaju u malo složenije brodove, a rade ih Japanci, Nijemci, Amerikanci i drugi. Nema ih dovoljno, a ta je tehnologija i skuplja. Riječ je o čistoj matematici i tehnologiji koja uključuje hlađenje i grijanje. Ne znam kako su u Bruxellesu to računali. Sprema se neka uredba da se za 15 posto smanji potrošnja plina u Europi. Planovi su da bi se ljudi u Europi trebali grijati na temperaturi do 19 stupnjeva Celzija. To su lijepi planovi, ali ovo što se događa je velika geopolitička igra u kojoj se tuku narodi, sukobljavaju svjetovi, sukobljavaju ideologije. Kreira se nova geopolitička karta svijeta i novi geopolitički odnosi. Vrijeme je slično 1919. godini, poslije Prvog svjetskog rata kada su se krojile nove granice nakon pada starih carstava i kada su nove države gradile odnose i politike po ugledu na westfalske sporazume iz sredine 17. stoljeća. Westfalski mir potpisan je 1648. između cara Ferdinanda III., njemačkih kneževa te predstavnika Nizozemske, Francuske i Švedske. Tada su definirani suvereniteti i načini funkcioniranja država kao samostalnih jedinica, a takve smo države poznavali ne samo do 1945., nego i do prije dvije godine, a sada ovaj rat u Ukrajini otvara novi pristup geopolitici. Ta bi politika mogla biti puno negativnija od politike koju smo imali donedavno. Stvara se podjela svijeta. Veća i grublja nego u Hladnom ratu.

B&B: No to je šira slika, ali mi smo pred vratima nove ekonomske krize navezane na krizu zbog pandemije koronavirusa, uz rat u Ukrajini. Kako to objašnjavate?

Pred vratima smo kriznog vala započetog još financijskom krizom 2008. i 2009. Tada se promijenila ekonomska politika na globalnoj razini upumpavanjem velikog iznosa novca u ekonomije da bi se održala potražnja i spriječila nova velika depresija. Ostali su neraščišćeni računi u javnim financijama, a struktura ekonomije se promijenila. Već 2010. zemlje su se počele zatvarati, okretati unutrašnjem tržištu, povlačiti proizvodnju u vlastitu zemlju, pa je to počelo usporavati globalne lance proizvodnje. Nakon toga dolazi i zdravstvena kriza 2020. zbog pandemije koronavirusa koja je onda uletjela i u ekonomsku i financijsku sferu.

‘U nevidljivoj strategiji svake države, koja može biti i tajna, ali mora biti stručna, treba se predvidjeti koliko i kako samostalno možemo u apsolutnim iznosima i per capita proizvesti energije, hrane, lijekova i oružja’, ističe Jurčić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Europu čeka i energetska kriza. Kako je može prebroditi?

Europa će imati puno problema ako se ne postignu dogovori oko isporuke plina iz Rusije, a za to je potrebno smirivanje sukoba u Ukrajini.

B&B: Bi li se mogla pojaviti i ideja da osim Sjevernog toka 1 i 2 za ruski plin napravi i Sjeverni tok 3 za američki plin podmorjem preko Atlantika?

Možda, ali to bi bio preveliki zalogaj, a trebalo bi i puno vremena. Sjeverni tok 1 i 2 idu podmorjem, ali samo kroz Baltičko more. Zanimljivo je da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij poziva europske zemlje da zatvore dotok ruskog plina, pa ne znam zašto on ne zatvori plinovod Južni tok koji ide preko ukrajinskog teritorija. Čini se da Rusi plaćaju i naknade Ukrajini za transport tog plina, pa je taj rat pomalo i čudan. Pitanje je što se događa u njegovoj pozadini.

B&B: Kriza zbog pandemije prekinula je i dobavne lance. Kakve to ima posljedice?

Dobavne lance počela je trgati financijska kriza iz 2008. i 2009., a pandemija je uzrokovala puno veći udar baš na te dobavne lance. Mi koji pratimo što se događalo 2011. i 2012. a to predajem i studentima, uočili smo elemente deglobalizacije u to vrijeme svjesno uvedene ekonomskom politikom, a 2020. samo su se pojačali ti prisilno potrgani lanci zbog lockdowna, odnosno zatvaranja ekonomija. Mnoge zapadne zemlje, Europa i Amerika shvatile su da ima puno strateških proizvoda koje moraju imati, a ne proizvode se na njihovu teritoriju. Proizvodili su se najčešće u Kini, na drugom kraju svijeta. Pandemija je dovela do vrhunca svjesnost o problemima presnažne liberalizacije, globalizacije i financijalizacije ekonomije.

B&B: Kako tumačite situaciju u odnosu valuta? Američki dolar, ali i ruski rubalj relativno dobro stoje, u svakom slučaju bolje od eura.

Rubalj ne kotira na svjetskom tržištu, a Rusi imaju dovoljno deviza. Ruska nafta preko Indije, Kine i Saudijske Arabije i dalje se izvozi, pa završava u Europi. Plaća se u eurima i dolarima tako da Rusi imaju dovoljno deviza pa je ponuda deviza velika. Taj izvoz iz Rusije sada ide po nižoj cijeni, ali zbog sankcija smanjen je uvoz, pa je smanjena potražnja za devizama u Rusiji. Rezultat je da cijena deviza pada, a cijena rublja raste. Što se tiče dolara i eura, oni kotiraju na svjetskom tržištu, ali Amerikanci su digli kamatu više od Europljana koji je gotovo i nisu digli, pa sada ulagači odlaze tamo gdje je veća kamata.